Mario Rebac: Mali prilog povijesti studentskih lidera

Kako ne pratim kolumne koje u “Jutarnjem listu” piše I. Z. Čičak, a ni kolumne uopće, jer mi je ta novinarska forma kao zamjena za poštenu informaciju davno dotužila, makar sa zakašnjenjem želim obavijestiti studente – jedinu publiku koje se to u ovome trenutku uistinu možda može ticati – o nekoliko sitnih momenata koji po mome mišljenju oduzimaju Čičku pravo da na bilo koji način komentira sadašnju borbu studenata za besplatno školovanje.

Ajmo prvo od njegove “teze” da je “ovaj pokret u suštini nedemokratski i antislobodarski”, jer – pazi sad – ovi studenti nemaju lidere, hoće se reći nemaju takvih osobnosti i veličina kao što je bio on. (Vidi “Jutarnji list” od 9. svibnja.)

Logika za ubit vola, no vratimo se na 1971. godinu i onaj toliko slavljen studentski štrajk koji su, navodno, predvodili I. Z. Čičak i D. Budiša. Kada je štrajk 23. studenog počeo, ne da na Filozofski fakultet (za druge neću ništa reći) nisu mogli ući novinari, osim onih koji su eventualno podržavali štrajk, nego nisu mogli ući čak ni – studenti. Aula, svi hodnici i sve dvorane – u kojima sada za vrijeme ove akcije buja studentski život i u kojima se nešto događa – bili su sablasno pusti jer je vodstvo štrajka na vrata Fakulteta stavilo straže i osim najpovjerljivijeg kruga ljudi na fakultetu nije bilo nikoga. Što god da je bio motiv za postavljanje straža – strah od provokacija, bojazan da bi štrajk mogao promijeniti karakter ili bilo što drugo, nepobitno je da su straže ujedno oduzele štrajku spontanitet i, iako je teško uspoređivati ovo i ono vrijeme, podlo je i nepošteno – a pitam se i zašto se to radi – od bilo kojega sudionika ondašnjih zbivanja, pa tako i Čička, nipodaštavati ovu sadašnju borbu za besplatno školovanje koja, ma gle čude, čak i bez lidera traje već punih mjesec dana. Ali što ćemo, upravo se u odnosu prema cilju ove akcije – a cilj je opća dostupnost obrazovanja – ogledaju i razlike u pogledima prema temeljnim pitanjima ne samo Hrvatske, Balkana, Evrope ili Zapada već apsolutno cijeloga čovječanstva.

Dakle, imali smo straže i stakleno-betonsko zdanje Filozofskog fakulteta je bilo obična prazna ljuska, bez rasprava, bez inicijativa, bez ičega. Pa ako nisu odlučivali studenti kojih se stvar ticala, kao što sada svakoga dana odlučuju na svojim plenumima, tko je onda odlučivao o tome što će se dalje raditi? Iz Čičkove otrovne invektive protiv sadašnje studentske akcije proizlazilo bi da su odlučivali studentski lideri, koji su tako “jamčili” demokratski, antiautoritarni karakter studentskog pokreta.

E, pa kao sudionik ondašnjih događaja, aktivist tzv. nove ljevice, koja se na Filozofskom fakultetu suprotstavila nacionalističkom studentskom pokretu i organizaciji Saveza komunista (čije su frakcije lavirale od nacionalizma do unitarizma, a socijalizma je u njemu bilo možda još samo u tragovima), duboko sumnjam u tu bajku o “studentskim liderima”. Zašto?

Evo opet jedne zgode s Filozofskog fakulteta. Od jeseni 1970. godine na brojnim su zagrebačkim fakultetima i po studentskim domovima zaredali zborovi. Nacionalistički orijentirani studenti preuzimali su jedan studentski odbor za drugim, ali začudo na Filozofskom fakultetu – upravo na onome na kojemu su studirali i Čičak i Budiša – nikako da se dogodi ta “demokratska” preobrazba. Čega su se bojali ne znam, moguće da su imali podatak kako u partijskoj organizaciji na fakultetu ima otpora Savkinoj liniji ili im je iz samih partijskih krugova došapnuto kako je bolje da Filozofski ne diraju eda Savka ne bi imala problema.

Kako god bilo, prvi zbor – bez znanja partijske organizacije i službene studentske organizacije, ali i bez znanja nacionalista – sazvala je kako smo jednostavno govorili ljevica, studenti među kojima su se aktivnošću isticali Lino Veljak (sada profesor na Odsjeku za filozofiju), Nenad Peternac (profesor na Sedmoj gimnaziji), nižepotpisani Mario Rebac, naš prijatelj, lani preminuli pisac Saša Meršinjak, ali i brojni drugi kolege. Zbor je održan 14. siječnja 1971. u prepunoj Sedmici, na zaprepaštenje kako službenog Odbora Saveza studenata, tako i nacionalističkih aktivista. Rezultat je bio da se Fakultetski odbor Saveza studenata raspao i da su u novi Koordinacioni odbor Saveza studenata Filozofskog fakulteta (KOSSFF) izabrani studenti ljevičari. Zborovanja su zaredala cijelo proljeće i tek pred ljeto nacionalistički pokret je teškom mukom izborio većinu i preuzeo odbor. Tako je ta studijska godina i završila.

Ujesen smo se mi na ljevici nastavili okupljati oko svoje tribine koju smo nazvali “Misao i zbilja”, na kojoj su sudjelovali mnogi filozofi, sociolozi, umjetnici, književnici, filmaši itd., kao i studenti s našega i s drugih fakulteta iz Zagreba, Beograda, Ljubljane itd. Na nju nacionalisti uglavnom nisu ni dolazili jer ih teme nisu zanimale. Dogodilo se da je jedan termin pao i u vrijeme nacionalističkog studentskog štrajka. Začudo, unatoč straži – i to je bio jedinstven takav događaj – bili smo propušteni na Fakultet, čini mi se, upravo na Čičkovo inzistiranje. (Jedan pljesak za lidera, molim!) Raspravljali smo o motivima i perspektivama štrajka i što bi dalje mogao donijeti. No rasprava nije baš predugo potrajala. U neko doba u dvoranu su upali jaki momci iz krških krajeva, Mandići, Đereki i kako li su se još zvali, pa uz riječi “Gotovo, razilazi se!” počeli gasiti svjetla kao za fajrunt. Pobunio se i Čičak, koji je tom prilikom iznimno prisustvovao našoj tribini, a onda smo, ne vjerujući ušima, od tipova za koje smo do tada mislili da su samo bodigardi Čička i Budiše, mogli čuti sljedeće:

“Ti, Čičak, možeš s njima nastaviti dalje u birtiji, ali ovdje više ne!” I to je bio kraj bilo kakve iluzije da tu Čičak išta vodi. Tko je bio stvarni vođa to još ne znamo, ali on i Budiša kao takvi paradiraju do dana današnjeg. Za taj imidž zaslužno je vjerojatno i ono stupidno suđenje na kojemu su nakon Karađorđeva i on i brojni drugi kolege nacionalisti dobili drakonske kazne, a koje po meni nikada nije ni smjelo biti pokrenuto.

Dakako, nas aktiviste na ljevici nitko nije nazivao nikakvim liderima, niti smo se tako osjećali, za razliku od “lidera” nacionalističkog studentskog pokreta.

Vidimo, eto, da ni današnji studenti na Filozofskom nemaju na Čičkovo čuđenje čak ni lidera za pokazivanje, ali svatko pošten u ovoj zemlji mora priznati da ti ne-lideri barem znaju jasno izraziti što hoće. E pa ako jasno izreći svoje ideje nije znak osobnosti, pitam se što bi drugo moglo biti takvim znakom. Pričalo se (neka me D. B. demantira ako nije istina, vjerovat ću mu na riječ) da je tada “velikom lideru” Budiši govore pripremao jedan od profesora, a jedan od važnijih istupa završio je “rimski” ispruženom desnicom i riječima “To je moja borba!” (Prevedi na njemački!) Zanimljiv znak osobnosti, pogotovo za budućeg vođu liberala. Čičak, pak, unatoč nekoj nagradi za govorništvo, nikada nije ni održao kakvo malo dulje koherentnije slovo, a ni polemiziranje mu baš nije išlo. Mislim da se to vidi i u današnjim njegovim kolumnama, barem onima koje sam vidio.

Epilog, koliko se Filozofskog tiče: Nakon sjednice u Karađorđevu, na kojoj je smijenjeno hrvatsko partijsko rukovodstvo, Savez komunista na Filozofskom fakultetu je bio u rasulu i jednostavno nisu imali svoje studente da ih stave u Odbor Saveza studenata. Ponovo smo ga zauzeli mi, ljevičari. Računali smo s tim da ćemo u tim teškim vremenima ipak poslužiti studentima bolje nego itko drugi, a uostalom članstvo u Odboru nije donosilo nikakve privilegije, osim što smo tako imali šapirograf za umnažanje svojih proglasa, ideja i inicijativa. Imali smo utjecaja i u gradskoj studentskoj organizaciji i na naš prijedlog za novog je rektora kandidiran i izabran prof. Predrag Vranicki, filozof i pripadnik praksisovskog kruga, čovjek s kojim partija nije mogla manipulirati i zahvaljujući kojemu su mnogi profesori sudionici nacionalističkog pokreta sačuvali radna mjesta. Iduće jeseni Ministarstvo unutarnjih poslova tražilo je od fakultetskih studentskih organizacija da pregledaju popise kandidata za studentske domove i označe nacionaliste. Oni, dakako, ne bi dobili dom. Odbili smo to učiniti. S vremenom u republičkom rukovodstvu Saveza studenata smislili su neki program reforme Sveučilišta nazvan “300 dana”, recimo nešto poput današnje Bologne, koji smo oštro kritizirali. Kolega Veljak je pak lansirao ideju obrazovanja uz rad, kako bi se što više raširila dostupnost obrazovanja radničkoj omladini, koja je čak bila i preuzeta od tadašnjih vlasti, ali je nažalost bila i temeljito iskrivljena. Nekoliko godina potom Savez studenata Jugoslavije sa svim svojim ograncima bio je raspušten, naravno zbog toga što ga vlast u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i ostalim sveučilišnim centrima nije uspijevala držati pod kontrolom. Umjesto toga za studente i za srednjoškolce formirana je jedinstvena organizacija, tzv. Savez socijalističke omladine Jugoslavije, ali to je već neka druga priča.

Na kraju, a kao stari aktivist, studentima mogu sa sigurnošću reći ovo: ako vidite da ovaj krug borbe ne možete održati, ako trenutna podrška privremeno padne, obustavite blokadu jasnim programatskim proglasom*, tako da je možete pokrenuti već iduće jeseni, a dalje je prekidajte i nastavljajte u odgovarajućim intervalima sve dok se zahtjev za besplatnim školovanjem ne usvoji. Onima koji me možda znaju iz nekih ranijih vremena mogu samo kazati: u ovo se ne bih miješao da u pitanju nije takva ključna stvar kao što je slobodan pristup obrazovanju i divljački Čičkov napad na ljude koji se bore za taj važan cilj. Od prvoga hrvatskog studenta prorektora mogao sam svašta očekivati, ali to ne.

* Autor teksta zamolio nas je da o vremenu kad je ovaj tekst napisan i poslan u Zarez napomenemo sljedeće: “Bilo je to prije vašega proglasa o suspenziji blokade. Kao i cijela akcija, tako i formulacija toga proglasa pokazuje takav standard društvene akcije kakav još nije viđen na ovim prostorima.” Još jednom zahvaljujemo autoru na zanimljivom štivu!

Napomena: tekst će biti objavljen u sljedećem broju Zareza, koji izlazi u četvrtak, 28. svibnja 2009.