Hajrudin Hromadžić: S onu stranu korporativizacije sveučilišta i društva

Donosimo, sa zakašnjenjem, niz tekstova iz Zareza, br. 256 (izdanog 30. travnja), koji je bio posvećen temi besplatnog obrazovanja. Narednih dana objavit ćemo nekoliko tekstova iz tog broja Zareza, a započinjemo tekstom S onu stranu korporativizacije sveučilišta i društva Hajrudina Hromadžića, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se u tekstu osvrće na djelovanje inicijative i smješta borbu za pravo na besplatno obrazovanje u širi kontekst borbe za socijalna prava.


Nakon prve etape “tajkunske” privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta, uslijedila je druga etapa privatizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti

Protekla je gotovo dva tjedna hrvatskom javnošću i medijima opravdano dominirala tema prosvjedne akcije studenata, prvenstveno zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a potom i ostalih, okupljenih pod imenom “Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje”. Inicijativa je prije svega potaknuta općim studentskim nezadovoljstvom, a bazirana na konkretnu zahtjevu za ukidanjem naplaćivanja visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj. Akcija, kako su je sami protagonisti nazvali, kontrole Filozofskog fakulteta od strane studenata, konkretno je zasnovana na modelu blokade formalnog odvijanja nastavnog procesa na fakultetima te istovremenim organiziranjem alternativnih edukativnih metoda rada na fakultetima, u vidu održavanja brojnih tribina, javnih predavanja i debata, projekcija filmova…

Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta na početku blokade dobili su potporu nekolicine odsjeka te niza profesora i profesorica u njihovu osobnom imenu, da bi nakon izvanredne sjednice Vijeća fakulteta ta podrška postala i formalna, povezavši tako načela i ciljeve inicijative, s kojima se vodstvo fakulteta od početka složilo, i metode provedbe akcije, prema kojima su u dekanatu isprva imali rezerve, ali su ih nakon spomenute sjednice podržali. I potom je uslijedio prosvjedni val, zagrebačkim studentima s Filozofskog prvo su se priključile njihove zadarske kolege, potom riječki Filozofski fakultet, pa zagrebački Fakultet političkih znanosti, Osijek, Split…

Mjesto društvenog angažmana

Za početak je potrebno raščistiti s jednom od dilema koja se neprestano provlači tijekom cijele javne rasprave o studentskoj inicijativi. Radi se o pitanju je li i kako moguće, to jest ostvarivo, besplatno obrazovanje za sve one koji zadovoljavaju kriterije upisa, od osnovne škole do doktorata. Odgovor je poznat, jasan i nedvosmislen, no čini se da ga je potrebno neprestano ponavljati. Besplatno školovanje nikada nije i ne može biti besplatno, ono je uvijek već plaćeno, novcem poreznih obveznika prikupljenim u državnoj blagajni. Iz tih razloga pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca. Potkrepa toj tezi jesu i brojke koje je prate; tristotinjak milijuna kuna godišnje iznos je kojim se najčešće licitira u pitanju financijskih sredstava koja bi bila dostatna za realizaciju plana besplatnog obrazovanja za sve u Hrvatskoj, što se ne čini ogromnom svotom imajući u vidu visinu godišnjeg državnog budžeta od oko 120 milijardi kuna.Pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca
Već su prva dva dana blokade jasno otklonila svaku bojazan o eventualnoj eskalaciji nasilja na fakultetima te pokazala izuzetnu organizacijsku sposobnost studenata, plenarni princip izglasavanja odluka u maniri neposredne, izravne demokracije kao i vještinu transformacije fakulteta u javni prostor, to jest ono što bi on, prema svojoj tradiciji i habitusu, između ostalog trebao i biti: mjesto stvaranja klime za društveni angažman; prostor kolektivne, na principima horizontalno-uzajamne redistribucije informacija i znanja, zasnovane edukacije; mjesto za promišljanje uvjeta socijalnog i političkog djelovanja, kao i za realizaciju potencijala kritičkog mišljenja. U vrijeme pisanja ovoga teksta (25. travnja), a za razliku od trenutka u kojem čitate ove retke, još je nepoznat daljnji tijek odvijanja prosvjeda te njegovi krajnji dometi i učinci. Iz tih će se razloga ovaj tekst primarno posvetiti definiranju nekih osnovnih obilježja prosvjeda te pokušaju šire kontekstualizacije, barem u natuknicama, uzroka i okolnosti koje su dovele do spomenute studentske inicijative.

Već jednom osvojeno socijalno pravo

Krajem studenog prošle godine na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu održana tribina Besplatno školstvo – mit ili realnost, koja je u bitnoj mjeri odredila neke smjernice koje će se kasnije pokazati kao ključne u artikulaciji aktualne studentske inicijative. Naime, tijek rasprave na spomenutoj tribini gotovo je u potpunosti odredila teza jednog od sudionika: besplatno je školovanje privilegij, a ne pravo. Izrečeno je, razumljivo, naišlo na negodovanje i revolt studenata, koji su sve svoje daljnje aktivnosti na tom polju markirali sloganom: besplatno školstvo – pravo, a ne privilegij.

Da bi se utemeljila teza o besplatnom obrazovanju kao pravu svih, a ne tek privilegiju nekih, potrebno se osvrnuti barem korak dalje, u povijesnoj perspektivi gledano, od UN-ove Povelje o ljudskim pravima iz 1948, koja ta prava nedvosmisleno definira, kao i od modelâ tzv. “socijalne države”, koji u rasponu od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća određuju paletu općih socijalnih prava stanovništva. Naime, ta povijesna geneza seže još u 19. stoljeće i dio je šireg konteksta socijalnih borbi u sferi rada, zdravstva, obrazovanja, čovjeka dostojnog stanovanja, mirovina itd. Putem teško izvojevanih pobjeda u tim socijalnim bitkama ono što su do tada doista bile privilegije, ali nedostižne privilegije besramno bogate manjine, vremenom su postala ostvariva prava i za šire slojeve stanovništva.

Ono što tadašnju situaciju povezuje s današnjom jest činjenica da su socijalne borbe, kako tog tako i našeg vremena, neodvojive od gospodarsko-političkih konteksta. Tadašnji političko-ekonomski kontekst običavamo imenovati industrijskom revolucijom i stadijem akumulacijskog kapitalizma, dok je današnji definiran označiteljima poput neoliberalizma ili globalizacijskog kapitalizma. Čini se da se ponovno, i uvijek iznova, potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušiti. Štoviše, popustiti i prepustiti se gubitku tih teško stečenih prava predstavljalo bi povijesno-civilizacijsku regresiju.

Povijesno-civilizacijska regresija

Povijest procesa ostvarivanja socijalnih prava jest i povijest uporne, direktne akcije kao i prepoznavanja te instrumentalizacije tih istih prava. Tako su neke forme direktnih socijalnih akcija vremenom inkorporirane kao zakonska sastavnica instrumentalnih oblika građanskog neposluha, poput prava na štrajk ili javnih prosvjeda, marševa, potrošačkih bojkota, štrajkova glađu…. Čini se da se ponovno potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušitiMeđutim relevantno je pitanje što i koliko je danas, u vremenu globalizacijskog kapitalizma, moguće učiniti putem takva tipa mahom sindikalno organizirana prosvjeda. Naime, takav tip akcija najčešće ne artikulira probleme i prava sve većeg, narastajućeg dijela stanovništva, primjerice nezaposlene, honorarne i prekarne radnike, studente, migrante i azilante, tzv. “ljude bez papira”, itd. Potrebna je globalna akcija temeljena na osjećajima objektivno postojeće opće ugroženosti i transnacionacionalnih spona. U tom je smislu inicijativa studenata spomenutih hrvatskih fakulteta u potpunosti primjerena duhu svoga vremena, dio je šireg sklopa tzv. Međunarodnog tjedna akcije protiv komercijalizacije obrazovanja, a neposredno korelira s brojnim aktualnim protestnim događanjima na sveučilištima širom planeta, među kojima su medijski najeksponiranije Grčka i Francuska.

To nas dovodi na korak bliže ključnom aspektu u cijeloj priči – postupnu ali sigurnu procesu komercijalizacije školstva, što je simptom šireg konteksta neoliberalizacije obrazovanja i društva općenito. Opće mjesto u povijesti kapitalizma jest činjenica da je kapital po svojoj naravi dinamična kategorija, koja ne pušta po strani nijedan segment društva i života. Kako se u kontekst privatizacije obrazovnih praksi i korporativizacije sveučilišta upisuju primjeri tzv. “tranzicijskih” država? U grubim crtama dalo bi se ustvrditi da je u Hrvatskoj nakon prve etape “tajkunske” privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta (a simbolički je ovjekovječena u znamenitoj izjavi izrečenoj za saborskom govornicom: “tko je jagmio, jagmio je”), potom uslijedila druga etapa privatizacije i korporativizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti.

Država za ugodu kapitalu

Pitanje besplatnog školovanja i školarina dio je tog konteksta. Kakva je pozicija države, u općenitom smislu te riječi, pritom? Potpuno je legitimno uputiti zahtjeve, kritike, apele… odgovarajućim državnim resorima i ministarstvima, druga se instanca za delegiranje tih zahtjeva jednostavno ne nazire. Na kraju krajeva, potrebno je odgovornima ispostaviti račun za tako ambiciozan ideološki projekt satkan u sintagmi “društvo znanja”. Pitanje imanja ili nemanja novca za besplatno školovanje svih onih koji se žele školovati i koji zadovoljavaju uvjete za to trebalo bi biti u esenciji svake priče o društvu znanja, naravno, kada bi taj projekt bio nešto više od puke političko-gospodarske floskule, što je već tema za posebnu raspravu.

No treba imati na umu i da je država za neoliberalnu ideologiju samo jedna od prepreka koju treba savladati na putu pokušaja ostvarivanja mračnog scenarija: potpuna pretvaranja društva u tržište (uostalom, kako je to jednom prigodom rekla jedna od najvećih političkih zagovornica neoliberalizma Margaret Thatcher, “ne postoji nešto takvo kao što je društvo, postoje samo pojedinačni muškarci i žene”). U postojećoj, prijelaznoj fazi do potencijalne realizacije takve tržišno-kapitalističke fundamentalističke tendencije država u sve većoj mjeri egzistira kao puki legislativni agens, administrativno-birokratski mehanizam ograničene moći koji piše i sprovodi kapitalu ugodne zakone. Naravno, ta činjenica ne može i ne smije amnestirati državu od njene odgovornosti. Čini se kako je, kao i u primjeru spomenutih socijalnih borbi, i državu potrebno stalno i iznova podsjećati na primarne razloge njezina postojanja: ostvarivanje uvjeta za što ugodnije i za čovjeka dostojanstvenije življenje.

Zapostavljena načela solidarnosti i kooperativnosti

Onog trenutka kada država definitivno napusti to poslanstvo, a govorimo o nekoj formi tzv. wellfare statea, ona u bitnoj mjeri delegitimira samu sebe. Uostalom, potpuno napuštanje tračnica socijalne države na ovim prostorima dodatno je problematično i zbog prošlosti istih tih prostora, one dimenzije pozitivnog povijesnog nasljeđa koje se olako i nepromišljeno odbacuje. Uostalom, aktualna je studentska inicijativa upravo afirmirala i neke od sve zapostavljenijih socijalnih vrijednosti, poput načela solidarnosti i kooperativnosti. Stječe se dojam da je državu potrebno neprestano podsjećati da bi trasiranje puta za konačnu realizaciju tržišno-profitnih interesa, a na račun zanemarivanja socijalnih prava u koja mora suditi i pravo na besplatno obrazovanje svih, neposredno ugrozilo i nju samu. Dakle, kritika postojećeg stanja dijelom zahvaća državu s njenim organima, ali seže i puno dalje, do sfera neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, a obrana prava na besplatno obrazovanje jest jedan od bastiona svih onih društvenih vrijednosti koje sežu s onu stranu kataklizmičkog horizonta korporativizacije sveučilišta i društva.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve