Mario Rebac: Mali prilog povijesti studentskih lidera

Mali prilog povijesti studentskih lidera
Tko zna sjeća li se Čičak toga?

Kako ne pratim kolumne koje u “Jutarnjem listu” piše I. Z. Čičak, a ni kolumne uopće, jer mi je ta novinarska forma kao zamjena za poštenu informaciju davno dotužila, makar sa zakašnjenjem želim obavijestiti studente – jedinu publiku koje se to u ovome trenutku uistinu možda može ticati – o nekoliko sitnih momenata koji po mome mišljenju oduzimaju Čičku pravo da na bilo koji način komentira sadašnju borbu studenata za besplatno školovanje.

Ajmo prvo od njegove “teze” da je “ovaj pokret u suštini nedemokratski i antislobodarski”, jer – pazi sad – ovi studenti nemaju lidere, hoće se reći nemaju takvih osobnosti i veličina kao što je bio on. (Vidi “Jutarnji list” od 9. svibnja.)

Logika za ubit vola, no vratimo se na 1971. godinu i onaj toliko slavljen studentski štrajk koji su, navodno, predvodili I. Z. Čičak i D. Budiša. Kada je štrajk 23. studenog počeo, ne da na Filozofski fakultet (za druge neću ništa reći) nisu mogli ući novinari, osim onih koji su eventualno podržavali štrajk, nego nisu mogli ući čak ni – studenti. Aula, svi hodnici i sve dvorane – u kojima sada za vrijeme ove akcije buja studentski život i u kojima se nešto događa – bili su sablasno pusti jer je vodstvo štrajka na vrata Fakulteta stavilo straže i osim najpovjerljivijeg kruga ljudi na fakultetu nije bilo nikoga. Što god da je bio motiv za postavljanje straža – strah od provokacija, bojazan da bi štrajk mogao promijeniti karakter ili bilo što drugo, nepobitno je da su straže ujedno oduzele štrajku spontanitet i, iako je teško uspoređivati ovo i ono vrijeme, podlo je i nepošteno – a pitam se i zašto se to radi – od bilo kojega sudionika ondašnjih zbivanja, pa tako i Čička, nipodaštavati ovu sadašnju borbu za besplatno školovanje koja, ma gle čude, čak i bez lidera traje već punih mjesec dana. Ali što ćemo, upravo se u odnosu prema cilju ove akcije – a cilj je opća dostupnost obrazovanja – ogledaju i razlike u pogledima prema temeljnim pitanjima ne samo Hrvatske, Balkana, Evrope ili Zapada već apsolutno cijeloga čovječanstva.

Dakle, imali smo straže i stakleno-betonsko zdanje Filozofskog fakulteta je bilo obična prazna ljuska, bez rasprava, bez inicijativa, bez ičega. Pa ako nisu odlučivali studenti kojih se stvar ticala, kao što sada svakoga dana odlučuju na svojim plenumima, tko je onda odlučivao o tome što će se dalje raditi? Iz Čičkove otrovne invektive protiv sadašnje studentske akcije proizlazilo bi da su odlučivali studentski lideri, koji su tako “jamčili” demokratski, antiautoritarni karakter studentskog pokreta.

E, pa kao sudionik ondašnjih događaja, aktivist tzv. nove ljevice, koja se na Filozofskom fakultetu suprotstavila nacionalističkom studentskom pokretu i organizaciji Saveza komunista (čije su frakcije lavirale od nacionalizma do unitarizma, a socijalizma je u njemu bilo možda još samo u tragovima), duboko sumnjam u tu bajku o “studentskim liderima”. Zašto?

Evo opet jedne zgode s Filozofskog fakulteta. Od jeseni 1970. godine na brojnim su zagrebačkim fakultetima i po studentskim domovima zaredali zborovi. Nacionalistički orijentirani studenti preuzimali su jedan studentski odbor za drugim, ali začudo na Filozofskom fakultetu – upravo na onome na kojemu su studirali i Čičak i Budiša – nikako da se dogodi ta “demokratska” preobrazba. Čega su se bojali ne znam, moguće da su imali podatak kako u partijskoj organizaciji na fakultetu ima otpora Savkinoj liniji ili im je iz samih partijskih krugova došapnuto kako je bolje da Filozofski ne diraju eda Savka ne bi imala problema.

Kako god bilo, prvi zbor – bez znanja partijske organizacije i službene studentske organizacije, ali i bez znanja nacionalista – sazvala je kako smo jednostavno govorili ljevica, studenti među kojima su se aktivnošću isticali Lino Veljak (sada profesor na Odsjeku za filozofiju), Nenad Peternac (profesor na Sedmoj gimnaziji), nižepotpisani Mario Rebac, naš prijatelj, lani preminuli pisac Saša Meršinjak, ali i brojni drugi kolege. Zbor je održan 14. siječnja 1971. u prepunoj Sedmici, na zaprepaštenje kako službenog Odbora Saveza studenata, tako i nacionalističkih aktivista. Rezultat je bio da se Fakultetski odbor Saveza studenata raspao i da su u novi Koordinacioni odbor Saveza studenata Filozofskog fakulteta (KOSSFF) izabrani studenti ljevičari. Zborovanja su zaredala cijelo proljeće i tek pred ljeto nacionalistički pokret je teškom mukom izborio većinu i preuzeo odbor. Tako je ta studijska godina i završila.

Ujesen smo se mi na ljevici nastavili okupljati oko svoje tribine koju smo nazvali “Misao i zbilja”, na kojoj su sudjelovali mnogi filozofi, sociolozi, umjetnici, književnici, filmaši itd., kao i studenti s našega i s drugih fakulteta iz Zagreba, Beograda, Ljubljane itd. Na nju nacionalisti uglavnom nisu ni dolazili jer ih teme nisu zanimale. Dogodilo se da je jedan termin pao i u vrijeme nacionalističkog studentskog štrajka. Začudo, unatoč straži – i to je bio jedinstven takav događaj – bili smo propušteni na Fakultet, čini mi se, upravo na Čičkovo inzistiranje. (Jedan pljesak za lidera, molim!) Raspravljali smo o motivima i perspektivama štrajka i što bi dalje mogao donijeti. No rasprava nije baš predugo potrajala. U neko doba u dvoranu su upali jaki momci iz krških krajeva, Mandići, Đereki i kako li su se još zvali, pa uz riječi “Gotovo, razilazi se!” počeli gasiti svjetla kao za fajrunt. Pobunio se i Čičak, koji je tom prilikom iznimno prisustvovao našoj tribini, a onda smo, ne vjerujući ušima, od tipova za koje smo do tada mislili da su samo bodigardi Čička i Budiše, mogli čuti sljedeće:

“Ti, Čičak, možeš s njima nastaviti dalje u birtiji, ali ovdje više ne!” I to je bio kraj bilo kakve iluzije da tu Čičak išta vodi. Tko je bio stvarni vođa to još ne znamo, ali on i Budiša kao takvi paradiraju do dana današnjeg. Za taj imidž zaslužno je vjerojatno i ono stupidno suđenje na kojemu su nakon Karađorđeva i on i brojni drugi kolege nacionalisti dobili drakonske kazne, a koje po meni nikada nije ni smjelo biti pokrenuto.

Dakako, nas aktiviste na ljevici nitko nije nazivao nikakvim liderima, niti smo se tako osjećali, za razliku od “lidera” nacionalističkog studentskog pokreta.

Vidimo, eto, da ni današnji studenti na Filozofskom nemaju na Čičkovo čuđenje čak ni lidera za pokazivanje, ali svatko pošten u ovoj zemlji mora priznati da ti ne-lideri barem znaju jasno izraziti što hoće. E pa ako jasno izreći svoje ideje nije znak osobnosti, pitam se što bi drugo moglo biti takvim znakom. Pričalo se (neka me D. B. demantira ako nije istina, vjerovat ću mu na riječ) da je tada “velikom lideru” Budiši govore pripremao jedan od profesora, a jedan od važnijih istupa završio je “rimski” ispruženom desnicom i riječima “To je moja borba!” (Prevedi na njemački!) Zanimljiv znak osobnosti, pogotovo za budućeg vođu liberala. Čičak, pak, unatoč nekoj nagradi za govorništvo, nikada nije ni održao kakvo malo dulje koherentnije slovo, a ni polemiziranje mu baš nije išlo. Mislim da se to vidi i u današnjim njegovim kolumnama, barem onima koje sam vidio.

Epilog, koliko se Filozofskog tiče: Nakon sjednice u Karađorđevu, na kojoj je smijenjeno hrvatsko partijsko rukovodstvo, Savez komunista na Filozofskom fakultetu je bio u rasulu i jednostavno nisu imali svoje studente da ih stave u Odbor Saveza studenata. Ponovo smo ga zauzeli mi, ljevičari. Računali smo s tim da ćemo u tim teškim vremenima ipak poslužiti studentima bolje nego itko drugi, a uostalom članstvo u Odboru nije donosilo nikakve privilegije, osim što smo tako imali šapirograf za umnažanje svojih proglasa, ideja i inicijativa. Imali smo utjecaja i u gradskoj studentskoj organizaciji i na naš prijedlog za novog je rektora kandidiran i izabran prof. Predrag Vranicki, filozof i pripadnik praksisovskog kruga, čovjek s kojim partija nije mogla manipulirati i zahvaljujući kojemu su mnogi profesori sudionici nacionalističkog pokreta sačuvali radna mjesta. Iduće jeseni Ministarstvo unutarnjih poslova tražilo je od fakultetskih studentskih organizacija da pregledaju popise kandidata za studentske domove i označe nacionaliste. Oni, dakako, ne bi dobili dom. Odbili smo to učiniti. S vremenom u republičkom rukovodstvu Saveza studenata smislili su neki program reforme Sveučilišta nazvan “300 dana”, recimo nešto poput današnje Bologne, koji smo oštro kritizirali. Kolega Veljak je pak lansirao ideju obrazovanja uz rad, kako bi se što više raširila dostupnost obrazovanja radničkoj omladini, koja je čak bila i preuzeta od tadašnjih vlasti, ali je nažalost bila i temeljito iskrivljena. Nekoliko godina potom Savez studenata Jugoslavije sa svim svojim ograncima bio je raspušten, naravno zbog toga što ga vlast u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i ostalim sveučilišnim centrima nije uspijevala držati pod kontrolom. Umjesto toga za studente i za srednjoškolce formirana je jedinstvena organizacija, tzv. Savez socijalističke omladine Jugoslavije, ali to je već neka druga priča.

Na kraju, a kao stari aktivist, studentima mogu sa sigurnošću reći ovo: ako vidite da ovaj krug borbe ne možete održati, ako trenutna podrška privremeno padne, obustavite blokadu jasnim programatskim proglasom*, tako da je možete pokrenuti već iduće jeseni, a dalje je prekidajte i nastavljajte u odgovarajućim intervalima sve dok se zahtjev za besplatnim školovanjem ne usvoji. Onima koji me možda znaju iz nekih ranijih vremena mogu samo kazati: u ovo se ne bih miješao da u pitanju nije takva ključna stvar kao što je slobodan pristup obrazovanju i divljački Čičkov napad na ljude koji se bore za taj važan cilj. Od prvoga hrvatskog studenta prorektora mogao sam svašta očekivati, ali to ne.

Mario Rebac

* Autor teksta zamolio nas je da o vremenu kad je ovaj tekst napisan i poslan u Zarez napomenemo sljedeće: “Bilo je to prije vašega proglasa o suspenziji blokade. Kao i cijela akcija, tako i formulacija toga proglasa pokazuje takav standard društvene akcije kakav još nije viđen na ovim prostorima.” Još jednom zahvaljujemo autoru na zanimljivom štivu!

Napomena: tekst će biti objavljen u sljedećem broju Zareza, koji izlazi u četvrtak, 28. svibnja 2009.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve