Žarko Cicović
8. studenoga 2023.
Iran – kratka istorija revolucija i nade
U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
Ove godine navršava se 70 godina od svrgavanja sa vlasti iranskog premijera Muhameda Mosadeka (Muḥammad Muṣaddiq), međutim, izgleda da je njegovo ime pomalo skrajnuto na margine istorijske memorije. Puč iz 1953. godine bez sumnje zavređuje istorijsku i analitičku pažnju kao jedan od važnijih događaja druge polovine dvadesetog vijeka: proizveo je političke traume koje će oblikovati društvene krize sa kojima se suočavamo i danas – ne samo u Iranu, nego i na čitavom Bliskom istoku (to jest, Zapadnoj Aziji), te globalno. Mosadek je simbol katastrofalnih zapadnih imperijalnih politika (zbog čega se na Zapadu o njemu i ne govori puno), kao i sekularne i demokratske samosvijesti iranskog naroda (zbog čega je njegovo ime u Islamskoj republici Iran marginalizovano).
Godišnjica puča nije postavila Iran u centar svjetske pažnje, ali mnogi drugi događaji zapravo ga čine stalnom temom zapadnih medija: brutalno kršenje ljudskih prava u okvirima šerijatskih zakona, razvijanje nuklearnog programa i angažovanost u proksi-ratovima, od kojih je potencijalno najveća prijetnja izbijanje velikog konflikta između Irana i Izraela.
Međutim, 22. septembra 2022. godine Iran je ponovo postao jedna od glavnih svjetskih tema. Tog je dana moralna policija (gašt-e eršâd) na smrt pretukla Đinu Masu Amini (Jîna Mahsa Amini/Emînî), dvadesetdvogodišnju djevojku kurdskog porijekla, što je pokrenulo lavinu protesta širom iranskih gradova. Slogan „žena, život, sloboda“ („zan, zendegi, azadi“) koji je odjekivao ulicama Irana postao je simbol nove „iranske revolucije“.
Nakon stravičnog Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra, uslijedio je još stravičniji, razarajući odgovor Izraela u Gazi. U medijima su se prvo pojavile spekulacije, te je jedno od glavnih pitanja bilo: je li Iran umiješan u napad i kako će reagovati na izraelske zločine i agresiju koju Izrael provodi u Gazi. Je li Iran ponovo postao značajna geopolitička figura od čijih odluka zavisi svjetska politika?
Nedavni događaji, ali i mnogi drugi, naveli su nas da razmotrimo iransko društvo i njegov globalni položaj u širem istorijskom kontekstu, kako bismo došli do kompletnije slike i razumijevanja aktualnih događanja.
Šah i propast iranske demokratije
Takozvana Islamska revolucija dogodila se kao posljedica akcija koje će poduzeti britanske i američke vlasti ne bi li spriječile jednu drugu revoluciju. Nosioc ove akcije bila je britanska vlada, koja je, zajedno sa Centralnom obavještajnom agencijom (CIA), te uz pomoć Šaha i pojedinaca iz Carske garde (pomoću nekoliko pravnih akata koje je potpisao Šah), 1953. godine organizovala puč protiv demokratski izabranog premijera Irana, Muhameda Mosadeka. Velika Anglo-iranska naftna kompanija (AIOC), koja je tada bila većinski u vlasništvu britanske vlade, imala je monopol nad rudarenjem iranske nafte. Mosadek je pak, nakon što je došao na vlast, nacionalizovao naftnu industriju, što je izazvalo velike poremećaje u iransko-britanskim odnosima i dovelo do nasilnih britanskih akcija protiv Irana, poput prijetnji ratom u Persijskom zalivu, embarga, iscrpljivanja iranske ekonomije i dr.
Nakon američkih izbora 1952. godine, na kojima je za predsjednika države izabran predstavnik Republikanske stranke Dwight Eisenhower, američka spoljna politika se zaoštrila. Republikanci predstavljaju konflikt sa Sovjetskim Savezom kao globalni sukob u kojem Amerika ima ulogu odbrane svijeta od komunističke opasnosti. Time je fokus u retorici odnosa prema Iranu premješten sa borbe za britanski ekonomski interes, te je ona formulisana kao izvlačenje Irana iz mogućeg posrnuća u komunizam. Nekoliko činjenica u to vrijeme davalo je snagu tom narativu: Iran (na Zapadu poznat i kao Persija) sa Sovjetskim Savezom dijeli dugu granicu na sjeveru; ima jaku i aktivnu komunističku partiju i radnički pokret; premijer je sekularni nacionalista blizak komunistima i nalazi se u nerazrješivom sukobu sa Britanijom.
Ovdje ne možemo ulaziti u dugu istoriju jedne od nastarijih svjetskih civilizacija, ali je neophodno vratiti se barem do druge polovine 19. vijeka kako bi rasvijetlili pozadinu onoga što će se u Iranu odigrati 1953., ali i kasnije.
Monarhija je u Iranu imala dugu istoriju u kojoj možemo naglasiti različite momente. Međutim, nakon perioda vladavine safavidske dinastije (1501-1736), a naročito njenog najznačajnijeg vladara, Abasa I. Velikog (Abbās, 1588-1629), monarhijsko uređenje prestaje da osigurava integritet i suverenitet iranske države. Kadžarska dinastija, koja dolazi na vlast nakon Safavida, ne uspijeva da se konsoliduje i upravlja velikom teritorijom. Iran ‒ nekada svjetska imperija ‒ postaje lak plijen devetnaestovjekovnom kolonijalizmu i imperijalizmu.
Nasir el Din Šah Kadžar (Nāser-ad-Din Ŝāh-e Qājār) Persijom je vladao od 1847. do 1896. godine, a njegova vladavina ostaće zapamćena po rasprodaji državnog bogatstva stranim silama, zato što uslovi u tadašnjoj domaćoj privredi nisu dopuštali da finansira potrebe dinastije iz domaćih izvora. Najzainteresovanije mušterije bili su Britanci, kojima je zbog problema u Indiji bilo od značajnog interesa da ovladaju i Iranom, pa su 1854. godine kupili koncesije za izgradnju telegrafskih linija kako bi ojačali svoju komunikacionu infrastrukturu unutar kolonija. Nakon toga, „britanski državljanin rođen u Nemačkoj, baron Džulijus de Rojter, kasnije poznat po slavnoj novinskoj agenciji, uspio je da se dočepa najneverovatnije koncesije. Za tričavu sumu i obećanje o budućim tantijemama, 1872. godine kupio je ekskluzivno pravo da vodi industriju zemlje, navodnjava poljoprivredna zemljišta, iskorišćava izvore minerala, razvija željeznicu i tramvajski prevoz, osnuje nacionalnu banku i štampa novac“[1].
El Din Šah 1891. godine prodaje iransku duvansku industriju Britanskoj imperijalnoj duvanskoj kompaniji (British Imperial Tobacco Company), što je značilo da je svako ko uzgaja duvan morao ono što uzgoji prodavati ovoj kompaniji, dok je svako ko konzumira cigare morao da ih kupuje u prodavnicama koje su robu nabavljale od kompanije. Iran je tada preovlađujuće bio poljoprivredna zemlja i veliki broj seljaka uzgajao je duvan, a ovakvim je potezom proizvedena situacija u kojoj to rade za korist britanske kompanije. Ubrzo su seljaci uspjeli da svoje nezadovoljstvo povežu sa drugim društvenim slojevima, kao što su klerici, intelektualci i trgovci, čime je započela tzv. Duvanska revolucija. Vodeće vjerske ličnosti proglasile su fatvu (vjersko naređenje), i pozvale cijelo stanovništvo na uzdržavanje od konzumiranja duvana, sve dok se on nalazi u rukama stranaca. I tako je pušenje privremeno postalo protivno islamskom zakonu. Stanovništvo je masovno prestalo da puši, uključujući i žene u Šahovu haremu. El Din Šah ubrzo je bio prinuđen da ukine koncesije Britancima.
Šah je nekoliko godina kasnije (1896) ubijen u atentatu, a naslijedio ga je sin Muzafar (Mozaffar ad-Din Ŝāh-e Qājār). On je pak 1901. godine prodao Williamu D’Arcyju koncesije na pronalaženje, iskopavanje i upravljanje proizvodnjom nafte na period od 60 godina. U to vrijeme nafta u Iranu još nije bila otkrivena, ali ugovor će ojačati i osigurati prisustvo te sudbinu britanske imperijalne politike u Iranu.
Nakon niza protesta kroz 1905. i 1906. godinu, ujedinjeni front sekularnih nacionalista, odnosno reformista i klerika, uspio je da okupi narod na ulicama Irana, vršeći pritisak na Šaha da uspostavi medžlis (maǧlis, parlament). Nakon snažnog pritiska Šah je popustio i prihvatio rad medžlisa, uz obavezu da on lično mora odobriti bilo koji zakon prije negoli isti stupi na snagu. Prva sjednica Iranske skupštine dogodila se 7. oktobra 1906. godine, a ustav je usvojen 30. decembra iste godine. Kao rijetko kada u dotadašnjoj istoriji, ovu je revoluciju obilježilo i to da se klerikalna elita našla na strani republikanizma i progresa. No, to će tragično obilježiti budući tok iranske istorije – sukob religioznog i sekularnog ostaće karakterističan za iransko društvo. Ipak, činjenica da su klerici učestvovali u samoj revoluciji podijeliće i same klerike, na one koji smatraju da Islam može biti usklađen sa modernim idejama i životom, i one koji vjeruju da to nije moguće.
Britanija i Rusija su 1907. godine sklopile sporazum o okupaciji Irana, u kojem je dogovoreno da će biti podijeljen na dva dijela: Sjeverni Iran, koji kontrolišu Rusi, i Južni Iran, pod kontrolom Britanije. Ovo je trajalo do 1917. godine kada su se Rusi ‒ nakon revolucije ‒ većinom povukli iz Irana, što je Britanija iskoristila kako bi njime u potpunosti zadominirala.
Kadžarska dinastija je pod pritiskom događaja u zemlji počela da slabi, dok je broj separatističkih pokreta rastao, a protiv postojeće hegemonije bunila su se i iranska plemena. Britanci više nisu mogli da se oslone na autoritet i moć Kadžara u sprovođenju svoje politike, pa su potpomogli obaranje dinastije sa vlasti. Na vlast je tako 25. aprila 1926. godine došao Reza Kan, general sa velikim borbenim iskustvom u obuzdavanju plemenskih pobuna, koji je proglašen za Šaha i svoju dinastiju nazvao Pahlavi. Reza Šah Pahlavi (Rezā Ŝāh Pahlawi) ostaće upamćen po surovoj modernizaciji Irana. Na primer, ženama je 1935. godine, za njegova mandata, zabranjeno da nose hidžab. Bio je inspirisan Ataturkovim (Mustafa Kemal Atatürk) potezima u Turskoj i htio je da na isti način modernizuje iransku naciju:
„Počeo je sa potpunim uklanjanjem bandi koje su terorisale brojne oblasti u Iranu. Onda je počeo veliki projekat izgradnje koji je zemlji doneo nove avenije, trgove, puteve, fabrike, luke, bolnice, državne zgrade, železničke pruge kao i škole i za dečake i za devojčice. Osnovao je prve javne službe i prvu nacionalnu armiju u zemlji posle toliko vekova. Uveo je metrički sistem, moderni kalendar, upotrebu prezimena, građanski brak i razvod.“[2]
Sve je ovo sprovođeno uz brutalno nasilje. Štampa je cenzurisana, radničko i drugo organizovanje bilo je zabranjeno, politička opozicija zatvarana, ubijana i protjerivana. No, njegov nacionalizam ubrzo ga je doveo u sukob sa Sovjetskim Savezom i Britancima, pa se Iran okrenuo savezništvu sa Hitlerovim Trećim Reichom. Reza Šah je vjerovao da su Hitler, Mussolini i Franco istinski modernizatori, čiji put treba slijediti.
Britanija i SSSR postižu dogovor o zajedničkoj okupaciji Irana zarad zaustavljanja daljnjeg prodora nacista, te potencijalnog povezivanja kopnenom linijom sa Japanom. Time je spriječeno i njemačko preuzimanje najznačajnijih izvora nafte, od kojih je zavisila Saveznička vojska. Nakon okupacije, Šah je 1941. godine abdicirao, a na njegovom ga je mjestu zamijenio sin Muhamed Reza Šah Pahlavi (Mohamad Rezā Ŝāh Pahlawi), sve do revolucije 1979. godine.
U ovom istorijskom periodu revolucionarne sile nastavile su da djeluju u Iranu. Presudna borba za iransko društvo vodila se u Abadanu, gradu na sjeveru Persijskog zaliva, ujedno na granici sa današnjim Irakom[3], u kojem će Britanci 1908. otkriti naftu – na koju su prava osigurali još 1901. godine – i time utvrditi svoju moć u Iranu. Grad je ubrzo nakon uspostavljanja kompleksa rafinerije prošao masivnu izgradnju, ali njegov je razvoj obilježio i aparthejd te pojava luksuznih dijelova grada u kojima je Irancima ulaz bio zabranjen. Ovo će biti uzrok neprestanih radničkih borbi i pobuna. Enormne zarade koje je ostvarivala Anglo-iranska kompanija, od čega je Iranu odlazio mizerno mali dio, budile su nezadovoljstvo, koje je uvjerilo i Muhameda Rezu Šaha da od Britanaca zahtijeva bolji ugovor.
Naime, nakon odlaska njegova oca, Reze Šaha, radnički pokret i medžlis počinju djelovati proaktivnije. Radnici u Abadanu 1946. godine pokreću štrajk koji stvara novu dugoročnu krizu. Britanci guše štrajk nasilnim putem i pokreću svoje dvije mornarice u Persijskom zalivu te napadaju štrajkače i štrajkačice organizovanim uličnim milicijama. Medžlis je 1947. izglasao zabranu prodaje koncesija strancima te iznio zahtjev da se pregovara o novim ugovorima za stare koncesije.
Radnički pokret je u vrijeme Reze Šaha bio nasilno gušen, kao i politički aktivizam liberalnih te nacionalističkih grupacija. Nakon njegove abdikacije to se mijenja. Već 1942. godine osniva se politička partija Tudeh (Mase), front progresivnih organizacija, liberala, nacionalista, reformista i komunista. Sovjetski Savez podržavao je ovu partiju zbog velikog broja komunista među članstvom. Štaviše, s vremenom je partiju u potpunosti preuzelo komunističko krilo. Njeni su članovi birani u medžlis i tamo su predlagali te usvajali zakone poput onih koji „ograničavaju rad djece, uvode četrdesetosmočasovnu radnu nedelju, porodiljsko odsustvo i minimalnu zaradu“[4].
Međutim, Sovjetski Savez iskoristio je popularnost Tudeha kako bi osnažio svoje vojno prisustvo u Iranu. Sjeverna iranska provincija Azerbejdžan proglasila je Narodnu Republiku Azerbejdžan. Sovjetski savez poslao je vojsku kako bi spriječio da iranska vojska zaustavi separatiste. Ova republika nije dugo potrajala – iranska vlada se posredstvom Britanaca uspjela dogovoriti sa Staljinom da povuče svoju vojsku i vrati provinciju Azerbejdžan u iranske granice. Ovaj događaj omogućiće Muhamedu Rezi Pahlaviju, novom Šahu, da se sukobi sa radničkim pokretom i zabrani partiju Tudeh.
Pod sve jačim pritiscima radnika i novoosnaženih društvenih pokreta, Anglo-iranska naftna kompanija bila je prisiljena da uzme u obzir zahtjeve iranskih radnika. Britanci su odbili sklapanje potpuno novog ugovora, već ponudili da se na temelju postojećeg potpiše Dodatni ugovor, koji nije nudio mnogo: obećanje da se eksploatacija nafte neće teritorijalno širiti, da naknada za eksploataciju nafte neće opadati, te da će kompanija obučavati sve veći broj Iranaca.
No, najveća politička borba odvijala se oko iranskog usvajanja Dodatnog ugovora. Poslanici medžlisa okupljeni oko Mosadeka, zajedno sa narodom na ulicama, nisu prihvatali takav ugovor. Muhamed Reza Šah sugerisao je Britancima da u Dodatni ugovor uvrste klauzule koje bi umirile narod Irana i oslabile Mosadekov utjecaj. Predložio je da Britanci daju iranskim kontrolorima na uvid računovodstvene knjige kompanije, da obećaju isplatu dugova itd. Britanci to nisu prihvatili i kriza se nastavila. Mosadek je uspio da prinuka i klerike na zauzimanje stava oko ovog pitanja, te su se oni takođe opredijelili za njegovu stranu. Rijetko koji mula ili visoki klerik nije tada podržao progresivni front.
Nakon što je SAD 1950. godine potpisao ugovor sa Saudijskom Arabijom u kojem stoji da će američka naftna kompanija Aramco imati pristup naftnim izvorima, a zarada biti dijeljena na pola, Anglo-iranskoj kompaniji takođe je upućen prijedlog o provođenju istog aranžmana. Međutim, prijedlog je odbijen, što je dovelo do toga da udružene snage Mosadeka i Ajatolaha Kašanija (Abu’l-Qāsem Kāšāni) 15. marta 1951. godine u medžlisu izglasaju nacionalizaciju ove naftne kompanije.
Prvoga maja 1951. godine Muhamed Reza Šah ukinuo je koncesije dodeljene britanskoj kompaniji i osnovao Narodnu iransku naftnu kompaniju. Šestoga maja je Mosadek predstavio svoju vladu i postao premijer Irana. Šahova moć toliko se smanjila, da mu je bila preostala još jedino kontrola nad vojskom, zagarantovana ustavom. No i to se promijenilo, nakon još jednog pokušaja Šaha da smijeni Mosadeka u medžlisu. Mosadek je podnio ostavku, ali narod je masovno izašao na ulice i zahtijevao njegov povratak. Šah je pozvao Mosadeka da se vrati na premijersku poziciju i predao mu vlast nad vojskom. Sama institucija Šaha postala je upitna. Iako je Šah bio spreman da se povuče, odlučeno je da se zadrži monarhija, zbog njene tradicionalne uloge u iranskom društvu.
U Britaniji su se pak 1951. godine na vlast vratili konzervativci, na čelu sa Winstonom Churchillom: tvrda imperijalna linija sa kojom dogovor nije bio moguć, te je invazija na Iran postala vjerovatnija opcija. Međutim, embargo je bio dovoljan da dovede u pitanje Mosadekovu poziciju. Iranska ekonomija bila je u sve gorem stanju, a kriza sve veća. Američka ambasada je 1953. godine organizovala puč. Nakon nekoliko dana haosa na ulicama iranskih gradova, zavjerenički dio vojske uspio je da zauzme vlast i na čelo nove vlade postavi Zahedija (Fazlollāh Zāhedi), poznatog po saradnji sa nacistima u vrijeme Reze Šaha. Šah Muhamed vraća se u Iran. Operacija AJAX uspjela je zahvaljujući organizovanoj mreži novinara, političara, mula, oficira i vođa bandi, koji su dizali narod i proizvodili permanentni haos u gradovima (u kojima je strijeljano i poginulo na hiljade ljudi).
SAVAK i mustazafini
Nakon puča, Muhamed Reza Šah ponovo preuzima vlast, uz nominalne premijere. Šah je svu svoju moć koncentrisao na nove dogovore o prodaji nafte sa Amerikom, te na velikoj finansijskoj i vojnoj podršci. Zarada od nafte progresivno je rasla, a za vrijeme Jomkipurskog rata dostigla je rekordnih 20 milijardi dolara jer su Iran i arapske zemlje, udružene u OPEC, znatno podigle njezinu cijenu.
Šah je koristio ogroman novac koji je ulazio u Iran za nastavak modernizacije, kroz takozvanu Bijelu revoluciju. Na primer, agrarnom reformom uvedeno je ograničenje veličine zemljišnog posjeda, što je prvenstveno pogodilo velike posjednike. Značajne reforme privrede, školstva i zdravstva rezultirale su povećanjem broja bolnica, doktora i pismenih osoba, te iskorjenjivanjem gladi i brojnih epidemija.
Međutim, ovaj prosperitet pokazao je i svoje drugo lice: veliki priliv novca od eksploatacije nafte išao je u korist tek malog broja Iranaca, uglavnom visokih vladinih činovnika, trgovaca, inženjera i privatnika. Srednji sloj koji je uspijevao da ostvaruje pristojne zarade obuhvaćao je tek mali broj zaposlenih u industriji. Ostatak populacije – naročito oni na selu, koji su 1960-ih godina činili preko 80 posto – živio je u siromaštvu. Zemljišne reforme izmijeniće demografsku strukturu, i dodatno pogoditi seljaštvo. Ekonomska struktura sela bila je feudalna – velikoposjednici su držali seljaštvo u kmetskom položaju. Zemljišna reforma trebala ih je osloboditi kmetskog položaja, što je za posljedicu imalo stvaranje masovnog proleterijata, koji je hrlio u gradove u potrazi za zaposlenjem.
Dok je početkom šezdesetih u gradovima živjelo svega 15 posto ukupnog iranskog stanovništva, sredinom sedamdesetih taj će broj porasti na 50 posto. Sa druge strane, industrijalizacija zemlje nije se odvijala uspješno, pa su ljudi u ogromnim brojevima imali privremena zaposlenja, bili nezaposleni ili ostajali bez posla uslijed propadanja fabrika. To je u gradovima dovelo do stvaranja masovnih siromašnih četvrti, iz kojih će i krenuti pobune krajem 1970-ih.
Odlučujući utjecaj na kasnije masovne pobune imala je Šahova brutalna represija nad stanovništvom, a naročito nad političkom opozicijom. Ozloglašena Šahova policija SAVAK bila je uključena u razne torture, likvidacije političke opozicije, naročito one na ljevici i partije Tudeh. Zbog američke antikomunističke politike, bilo je očekivano da će Šah uništavati i gušiti svako potencijalno pojavljivanje komunističke opozicije, ali i one vezane uz Nacionalni front bivšeg premijera Mosadeka. Za razliku od njih, sveštenstvu i džamijama pružena je izvjesna doza slobode, jer Amerika tada još nije vidjela Islam kao značajan politički faktor, dok je Šah, s druge strane, želio da održava sliku o sebi kao tradicionalnom Šija muslimanu[5].
Nakon velikih protesta 1963. godine, Šah protjeruje Ajatolaha Homeinija (Âyatollâh Ruhollâh Musavi Xomeyni) iz države i budi bijes religioznog dijela stanovništva. Homeini u izgnanstvu postaje najpopularnija figura otpora. Prvo prelazi u Irak, ali pod pritiskom Šaha bježi u Pariz, gdje mu se otvara prostor zapadne javnosti, a otpor Iranaca dobija internacionalni značaj.
Inflacija iz 1975. godine, izazvana ekonomskom krizom (1973-1975), dodatno je pogoršala životni standard Iranaca i povećala nezadovoljstvo. Prelomni trenutak zbio se 1978. godine, kada je u gradu Qomu[6] organizovan protest podrške Homeiniju. Policija je ušla u grad i rastjerala demonstrante, uz veliki broj povrijeđenih i ubijenih. Nakon toga, mase su se okupljale svakih 40 dana[7], no ovoga puta i u drugim gradovima.
Mobilizacijski kapacitet islamske religije ogleda se i u tome što su se ideolozi Islamske republike, vođeni Homeinijem, zalagali za najsiromašnije slojeve društva. Primjerice, korišćen je termin mustazafin (mustazafīn, potlačeni) koji simbolizuje islamistički populizam ‒ siromašne i obespravljene, kojima je obećavana pravda i jednakost. Međutim, ne treba naprečac zaključiti da je revolucija u Iranu bila isključivo islamska, već je to bio samo jedan od prisutnih elemenata. Druge organizacije, koje su djelovale u ilegali, takođe su bile veoma značajne, kao i ogroman dio populacije koji je zastupao sekularne vrijednosti iz socijalističke odnosno nacionalističke pozicije. Nije naodmet napomenuti i da je jedna od najpopularnijih ličnosti revolucije bio Ali Šarijati Mazinani (Ali Shari’ati Mazināni), uticajni sociolog čije je glavno učenje bilo usmjereno prema ujedinjavanju Islama i marksizma, iz čega proizlazi i tzv. Pokret religioznih socijalista.
Kako je otpor Šahove vojske i policije počeo da slabi, institucije su postepeno preuzimali revolucionari. Jedan od bitnijih događaja u revoluciji bilo je osnivanje takozvanih šora (shūrā, savjeta), sastavljenih od radnika i radnica na radnom mjestu, skvotera u skvotovima, komšija u komšiluku i seljaka na obrađivanoj zemlji. No, taj se pojam danas najčešće vezuje isključivo uz radničke savjete. Ovaj fascinantan samoupravni eksperiment, takoreći komunistički element revolucije, trajao je sve dok islamistička struja nad njom nije u potpunosti preuzela kontrolu. Tada su šore pretvorene u zvanične institucije Islamske države koje kontroliše vlast, a radničko samoorganizovanje u potpunosti je ukinuto.
Nakon što je Šah početkom 1979. godine napustio presto, kao i prostor Irana, Homeini se vraća i uz podršku ostatka opozicije preuzima vlast. Raspisuje referendum na kojem je postavljeno pitanje: Islamska republika – da ili ne? Velika većina izglasala je da. Nakon referenduma, Islamska republikanska stranka, partija koju je osnovao Homeini, kreće u obračun sa Nacionalnim frontom, liberalima i separatistima. Neke komunističke organizacije u početku su sarađivale sa Islamskom republikanskom partijom, pa su zajedno učestvovale u političkim akcijama protiv nacionalista i liberala. Međutim, savezništvo mula i komunista ubrzo se raspalo, sa katastrofalnim posljedicama po iranski komunistički pokret.
Definitivno konsolidovanje islamista na vlasti nastupa nakon dva događaja. Prvi je bila Iranska talačka kriza, bitan kao pokretač čišćenja revolucije od svega sekularnog. Grupa studenata, radikalnih islamista, zauzela je Američku ambasadu i uzela njezinih 54 službenika i službenica za taoce. Ambasada je bila okupirana 444 dana: radi preuzimanja dokumentacije kojom bi se dokazala umiješanost SAD-a u svrgavanje Mosadeka sa vlasti; zbog mogućnosti da se iz ambasade kuje zavjera protiv nove revolucionarne vlasti; i, uopšte, zbog masovne mržnje u narodu prema SAD-u (na račun američke podrške Šahu[8]). Kada bi neko i pozvao na primirivanje situacije, u pravilu bi bio optužen za proameričke stavove, te uklonjen. Drugi događaj bila je iračka invazija na Iran, uz podršku i pomoć SAD-a. Noseći sa sobom milione mrtvih, taj će rat trajati osam godina i završiti bez rezultata, osim što će do kraja konsolidovati i učvrstiti novu Islamsku republiku.
Neoliberalizam i struktura Islamske republike
Homeini i njegovi saradnici u stvaranju revolucionarne Islamske republike, kako su je nazivali, imali su za cilj da svijetu predstave eksperiment koji će pokazati kako je demokratija moguća i s onu stranu liberalizma. Islamska demokratija je trebalo da bude antiteza imperijalnom pokoravanju svijeta liberalnom demokratijom. Iz perspektive političke filozofije, ovo je izrodilo unikatni koncept teokratske države, u koju je kao strukturni dio utkan demokratski mehanizam. Iz perspektive Homeinijeve teorije, ovakva država proizilazi iz dva izvora suvereniteta: prvi je božji, što za posljedicu ima klerikalne institucije, od kojih je najznačajnija ona Vrhovnog vođe, fakiha (faqīh), koji se bira iz najvišeg sveštenstva; drugi suverenitet potiče iz naroda, koji mora dati saglasnost kako bi se božji zakoni pravilno primjenjivali, i odatle proizilaze demokratske institucije (narod bira skupštinu, predsjednika i Vijeće stručnjaka).
Fakih je vrhovni komandant vojske i ostalih bezbjednosnih struktura, i ima pravo da smijeni predsjednika, ali samo u strogo propisanim situacijama. On takođe imenuje čelnike policije i vojske, radijskih i televizijskih mreža, pravosuđa itd. Fakiha bira Vijeće stručnjaka i mandat mu je neodređen. Drugi najveći autoritet u državi je predsjednik države, koji se bira svake četiri godine. Odnos fakiha i predsjednika je komplikovan. Nakon Homeinijeve smrti, uloga predsjednika se mijenjala.
Prvo su za vrijeme Rafsanjanija (Akbar Hāshemī Bahramānī Rafsanjānī), koji je bio na liniji klerika, povećane ovlasti predsjednika, koji je zajedno sa svojom vladom preuzeo kontrolu nad upravljanjem ekonomijom, te postao najuticajnija figura u političkom životu. Kada je na vlast došao Hatami (Muḥammad Khātamī), koji je bio reformista, ušao je u sukob sa sveštenstvom, te je uloga fakiha ponovo ojačana. Ponovnu ravnotežu vlasti donosi Ahmadinedžad (Mahmoud Ahmadinejad), koji se u svom prvom predsjedničkom mandatu postavio kao predstavnik klerikalnih vođa. Ravnoteža se narušava kada Ahmadinedžad u drugom mandatu pravi odmak od prethodne politike i više se oslanja na nacionalističku ideologiju, pokušava da ojača ulogu predsjednika, te ulazi u sukob sa sveštenstvom. Kako bi umanjili konflikt medžlisa i Vijeća čuvara, osnovan je Savjet cjelishodnosti, institucija čija je uloga pronalaženje kompromisnih rješenja između sukobljenih strana. Sastav vijeća čine 6 teologa iz Vijeća čuvara i 7 vladinih zastupnika. Ako Vijeće čuvara uloži veto na neki zakon, Vijeće cjelishodnosti razmatra taj veto i ima pravo da ga poništi ili prihvati.
Šahov režim karakterističan je po državnom kapitalizmu. No revolucija iz 1979. godine staru je vladajuću klasu zamijenila novom, a da pritom nije izmijenila socioekonomske temelje društva, kao što se obećavalo mustazafinima. Pod revolucionarnim pritiskom odozdo, nova vlast bila je prinuđena da sprovede reforme, uz niz mjera u korist radničke klase i siromašnih. Međutim, ove mjere bile su od drugorazrednog značaja naspram ekonomije formirane interesima novonastajuće vladajuće klase, koja se već u začetku podijelila na dvije frakcije: onu čiji je kapital težio otvaranju države i zavisio od stranog kapitala, i onu koja je dio Šahove konfiskovane imovine pretvorila u tzv. revolucionarne fondacije (bonyad)[9], koje karakterizuje „javno nevladino vlasništvo“ (bakhsh-e omumi-e ghare dolati). Ove su fondacije pod direktnom kontrolom Imama i zbog svoje su veze sa tradicionalnom trgovinom (bazaar) postale druga institucija po moći u državi. Nakon dužničke krize 1980-ih i rata sa Irakom, raste popularnost reformi koje nastoje integrisati Iran u međunarodnu ekonomiju i uvesti ga u globalni neoliberalni poredak.
U prvom valu privatizacije, od 1989. do 2005. godine (vlade Rafsanjanija i Hatamija) privatizovano je 730 državnih preduzeća. Za vrijeme Hatamija osnovan je i veliki broj privatnih naftnih kompanija, koje su počele da operiraju u saradnji sa vladom, dok je za vrijeme Ahmadinedžada privatizacija nastavljena, ali u drugačijem obliku. Državna imovina prešla je u ruke revolucionarnih fondacija i vojske. Ukupan tržišni udio konglomerata kojeg su vodile Revolucionarna garda i fondacije procijenjen je na 40 posto ukupnog BDP-a države[10].
Konflikt ovih dviju frakcija kapitala imao je i konkretne političke posljedice. Dok je država za vrijeme vlasti reformista pokušavala integrisati Iran u globalne ekonomske tokove, jer je sudbina tog kapitala zavisila od internacionalnog kapitala, vojska i fondacije sabotirale su taj proces na sve moguće načine. Zaoštravanje odnosa Irana i SAD-a tokom Ahmadinedžadove vlade doprinio je jačanju ove frakcije. Takođe, Trumpova agresivna politika prema Iranu[11], jačanje Kine, i povratak Rusije u globalno nadmetanje, okrenule su Iran na njezinu stranu.
Dok se frakcije iranske buržoazije nadmeću oko toga hoće li Iran ostati u sukobu sa Zapadom, a ekonomija zatvorena, ili će poboljšavati odnose sa Zapadom i otvarati ekonomiju, za jednu trećinu iranskog društva, ekstremno siromaštvo je svakodnevica. Duboko nezadovoljstvo radnika i radnica iskazivano je neprestanim demonstracijama, štrajkovima i neposluhom, što je mnoge ljude koštalo slobode, ali i života. Problem radničkog organizovanja povezan je sa problemima civilnog organizovanja. Civilne reformističke struje često nisu uspijevale da se povežu sa radnicima, zapostavljajući njihove zahtjeve u svojim programima, iako su mnoge radnice i radnici nastradali u protestima u okviru reformističkih pokreta. Najpoznatiji među njima je Zeleni pokret[12], koji je mobilisao veliki broj stanovništva na suprotstavljanje izbornoj krađi 2009. godine.
Međutim, fragmentiranost radništva i radničkih borbi u interakciji sa širim društvenim pokretima kontinuirano je onemogućavala radnicima da ostvare veći napredak. Provođenje neoliberalnih politika, bilo onih diktiranih internacionalno orijentisanim kapitalom, ili onih definisanih granicama nacionalne politike, fragmentira radništvo i demoralizacijom solidarnosti oslabljuje političku borbu. Takođe, međunarodne sankcije i prijetnje vojnim intervencijama (sa kojima se Iran neprestano suočava) dodatno potkopavaju napore iranskog naroda da izbori radnička i demokratska prava žena, etničkih manjina, studenata, religijskih manjina itd. Sankcije doprinose dodatnom osiromašenju iranskog naroda i podstiču još represivnije politike Islamske republike.
Imamo li u vidu napore radničke klase da svoje interese formuliše u širim okvirima društvene borbe, ne treba da čudi kako se jedan od najvećih talasa radničkih štrajkova u Iranu dogodio u 2022. godini[13], kada su eksplodirali protesti pod sloganom „Žena, život, sloboda“, a narod na ulicama gradova ustao protiv nasilja moralne policije, zahtijevajući ukidanje obaveznog nošenja hidžaba, bolje uslove života, ali i radikalne promjene. Radnici su još u ranijim borbama odlučno pokazali da sa Islamskom republikom nije moguće primirje te ga iskazali sloganom koji je formulisan kroz borbe: „Konzervativci, reformisti, maske su pale!“.
Ujedinjenje radnika_ca i društvenih pokreta u borbi za ženska prava u posljednjim velikim protestima u Iranu predstavlja radikalno odbijanje sistema Islamske republike i veliki potencijal koji bi mogao imati globalne posljedice.
Bilješke:
[1] Stephen Kinzer, All the Shah’s Men (New York: John Wiley & Sons, 2003), prev. Stiven Kinzer, Svi Šahovi ljudi (Beograd: Samizdat B92, 2005) 43-44.
[2] Isto, 56.
[3] Grad i rafinerija bit će uništeni u Iračko-iranskom ratu (1980-1988), pa obnovljeni devedesetih.
[4] Svi Šahovi ljudi, 77.
[5] Šiitski islam postaje državnom religijom u 17. vijeku, za vrijeme vladavine safavidske dinastije i igrao je značajnu ulogu u iranskoj aristokratiji.
[6] Qom se često naziva i Svetim gradom, kao grad s najvećom koncentracijom šiitskih škola.
[7] Prema Šija Islamu, 40 dana nakon smrti mučenika narod se javno okuplja da ga oplakuje te mu oda počast.
[8] Najučestaliji slogan koji se čuo na ulicama bio je „Marg bar Âmrikâ“ („Smrt Americi“).
[9] Bonjade ili fondacije su humanitarni fondovi nastali za vrijeme vlasti Reze Šaha Pahlavija, koji su nakon revolucije nacionalizovani, sa ciljem da služe za redistribuciju bogatstva, kao i za pomoć porodicama poginulih u ratu sa Irakom. Međutim, to su zapravo kompanije, u čijem je vlasništvu niz proizvodnih i komercijalnih kapaciteta Irana, i pod direktnom su kontrolom Vrhovnog vođe.
[10] Kayhan Valadbaygi, „Neoliberalism and State Formation in Iran“, u: Globalizations (2022), 6. Dostupno na: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/14747731.2021.2024391
[11] Izlazak SAD-a iz nuklearnog dogovora, nove sankcije, naređenje da se ubije general Revolucionarne garde Sulejmani (Qâsem Soleymâni).
[12] Pokret formiran od reformističkih struja u okvirima islamističkih struktura.
[13] Novinska agencija Aktivisti za ljudska prava izbrojala je 1289 protesta koje su inicirali radnici_ce i 344 štrajka. V. https://www.en-hrana.org/annual-analytical-and-statistical-report-on-human-rights-in-iran-for-the-year-2022
Literatura:
Stiven Kinzer, Svi Šahovi ljudi (Beograd: Samizdat B92, 2005)
Kayhan Valadbaygi, „Neoliberalism and State Formation“, u: Globalizations (2022), 1-15, dostupno na: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/14747731.2021.2024391
Gerhard Švajcer, Iran – Razmeđa Istoka i Zapada (Beograd: Metaphysica, 2006)
Kamran Matin, „Writing Capitalism into Iran through the International“, Iranian Studies (2023), Cambridge University, UK, dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/370115565_Writing_Capitalism_into_Iran_through_the_International
Rudi Matthee, „Writing Capitalism into Iranian History“, u: Iranian Studies (2023), Cambridge University, UK, dostupno na: https://www.cambridge.org/core/journals/iranian-studies/article/writing-capitalism-into-iranian-history/74656A34B90DAB40F54F8B1AC8088A5D
Dejan Jović, „Trideset godina nakon revolucije: Iran u središtu svjetske politike“, u: Politička misao: časopis za politologiju, izd. 46, br. 1 (2009), dostupno na: https://hrcak.srce.hr/41517
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.
