Abdaljawad Omar20. travnja 2026.Breme prihvaćenoKiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
Vladimir Milenković20. lipnja 2025.Kritičke teorije imperijalizma: naučno oruđe protiv geopolitičkih spekulacijaImperijalizam danas rjeđe dolazi u obliku tenka, a sve se češće manifestira kao razvojna strategija, upravljanje granicama, artikulira se putem humanitarne retorike ili tržišne logike. U tekstu autor mapira suvremene oblike imperijalne dominacije i pokazuje kako se moć redistribuira kroz globalne financijske tokove, sigurnosne režime i depolitizirane moralne narative. Razotkriva kako se kolonijalna matrica moći obnavlja kroz neoliberalne prakse, a stari obrasci dominacije održavaju i prilagođavaju novim oblicima globalnog kapitalističkog poretka.
Žarko Cicović19. listopada 2024.Iranska buržoazija između trke u regionalnoj dominaciji i otpora izolacijiRazumjeti iransko-izraelski sukob iziskuje razumijevanje širih historijskih uvjeta u kojima su iranske vladajuće klase uobličavale nacionalni interes i geopolitičke strategije. Neka čvorna mjesta iranske vanjske politike koja se analiziraju u tekstu su: pro-američka vlast Šaha Reze Pahlavija u vrijeme Hladnog rata; politike vlasti koje su uspostavljene nakon Islamske revolucije 1979. godine, a koje i pored zaoštravanja sukoba sa SAD-om nisu nikada odustale od mogućih dogovora i uspostavljanja suradnje; i iranske politike u (neoliberalnom) okviru američke hegemonije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i poraza Iraka u Zaljevskom ratu, SAD s Izraelom i Saudijskom Arabijom isključuje Iran iz vizije novog Bliskog istoka, čime otvara dugotrajni i krvavi konflikt koji traje do danas.
Žarko Cicović25. kolovoza 2024.Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na iviciKnjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
Žarko Cicović8. studenoga 2023.Iran – kratka istorija revolucija i nadeU sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
Demian Vokši3. siječnja 2016.Religija mira ili terorizma – Islam između dviju krajnostiU svjetlu pariških terorističkih napada za koje je odgovornost preuzela 'Islamska država', a na pozadini migrantske krize, mnogi komentatori predstavljaju Islam kao inherentno nasilnu religiju, zanemarujući činjenicu da u njemu ne postoji centralni autoritet koji interpretira vjeru i pokazujući nerazumijevanje povijesti terorizma koji je tijekom 20. stoljeća bio uglavnom etno-nacionalističkog i sekularnog usmjerenja, da bi na pozadini geopolitičkih previranja postao fenomen koji se vezuje i uz djelovanje islamističkih skupina: "U svjetlu razbijanja ideje o 'doslovnoj interpretaciji Kurana', ni 'Islamska država', a ni njezini saveznici, ne mogu se nazivati 'pravim Islamom'. Oni, kako tvrde Navaz i Bernard Haykel, nisu ništa drugo do li proizvod povijesnih faktora – islamski reformisti koji nasiljem pokušavaju nametnuti svoju verziju Islama drugim muslimanima, a i šire."
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Breme prihvaćeno
Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
Kritičke teorije imperijalizma: naučno oruđe protiv geopolitičkih spekulacija
Imperijalizam danas rjeđe dolazi u obliku tenka, a sve se češće manifestira kao razvojna strategija, upravljanje granicama, artikulira se putem humanitarne retorike ili tržišne logike. U tekstu autor mapira suvremene oblike imperijalne dominacije i pokazuje kako se moć redistribuira kroz globalne financijske tokove, sigurnosne režime i depolitizirane moralne narative. Razotkriva kako se kolonijalna matrica moći obnavlja kroz neoliberalne prakse, a stari obrasci dominacije održavaju i prilagođavaju novim oblicima globalnog kapitalističkog poretka.
Iranska buržoazija između trke u regionalnoj dominaciji i otpora izolaciji
Razumjeti iransko-izraelski sukob iziskuje razumijevanje širih historijskih uvjeta u kojima su iranske vladajuće klase uobličavale nacionalni interes i geopolitičke strategije. Neka čvorna mjesta iranske vanjske politike koja se analiziraju u tekstu su: pro-američka vlast Šaha Reze Pahlavija u vrijeme Hladnog rata; politike vlasti koje su uspostavljene nakon Islamske revolucije 1979. godine, a koje i pored zaoštravanja sukoba sa SAD-om nisu nikada odustale od mogućih dogovora i uspostavljanja suradnje; i iranske politike u (neoliberalnom) okviru američke hegemonije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i poraza Iraka u Zaljevskom ratu, SAD s Izraelom i Saudijskom Arabijom isključuje Iran iz vizije novog Bliskog istoka, čime otvara dugotrajni i krvavi konflikt koji traje do danas.
Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici
Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
Iran – kratka istorija revolucija i nade
U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.