Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici

Iran je velika tema geopolitičkih analiza 21. vijeka. Neprestano se pojavljuje kao jedna od glavnih vijesti: problem iranskog nuklearnog programa; „finansijer svjetskog terorizma“; neredi u iranskim gradovima i represija Islamske republike; „iranski zeleni pokret“; „žena, život, revolucija“; Iran želi uništenje Izraela preko svojih proxija Hezbolaha, Hamasa, Huta i iračkih paravojnih jedinica… Ovakve redukovane i spektakularizovane vijesti glavni su izvor jednodimenzionalne slike koja vlada o Iranu decenijama. „Iracionalne‟ mule sumnjivih namjera, žene pod crnim čadorima, teoretičari zavjera ^[1], ali i omladina koja želi da uživa u slobodi kakvu „mi na zapadu imamo“, samo su neke od stereotipnih predstava.

Tipične slike i tropi o Iranu izuzimaju onaj najvažniji dio iranske svakodnevice: radne ljude koji se svakodnevno bore da reprodukuju sebe i svoje bližnje. Neprestana ekonomska nestabilnost, inflacija, nezaposlenost, katastrofalni radni zakoni, kašnjenje plata i nemogućnost organizovanja samo su neki od materijalnih uslova sa kojima se suočava radnička klasa Irana. Tek klasnom analizom i obuhvatnijim objašnjenjima situacije u kojima živi radnička klasa dobija se cjelovita slika jedne države.

Knjiga koja fenomenu Islamske republike pokušava da pristupi upravo na ovaj način i koja složenu situaciju nacionalne države nastoji da razumije u kontekstu različitih nivoa njene egzistencije jeste knjiga Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War (Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom) u koautorstvu Andreasa Malma i Šore (Shora) Esmailian.^[2]

Knjiga je nastala na način na koji uobičajeno nastaju djela internacionalnih komunističkih izvještaja i analiza zemalja širom svijeta, onda kada je ljevica organizovana i politička edukacija ozbiljna. Naime, švedski časopis Radnik (Arbetaren) šalje novinare da istražuju i naprave izviještaj o radničkim pokretima i radničkom položaju u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Prvobitni plan za 2004. godinu bio je da novinari idu u Irak, ali zbog tadašnjih previranja nakon američke intervencije ‒ organizovane grupe u Iraku su koristile taktiku kidnapovanja zapadnjaka u svrhu osvete ‒ bilo je rizično, pa se od te ideje odustalo. Alternativa je bila Iran, gdje je nakon nekoliko ograničenih putovanja i razgovora sa stanovništvom do čijih se kontakata uspjelo doći, ali i temeljnog proučavanja istorije i političkih događaja, nastala ova knjiga.

Istraživanje je podijeljeno u dva tematska dijela: prvi dio primarno je namijenjen razumijevanju klasne strukture Islamske države Iran, radničkom položaju i radničkim borbama, istoriji i genezi radničkih borbi, dok drugi dio specifičnije razmatra Iran u okviru globalne i bliskoistočne geopolitike. Naravno, suštinski jedno od drugog nije moguće razdvojiti. Istraživanje demonstrira položaj iranskog naroda pod jarmom dvostrukog terora koji jedan drugog nadopunjuju i osnažuju: teror domaće nacionalne buržoazije („milionerske mule“) i imperijalni teror (sankcije, sabotaže, prijetnje ratom). Kako autori tvrde, knjiga se bavi Iranom koji treba zamisliti kao ogroman zatvor u kojem danas živi 90 (u vremenu pisanja knjige 70) miliona stanovnika, od kojih svaki na svoj način pokušava da se oslobodi, dok za to vrijeme s druge strane zatvora „vojska buldožera“ pokušava da sravni zatvor sa zemljom. Prvo se ispituju uslovi unutar zatvora, a onda spoljašnje sile koje nastoje da ga sruše.

Razumijevanje složene unutrašnje strukture iranske države nije moguće bez prethodnog razumijevanja njene istorijske geneze. Autori se odlučuju da započnu sa Ustavnom revolucijom 1906. godine, ističući takozvane anjumane^[3], odnosno različite asocijacije koje su organizovale borbe protiv monarhije. Tradicija anjumana ostaće značajna društvena karakteristika moderne iranske države. Ustavna revolucija gušena je na različite načine: ruska intervencija, britanska intervencija, pučevi… Dolazilo bi do uspješnog uspostavljanja Ustava, ali i do vrlo brzog suspendovanja, pa ponovnog uspostavljanja i ukidanja, i tako epizodno. Posljednji značajan pokušaj uspostavljanja Iranske republike bio je 1951. godine, kada je Mosadek (Muḥammad Muṣaddiq), zahvaljujući tada već organizovanom radničkom pokretu, do krajnjih formalnih aspekata sveo ulogu Šaha u državi. Međutim, on je vrlo brzo svrgnut u puču kojega su organizirale Sjedinje Američke Države i Velika Britanija, zbog nacionalizacije nafte, i monarhija je ponovo uspostavljena.^[4]

Ali to nije smirilo iransko društvo, još uvijek nošeno osjećanjem nedovršene revolucije. Nije bilo potrebno dugo vremena da Šah uprkos (ili zahvaljujući) reformskim pokušajima (Bijela revolucija) okrene sve društvene aktere protiv sebe. Bila je to najmasovnija revolucija u svjetskoj istoriji do tada, sa participacijom ljudi 5 puta većom nego u Francuskoj, odnosno 10 puta većom nego u Ruskoj revoluciji.^[5] Pored zvaničnih organizacija, prije svega religijskih, ali i manjih ljevičarskih grupa Tudeha i Fedaina, narod Irana se spontano samoorganizovao širom zemlje na radnim mjestima i u komšilucima u šore ili savjete. Najveličanstveniji događaj revolucije, potpuno zaboravljen, u kojem fabrike širom zemlje ‒ koje su obustavile rad u štrajkovima i čije rukovodstvo bježi ‒ preuzimaju radničke šore, omogućio je da ovi radnički savjeti većim dijelom 1979. godine vode nacionalnu ekonomiju Irana. Slično se dogodilo i u samoupravnim kvartovima i susjedstvima, o čemu knjiga izvještava detaljno.

Neuspijeh se za iransko radništvo dogodio na drugom nivou političke borbe. Veliki problem je postojao u povezivanju šora, zbog nepostojanja organizacije sa širom vizijom nacionalne ekonomije. Politička borba koja će odrediti sudbinu revolucije odvijala se između komunista, liberala i islamista. Treba napomenuti da su liberali i komunisti revoluciju dočekali oslabljeni, nakon više od 25 godina brutalne represije koju je Šah sprovodio preko zloglasnog Savaka. ^[6] Prve dvije grupe su, dakle, bile neorganizovane i oslabljene, a tome su dodatno doprinijela savezništva gdje je dio komunista stao na stranu islamista pod kišobranom antiimperijalizma (Tudeh i „Fedain većina“^[7]) ‒ u sramotnoj epizodi komunističkog pokreta u kojoj su zajedno sa islamistima proganjali i ubijali onaj dio komunista („Fedain manjina“) koji se protivio islamističkoj vlasti, gušeći radničko samoorganizovanje.^[8]

Pored ove dezorijentisanosti komunističkog pokreta i slabosti liberala, najznačajniji faktor prevlasti Homeinija i mula u preuzimanju revolucije imala je uloga bazara. Bazar je u Iranu ekonomska moć tradicionalno povezana sa džamijama i svještenstvom, koji su se, pogođeni Šahovim reformama, okrenuli protiv šaha zajedno sa mulama. Tako je uspostavljena Islamska republika. Borba protiv kolonijalizma, imperijalizma i monarhističke kompradorske buržoazije duga nešto manje od 100 godina završila se protjerivanjem imperije i prenosom iranskog bogatstva sa računa kompradorske buržoazije na račune nove nacionalne buržoazije. Imovina je eksproprisana i vlasništvo su preuzele mule i njihova rodbina, ekonomija je nacionalizovana, šore su transformisane u takozvane shora-e-eslami (islamski savjeti), štrajk je postao haram ‒ zabranjen, a samoorganizovanje direktno osuđeno za saradnju sa imperijalizmom i brutalno sankcionisano. Na ovom mjestu autori postavljaju važno pitanje za internacionalni emancipatorski pokret: „Koliko daleko moramo ići radi zbijanja naših redova, koliko je siledžija naše sopstvene vrste – gladnih moći kakvi mogu biti – racionalno tolerisati radi očuvanja jedinstvenog fronta, jer je naša nacija u jeku borbe protiv strane tiranije?“^[9]

U složenu institucionalnu i ekonomsku strukturu iranske islamske države, koju autori detaljno analiziraju, ovdje nećemo podrobno ulaziti, ali ćemo navesti nekoliko značajnih podataka povodom života radnih ljudi u novonastaloj Islamskoj republici.

Tokom 2005. godine su upadljive ozbiljne pritužbe: ogromna kašnjenja u platama, neprestane pogubne povrede na radu, visok procenat nezaposlenih, a registrovan je i niz priča o pojedincima koji rade tri posla (na primjer, ujutru u fabrici, naveče taksiraju, a noću rade kao čuvari). Vlast ne krije svoj cinizam prema radnicima: 2005. godine su ustanovili da je plata od 320 dolara plata na granici siromaštva, ali su istovremeno uveli minimalac od 130 dolara.

Takođe, zabilježena je visoka rasprostranjenost prostitucije, a najčešće se radi o bordelima koje vode mule sa lokalnom policijom, gdje među radnicama maloljetnice nisu rijetkost. Dječji rad je također prisutan. Autori procijenjuju da oko 15% ukupne iranske djece na nekin način radi. Religija nije uspjela da opije iranski narod, ali zato heroin jeste. Upotreba heroina je iranska svakodnevnica, najčešće među obrazovanom omladinom koja ne može da nađe posao, ali takođe i među radnicima, gdje su i sami predstavnici vlasti direktno uključeni u distribuciju.^[10]

Najpoznatija tragedija suvremenog Irana, potres u Bamu i njegove posljedice, otkriva ovo društveno siromaštvo: dok su spasilački napori vlade bili – blago rečeno – odgođeni, dvije su potrepštine odmah stigle: metadon za ovisnike u Bamu i paketi makroa u potrazi za bamovskim djevojčicama.“^[11]

Kao što je represija nad šorama utemeljila novonastali režim, tako je on nastavio da postoji na izuzetnoj represiji nad radničkom klasom i njenim pokušajima da se samoorganizuje. Svaka pobuna guši se hapšenjima koji često završavaju smrtnom kaznom, ali to nije zaustavilo, pa ni do danas, radnike i radnice da se na različite načine organizuju protiv katastrofalnih uslova života.

Još jedan problem u islamskoj državi su manjine. Iran je jedna od onih rijetkih država na Bliskom istoku čije granice nisu nastale kao proizvod zapadne kolonijalne imaginacije. U jedinstvenom kulturnom kodu živi niz različitih etničkih grupa od kojih su Persijanci najveća, a od brojnijih manjina: Azeri na sjeveru Irana, Kurdi na zapadu, Arapi na jugo-zapadu i Baluči na istoku države. Ove etničke grupe imaju veliku političku važnost koja je sadržana u razvijenosti njihove nacionalne svijesti i težnje ka autonomiji, naročito nakon nastanka Islamske republike te visoke represije vlasti nad političkim predstavnicima i narodima na dijelovima teoritorija koje naseljavaju.^[12]

Dok se odvijaju svakodnevne borbe, spoljašnji neprijatelj ne miruje. Amerika nikada nije odustala od smjene režima u Iranu. Dvostruka je mogućnost za to: direktna vojna intervencija ili pokušaj da se pronađe put do organizovanja nove kompradorske buržoazije koja bi zbacila s vlasti milionerske mule. Najbolji saveznik na tom planu jesu depresivna obrazovana omladina, novonastala iranska srednja klasa i manjine, ali zabilježeni su i cinični slučajevi u kojima zapadni zvaničnici javno daju podršku i radničkim borbama u Iranu.

Mogućnost spoljne intervencije je ono čime se bavi drugi dio knjige. Aspekti bezbijednosne politike Islamske republike, koji su bili ključni do 2006. godine, jesu pitanje iranskog nuklearnog naoružanja, nafte i Persijskog zaliva.

Problem iranskog programa je novijeg datuma. Naime, iranski nuklearni program razvijala je Amerika sa Šahom Rezom Pahlavijem, vjerujući u Iran kao u jednog od svoja tri (pored Izraela i Saudijske Arabije) najvažnija partnera na Blikom istoku, počevši od sporazuma o nuklearnoj saradnji 1957. godine. Nakon revolucije, SAD gube velikog saveznika, Islamska republika preuzima nuklearnu infrastrukturu, ali Homeini je odmah proglašava za zlu invenciju tipičnu za Zapad sa kojom Islamska republika ne može imati nikakvog posla, pa će pitanje nuklearnog oružja postati tema tek nakon njegove smrti.

Prvi američki pokušaj da destabilizuje novonastali režim bila je puna podrška Sadamovom ratu za osvajanje dijelova Irana sa glavnim izvorima nafte. I pored najtežih kršenja međunarodnog prava, koje uključuje i upotrebu hemijskog oružja za čiju proizvodnju su SAD direktno izvozili antraks i druge hemijske elemente, Irak nije uspio da dobije rat, on je preokrenut i nastavio je da se vodi kao Iranski osvajački rat koji se završio na istim granicama sa kojima je i počeo. Kao najvažniji rezultat rata jeste konsolidacija moći Islamske republike, ali i razumijevanje da bezbijednosna politika mora da se stavi u prvi plan.^[13] Gubitkom Irana Amerika je morala da promijeni doktrinu spoljne politike na Bliskom istoku, te je u centar pažnje stavila jačanje vojnog prisustva u regiji, prije svega zbog kontrole nad Persijskim zalivom ‒ najvažnijim prostorom za protok nafte.^[14]

Nakon Homeinijeve smrti, ali i novih regionalnih uslova (iskustvo i posljedice rata sa Irakom, Zalivski rat 1991. godine), Islamska republika kreće u pokušaje unutrašnjih reformi, prije svega na planu ekonomskog otvaranja države, a vraćaju se i razgovori oko ponovnog pokretanja iranskog nuklearnog programa. Prema autorima, za SAD postaje ključno da Izrael ima nuklearni monopol u regionu. Islamska republika prvenstveno želi da razvija nuklearnu energiju, ali se javlja neopravdana sumnja zašto je jednoj državi sa tolikim naftnim bogatstvom potrebna dodatna energija. Radikalnije zaoštravanje odnosa SAD i Izraela sa Islamskom republikom dolazi nakon američke intervencije u Iraku 2003. godine. Nakon što je Sadamova regionalna prijetnja ugušena, Islamska republika se pojavljuje kao glavni neprijatelj. Sve je ovo kulminiralo 2005. godine dolaskom na vlast Mahmuda Ahmadinedzada koji radikalno zaoštrava antizapadnu i antiizraelsku politiku Islamske republike, te ponovo pokreće pitanje iranskog nuklearnog programa. Ovaj konflikt ostaje noseći do danas. Islamska republika uspjela je da preokrene svoju spoljnu politiku infiltrirajući se kao virus u prostore izraelsko-američkih političkih i vojnih neuspijeha ‒ palestinsko pitanje, Liban i ogromni prostor za prisustvo u Iraku nakon pada Sadama Huseina.

Situacija u kojoj se iranska nacionalna buržoazija istovremeno bori protiv imperijalne buržoazije i lokalnih buržoazija predstavlja neizmjernu patnju za iranski narod koji na različite načine pokušava da se izbori posredstvom svojih nikad zaboravljenih radikalno-demokratskih tradicija. Islamska republika na sve moguće načine koristi spoljnje prijetnje da na najnasilniji način guši sve radničke i civilne borbe za prava i jednakost. Svako tko se pobuni lako može biti optužen za agenta američkog i(li) cionističkog imperijalizma čija prijetnja i opasnost po režim, ali i iranski suverenitet, jesu stvarni. To iranski narod stavlja u položaj koji predstavlja značajnu lekciju za internacionalni emancipatorski pokret, što su autori prigodno formulisali u tri tačke:

1. jedino dostignuće revolucije koje se mora braniti jeste iranska kontrola nad vlastitim resursima (suverenitet)
2. anti-imperijalizam je nužan dio emancipatorne politike, ali nije dovoljan (nacionalna buržoazija može biti neizmjerno gora od kompradorske)
3. u slučaju intervencije na Iran, internacionalni antiratni pokret ne smije pokleknuti pred viktimizacijom Islamske republike koji bi za posljedicu imao podršku režimu koji na užasavajuće načine teroriše vlastiti narod. „Solidarnost bi, pod svim uvjetima, trebalo da bude usmjerena ni na koga drugog nego na mase običnih, radnih Iranaca_ki.“^[15]

Ako je istorija (klasne borbe) nauka koja ne daje recepte, ali ipak iz nje možemo nešto naučiti i ne ponavljati greške, onda je istorija emancipatorne borbe iranskog naroda lekcija o greškama organizovane ljevice, ali i značajan test za orijentaciju lijeve internacionalne solidarnosti sa narodima u njihovoj borbi za samoupravnim i dostojanstvenim životima. Lekcije istorije tako ostaju emancipatorne samo ako su pored proučavanja prošlosti usmjerene na oslobodilačku budućnost.

 

Bilješke:

[1] Primjer je čuveno dovođenje u pitanje Holokausta od strane predsjednika Mahmuda Ahmadinedzada.

[2] Andreas Malm and Shora Esmailian, Iran on the Brink Rising Workers and Threats of War, Pluto Press, 2007.

[3] https://iranicaonline.org/articles/anjoman-gathering-association-society-general-designation-of-many-private-and-public-associations

[4] O tome više u tekstu: Žarko Cicović, Iran – kratka istorija revolucija i nade, Slobodni Filozofski, 2023. Dostupno na: https://slobodnifilozofski.com/2023/11/iran-kratka-istorija-revolucija-i-nade.html

[5] Andreas Malm and Shora Esmailian, Iran on the Brink Rising Workers and Threats of War, Pluto Press, 2007. str. 25.

[6] Savak je tajna policija koja je osnovana nakon puča uz pomoć CIA i Mosada.

[7] Pored partije Tudeh, organizacija Fedain je bila najveća komunistička organizacija u Iranu, ali dolazi do podijele na Fedaian većinu i Fedaian manjinu, gdje se ova druga okreće protiv novonastajuće Islamske republike.

[8] „Problem je, kako je to istaknuo Moghadam i mnogi drugi, jednostrana fokusiranost na antiimperijalizam. Potpuno ignorirajući koncept demokracije, ljevica nikada nije bila u stanju formulirati koherentnu kritiku Islamske Republike koja bi se odnosila na svakodnevna iskustva radničke klase. Umjesto toga, antiimperijalistička agitacija odjekivala je unutar tvornica, gdje su mnogi aktivisti šora percipirali borbu protiv kompradora kao svoj jedini cilj, a njihova pozornost na aspiracije “nacionalne buržoazije” bila je ozbiljno oslabljena. Tako je pozornica postala otvorena za vladare s turbanom.” Iran on the Brink, str. 38.

[10] „Prema Svjetskom izvještaju UN-a o drogama iz 2005, Islamska Republika je na vodećem mjestu po zavisnosti od opijata i heroina; sa 4 miliona zavisnika_ca od ukupno 70 miliona stanovnika_ca, razdjeljena je za sebe. Uključujući dilere kao i povremene korisnike_ce, službeni Nacionalni centar za proučavanje zavisnosti procenjuje da je 20% odraslog stanovništva ‘na neki način uključeno u zlopotrebu droga’.” Isto, str. 60.

[11] Poput izraelske vojske koja se suočava s Palestincima, vojnici Pasdarana zatvorili su Ahvaz; postavili su snajpere na krovove, arapskim četvrtima prekinuli opskrbu vodom, zapalili arapske kuće i tržnice te naredili bolnicama da odbiju liječenje ozlijeđenim arapskim prosvjednicima.” Isto, str. 97.

[13] Mlada i neiskusna Islamska Republika naučila je dvije važne lekcije iz svog iskustva: prvo, nikada više ne dopustiti da se nađeš u poziciji takve strateške ranjivosti, i drugo, kada se suočavaš s najvećom svjetskom silom, multilateralni ugovori i konvencije su bezvrijedni.

[14] Umjesto toga, došla je Karterova doktrina, čiju je maksimu objavio predsjednik Karter 23. januara 1980.: „Svaki pokušaj bilo koje vanjske sile da preuzme kontrolu nad područjem Zaliva biće smatran napadom na vitalne interese Sjedinjenih Američkih Država, a takav napad biće zaustavljen svim potrebnim sredstvima, uključujući vojnu silu.”.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.