11teza: “Pouke okupacije – o smislu jednog bunta”
Zauzimanje Filozofskog fakulteta što nam se odvija pred očima od svog početka nazivano je najvećim i najznačajnijim studentskim prosvjedom u zadnje vrijeme. Misli se, možda, i od vremena revolucionarne šezdesetosme i kontrarevolucionarne sedamdeset i prve. Pitanje koje si moramo postaviti glasi: kome taj prosvjed i zbog čega ima da bude značajan? U čemu se očituje njegova eventualna veličina? Više je mogućih odgovora. Istinitost nekih treba primiti sa žalom. Drugih pak s oduševljenjem. Ovaj bi tekst prije svega htio podržati radikalnu političku dimenziju događaja, koja svojom izraženošću i osviještenošću prosvjed čini više nego zanimljivim. U tom smislu živost i uspjeh duha ove akcije u pravom svjetlu će se pokazati tek po svom svršetku, ovisno o mogućnosti novog oživljavanja i kontinuiteta borbe. No krenimo redom.
Postoji uvjerenje kako je jedna od zadaća studenata, omladine uopće, da prosvjeduju. Bunt i prosvjed ne pretpostavljaju se samo kao dio studentske kulture, već ključ njihova odgoja i obrazovanja. Naročito na području humanističkih znanosti čiju puninu nikada ne može otkriti sterilan i pasivan primatelj gotovih saznanja. Njegovo aktiviranje tu je dio njegova obrazovanja kao čovjeka i intelektualca. Studentsko prosvjedovanje, baz obzira na svoj sadržaj, u tom je smislu instrument odgoja (shvaćenog u najširem smislu). Istinitost takvih pretpostavki proizlazi iz činjenice kako praktično pokretanje i aktiviranje, ono nazivano borbom za ideale, oslobađa svu silu ličnih potencijala; od, bukvalno, fizičkih do intelektualnih sa svim svojim finesama. Ispravno bi bilo reći naprosto – borba. Jer ideali sa svojim sadržajem tu nužno ostaju sekundarni. Borba sama po sebi atomski je pokretač duha. Sva sila raznovrsne revolucionarne borbe šezdesetih proizvela je ekspoloziju kreativnosti buržoaskog društva desetljeća koja su usljedila. Sasvim nam je poznati u kakvom se odnosu nalaze sadržaji tih borbi i historijske manifestacije dotične kreativnosti. Famoznu metamorfozu hipija u japije pogrešno bi bilo gledati kao poništenje duha pobune – ono se, naizgled paradoksalno, pokazalo kao njegov rezultat. Rezultat pobune, promatrano sa odgojnog stanovišta, nedvojbeno je oslobađanje skrivenih potencijala. Zahtjev za proizvođenjem kvalitetnijeg ljudskog materijala nedvojbeno je ključ sveprisutnog žalovanja oko izostanka studentskih nemira u zadnje vrijeme. Okupacija FFZGa u tom smislu predstavlja melem na ranama prohtjeva buržoaske javnosti. Nakon dugo vremena studenti nisu samo odglumili prosvjed, što će reći: isiljeno pokušali biti ono što bi, u skladu sa ovim zahtjevom, trebali da budu. Lažno švercovanje u tom se smislu prepoznaje prvim pogledom. Spontanost i bogatstvo života zbiljskog prosvjeda očituje se na svim razinama; od organizacije, pametne artikulacije stavova, okretnosti u borbi itd. A upravo takvi indikatori govore: ovo je nešto drugačije, ovo je nešto veliko i značajno. Pa onda nepismeni novinari poneseni atmosferom staju na stranu studenata. Pa se onda stari profesori nostalgično prisjećaju svojih pobuna i zbunjeni govore o potrebi za dodatnom radikalizacijom zahtjeva. Netko će u javnosti podržati, a netko istupiti protiv zahtjeva. No zahtjevi sami padaju u drugi plan. Njihova istinitost izborena je samim činom pobune; upravo su metode te koje ovdje stvaraju legitimonst cilja. Stoga su sasvim smješni oni što govore o opravdanosti cilja, no neadekvatnosti sredstva. I Srbija do Karlovca prošla bi kao cilj kada bi se studenti tako živo za nju digli! I ponovo: sva podrška prosvjedu prolazi tu kao podrška specifičnom odgojnom procesu – pouke šezdesetih prokazuju nam Woodstock i Latinsku četvrt kao rasadnike građanske vitalnosti.
Dalje: načelno govoreći angažiranje građana oko određenog posebnog cilja odavno je poznato kao jedno od najkoristijih sredstava osiguranja političke performativnosti. Kompleksnost suvremenog društva otežava rad specijaliziranih, tehnificiranih političkih institucija. Prepuštene sebi oficijelne političke instance, sa svom silom svojih tehničara, teško su u mogućnosti dovoljno učinkovito artikulirati i izbalansirati posebne interese društva koji se pojavljuju u sve većoj varijaciji. Donošenje odluka i rješavanje problema u novom se kontekstu pojavljuju kao nerješivi problemi prikupljanja i selekcije informacija, kao i iznalaženja učinkovitih tehnika (sa stanovišta političke performativnosti sve od uvjerenja do zakona ima da bude reducirano na tehniku). Real-socijalistički poreci, recimo, sasvim očito su pali su upravo na tom planu. Jedino učinkovito rješenje problema involviranje je samih građana u tehniku političke artikulacije. Njihov aktivizam pojavljuje se kao most između kompleksnosti socijalnog života i ograničenih mogućnosti politike kao tehnike. Građani se aktiviranjem (bilo da se povode za pravima životinja, uređenjem parkova ili visine školarina), sprežu u politički mehanizam kojim država učinkovitije izvršava svoju funkciju. Ovdje nećemo dalje govoriti o stravičnoj bezobzirnosti takvog reduciranja politike. Ono što jedino moramo primjetiti je kako ovaj studentski prosvjed može da posluži ovakvoj svrsi. Konkretna vlada, od Sanadera do Čobankovića i natrag, može biti bijesna i neprijateljski raspoložena prema prosvjednicima; no vlada uopće, država i sistem dugoročno potrebuju i koriste upravo takve akcije. Ovdje, za razliku od prethodne svrhe borbe kao odgoja, sadržaj zahtjeva jedini je značajan. Tu ima da se oslušuju konkretni zahtjevi, da ih se prevede na egzaktan i mjerljiv jezik, da bi ih se potom kao faktore ubacilo u jednadžbu. Studenti vrište kako žele besplatno obrazovanje. Političko-tehnokratska mašinerija to prevodi na svoj jezik; dovodi u vezu sa ostalim faktorima, i na koncu više ili manje uspješno dolazi do politički najperformativnijeg rješenja. Politička performativnost je pak općeprihvaćen kriterij legitimnosti ovog ili onog zahtjeva. Vlast je na koncu sudija istine, jer njena je bit maksimalizacija političke performativnosti. Optimalno rješenje o obliku financiranja visokog školstva biti će iznađeno – bez ikakve sumlje. Kao što borba u prvom slučaju biva instrument odgoja neovisno o sadržaju zahtjeva, tako u drugom slučaju biva instrument političke tehnike upravo po tom sadržaju. Istinski prosvjedi studenata, pa tako i ovaj na FFZG, za građansko su društvo uistinu veliki i značajni u ova dva smisla. Nad istinom te veličine i značajnosti možemo jedino žalovati.
Ovaj je prosvjed, na sreću, bogat i drugim dimenzijama. Prije svega onom radikalno političkom. To naravno ne znači kako mnoštvo praktičnih sudionika u događanju ne sudjeluje isključivo zbog želje da manje plaća školovanje, ili pak poneseno borbom i atomsferom. No sam karakter zahtjeva, njegova svjesna artikulacija i, na koncu, samo praktično naličje događanja na sebi nose jasan politički žig. Sudionici sami naglašavaju kako im je jasno da njihova borba za besplatno obrazovanje može završiti uspješno jedino pod pretpostavkom ukidanja onoga što nazivaju neoliberalnim kapitalizmom, dok s druge strane pretpostavljaju kako ta borba i nije ništa drugo doli konkretiziranje borbe protiv istog. Ukoliko to i ne naglašavaju i ne pretpostavljaju na takav način oni bi to trebali, jer upravo tako djeluju. Tu se u suštini uopće ne radi o racionalnom osporavanju postojeće fiskalne računice, već upravo suprotno: osporavanju njene racionalnosti same. Politička radikalnost ovog prosvjeda očituje se u činjenici da su stvarni zahtjevi studenata, sa stanovišta buržoaske racionalnosti sasvim neostvarivi. Neki komentatori naglašavaju kako obrazovanje uvijek košta, jedino je pitanje tko ga plaća. Oni su naravno sasvim ideologizirani jer ne shvaćaju da obrazovanje kao obrazovanje zapravo ne košta ništa. Ili drugačije: tko je platio Aristotelovu školarinu? Obrazovanje košta utoliko ukoliko postoji u obliku kapitala, tj. ukoliko se kupuje, koristi i prodaje. Ukoliko je roba. U tom smislu parola znanje nije roba jedna je od uistinu genijalnih. Iako realno netočnih jer znanje je upravo roba i to čini cijeli problem.Reći znanje nije roba jednako je političkom zahtjevu za ukidanjem znanja kao robe. Prosvjednici su, očito, svijesni paradoksalnosti cijele situacije i nemogućnosti sporazumjevanja dvaju nepomirljivih principa. No istovremeno su dovoljno inteligentni da komunikaciju održavaju u granicama u kojima je sporazumijevanje prividno moguće: besplatno obrazovanje interpretirano kao obrazovanje koje ne plaća student, tj. plaća ga država; zahtjev za ukidanjem znanja kao robe dobija naličje zahtjeva za jednakim mogućnostima svih, bez obzira na primanja. Puni smisao političkog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem i ukidanjem znanja kao robe (što znači ukidanje odnosa kapitala i robe kao takve) u sebi, naravno, sadrži zahtjev za socijalnom jednakošću. S druge strane zahtjev za socijalnom jednakošću, čak i obliku običnog ukidanja participacije, pojavljuje se kao sasvim iracionalan u kontekstu kapitalističkog društva. Tu otprilike, jezgrovito rečeno, leži sva nesporazumljivost prosvjedika sa protivnicima, kao i njihova nepomirljiva suprostavljenost. Ovdje naravno nećemo dalje analizirati sam sadržaj općeg problema. Bitno je primjetiti kako prosvjed u sebi ima dovoljno radikalnog političkog sadržaja da bi isti mogli uzeti kao jedno od njegovih specifičnih obilježja. U tom smislu zauzimanje FFZGa bez daljnjega oživljava neprijateljtvo u odnosu kapitalističkog društva i njegovih članova. I to u sasvim artikuliranom obliku. S druge strane potrebno je razumjeti ograničenja radikalnog političkog zahtjeva u takvim okvirima. Utoliko ukoliko se okupacija pojavljuje kao konkretno uobličenje općeg političkog zahtjeva ona svoj život može nastaviti jedino u novom obliku. Dakle: ili kontinuitetom uobličenja iste svrhe u drugom predmetu, ili svojim praktičnim zamiranjem. U tom smislu okupacija filozofskog fakulteta svojim je ostvarenjem već napola svršena stvar – praktično realiziranje određenog načela samo po sebi težište prebacuje na mogućnosti svog budućeg oživotvorenja. S druge strane nepregledno mnoštvo raznovrsnih praktičnih pokretača cijele stvari zabranjuje nam stavljanje znaka jednakosti među samim događajem i radikalnom političkom svrhom. Cijela stvar još ima da se odigra do kraja i sasvim je neodredivo kakav će praktični karakter na koncu zadobiti sama okupacija. O kontinuitetu cijele priče da niti ne govorimo. Ograničavanje na prve dvije (unutarsistemske) dimenzije, još izrazitije artikuliranje treće (radikalno političke) ili pak prevladavanje neke četvrte – mogućnosti su, naravno, sasvim otvorene. Radikalna politička dimenzija cijele stvari, kao i uvijek, ima da ovisi o praktičnom umijeću i teorijskoj inteligenciji svojih protagonista.
