Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga
Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
Godina se polagano primiče kraju. Bila je sumorna i teška, u svakom smislu riječi. Prostori kulture menadžerski su se odmjereno pozabavili bremenitom slikom svijeta. U ovom tekstu osvrnut ću se na koje načine su se neki relevantni internacionalni i domaći, institucionalni i nezavisni prostori kulturne i filmske produkcije, smatrani angažiranima i otvorenima za različite, marginalizirane glasove, postavili prema genocidu koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. U tom kontekstu, pokušat ćemo vidjeti što možemo naučiti iz tekstova i praksi koje su proizvele borbene kinematografije 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.
Godina 2024. krenula je s velikim filmskim događajem u Njemačkoj, festivalom filma u Berlinu, na kojem je između ostalog nagradu dobio i film Jedina zemlja – izraelsko-palestinskog kolektiva, financiran EU fondovima za AV proizvodnju (Antipode films produkcija). Eksces na dodjeli nagrada nažalost nije bio jedini javni kulturni događaj koji se pozicionirao – od zazivanja autonomije umjetnosti (od politike) preko oportunističke šutnje, sve do otvorene aklamacije Izraela. U studenom je, zbog posta na službenoj stranici grada Berlina, u kojem je Jedina zemlja opisan kao film „s antisemitskim tendencijama“, jedan od njegovih redatelja, Izraelac Yuval Abraham, prozvao Njemačku da koristi antisemitizam kao polugu za nasilje nad Palestincima, rekavši da se ne osjeća ni dobrodošlo, ni sigurno u Berlinu. Zadnja vijest koja je stigla s ovog prestižnog festivala informira da je direktorica Berlinalea prijavila policiji honorarnog kvir radnika festivala, koji je u internoj festivalskoj korespondenciji napisao dobro poznat i često pogrešno interpretiran politički slogan: Od rijeke do mora.1 “Od rijeke do mora” je politička fraza koja se geografski odnosi na područje između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, područje povijesno nazvano Palestina, koje danas uključuje Izrael i palestinska područja; okupiranu Zapadnu obalu i blokirani pojas Gaze. U 1960-ima, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koristila je slogan za pozivanje na ono što su vidjeli kao “dekoloniziranu” državu koja obuhvaća Mandatory Palestine. Do 1969., nakon nekoliko revizija, PLO je upotrijebio izraz za pozivanje na uspostavljanje jedinstvene demokratske države Arapa i Židova, palestinskog i izraelskog naroda. Od rijeke do mora danas poziv je za slobodom, ljudskim pravima i mirnim suživotom, a ne smrću, uništenjem ili mržnjom. Yousef Munayyer, voditelj programa Palestina/Izrael i viši suradnik u Arapskom centru u Washingtonu, objavio je tweet: “Nema kvadratnog inča kopna između rijeke i mora gdje Palestinci imaju slobodu, pravdu i jednakost, i nikada nije bilo važnije to naglasiti nego sada.” Posljedično, on_a morali su platiti 1200 eura kazne, suspendirana im je prijava boravišta, a ako bude osuđen_a prijeti im deportacija.
Mnoge organizacije pozivaju na bojkot ovogodišnjeg festivala, koji će se održati u veljači 2025., zbog bliskosti s desnim strankama i podrške izraelskoj politici, dok suprotno predstavljaju kao sužavanje slobode govora, što se odnedavno prigodno naziva i „prostorom za tolerantan dijalog“. Iako i tzv. sloboda govora, kao i tolerantni dijalog dolaze iz istog depolitiziranog mjesta kojeg osigurava kapitalistička pravna država, a koja se reproducira upravo na proizvodnji nejednakih odnosa moći. Iako su mnogi filmaši, poprilično neopaženo, prošle godine povukli svoje radove iz različitih programa, izražavajući time svoje nezadovoljstvo, bojkotirajući festivale, od Berlinale Talentsa do službene selekcije; nezanemariv broj filmskih radnika_e još uvijek zastupa ideju da prostore festivala treba okupirati i u fokus staviti goruće društvene teme. Osim poziva na bojkot, Berlinom niču alternativni prikazivački prostori i okupljanja, koji zastupaju glasove koje Berlinale već drugu godinu zaredom cenzurira, pozivajući se na trećekinematografsku “drugačiju cirkulaciju slike” i “kino kao događaj”, poput inicijativa Strike on Germany ili Palinalea.
Slično je bilo i u Nizozemskoj krajem 2024., na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u Europi, koji je nakon prošlogodišnjeg, prema većini srednjostrujaških zapadnih medija, obilježen „skandalom“ jer su aktivisti_kinje na otvorenju na pozornici razvili transparent na kojem je pisao ranije spomenuti slogan. Mjesec dana uoči početka, festival je objavio vijest da dugogodišnji umjetnički direktor, Sirijac Orwa Nyrabia, odstupa sa svoje pozicije te da mu je ovo zadnja godina na Festivalu. Filmskim kuloarima kružile su (uvjerljive i opetovane) glasine koje do sada nisu službeno potvrđene, sugerirajući da se radi o pritisku sponzora (uključujući ured za kulturu Amsterdama i nizozemsko ministarstvo kulture), koji na toj poziciji žele politički podobniju osobu. I ove godine iz publike mogle su se čuti kritičke reakcije onih koji su upozoravali da je prostor za propalestinske glasove i filmove kurtoazan, dok su organizatori festivala nastavili, na tragu Berlinalea, otvarati „prostor tolerantnom dijalogu”, ponavljajući tako zaglušujuću liberalnu mantru o tome kako prostor umjetnosti mora biti otvoren svima jednako. Iako pozadina jednakosti pretpostavlja odnose moći koja je uvijek nejednako raspodjeljena, u ovom slučaju to su uvjeti proizvodnje različitih kinematografija i financiranja filmova, što većina festivala uporno ignorira.
Spomenimo još i Cannes, jedan od najprestižnijih svjetskih festivala koji je ove godine palestinske narative „uključio“ prikazujući nekoliko vrlo mlakih ili čak problematičnih filmova o Palestini ili iz Palestine, dok je u službenom programu jedini prikazan bio dokumentarni film La Belle de Gaza, francuske filmašice Yolande Zauberman koji govori o „migraciji queer Palestinaca_ki u Tel Aviv kako bi mogli živjeti slobodnije”. Ovo nije prvi film ove autorice koji se bavi temom kvir zajednice u Izraelu, štoviše, Abu Hanna Talleen, koja je jedna od protagonistica u njenom prošlom filmu „M” sada nas vodi kroz skrivene dijelove grada te služi kao katalizator razgovora koji kamera dokumentira.
Film je snimljen vrlo intimistički, krupnim kadrovima, inzistirajući na zaštiti identiteta trans žena koje susreću na cesti ili u klubovima Tel Aviva u potrazi za La Belle de Gaza. Traženu osobu kamera nikad ne pronalazi, ostavljajujući tako mašti na volju odluku radi li se o stvarnoj osobi ili pak o mitu. Kadar se rijetko otvara prema širom kontekstu, kako kroz sliku, tako i kroz sadržaj informacija ili osvrt na kontekst, osim što često podcrtava razliku između arapskih gradova iz kojih su protagonistkinje pobjegle u „liberalniji” Tel Aviv. Redateljica zanemaruje različit tretman koji kvir arapi neminovno imaju u izraelskom kontekstu, prešućuje genocidno nasilje Izraela nad Palestincima i konstantna višedesetljetna maletretiranja na okupiranoj Zapadnoj obali. Prešućuje i ogroman broj kvir osoba koji svakodnevno upućuju podršku Palestincima_kama u Gazi.
Naime, iako se redateljica nominalno bavi važnom temom za kvir zajednicu, film ignorira dublje sistemske razloge koji dovode do nasilja nad ovom zajednicom i ne ulazi u specifičnosti opresije koju specifično trpi arapska kvir zajednica u Izraelu. Film od publike očekuje da to iščita iz tišine i kodiranih sugestija, no tišina autorice oko onoga što se događa u Gazi puno je glasnija i očitija. Sugestija filma da Tel Aviv može ponuditi utočište Palestincima_kama – iz bilo kojeg segmenta društva – naprosto ne predstavlja širu istinu. Možemo reći da je canneska kustoska politika bila slična kao ona na ovogodišnjem venecijanskom bijenaleu, gdje je najsnažnija palestinska zastupljenost egzistirala na marginama ovog prestižnog događaja.
Vijesti iz Cannesa smo u Hrvatskoj pratili intenzivno te imali priliku čuti i pročitati ushićene reakcije s obzirom da je hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević u produkciji Antitalenta ove godine odnio nagradu za najbolji kratki film. Čovjek koji nije mogao šutjeti bavi se zločinima nad muslimanskim stanovništvom u ratnoj Jugoslaviji 90ih, i po svemu sudeći dovoljno je aktualan, ali i dovoljno dalek; bavi se Balkanom, a ne Gazom ili Ukrajinom. Redatelj i producent Čovjeka koji nije mogao šutjeti šute i dalje, ne osuđujući genocid koji se dešava u Gazi, pred hrvatskom i međunarodnom publikom, potvrđujući još jednom da sva herojstva i antisistemska djelovanja koja su se plaćala, i koja se plaćaju glavama, postaju još jedan ukras pred buržoaskom klasom koja im na tim festivalima plješće.
U Hrvatskoj je nešto manje direktne cenzure, ali dosta komfora. Festivalska godina započela je Zagreb Doxom, koji je osim nagrađene Jedine zemlje i filma Yousefa Sroujia Tri obećanja, u program uključio i izraelsko-njemački dokumentarni film Monogamia (Ohad Milstein, 2023) koji se bavi dugogodišnjim odnosom jednoga para, ni na koji način ne adresirajući širu društvenu sliku koja također neizbježno utječe na privatnu sferu života. Redatelj također, kao javna osoba, ni u jednom trenu nije adresirao pitanje genocidnog nasilja zemlje koja mu je fincirala film. Iako ne smatram da se svaki izraelski autor mora baviti temom rata, okupacije i genocida, imajući u vidu i snažnu cenzuru te česte prijetnje koje primaju umjetnici_e i aktivisti_e koji_e na bilo koji način zastupaju ili nude drugačiju perspektivu na politike države Izrael, jasan je razlog zbog kojeg Palestinski filmski institut poziva na bojkot izraelske kulture i filma, pogotovo one institucionalno financirane.
Niz festivala u Hrvatskoj prikazao je spomenuti nagrađivani film Jedina zemlja, vjerujući da je to i više no dovoljno, ponekad to ističući kao radikalan potez. Subversive film festival te Human Rights otvorili su prostor za druge palestinske autore i njihove projekte. Subversive film festival jasno se pozicionirao prema genocidu u Gazi te ugostio palestinskog arhivista i filmskog radnika Mohanada Yakubija iz kolektiva Subversive film, te je u suradnji s MaMom i Booksom organizirao dolazak političke aktivistkinje Angele Davis čiji je fokus predavanja u Lisinskom, kao i zbirke govora i eseja ove godine prevedenih na hrvatski „Sloboda je stalna borba” (Bijeli val, 2024., prev. Milena Ostojić) problematizacija i osuda genocida te poziv na solidarnost s palestinskim narodom. Dok je Human Rights priredio retrospektivu palestinskog filmaša Kamala Aljafarija. Zagreb Dox je organizirao i panel diskusiju na koju je pozvao članice hrvatske Inicijative za slobodnu Palestinu time dajući glas propalestinskim glasovima. Neslužbeno se zna da je izraelska ambasada pokušala u program ugurati film o napadu 8. listopada, ali da je festivalski tim to odbio.
Godina je nažalost završila poražavajuće: ovogodišnji 11. STIFF (Međunarodni studentski filmski festival) u Rijeci posebno priznanje u kategoriji animiranog filma dodijelio je izraelskom filmu čiji je producent Fakultet umjetnosti i dizajna Bezalel. Upravo s tim fakultetom brojne su europske institucije visokog obrazovanja raskinule suradnju zbog sudjelovanja u nasilju na Palestinu.2Gerrit Rietveld Academie in Amsterdam prekida programe razmjene sa Bezalel Academy of Arts and Design and Jerusalem School of Visual Theater zbog “sumnje da akademije ne djeluju odvojeno od izraelske države.” Sveučilište u Bergenu prekinulo je sporazume o suradnji s Akademijom umjetnosti i dizajna Bezalel nakon što je ona na kampusu organizirala radionicu za dizajniranje i šivanje uniformi i opreme za izraelsku vojsku. Arhitektonska škola u Bergenu također je raskinula suradnju s Akademijom Bezalel zbog njezine suradnje s izraelskom vojskom. Osim što se Bezalel hvali time što njihovi studenti_ce izrađuju uniforme za izraelsku vojsku koja provodi genocid, ta ustanova ima i studentski dom na okupiranoj zemlji.
U godini u kojoj svjedočimo snažnom studentskom otporu diljem svijeta, ali i represiji upravo nad studentima i studenticama zbog solidarnosti s palestinskim narodom, organizatori STIFF-a pobrinuli su se da u ovogodišnjem programu izraelski filmovi u odnosu na druge budu nadzastupljeni. Od 20-ak zemalja, nakon Hrvatske, najviše je uvrštenih filmova iz Izraela, a uz nagrađeni, najmanje je još jedan film producirala problematična institucija. Riječ je o Sveučilištu Tel Aviv, koje na gotovo svim razinama sudjeluje u mehanizmima izraelske okupacije, od razvijanja oružane tehnologije nadalje.
Iako suočeni s kritikama takve festivalske politike kojom se legitimiraju institucije koje sudjeluju u agresiji i genocidu, STIFF ni mjesec dana nakon održanog festivala javnosti nije ponudio nikakvu izjavu, objašnjenje ili ispriku. Riječ je o festivalu koji organizira Sveučilište u Rijeci i riječka udruga Filmaktiv. Iako je jasno da se greška može omaknuti svima, pogotovo kroz selekcijski proces koji zna biti naporan i dugotrajan, te sa sredstvima koja su u kontekstu malih organizacija poput Filmaktiva često nedostatna za rad, složit ćemo se da povlačenje i šutnja u trenutku u kojem raste nada za promjenama i u dosad problematičnoj i monopoliziranoj distribuciji filmova, nisu najbolje rješenje.
Najvidljiviji film ove godine, koji je direktno govorio o maltretiranju, ubijanju, progonu i rasizmu nad Palestincima definitivno je bio Jedina zemlja, no imajući u vidu na koji način je proizveden, kopka pitanje koje je uputio jedan palestinski kulturni radnik: treba li Zapadu uvijek i izraelski glas da bi se palestinski čuo? U filmskoj industriji, kada govorimo o polju angažirane filmske proizvodnje, trenutno se sukobljavaju dvije perspektive filmskih radnika_ca – onih koji misle da festivale treba koristiti kao platforme da se govori o Palestini i genocidu, i da se okupira prostore izjavama, kefijama, fizičkom autorskom prisutnošću, i drugi dio koji ide korak dalje, poziva na bojkot i štrajk, povlači svoje filmove, riskirajući svoju poziciju u ime solidarnosti s Palestinom. Čini se da su ove dvije perspektive na početku eskalacije višedesljetnog opresivnog režima, u oktobru 2023., imale smisla.
No, pitanje je koliko su one smislene i dalje, nakon više od godinu dana svakodnevnog bombardiranja, izgladnjivanja i progona palestinskog naroda. Što se suštinski mijenja govorima i izjavama filmskih radnika_ca, pogotovo unutar visoko kontroliranih i nepozicioniranih struktura koje ovise o novcima onih koji genocid sami financiraju i opravdavaju? Je li to još jedan način da se i solidarnost i angažiranost komodificiraju, da se njima okite programi velikih festivala? Kao što nas uče i podsjećaju manifesti borbene kinematografije, pisani 60ih godina: svaki pokušaj odgovora koji ne služi agitaciji i politizaciji društvenih slojeva sistem prima ravnodušno i velikodušno.
Nekonformizam, angažiranost i bojkot vrlo brzo mogu postati još jedan od proizvoda na tržištu, još jedan oblik robe. Getino i Solanas u svojem često citiranom manifetu Prema trećoj kinematografiji 1969. pišu kako je elitama često potrebna dnevna doza šoka i kontroliranog nasilja koji sustav absorbira kroz tekstove, filmove i druga umjetnička djela, koji se pretvara u ukras njihova gnjeva i daje im prividnu širinu i kritičnost.
„Na taj se način umjetnicima stvara iluzija da djeluju protiv sistema, izlazeći izvan određenih uskih granica oni_e ne shvaćaju da sistem ima načina da apsorbira i iskoristi antisistemsku umjetnost koju potom instrumentalizira i kao kočnicu i kao nužnu autokorekciju.”3Solanas, Getino, Prema trećoj kinematografiji, 1969.
To primjerice možemo jasno vidjeti kod kustoskih politika koje selektiraju i u svoje festivalske programe uklapaju filmove koji se na različite načine bave ratovima (genocidom u Bosni i Hercegovini, Ugandi, ratom u Ukrajini, pa i retrospektivama palestinskih autora…) ne bi li stvorili privid angažiranosti i tzv. sigurnog prostora u svojim programima. No, ti se isti festivali i njihovo vodstvo uglavnom ne pozicionira otvoreno prema pitanju Palestine i aparthejda koji se trenutno provodi na tom teritoriju u strahu od gubljenja sredstava financiranja.
Prekarne pozicije filmskih radnika, kojima karijere, poslovi i zarada ovise o vidljivosti unutar upravo tih struktura često se koriste kao opravdanje za kontinuirano pristajanje na isključujuće politike koje autori_ce (načelno!) ne podupiru. Složit ćemo se da manjak radničkog organiziranja u polju audiovizualne proizvodnje, individualizacija umjetnika, hijerhizacija i prenaglašenost njihove specifične pozicije te ekskluzivizacija filma kao proizvoda na tržištu, pridonose općenitoj depolitizaciji filma kao medija. Film se prikazuje i u dobroj mjeri ovisi o višim klasama koje pohode gore spomenute festivale na kojima se odvija najvidljivija cirkulacija proizvedene slike. Filmske i kino-inicijative koje pokušavaju raditi na decentralizaciji proizvodnje i distribucije te afirmirati film kao emancipatorni medij uglavnom ostaju na margini. I tu se ne radi o tzv. kvaliteti konkretnog filma, nego o sistemskoj uronjenosti infrastrukture cjelokupne filmske proizvodnje premrežene konkretnim interesima i ulaganjima koja se trebaju vratiti ulagačima.
Često čujemo kako bojkot najviših ešalona ne može napraviti razliku ako se oni koji bojkotiraju ne organiziraju oko uspostavljanja drugačijih načina distribucije i cirkulacije slike i svojega rada. Do sada se pokazalo da većina filmaša_ca koji odlučuju povući svoje filmove dolazi iz zemalja globalnog Juga i dosljedno naslanjaju svoje filmske prakse na ideje, tekstove i postulate treće kinematografije. Neki od njih su Malezijac Lawrence Lek, Filipinac Miko Revereza, Ayo Tsalithaba iz Gane, Suneil Sanzgiri iz Indije koji je povodom povlačenja filma s Berlinalea 2024. napisao:
„Povlačim svoje djelo s Berlinale. Ova odluka donesena je nakon mnogo promišljanja i vaganja alternativa – ostati na festivalu i dići svoj glas ili otići. (…) Međutim, kao umjetnici_e i filmaši_ce moramo ostati dosljedni_e u odbijanju suučesništva u genocidu. Moramo živjeti prema načelima našeg rada. Pozivam sve filmaše_ce na Berlinaleu da mi se pridruže. Istovremeno imamo priliku stvoriti nove uvjete za postojanje našeg rada. Uklanjanje iz konteksta jedne situacije ne zatvara mogućnosti da druge procvjetaju na njihovu mjestu.”4Izvor: https://www.instagram.com/p/C2SZ_hOM2GH/?img_index=1
Tu je i Maryam Tafakory, iranska autorica, koja je početkom godine poručila da povlači svoj projekt iz Berlinalovog laba za razvoj te ukazala kako festival ničim nije dokumentirao da je projekt bio selektiran i povučen kao posljedica političke odluke:
„To implicira nedostatak poštovanja prema našoj prisutnosti, političkom stavu i svrsi ovih povlačenja. Podsjeća me na riječi Sare Ahmed o tome kako postajemo problem kada ukažemo na problem. Nemam ništa protiv da budem zamijenjena; samo sam se nadala da će festival pokazati minimalnu podršku time što neće potpuno cenzurirati ovo povlačenje. Kada institucije tvrde da “poštuju” odluku umjetnika, jedan od načina da pokažu to poštovanje jest javno iznijeti razloge za povlačenje umjesto da ih u potpunosti izbrišu.”5Izvor: https://www.instagram.com/p/C3DNGKWItyO/?img_index=1
Sumiranjem angažmana institucija, nezavisnih kolektiva te individualaca u trenutku genocida nad palestinskim narodom možemo reći da je kultura kao prostor otpora podbacila, što nikako ne znači da ga nije bilo. Na neki način potvrdilo se ono što smo već i znali – zbog premreženosti interesa kapitala većina „angažiranih” prostora filmske proizvodnje i reprezentacije može biti kritična do one mjere koja odgovara sistemu. Snažniji emancipatorski potencijal bi naime trebao doći kroz nove forme organiziranja radnika i proizvođača u polju koje još uvijek izostaje. Upravo taj manjak radničke organiziranosti i solidarnosti pokazalo se ključnim u nemogućnosti organiziranja paralelne cirkulacije slike ili nove imaginacije proizvodnje, pa možda i samog zaustavljanja iste.
Kulturne radnice iz neformalne zagrebačke inicijative ZA KRUH poručile su na ovogodišnjem Maršu solidarnosti s Palestinom, koji se održao 29. studenog 2024., u Zagrebu:
„Ukrašavanje kulturnih programa i umjetničkih manifestacija «angažiranim sadržajima» možda umiruje našu savjest, ali ne mijenja ništa. Prebacivanje otpora na «angažirane umjetničke radove» možda stvara privid solidarnosti, ali solidarnost to nije. Naša solidarnost s Palestinom ne može biti površna niti simbolična – ona mora biti suštinska, konkretna i duboko ukorijenjena u činu i stvarnoj promjeni.”
Iako će mnoga suvremena čitanja i paralelizmi između borbenih kinematografija 60-ih godina i danas naglašavati velike promjene koje su se od onda dogodile, te inzistirati na razlikama u tehnologiji i slabljenju ljevice i njenih revolucionarnih pokreta – u ovim se vremenima možda ipak treba vratiti promišljanjima uloge angažiranih filmskih radnika_ca. Na koje načine vještine i znanja iz nekih ranijih revolucionarnih vremena ipak mogu služiti pokretima otpora ili inicijativama koje inzistiraju na kontranarativima koji se grade i uspostavljaju nasuprot aktualnih zapadnjačkih, mahom bijelih, supremacističkih narativa, koji i dalje dominiraju gotovo svim umjetničkim i kulturnim prostorima – čak i onima koji su se dosada činili progresivno pozicioniranima, poput IDFAe ili Sheffield Doc Festivala. Ne treba odustati od traženja načina kako zajednički promišljati snažnije organiziranje u polju te reaproprirati dio infrastrukture koji trenutno bespogovorno i prešutno služi sistemu.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2024. godini.
