Biljana Kašić: Prosvjedi, arogancije, nepristranci

Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim
Donosimo još jedan u nizu tekstova objavljenih u Zarezu, br. 256 (izdanom 30. travnja, 2009.), koji je bio posvećen temi besplatnog obrazovanja.


Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim

Dok razgrćem slojeve osjećaja koji zorno pokazuju temeljnu uzbuđenost koja i mene, poput mnogih drugih, nosi ovih dana, u pogled mi se slijevaju dvije slike, obje gotovo metonimijske “naravi”. Jedna, sročena u slogan “aktivnost bez dozvole”, a pod okriljem koje su kulturni aktivisti i aktivistkinje devedesetih godina predvodili akciju protiv prekomjerna kapitalističkog oglašavanja u San Franciscu koristeći se različitim kulturnim kodovima i simbolima, posebice muralima, što je inače poznata forma javne umjetničke prakse čikano-zajednice; i druga, “pedagogija nelagode”, koju početkom 2000. instalira poznati argentinski teoretičar semiotike i književne kritike, s Duke sveučilišta, Walter Mignolo. Ili, da budem posve precizna, u svom čuvenom tekstu On the Spirit of Patriotism: Challenges of a Pedagogy of Discomfort iz 2002. on sučeljava tadašnju sveučilišnu javnost, a posebice studente i studentice, s implikacijama svjesna previda koji “novi američki patriotizam” izazvan tragedijom iz rujna 2001. proizvodi, a tiče se redefiniranja građanskih prava kao novih pozivnica za redukciju demokracije, za atmosferu nepovjerenja i rasizam.

Rastakanje svih tipova ljudske solidarnost

I “aktivnost bez dozvole” i “pedagogija nelagode” pripadaju kulturi otpora unutar dvaju tek naizgled nepovezivih prostora, prostora ulične i prostora sveučilišne javnosti, dovodeći upravo značenje javnog u pitanje, tvoreći od njega osnovno mjesto kritičke zapitanosti. Protekla dva desetljeća različiti su javni prostori doslovno ispražnjeni od značenja javnog, od prostora trgova do prostora medija, od prostora političkog djelovanja do onih u kojima se zbiva učenje, a mnogi od njih mapirani su, kolonizirani ili okupirani od “urbanih”, ekspertnih ili sličnih planera i investitora, političkih i ideologijskih kartogarfa i anonimusa s tzv. komercijalnom ili komercijalno-poduzetničkom misijom. U igri “okupacije” koordinirale su se različite misije: multikorporacijske, nacionalne, lokalne, neoliberalno-globalne, sitnopapirnate, politički nedodirljive, ekspertnoznanstvene, pustošeći ljudske mogućnosti i moći djelovanja.
“Javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i tako reći priječi nam da padnemo jedni preko drugih”, podsjeća nas Hannah Arendt u knjizi Vita Activa promišljajući značajke zajedničkosti oko onoga što ljude čini društvenim bićima


Unatrag nekoliko mjeseci Neil Smith, poznati američki profesor antropologije i geografije iz New Yorka, parafrazirajući Donu Harraway, izrekao je posve jednostavnu rečenicu: “Neoliberalna ekonomija rastače svaki tip ljudske solidarnosti”. Rečenica je zapela u tišini Društvenog centra kina Mosor, koji je upravo tih dana priskrbio sebi status javnog odnosno društvenog prostora unutar događanja Operacija grad: 2008. Nekoliko stotina aktivista i aktivistkinja različitog tipa, u pravilu onih koji za političku javnost nisu javni, a ni opunomoćenici službenih javnih sektora, učinili su za trenutak dostojnim značenje javnosti prije svega pozivom na smisao društvenosti kad je posrijedi javni angažman. Smatram da je to važno mjesto, mogući ulaz pri razumijevanju onoga što se zbiva sada.

“Javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i tako reći priječi nam da padnemo jedni preko drugih”, podsjeća nas Hannah Arendt u knjizi Vita Activa promišljajući značajke zajedničkosti oko onoga što ljude čini društvenim bićima i prizivajući razloge solidarnosti. Podcjenjivanje onoga što se zbiva sada u prostoru sveučilišne javnosti, među studenticama i studentima, a ne htjeti vidjeti točke okupivosti koje čine “opipljivost” društvenog razloga dostatnim za prosvjedni glas, ili pak još gore, arogantno prosuđivanje s različitim scenarijima “kraja”, čini se etički nedozvoljivom, a ljudski nepristojnom reakcijom. Iskaz koji se pojavio u jednoj od izjava Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje da je riječ “o političkoj opciji koja se zalaže za socijalnu jednakost, socijalnu pravednost i opće javno dobro” jasno govori o pretpostavci i izvorištu javnog. Ono se ne da ni kontaminirati ma koliko to razni politički i ini eksperti htjeli kako bi prikrili svoje privatne biznise pod krinkom neumitnosti komercijalne tehnologije proizvodnje ili “financijaliziranja” javnosti, a ni politizirati od političkih stranaka za njihove izborne probitke. Kojekakva ljepljiva “masa” krpelja, pokušaji nadzora i nadziranja i smicalice oko toga ne samo da nisu predmet javnog dobra već doista nisu važni. Kao ni razni ometači koji gotovo pornografski uživaju u pronalaženju “grešaka” u načinu djelovanja, metodama, artikulaciji ciljeva. Usput, uživam u nevažnosti jumbo-plakata koji se komercijalno smiješe sa svih strana, a posve su neprimjetni, gotovo nevidljivi. Jer pojam političkog dogodio se u drugom prostoru, formatu, obliku, a ono što je najveći problem i mjesto panike jest što se ne da dekodirati klišeiziranim inačicama.

Djelovanje – raison d’etre slobode

Studentske mreže jesu, Bourdieuovski, onaj znakoviti društveni kapital koji kumulirajući različite kreativne resurse i znanja djeluje kao društveni odnos, ali i kao onaj koji signalizira kako potencijalne resurse koristiti u razrješavanju odnosa moći ili odnosa nejednakosti i kako ih transformirati, preciznije kako ih, uključujući i sebe, pretočiti u transformativnu moć. Kako aspekti transformativne moći koji se zbivaju ovdje imaju vrijednost za političku zajednicu, a napose za sveučilište, pitanje jest ne toliko koliko ih prepoznajemo, već koliko smo spremni/e izoštriti kritičke naočale da ih uopće vidimo. Riječ je o etičkom pristanku, a prije svake analize, prosudbe, diskvalifikacije ili pak pokušaja autoritetskog postavljanja u liku vlasništva nad cjelinom spoznaje o nakani, tijeku i završnici prosvjednih zbivanja. Niz se pitanja postavlja i usložnjava, ali se mnoga drže otvorenima, i čini mi se da je jedna od vrijednosti zbivanja upravo u kreiranju novih javnih prostora i potencijalnosti njihove otvorenosti kao i u moći postavljanja pitanja tipa “je li ispravno govoriti o ‘okupaciji’ sveučilišnog prostora kad je riječ i o prostoru koji pripada nama” ili “čemu smisao znanja koje nije trživo”.

Spoznaja da je znanje postalo roba u sustavu globalne komodifikacije, a što je predmet kritičkih znanstvenika/ica više od dva desetljeća, “opredmećuje” i “orobljuje” najviše one na koje se to ima odnositi. Stoga već pobuna protiv te činjenice – dekolonizira, oslobađa ili artikulira prostore u kojima se o tome raspravlja na posve začudan način. Komercijalizacija znanja globalna je priča, a posljednjih je godina bezočan pritisak na visokoškolske ustanove koje ga ovlašćuju, pri čemu se upotrebljavaju različite metode. Clare Hemmings, profesorica s London School of Economics and Political Science, pričala mi je kako je u posljednjem desetljeću posve promijenjen nosivi curriculum tog uglednog sveučilišta zbog mobilnosti i nasilja novca odnosno simboličke i zbiljske trgovine između britanskog sveučiličnog branda i novouspostavljene financijske elite poglavito iz južnoazijskih zemalja, pitajući se: ima li više uopće prostora za kritičko obrazovanje?
Sveučilište je i dalje iznimno važan prostor “prijenosa” i artikulacije znanja kao i mišljenja, prostor novih i kritičkih znanja, prostor studenata/ica za dijalogiziranje, iskazivanje spoznajnog neposluha (Waltera Mignolo) kad su posrijedi novi/stari zagađivači kolonizacije znanja


S druge pak strane, na sveučilištima u svijetu postoje centri za kritičko promišljanje, centri za kreativno pisanje, centri za ženske studije, centri za etičke studije, centri za kritičku humanu geografiju. Drugim riječima, sveučilište je, kao što se i ovih dana priziva njegova javna uloga, i dalje iznimno važan prostor “prijenosa” i artikulacije znanja kao i mišljenja, prostor novih i kritičkih znanja, prostor studenata/ica za dijalogiziranje, za iskazivanje spoznajnog neposluh (Waltera Mignolo) kad su posrijedi novi/stari zagađivači kolonizacije znanja. Čin otpora jest emancipacijski čin, a raison d’etre slobode jest, kako kaže Hannah Arendt, djelovanje.

Važnost pedagogije nelagode

Koji je to kontekst danas iz kojeg postavljamo pitanja? Koje su kulturne, političke, ekonomske, obrazovne prakse koje implicitno ili posve razvidno reproduciraju ili sudjeluju u reproduciranju određenih formi dominacije i neslobode, dakle, utječu na hegemonijske odnose i potlačivanja u društvu, na nove tipove otuđenja, a spram kojih bi se trebao artikulirati kritički glas? Nijedno kritičko znanje ne previđa kontekst, bolje rečeno kontekste unutar kojih nastaje i spram kojih se treba pozicionirati posebice kada su posrijedi posve razvidni problemi socijalne prirode kao što je pitanje nejednakosti šansi a tiču se prava na visokoškolsko obrazovanje. Ili pak veza zapeto porobljena društva, oličena u statusu obrazovanih građana/ki koji pristaju na funkcionalno podaništvo po svaku cijenu, odnosno, ako je brzo utrživo, i impotentnosti demokracije, ili pak veza neoliberalnog imperija i “suvremenog ropstva”.

Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim. Primjerice, što sa znanjem klasične filologije, valja li ga posve “arhivirati” ili pak sa znanjima poput feminističke teorije ili “znanjima o bijeloj rasi”, a koja per definitionem uznemiruju kanone umišljenih spoznajnih paradigmi otvarajući ne samo pitanja pozicije svjesne subjektivnosti u procesu kritičkog spoznavanja, nego prije svega pravo na nediskriminatorno i socijalno osjetljivo obrazovanje. Obrazovanje, zbog čega je, prema teoretiku Walteru Mignolu, važno “pedagogiju nelagode” usustaviti u sveučilišnu učionicu, a kako bi se putem višestrukih leća tumačila, razumjela i osvještavala kompleksnost zbilje, koja je i tekst i kontekst, osnovni je razlog zbog čega je studiranje na sveučilištu javna stvar i pitanje od javnog značenja.

Nova vrsta napora

Osjećam se uzbuđenom, da. Političnost akcije prosvjeda, neovisno o dometima ostvarivosti ciljeva i mogućim zapletima, prijeporima i političkim pritiscima, omogućava nam ono što zadugo nismo imali/e prigodu svjedočiti i čuti; ono, što je Edward Said, nazvao, “filologijskim imperativom” kao uvjetom ljudskog preživljavanja kako bismo se nosili/e s paradoksalnim procesima suvremenosti, a tiču se prepoznavanja i osvještavanja artikulacije razlike i različitosti, političkih subjekata i demokracije. Pritom je mislio na vježbu u “bliskom čitanju” teksta, a to znači ne samo uvažiti kontekstualnost teksta i njegovih autora, njihov čin, njihove odluke i izbore, već pokušati razumjeti mreže i poveznice zahtjeva “s margine” s činom javnog djelovanja. Ne vodi li, parafrazirajući Homi K. Bhabhu, svaka filologijska predanost k ironičkom i agonističkom modelu ljudskog otpora? Jesmo li spremni/e na tu vrstu napora “čitanja” i “iščitavanja” kada je studentski prosvjed posrijedi? Uzbuđena sam, komad slobode je tu.

Biljana Kašić

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve