Osvrt rektora Bjeliša na jučerašnju (25.4.2009.) izjavu za medije

Osvrt na Izjavu za medije od 25.04.2009. – 6. dan blokade, objavljenu na mrežnom čvoru http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr

U razgovoru za Radio 101, u subotu 25. travnja 2009. godine prijepodne, spomenuo sam, ako se dobro sjećam, kako nije isključeno da aktualna direktna demokracija ubrzo postane i manipulativna demokracija. Nisam dugo čekao.

Molim svakoga tko je pratio taj razgovor ili će pratiti njegovu snimku, da sam zaključi i usporedi što se reklo u rečenicama koje su izdvojene. Pritom, molim i da se osim na sadržaj izjava koje su izdvojene, obrati pozornost i na način kojim su one izvađene iz konteksta cijelog razgovora koji je trajao nešto više od sat vremena.

Stoga, zbog istinitog informiranja cjelokupne javnosti, ali i studenata prosvjednika, još jednom u nekoliko točaka želim iznijeti svoje stavove, koji su sadržani u mojem rektorskom programu, i o kojima često govorim, na uvijek jednak način.

1. Iz vlastitih prihoda Sveučilišta, tj. njegovih sastavnica, treba pojačanim financiranjem iz državnog proračuna potpuno ukinuti prihod od studentskih školarina kao komercijalnu kategoriju o kojoj ovisi poslovanje Sveučilišta.

2. Jedina participacija studenata treba obuhvatiti samo one studente koji u višim godinama studija ne ispunjavaju na dovoljno uspješan način studijske obveze, o čemu treba donijeti jasne i nedvosmislene kriterije.

3. Na nacionalnoj razini treba razviti elemente skrbi za sve one koji zadovoljavaju uvjete za upis na studij i uspješno studiranje, a zbog socijalnih i gospodarskih uvjeta im je to otežano. Mogući načini kojima se to treba postići su izravna potpora te povoljni krediti subvencionirani od države i drugih zainteresiranih dionika iz javnog i privatnog sektora.

4. Treba hitno prići preuređenju sustava studentskog standarda, na način koji će jamčiti njegovu održivost i daljnji razvoj.

5. O svim navedenim točkama treba postići društveni sporazum na nacionalnoj razini, nakon zajedničkog rada predstavnika Vlade, visokoobrazovnih ustanova, studenata, roditelja (tj. sindikata), i ostalih relevantnih dionika.

Čini mi se kako je u ovih nekoliko točaka, jednako kao i u službenim dokumentima Sveučilišta, uključujući i dva zadnja godišnja izvješća, te u brojnim javnim istupima, kako mojim, tako i u onima drugih predstavnika Sveučilišta, svakome tko objektivno i dobronamjerno sluša ono što je rečeno, jasno koje stavove o cjelokupnom sustavu visokog obrazovanja, pa i o pitanju studentskih participacija, imaju rektor i Senat Sveučilišta u Zagrebu. Nadam se da su oni dovoljni kao polazište za daljnje zajedničke korake, i da čine izlišnima svako daljnje ometanje redovitog rada na pojedinim sastavnicama Sveučilišta.

Time želim i završiti ovo pismo.

No, dopustite mi, da na samom kraju, ipak iznesem svojih nekoliko osobnih stajališta i impresija, i to ne s pozicije rektora, nego s pozicije sveučilišnog profesora i člana akademske zajednice.

Ovim se pismom nisam želio osvrtati na kvalifikacije „populist i licemjer“ koje su mi pripisali nepotpisani autori, sudionici (kakve ono?) demokracije. Ipak, ne mogu ne primijetiti kako se ova nova demokratska metoda kojom se studenti koriste, pojavila na fakultetu s kojeg potječu generacije velikih autora i moralnih vertikala koje su mnogima, pa i meni, omogućile spoznajno i intelektualno sazrijevanje, i jednako tako obnavljanje.

Neka od tih imena su mi mogli biti djedovi ili očevi, drugi su moji vršnjaci, trećima bih ja mogao biti otac. Stižu na red unuci, pa i ovi koji pišu nepotpisane izjave. Stoga bih ovo pismo mogao efektno završiti riječima kako i od njih mogu učiti, te kako su i oni jednako sjajni, baš kao i njihovi prethodnici. Međutim, odgovornost sveučilišnog profesora i odgajatelja nalaže mi biti iskren i reći ono što mislim i osjećam, a to je:

Pred svima nama, kako pred Sveučilištem, studentima i kolegama s Filozofskog fakulteta, tako i pred Vladom Republike Hrvatske, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, te svim sudionicima sustava visokog obrazovanja, stoji još jako puno posla, ukoliko želimo ovaj sustav učiniti boljim, pravednijim i kvalitetnijim.

U tom smislu, ja i dalje predlažem početak konstruktivnih razgovora kojima će započeti rješavanje svih otvorenih pitanja.

U Velikoj Gorici, 26. travnja 2009.

Aleksa Bjeliš

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve