Breme prihvaćeno

Prošlo je mnogo godina otkako sam upoznao svog prvog Iranca. Zvao se Babek. Što je započelo kao opušten razgovor brzo je poprimilo čudnu gustoću politike: s pouzdanjem koje je ostavljalo vrlo malo prostora za sumnju, inzistirao je da su Palestinci odigrali presudnu ulogu u represiji koja je uslijedila nakon prosvjeda 2009. godine, ustanka koji je tada, pun nade, uprizoren pod barjakom „Zelene revolucije“. Taj trenutak je ostao sa mnom, ne zato što bi eruptirao u konfrontaciju, već zbog svog tihog nasilja. Sjećam se osebujne tišine koja je uslijedila nakon njegove tvrdnje, osjećaja da sam iznenada izmješten u narativ koji nije bio moj. Zapanjila me lakoća s kojom se odgovornost za duboko iranski politički prijelom mogla prebaciti na Palestince. Ta figura Palestinca već je bila sastavljena drugdje – negdje u pozadini političke imaginacije koja je zahtijevala vanjskog krivca kako bi stabilizirala vlastite anksioznosti. U tom trenutku, Palestinac je bio manje historijski subjekt, a više spremnik: rezervoar za tuđe kontradikcije, tuđe fantazije, tuđa manična objašnjenja za gubitak veličine.

Kasnije će drugi iranski prijatelji odmahnuti na spomen Babeka, slijegajući ramenima. Njegove su primjedbe, inzistirali su, bile suštinski „monarhističke“ ili „pahlavističke“. U određenim segmentima iranske dijaspore, taj tip je bio i suviše dobro poznat: figure koje su iransku povijest pripovijedale kroz melankoličnu gramatiku izgubljenog carstva, a iskupljenje zamišljale kao rat protiv vlastite zemlje. U takvoj politici ima vrlo osebujne geografije utjehe. Čežnja za nacionalnom obnovom artikulira se sa sigurne distance Los Angelesa, gdje se fantom Irana održava na životu kroz sjećanje, resantiman, iz televizijskih studija, dok posljedice rata ostaju utješno apstraktne. Ono što me više nije ostavilo na miru nije bio sam Babek, bila je to struktura optužbe koju je njegova primjedba otkrila: način na koji Palestinci, još jednom, iskrsavaju kao prikladna zaobilaznica u tuđem političkom razračunavanju. U globalnoj cirkulaciji prigovora, Palestinci se pojavljuju manje kao sudionici povijesti, a više kao zamjenski čuvari mjesta unutar nje – prizvani kako bi se objasnile krize koje nisu naše, ali nas ipak nekako dopada da snosimo njeno breme. 

Preciznije, breme Palestine – više od Palestine same – ono je što posjeduje taj osebujan kapacitet: da otvori latentne rane i ogoli krhke skele ispod političkog diskursa u društvima koja su daleko izvan dometa našeg neposrednog angažmana. Ponekad i puko zazivanje Palestine razara samu mogućnost odmjerenog razgovora. Tijekom posljednje tri godine, to je postalo barometar polarizacije diljem arapsko-iranske regije – polarizacije koju oblikuje nekoliko konvergirajućih sila: uporna izraelska strategija regionalizacije vlastitog režima terora, koji stanovništvo regije potiče da pronađe leksik predaje koji će ga poštedjeti bombi, kombinirana s ekspanzionističkim ambicijama; kolonijalne i imperijalne tehnike kontrole duboko isprepletene s kultiviranjem sektaških i političkih podjela; i nešto difuznija žudnja – želja da se živi oslobođeno bremena koje Palestina nastavlja nametati političkoj savjesti regije.

Ali najcentralnije, proizlazi iz same činjenice nepokoravanja – držanja koje pouzdano priziva sankcije, ratove, teritorijalnu ekspanziju i neumoljivu mašineriju destrukcije. Govoriti o bremenu Palestine stoga znači govoriti istovremeno o barem trima stvarima: o bremenu koje nose oni u ruševinama južnog Libanona i u ruinama Gaze; o bremenu koje zaziva libanonska država kada razoružavanje otpora izjednačava s oslobođenjem od napasti; i o bremenu koje odbacuju oni Iranci koji, suprotstavljajući se vlastitoj državi, ipak posežu za njenim sloganima – dosta Libanona, dosta Palestine – kao da bi se iscrpljenost jednom nepravdom mogla konvertirati u dozvolu da skrenemo pogled s druge. Svaka registrira drugačiji odnos prema istom pritisku.

To breme je, dakle, nešto puno intruzivnije od privatnog tereta koji bismo mogli odabrati nositi ili odbaciti. Tvrdoglavi je preostatak etičkog zahtjeva koji odbija apsorpciju i glatko funkcioniranje postojećeg poretka – točka na kojoj ideologija posustaje, a tiho očekivanje pristanka iznenada postaje nepodnošljivo. Palestina imenuje tu smetnju. Neka vrsta tvrdoglavog inzistiranja koje prekida fantaziju svakodnevne normalnosti. Živjeti s takvim zahtjevom znači nastanjivati osebujan ćorsokak: otuđeni od utjehe pomirenja sa sadašnjošću, ali podjednako nesposobni iskoračiti izvan polja odgovornosti koju to otuđenje proizvodi. Breme ustrajava upravo zato što označava točku gdje svijet traži pristanak, a nešto u nama – ma koliko neznatno – to odbija.

Drugim riječima, postoji tenzija koja danas izbija na površinu na svakoj razini običnog života. Libanonski prijatelj, s opreznom ambivalencijom nekoga tko je naučio da je šala jedina dopustiva ambalaža neizrecivog: „Muka nam je od Palestine.“ Drugi govori s ogoljenom, deklarativnom urgentnošću – pune težine iscrpljene žudnje cijelog jednog naroda, komprimirane u jednu jedinu riječ: „Želimo živjeti.“ نعيش. Kao da čin imenovanja već predstavlja oblik otpora protiv vlastite nemogućnost. A onda idu dalje – uspoređujući razaranja u Libanonu s mirom u mjestima poput Egipta, mirom koji je više nagodba nego stvarni mir. Nagodili su se s čudovištem, i gle: ne nalaze se u srcu oluje. To je računica preživljavanja – nešto starije i očajnije od cinizma. Pravo da budeš običan. Pravo da te povijest ostavi na miru. Više od samih izjava, upečatljiva je osebujna pozicija u koju si regrutiran samim činom njihova kazivanja: poziciju primatelja ispovijedi, duhovnog sugovornika – figure kojoj se pridaje, ma koliko provizorno i bez pristanka, autoritet onoga tko ima primiti ono čega se inače nije moguće rasteretiti. Nositi ono što govornik sam više ne može iznijeti. I noseći to, pružiti nešto što liči na izlaz, iako to nikada stvarno nije. Provizorna fatva, koja im dozvoljava da se rasterete od te stvari, tog čuvara mjesta, tog etičkog zahtjeva, te tenzije, koju zovemo Palestinom.

 

***

Riječ „breme“ nije ušla nevino u politički vokabular imperija – niti po tome kako cirkulira kao kolonijalni diskurzivni mehanizam, niti kako je izgovaraju, reprezentiraju, ili zazivaju oni koje se kolonizira. Konstruirana je – pažljivo, tijekom vremena – kao tehnologija konverzije: osvajanje je postalo žrtvom, ekstrakcija dar, a kolonizator je preobličen u onoga tko pati. Kada je Kipling objavio svoju pjesmu 1899. godine, kristalizirao je ideju koja je već prožimala kulturnu atmosferu imperijalne Europe kasnog 19. stoljeća. Breme je, od početka, predstavljalo inverziju: smještajući teret ne na one koji su kolonizirani, razvlašteni, kojima se upravljalo, nego na one koji su vršili kolonizaciju. Ta inverzija je bila ideološki motor cijelog poduhvata. I ono što Edward Said u Culture and Imperialism zahvaća s preciznošću koja nikad nije nadmašena, činjenicu da je tom motoru trebala kultura – trebala mu je umjetnost, fikcija, roman – kako bi se pokrenuo. „Kultura sudjeluje u imperijalizmu“, piše, „ali nekako joj se ta uloga oprašta.“ Veliki retoričari imperijalnog opravdanja – Leroy-Beaulieu u Francuskoj, Seeley u Engleskoj – koristili su „jezik čiji imaginarij rasta, plodnosti, i ekspanzije, čija teleološka struktura vlasništva i identiteta, čije je ideološko razlikovanje ‘nas’ i ‘njih’ već bilo dozrelo drugdje – u fikciji, u političkoj znanosti, u rasnoj teoriji, u putopisima.“ Breme je estetizirano prije nego što je politizirano. Bilo je osjećaj prije nego što je postalo argument.

Saidov dublji doprinos prikaz je kako to breme svoj najtrajniji oblik dobiva putem naturalizacije, a ne puke deklaracije. Kipling ne piše samo iz perspektive bijelog muškarca na teritoriju kolonijalnog posjeda, „nego iz perspektive masivnog kolonijalnog sistema čija ekonomija, funkcioniranje, i povijest su efektivno stekli status prirodne činjenice.“ Breme se predstavlja kao poredak stvari – kao kada Kipling, sasvim iskreno, vjeruje da je „najbolja sudbina Indije da njome vlada Engleska“. To je najdublji mehanizam: breme kolonizira percepciju, tako da se čini da dominacija proizlazi iz same strukture svijeta, a ne iz određene, partikularne volje za moć. Said to demonstrira putem close readinga – pokazujući kako Kipling imperijalne argumente distribuira u usta onih koje podčinjava, pa je „domorodac prirodno delinkvent, bijelac strogi ali moralni roditelj i sudac“, a ekstremno britansko viđenje Pobune „stavlja se u usta Indijca, čiji se, puno vjerojatniji, nacionalistički i ozlojeđeni pandan u romanu nikad ne pojavljuje.“ One koji breme nose navodi se da ga izgovaraju. Njihov pristanak – ma koliko fikcionalan, ma koliko iznuđen – postaje konačnim, neophodnim dokazom njegove legitimnosti. Said odbija supotpisati tu strukturu povijesti. „Tenzija između Kiplinga, koji je na koncu vidio samo politiku imperija, i Fanona, koji je pokušao vidjeti dalje od nacionalističkih afirmacija koje su uslijedile nakon klasičnog imperijalizma“, reproducirana je, inzistira, „u osiromašenom i zbog toga još opasnijom obliku, zahvaljujući nekritičkom savezu između intelektualaca i institucija moći, koji reproducira obrasce ranije imperijalističke povijesti.“

Ono što kiplingovska teorija bremena ne može objasniti – što je strukturno nesposobna imaginirati – breme je koje nije nametnuto nego se svojevoljno preuzima, koje se nosi kao čin vjernosti, a ne kao dokaz superiornosti drugoga. Libanonski prijatelj koji se šali da mu je muka od Palestine, iranski disident koji poseže za Palestinom kao objašnjenjem za vlastito političko poniženje – oni ne predstavljaju puke izraze iscrpljenosti ili zle vjere. Oni su, u preciznom strukturnom smislu, suvremeni nasljednici Kiplingova starog indijskog vojnika. Mašinerija moći se ne zadovoljava time da opterećeni glas suzbija – ona ga regrutira, preusmjerava, okreće protiv njega samog, dok onaj tko breme nosi ne počne, ma koliko parcijalno i ma koliko bolno, govoriti gramatikom onih koji su mu ga nametnuli. To je breme kao dominacija. Ono što ne može zamisliti jest nosač koji se organizira oko bremena, koji ga nosi ne zato što mu je nametnut odozgo, nego zato što bi njegovo odlaganje značilo i vlastiti nestanak.

 

***

Sliman Mansour je smislio takvu figuru krajem 1973. – ne kao argument, već kao sliku: nosač, attal, koji na svojim plećima drži Jeruzalem. Što je započelo kao formalni problem – kako stabilizirati teret, kako spriječiti da se grad ne otkotrlja – proizvelo je, kroz pritisak umjetničke nužnosti, nešto što je nadilazilo vlastiti povod. Krug koji se nije mogao održati poprimio je oblik oka, na oba kraja zašiljen, i time se Jeruzalem stabilizirao u mirovanju, s Kupolom na stijeni u njegovom središtu. Oblik, dobiven putem logike težine i ravnoteže, ispostavio se kao sam oblik vida. Nositi Palestinu, otkrio je Mansour, znači i vidjeti je – a vidjeti je već je oblik nošenja. Breme i pogled u ovoj slici predstavljaju istu gestu.

Dok je Kiplingovo breme nametnuto – spuštajući se s uzvisine superiorne svijesti na inferioran svijet, kolonizator koji plemenito pati, ne očekujući ni zahvalu ni priznanje – Mansourovo je dobrovoljno prihvaćeno: preuzeto, uzdignuto s intencionalnošću koja čin nošenja transformira u čin vjernosti. Leđa nositelja su savijena, ali njegovo držanje nije slomljeno. Ne tetura pod težinom bremena; organizira se oko njega. Dok Kiplingovo breme zahtijeva šutnju opterećenog – zahtijeva, kao što je Said pokazao, da se njegov ozlojeđeni pandan u romanu nikada ne pojavi – Mansourovo se obznanjuje. Apelira na savjest, ne na sažaljenje. Kada se Emil Habibi – sretnim slučajem koji se čini prstom dubine, našao u tiskari u ulici Salah al-Din – i slici dao naslov Jamal al-Mahamil, posegnuo je upravo za tim registrom. Mahmal je ceremonijalna nosiljka koju se na leđima deve nosilo u Meku: breme koje je istovremeno bilo procesija, balast koja je istovremeno predstavljao orijentir, teret koji se kretao prema nečemu, a ne pod nečim. Habibijevo imenovanje sliku je vratilo toj tradiciji, razjašnjavajući ono što je Mansour shvatio intuicijom: da je palestinsko nošenje Palestine poziv, a ne bivanje žrtvom.

Ali ono što slika također nosi – i što njen čudan posmrtni život potvrđuje – znanje je da ta vjernost zahtijeva cijenu koju nikada ne plaćaju oni koji breme nameću, nego uvijek oni koji ga nose. Prvo platno je izgubljeno pod okolnostima koje nikada nisu razjašnjene. Drugo je bilo poklon Gaddafiju i uništeno je kada su američke bombe pogodile njegovu palaču 1986. godine – uništenje slike uklopljeno, gotovo alegorijski, u općenitiju povijest onoga što se događa s palestinskim predmetima kada uđu u kružnice arapske moći i nasilja velikih sila. Treće je nastalo iz sjećanja, 2005. godine, veće od svojih prethodnika, konop se promijenio, pored Kupole sada je tu i crkva – svaka revizija oblik otpora, odbijanje prihvaćanja nestanka kao konačnog odgovora. Preko svoja tri života i višestrukih uništenja, slika nudi protu-teoriju o tome što znači nešto nositi kroz povijest: ne kao demonstraciju vlastite velikodušnosti, ne kao inscenaciju civilizacijske superiornosti, nego kao amor fati – ljubav za sudbinu koju nismo birali, koju nosimo ne zato što bi bila laka, nego zato što bi odložiti je značilo nestati. I to je, na koncu, ono na što je Saidova kontrapunktna metoda uvijek ciljala: ne na prostu kritiku kiplingovskog bremena, nego na ponovni pronalazak glasa koji je potisnulo – glasa koji nikada nije bio trbuhozborstvo, nikada iznuđeni pristanak, nego zvuk nečega što je samo sebe nosilo naprijed, kroz povijest, snagom vlastitog odbijanja da bude odloženo.

 

***

Već tri tjedna bombardiraju Teheran, i breme Palestine sada se može osjetiti u crnom dimu i otrovnoj kiši koji su proželi njegovu atmosferu – kako Izrael još jednom pokušava nadmašiti samoga sebe u proizvodnji užasa. Može se osjetiti u masakru djevojčica na putu do škole, pogođenih u operaciji dvostrukog udara, po svemu sudeći usmjerenog popisom meta koju je proizvela umjetna inteligencija – taj najkliničkiji od svih eufemizama za industrijalizaciju smrti. Izrael je uvukao Sjedinjene Države u sve to, ili su možda Sjedinjene Države uvukle Izrael. U ovom trenutku, ta distinkcija jedva da je bitna. Vuku jedni druge – ili možda entuzijastično nasrću zajedno, dijelom pogonjeni planovima, dijelom fantazijama o sveznanju i svemoći. Narativima o iranskoj slabosti i izraelskoj i američkoj velebnosti. Jasnoćom vojnih operativnih nacrta i ambigvitetom političkih ciljeva. Kompulzivnom težnjom Izraela za dominacijom kao zamjenom za sigurnost – težnjom koju nikada nije dosegnuo, niti strukturno može dosegnuti, sigurnost za kojom beskonačno traga. Američkom ludošću i kontinuiranom erozijom svega što je ostalo od njenog strateškog kredibiliteta – tog kredibiliteta koji je, u konačnici, uvijek bio više predstava nego supstanca. Jer postoji osebujna vrsta državničkog umijeća koja svoj najiskreniji izraz pronalazi ne u doktrini ili diplomaciji, nego u pjesmi: u ležernoj, pjevušećoj ratobornosti s kojom je senator John McCain, predsjednički kandidat i tribun američkih vojničkih vrlina, jednom ponudio svoju viziju za Islamsku republiku – bomb, bomb, Iran – uz odobravajući smijeh okupljene predizborne publike, kao da distanca između vica i politike, naposljetku, i nije pretjerano velika.

A od 7. listopada, sile postrojene protiv te izraelsko-američke mašinerije – ne koristim čišći pojam, jer čišćeg pojma nema, ili nema takvog koji ne bi već značio neku vrstu ustupka – pokušale su nešto odmjerenije: politiku ograničavanja, kinetičkog trenja, smišljene da apsorbira izraelski bijes bez obavezivanja na punu težinu otvorenog rata. To je bila strategija namjerne suzdržanosti, temeljena na znanju da ratove iscrpljivanja ne dobiva uvijek onaj tko najsnažnije udari, nego onaj tko izdrži najduže. Ali Izrael, u svojoj kompulzivnoj potrebi da svaku prednost iskoristi do krajnjih granica, konačno je uspio postići ono što godine provokacija nisu: oslobodivši nešto što onda nije mogao kontrolirati. Gurnuo je Iran preko praga kalkulirane tolerancije – i učinivši to, prizvao upravo onu konfrontaciju o kojoj je oduvijek sanjao, ali je ne može u potpunosti kontrolirati. Posljedice sada ozbiljno dovode u pitanje dvije stvari koje su dugo tretirane kao aksiomi: otpornost američke sigurnosne arhitekture u regiji, i sam kapacitet Izraela da nastavi voditi rat čije dimenzije je mislio diktirati, ali to više ne čini.

Pa ipak – i ovdje moram biti iskren o granicama vlastite analize, o točci gdje se jezik strategije počinje doimati kao izdaja onoga što opisuje – govoriti samo o vojnoj arhitekturi i greškama u strateškim kalkulacijama već znači ustupak. Znači prihvatiti kategorije u kojima moć preferira da se o njoj raspravlja: u čistom jeziku sposobnosti i odvraćanja, pragova i crvenih linija, kao da ono što se događa predstavlja problem primijenjene geometrije, a ne katastrofu koja se sručila na žive ljude. Bombe koje padaju na Teheran ne padaju samo na infrastrukturu. Padaju na isti imaginacijski i etički teren koji je bio predmet borbe, centimetar po centimetar, i davno prije 7. listopada – teren na kojemu se, u konačnici, uvijek borilo oko pitanja Palestine. Jer rat koja sada zahvaća regiju nije moguće odvojiti od tog pitanja; on je, u najdubljem mogućem smislu, njegov nastavak drugim sredstvima. Da bismo razumjeli uloge – ne samo strateške, nego i moralne, egzistencijalne – moramo se vratiti onome što zapravo nikada nije stavljeno po strani: bremenu, i onome što mu je učinjeno, onome što nastavlja činiti onima koji ga nose, i onima koji to više nisu u stanju činiti.

To breme je prsnulo duž vlastitog šava: između onih koji ga nose kao što Mansourov nosač nosi Jeruzalem – sagnut ali neslomljen, orijentiran prema nečemu – i onih koji ga osjećaju kao teret koji im je nametnula povijest koja ih nije konzultirala, kao breme koje se sada nosi pod cijenu koju je sve teže opravdati pred živima. Činjenica da se ta pukotina ne provlači između neprijatelja, nego između ljudi koji dijele istu geografiju, jezik, ranu – to je ono što ga čini nepodnošljivim. Palestina ne dopušta luksuz čiste pozicije. Pritišće, inzistira, vraća se. Ona je preostatak koji odbija biti sveden na ono što je preostalo.

Teheran i Beirut zasad se brane. I kada to kažem ne mislim na vlade ili vojne doktrine, nego na glasove svih mojih prijatelja u rano jutro, ustrajnih iznad sirena – na osebujnu ljudsku ustrajnost, krhku i neporaženu, da se nastavi biti. Bori se dok izraelska i američka mašinerija otkrivaju da su se našle uvučene u rat koji bi se mogao ispostaviti skupocjenijim nego što su mislili. A ono što je započelo 7. listopada nastavlja odjekivati – osjećaju to oni koji skreću pogled na benzinskoj crpki, zakovitlano je prema onima koji su se pridružili horu koji je slavio moguću smrt Palestine. Sve što u konačnici možemo ponuditi jest ovo: Habibti Tehran, Habibti Beirut. Ne kao slogan, ne kao laku gestu solidarnosti, nego kao nešto što je bliže onome što je znao Mansourov nosač – da je voljeti ono što se uništava, orijentirati se prema njemu kroz tamni dim bombardiranja, nositi njegovo ime i dok bombe padaju, najstariji oblik amor fati. Teheran i Beirut apsorbiraju vatru i nastavljaju se boriti. I nastavljajući se boriti, nose nešto – možda i pognuti pod težinom onoga što im je povijest natovarila, ali organizirani oko tog tereta, a ne zdrobljeni pod njim. Još uvijek usmjereni prema svijetu koji još nije stigao. Noseći, u toj usmjerenosti, jedini odgovor koji je ikada postojao na pitanje što breme u konačnici znači: inzistiranje attala, uzdižući se odozdo, da ono što je sveto ne smije pasti. Drugim riječima, attal zna ono što osvajač ne može znati: da su leđa savijena pod svetim ista leđa koja će se jednog dana uspraviti – ne u olakšanju, nego u pobuni. Nosač i borac uvijek su bili ista figura. Povijest je samo čekala da teret postane dovoljno lagan, ili nosač dovoljno snažan, da bi ta distinkcija kolabirala.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2026. godinu.