Andrea Zlatar: Dan poslije – elektroskupnica svima

Donosimo vam tekst Andree Zlatar, profesorice s Odsjeka za komparativnu književnost FFZG-a. Tekst će biti objavljen u sutrašnjem broju Zareza, 27. svibnja 2009. Zahvaljujemo Andrei Zlatar na prepuštanju prava prvoobjave na Slobodnom Filozofskom, a ujedno i svima koji nam i dalje neumorno šalju svoje tekstove, pisma podrške, nude pomoć itd. Hvala i vidimo se večeras na plenumu!

Noćas (ponedjeljak 00:04) stigla je svima onima koji su uključeni u zajedničku “elektroskupnicu svima” na FF-u u Zagrebu poruka naslova svima (ni)je jasno. Prenosim je u cijelosti, izostavljajući samo potpis, jer pokušavam odvojiti funkciju od osobe izvršitelja:

ima na svijetu ljudi koji ne zive pobunu iz minute u minutu, nego lijepo u petak odu na vikend, posvete se svojoj djeci, unucima, ugrozenimm supovima, studiju, znanosti ili necem trecem ili cetvrtom ili petom i lijepo u ponedjeljak dodju natrag na posao, tamo gdje su stali u petak

takvi ce se u ponedjeljak ujutro naci tamo gdje su u petak isplanirali da ce se naci, u skladu s rasporedom koji je onda bio vazeci, bili oni studenti ili nastavno osoblje

to sto se vi niste u stanju uzivjeti u situaciju u kojoj se nalaze ili ce se nalaziti drugi ljudi promjenom u statusu pobune nije problem tih drugih ljudi koji imaju svoje zivote i ne prate vijesti iz sata u sat pokusavajuci saznati hoce li pobunjenici osloboditi ustanovu svoga terora ili ne

da bi dodatno umanjio nesporazume koji mogu proizici iz tekuce situacije, dekan je – koliko vidim – odlucio objaviti dodatnu uputu onako kako bih i ja na njegovom mjestu: “u ponedjeljak ce biti onako kako je to izgledalo u petak, a u utorak onako kako ce izgledati u ponedjeljak”

prema tome, “meni stvarno nije jasno” sto tu vama nije jasno :-))))

moje sasvim nestrucno znanje iz tog podrucja kaze da se vjestina uzivljavanja u tudje uloge javlja do seste godine; srecom, ima vas do sada ukupno jedan

Ako sam se nadala da ću radni tjedan, nakon dekanove obavijesti o početku nastave na FF-u u utorak, pa i nakon prvih znakova samouvjerenog trijumfalizma u televizijskim i ostalim vijestima (“studenti odustali”) započeti s odnekud iščupanim zrncima energije, te je nade pokopao navedeni mail. Reagirala sam brzo, bijesno i anonimno na jednome od blogova koji su “poruku” te poruke već počeli iščitavati. Trijumfalizam smo mogli očekivati, mi naučeni na očinske ruke vlasti koja nam nerijetko isporučuje oprost na krajnje ciničan način, ali ova ruka vlasti koja ulazi u želudac razvrstavajući nas u grupe – tu sam pukla. S jedne strane pobunjenici koji teroriziraju ustanovu, s druge oni koji lijepo u petak odu na vikend, posvete se svojoj djeci, unucima, ugroženim supovima, studiju, znanosti….

Taj je mail stigao s iste adrese i u ime iste adrese /uprava/ koja nas godinama već nesmiljeno zatrpava različitim zahtjevima koji se odašilju petkom u 16 h s rokom do ponedjeljka u 10 h. Pa mi se, eto, čini kako već godinama vikendom ispunjavamo excell-tablice, dajemo podatke ISVU-koordinatorima ili ECTS koordinatorima, dopunjavamo progame, dodajemo rokove, ispisujemo silabe, izračunavamo opterećenja… To što tada jednako trpe unuci, djeca, supovi i tko sve ne, očigledno nije važno. Jer, naravno, kad je riječ o formalnim administrativnim obvezama, onda sveta privatnost vikenda nije važna. (Kao što jednako tako nije važno što prodajni štandovi rade nedjeljom u Mariji Bistrici!) Ali kad se radi o onome što se doista na Fakultetu zbiva, 34 dana akcijâ koje postavljaju pitanja koja nas se sviju tiču, onda se ispostavlja da, eto, ima i onih koji vode normalne živote i ne treba ih u tim njihovim normalnostima smetati. Treba li uopće napominjati kako je privatnost svakoga od nas bila institucionalno samljevena onoga vikenda kad se telefonski, u itekako izvanuredovno vrijeme (petak navečer, subota, nedjelja) pritiskom na najslabije točke u hijerarhiji institucije (satničari, često novaci i tajnice) zahtijevala hitna izrada rasporeda za dislociranu nastavu?

Ispričavam se, naravno, svima onima koji u svim uvjetima – i kad su kao pročelnici iznimno opterećeni admnistrativnim obvezama i kao nastavnici u uvjetima blokade – uspijevaju znanstveno raditi. Koliko mi je poznato, velik dio nas upravo vikende posvećuje znanstvenome radu – tada se, naime, otvara dovoljna količina slobodnoga vremena u kojem se može raditi, to jest, čitati, misliti i pisati.

I sada, u kasno popodne toga istog ponedjeljka, nisam ništa bolje. Na redu su prebrojavanja. Vjerojatno nisam u tome racionalna a, priznajem, niti zavidim onima koji jesu. Ovoga puta nisu dominantni osjećaji ogorčenja i nemoći, ali postoje tragovi poniženja, popuštanja. Stalno preispitivanje vlastitih propusta, podcjenjivanja i precjenjivanja, naivnosti i nadanja, dizanja i padanja. Zar je moguće da se sve to dogodilo, i da vlast nije ni trepnula? Zar je moguće da ministar spontano viče “Ostavka, ostavka!” i da ostane ministar? Da, moguće je. Upravo u toj zemlji živim.

I unutar nas: zašto nisam na Vijeću govorila odmah, nakon prvoga licemjernog (pa i neistinitog) prikazivanja uspjeha održavanja dislocirane nastave, nego sam reagirala tek kad je simulacija stvarnosti prekrila stvarne probleme, pa je i moja reakcija bila više u tonu karmina nego u stavu otpora? Zašto sam neke dane bila umorna? Zašto sam neke dane mislila da ipak moram (nervozna i nikakva, ali ipak) ostati doma, simulirajući obiteljski život koji nije funkcionirao – jer sam ionako cijelu večer bila na mobitelu ili na mailu?
Što me sada muči, osim što se loše osjećam?

Osjećaji straha i srama, ne, to nisam imala… Bila sam prilično ljuta na studente koji su me pitali “hoću li raditi za vrijeme blokade” – u smislu, doći će na fakultet jedino “ako im se to isplati”, ali sam probala biti pristojna. Jednom sam im rekla da nisu normalni, tamo na HKS-u, bila je vrućina, drugi dislocirani utorak, podne. Nekih petnaestak minuta ranije nego što sam morala/trebala s našega faksa krenuti na HKS u svojoj sam sobi, nervozno tjerajući studente s konzultacija, naprosto prokrvarila. Toliko da su mi uz bedra, pa preko listova, u cipelu i preko ruba cipele, na pod kapale velike kaplje svijetlocrvene krvi. Koliko si puta ovaj mjesec imala menstruaciju, pita me kolegica. Dovoljno da znam što mi tijelo govori. Dovoljno da znam kako se osjećam. Dovoljno da nikada neću zaboraviti taj osjećaj jada kad sam se uputila na HKS, nakon što sam se nekako oprala i obrisala u WC-u, naručila taksi i rekla: Domobranska ulica, valjda ste već tamo vozili. Taksist pojma nije imao. Uključio je i onu spravicu za navođenje, GSM, kako li se to već zove; nije puno pomagalo. Prošli smo Sveti Duh, skoro me iskrcao pred Uskokom, onda sam ipak naslutila koja je kasarna moja. Predavala sam slabo, jadno, ispod školske razine, tvrdo. Oni su zapisivali. Nisam htjela govoriti o blokadi i njezinoj svrsi. Samo sam na početku rekla da sam za blokadu i da neću bilježiti dolaske, ali da ću predavanje održati zato što poštujem pravo onih koji žele imati nastavu.
Ali nisam mogla dobro predavati. Čuvala sam se cinizma, odradila do kraja, pristojno predala ključeve na porti, potpisala se, ponovo izašla na sunce. Domobranska, Ilica, Selska. Kasarne.

Sunce je baš peklo, Ilica bila prašnjava, tramvaji rijetki. Pustoš. Nikako nisam iz glave mogla izbiti fotografije obiteljskog albuma, svoga oca koji je snimljen kako vježba u grupi mladića, svi u potkošuljama i kratkim hlačama, rana jesen 1944. Maturirao je toga ljeta i svi su, generacija 1925., bili mobilizirani u domobransku radnu službu. Ima i fotografijâ u nekim radnim odijelima, nalik uniformi. U tim je kasarnama služio devet mjeseci, uspio se u onoj gužvi u travnju 1945. izmaknuti, pobjeći kući u Šestine, presvući se. Djed i baka skrivali su ga u podrumu, kasnije ga je uzeo “pod svoje” jedan partizanski oficir kojemu se svidio. Preskočit ću, ovom prilikom, druge očeve uspomene iz šestinske škole tih tjedana. Smaknuća, krv i zarobljene koji nisu imali sreće poput njega. Samo je kasnije morao dvostruko odslužiti vojsku, ništa drugo. I eto, eto mene u domobranskoj radnoj službi, svibanj 2009, moja domobranska stega, moja menstrualna krv koja se odupire. Kad se tata kasnijih godina sastajao sa svojim prijateljima iz toga doba, najčešće bi rekao – idem u kafić kod “poraženih snaga”. Obiteljska sudbina? Povijesne okolnosti?

Moram sad to kazati – vjerojatno je i to razlog koji mi sve čini težim, a doživljaje jačima – mislim da je biti učitelj moj poziv i, naravno, mislim da je to ozbiljan poziv. Moj je pradjed bio gimnazijski profesor u Bjelovaru, moj djed pučki učitelj, selile ga države od Molvi, Božjakovine i Velike Pisanice do Brckovljana, Šestina i Vrapča. Otac je bio predavač na bivšem ETF-u, jaka struja, tako smo to doma zvali. Ukratko, četvrta generacija učitelja. Nisam o tome prije mislila, činilo mi se da je izbor književnosti i filozofije dovoljno daleko od elektrotehnike, da me ništa ne spaja s obiteljskim lancem. Sve dok na očevu pogrebu, sada su tome tri godine, nisam srela njegove bivše studente, mnoge iz Bosne, već starije ljude, blizu šezdesete, koji su mu došli odati posljednju počast, kao čovjeku i profesoru. Zapravo, kao čovjeku koji je, eto, stjecajem okolnosti bio profesor. Nije moj otac bio neki znanstvenik, nisam baš ni ja. Srećom mi je znanost od čitanja i pisanja, pa se nekako snađem.

Odsjek na kojemu sam studirala i na kojemu radim, Odsjek za komparativnu književnost, nikada nije predstavljao Fakultet u cjelini. Hoću reći, mnogi od nas proveli su godine i godine radeći na našem Odsjeku, ali bez osjećaja pripadnosti Fakultetu. U Vijeću – po logici godina i zvanja, izbjegavajući sve upravne funkcije i raznorazna izborna tijela. Odsjek utočište, odsjek uporište – iz kojega se odlazi u realitet Fakulteta i onda vraća u sigurnost vlastita kolegija.

U ova 34 dana izdvajam među nastavnicima dva trenutka. Skupljanje potpisa za otvoreno pismo podrške, kao i sastanak (dijela, kako uvijek kažu) nastavnika u D-III s namjerom da raspravimo smisao dislocirane nastave učinili su mi vidljivim fakultet za koji nisam znala da postoji – ljude koje sam znala samo kao imena ili lica s hodnika postali su stvarne osobe, slušam ih kako govore, njihove dvojbe otvaraju pitanja i u meni. Ako rasprave na Vijeću stvaraju frustraciju time što često završavaju prije nego što su počele, ove su rasprave bile drugačije, predstavljale su ono što jesmo: ljudi s problemima i nekom elementarnom voljom da ih pokušamo riješiti.
Mislim da je pred nama beskrajno puno posla. Kontinuiranog, upornog, jasnog rada – u uvjetima nejasnih, diskontinuranih i nesustavnih radnji nominalnih nositelja vlasti. Rada koji sigurno neće teći niz vodu nego se upirati postojećim tokovima. Kad kažem mi, mislim na nas koji jesmo i koji nismo sjedili na plenumima. Mislim na sve nas ma koliko smo se različito ponašali zadnja 34 dana. Na kolegice i kolege koji su se zaključavali da bi držali nastavu za vrijeme blokade. Vjerujem da su imali svoje razloge. Mislim na studentice i studente koji mi i danas, nakon što sam nebrojeno puta rekla da neće biti sankcija, nude liječničke ispričnice za izostanke. Posebno na one studentice i studente koji se još uvijek ne mogu odlučiti žele li oblik pismenog ili usmenog ispita, pa kažu: “Pa, neka bude kako Vi odredite.” Mislim i na one naše kolegice i kolege nastavnike koji će, u deklarativnom pravu na akademsku slobodu pri oblikovanju kolegija i uvjeta za izlazak na ispit, inzistirati na ispunjenju administrativnih obveza. Svejedno mi je jesu li ili nisu svjesni razloga zbog kojih se hvataju za ljestve birokracije i zašto, zapravo, koriste represivne oblike. Pokušat ću – s onima koje poznajem osobno – osobno i razgovarati. U svih ovih 34 dana najteže mi je padalo to prisilno čuvanje forme, to igranje uloga po represivnoj ljestvici, ta simulacija uređenog poretka stvarnosti. Je li to panika od života? Strah od novoga i nepoznatoga? Otpor prema promjeni? Nesnalaženje u prostoru slobode?

I, umjesto zaključka, jer rasprava tek počinje: podjela na pobunjenike i one koji se bave “djecom, unucima i ugroženim supovima”, s jasnim negativnim i pozitivnim vrijednosnim predznacima, jedna je od blesavoća koju je u javnost iznijela komunikacija na “elektroskupnici svima”, temeljena na hijerahiji ovlaštenog “pošiljatelja”. Kao pošiljatelji i primatelji svi smo jednaki, a hijerahija također fingirana modelom vlasti. Samo, i simulacija vlasti izaziva strah. Distancu? Umor? “Što me se to tiče / pustite me na miru” sindrom? Čime inače objasniti da se tijekom prvog dana svega troje kolega (od 680) očitovalo o poruci svima (ni)je jasno.

U ovome tekstu nisam govorila o studenticama i studentima koji su iznijeli blokadu. Zato jer oni u ovome tekstu postoje, izunutra, oni ga čine. Da nije bilo njih i blokade, sada bih vjerojatno redigirala neko “izlaganje sa skupa” i čekala da prođe sparina. Govorila sam o emocijama, ne o argumentima. Baš zato što mislim da je i to tema koja nas čeka, to neprestano razdvajanje emocija od argumenata, pa cinizam koji uskače kad argumenti ponestanu. Za emocije znadete i sami da ne nestaju.

Nisam bila začuđena ne-izborom za dekana. Zapravo me jako razveselilo da sam usprkos svojim nedostatcima – očiglednima u odnosu na strukture moći i interesne koalicije – dobila puna 34 glasa. 34 glasa za nešto drugo i drugačije, povjerenje da to možemo zajedno učiniti. 34 od 78, pa to je nekih 40 posto glasova, ozbiljan broj. Kako je naslov prikaza moje zadnje knjige ionako glasio “Hrestomatija političkih poraza Andree Zlatar” – a tu formulaciju dugujem dugogodišnjem prijatelju koji je govorio na promociji – evo upisujem još jedan. Što će mi politička pobjeda u ovim uvjetima?