Hajrudin Hromadžić: S onu stranu korporativizacije sveučilišta i društva
Nakon prve etape “tajkunske” privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta, uslijedila je druga etapa privatizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti
Protekla je gotovo dva tjedna hrvatskom javnošću i medijima opravdano dominirala tema prosvjedne akcije studenata, prvenstveno zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a potom i ostalih, okupljenih pod imenom “Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje”. Inicijativa je prije svega potaknuta općim studentskim nezadovoljstvom, a bazirana na konkretnu zahtjevu za ukidanjem naplaćivanja visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj. Akcija, kako su je sami protagonisti nazvali, kontrole Filozofskog fakulteta od strane studenata, konkretno je zasnovana na modelu blokade formalnog odvijanja nastavnog procesa na fakultetima te istovremenim organiziranjem alternativnih edukativnih metoda rada na fakultetima, u vidu održavanja brojnih tribina, javnih predavanja i debata, projekcija filmova…
Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta na početku blokade dobili su potporu nekolicine odsjeka te niza profesora i profesorica u njihovu osobnom imenu, da bi nakon izvanredne sjednice Vijeća fakulteta ta podrška postala i formalna, povezavši tako načela i ciljeve inicijative, s kojima se vodstvo fakulteta od početka složilo, i metode provedbe akcije, prema kojima su u dekanatu isprva imali rezerve, ali su ih nakon spomenute sjednice podržali. I potom je uslijedio prosvjedni val, zagrebačkim studentima s Filozofskog prvo su se priključile njihove zadarske kolege, potom riječki Filozofski fakultet, pa zagrebački Fakultet političkih znanosti, Osijek, Split…
Za početak je potrebno raščistiti s jednom od dilema koja se neprestano provlači tijekom cijele javne rasprave o studentskoj inicijativi. Radi se o pitanju je li i kako moguće, to jest ostvarivo, besplatno obrazovanje za sve one koji zadovoljavaju kriterije upisa, od osnovne škole do doktorata. Odgovor je poznat, jasan i nedvosmislen, no čini se da ga je potrebno neprestano ponavljati. Besplatno školovanje nikada nije i ne može biti besplatno, ono je uvijek već plaćeno, novcem poreznih obveznika prikupljenim u državnoj blagajni. Iz tih razloga pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca. Potkrepa toj tezi jesu i brojke koje je prate; tristotinjak milijuna kuna godišnje iznos je kojim se najčešće licitira u pitanju financijskih sredstava koja bi bila dostatna za realizaciju plana besplatnog obrazovanja za sve u Hrvatskoj, što se ne čini ogromnom svotom imajući u vidu visinu godišnjeg državnog budžeta od oko 120 milijardi kuna.Pitanje besplatnog školovanja nije financijsko, nego političko pitanje koje se tiče državne monetarne politike redistribucije novca
Već su prva dva dana blokade jasno otklonila svaku bojazan o eventualnoj eskalaciji nasilja na fakultetima te pokazala izuzetnu organizacijsku sposobnost studenata, plenarni princip izglasavanja odluka u maniri neposredne, izravne demokracije kao i vještinu transformacije fakulteta u javni prostor, to jest ono što bi on, prema svojoj tradiciji i habitusu, između ostalog trebao i biti: mjesto stvaranja klime za društveni angažman; prostor kolektivne, na principima horizontalno-uzajamne redistribucije informacija i znanja, zasnovane edukacije; mjesto za promišljanje uvjeta socijalnog i političkog djelovanja, kao i za realizaciju potencijala kritičkog mišljenja. U vrijeme pisanja ovoga teksta (25. travnja), a za razliku od trenutka u kojem čitate ove retke, još je nepoznat daljnji tijek odvijanja prosvjeda te njegovi krajnji dometi i učinci. Iz tih će se razloga ovaj tekst primarno posvetiti definiranju nekih osnovnih obilježja prosvjeda te pokušaju šire kontekstualizacije, barem u natuknicama, uzroka i okolnosti koje su dovele do spomenute studentske inicijative.
Krajem studenog prošle godine na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu održana tribina Besplatno školstvo – mit ili realnost, koja je u bitnoj mjeri odredila neke smjernice koje će se kasnije pokazati kao ključne u artikulaciji aktualne studentske inicijative. Naime, tijek rasprave na spomenutoj tribini gotovo je u potpunosti odredila teza jednog od sudionika: besplatno je školovanje privilegij, a ne pravo. Izrečeno je, razumljivo, naišlo na negodovanje i revolt studenata, koji su sve svoje daljnje aktivnosti na tom polju markirali sloganom: besplatno školstvo – pravo, a ne privilegij.
Da bi se utemeljila teza o besplatnom obrazovanju kao pravu svih, a ne tek privilegiju nekih, potrebno se osvrnuti barem korak dalje, u povijesnoj perspektivi gledano, od UN-ove Povelje o ljudskim pravima iz 1948, koja ta prava nedvosmisleno definira, kao i od modelâ tzv. “socijalne države”, koji u rasponu od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća određuju paletu općih socijalnih prava stanovništva. Naime, ta povijesna geneza seže još u 19. stoljeće i dio je šireg konteksta socijalnih borbi u sferi rada, zdravstva, obrazovanja, čovjeka dostojnog stanovanja, mirovina itd. Putem teško izvojevanih pobjeda u tim socijalnim bitkama ono što su do tada doista bile privilegije, ali nedostižne privilegije besramno bogate manjine, vremenom su postala ostvariva prava i za šire slojeve stanovništva.
Ono što tadašnju situaciju povezuje s današnjom jest činjenica da su socijalne borbe, kako tog tako i našeg vremena, neodvojive od gospodarsko-političkih konteksta. Tadašnji političko-ekonomski kontekst običavamo imenovati industrijskom revolucijom i stadijem akumulacijskog kapitalizma, dok je današnji definiran označiteljima poput neoliberalizma ili globalizacijskog kapitalizma. Čini se da se ponovno, i uvijek iznova, potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušiti. Štoviše, popustiti i prepustiti se gubitku tih teško stečenih prava predstavljalo bi povijesno-civilizacijsku regresiju.
Povijest procesa ostvarivanja socijalnih prava jest i povijest uporne, direktne akcije kao i prepoznavanja te instrumentalizacije tih istih prava. Tako su neke forme direktnih socijalnih akcija vremenom inkorporirane kao zakonska sastavnica instrumentalnih oblika građanskog neposluha, poput prava na štrajk ili javnih prosvjeda, marševa, potrošačkih bojkota, štrajkova glađu…. Čini se da se ponovno potrebno boriti za vrijednosti koje su vremenom postale povijesne i civilizacijske stečevine, a danas se, s pomoću agresivne neoliberalne politike, to jest ideologijom tržišnog korporativnog fundamentalizma, ponovno nastoje urušitiMeđutim relevantno je pitanje što i koliko je danas, u vremenu globalizacijskog kapitalizma, moguće učiniti putem takva tipa mahom sindikalno organizirana prosvjeda. Naime, takav tip akcija najčešće ne artikulira probleme i prava sve većeg, narastajućeg dijela stanovništva, primjerice nezaposlene, honorarne i prekarne radnike, studente, migrante i azilante, tzv. “ljude bez papira”, itd. Potrebna je globalna akcija temeljena na osjećajima objektivno postojeće opće ugroženosti i transnacionacionalnih spona. U tom je smislu inicijativa studenata spomenutih hrvatskih fakulteta u potpunosti primjerena duhu svoga vremena, dio je šireg sklopa tzv. Međunarodnog tjedna akcije protiv komercijalizacije obrazovanja, a neposredno korelira s brojnim aktualnim protestnim događanjima na sveučilištima širom planeta, među kojima su medijski najeksponiranije Grčka i Francuska.
To nas dovodi na korak bliže ključnom aspektu u cijeloj priči – postupnu ali sigurnu procesu komercijalizacije školstva, što je simptom šireg konteksta neoliberalizacije obrazovanja i društva općenito. Opće mjesto u povijesti kapitalizma jest činjenica da je kapital po svojoj naravi dinamična kategorija, koja ne pušta po strani nijedan segment društva i života. Kako se u kontekst privatizacije obrazovnih praksi i korporativizacije sveučilišta upisuju primjeri tzv. “tranzicijskih” država? U grubim crtama dalo bi se ustvrditi da je u Hrvatskoj nakon prve etape “tajkunske” privatizacije državne imovine i društvenih dobara, koja se uglavnom ticala industrijskih proizvodnih kapaciteta (a simbolički je ovjekovječena u znamenitoj izjavi izrečenoj za saborskom govornicom: “tko je jagmio, jagmio je”), potom uslijedila druga etapa privatizacije i korporativizacije još osjetljivijih društvenih sfera, zdravstva, obrazovanja, mirovinskih fondova, to jest ključnih stupova opće socijalne sigurnosti.
Pitanje besplatnog školovanja i školarina dio je tog konteksta. Kakva je pozicija države, u općenitom smislu te riječi, pritom? Potpuno je legitimno uputiti zahtjeve, kritike, apele… odgovarajućim državnim resorima i ministarstvima, druga se instanca za delegiranje tih zahtjeva jednostavno ne nazire. Na kraju krajeva, potrebno je odgovornima ispostaviti račun za tako ambiciozan ideološki projekt satkan u sintagmi “društvo znanja”. Pitanje imanja ili nemanja novca za besplatno školovanje svih onih koji se žele školovati i koji zadovoljavaju uvjete za to trebalo bi biti u esenciji svake priče o društvu znanja, naravno, kada bi taj projekt bio nešto više od puke političko-gospodarske floskule, što je već tema za posebnu raspravu.
No treba imati na umu i da je država za neoliberalnu ideologiju samo jedna od prepreka koju treba savladati na putu pokušaja ostvarivanja mračnog scenarija: potpuna pretvaranja društva u tržište (uostalom, kako je to jednom prigodom rekla jedna od najvećih političkih zagovornica neoliberalizma Margaret Thatcher, “ne postoji nešto takvo kao što je društvo, postoje samo pojedinačni muškarci i žene”). U postojećoj, prijelaznoj fazi do potencijalne realizacije takve tržišno-kapitalističke fundamentalističke tendencije država u sve većoj mjeri egzistira kao puki legislativni agens, administrativno-birokratski mehanizam ograničene moći koji piše i sprovodi kapitalu ugodne zakone. Naravno, ta činjenica ne može i ne smije amnestirati državu od njene odgovornosti. Čini se kako je, kao i u primjeru spomenutih socijalnih borbi, i državu potrebno stalno i iznova podsjećati na primarne razloge njezina postojanja: ostvarivanje uvjeta za što ugodnije i za čovjeka dostojanstvenije življenje.
Onog trenutka kada država definitivno napusti to poslanstvo, a govorimo o nekoj formi tzv. wellfare statea, ona u bitnoj mjeri delegitimira samu sebe. Uostalom, potpuno napuštanje tračnica socijalne države na ovim prostorima dodatno je problematično i zbog prošlosti istih tih prostora, one dimenzije pozitivnog povijesnog nasljeđa koje se olako i nepromišljeno odbacuje. Uostalom, aktualna je studentska inicijativa upravo afirmirala i neke od sve zapostavljenijih socijalnih vrijednosti, poput načela solidarnosti i kooperativnosti. Stječe se dojam da je državu potrebno neprestano podsjećati da bi trasiranje puta za konačnu realizaciju tržišno-profitnih interesa, a na račun zanemarivanja socijalnih prava u koja mora suditi i pravo na besplatno obrazovanje svih, neposredno ugrozilo i nju samu. Dakle, kritika postojećeg stanja dijelom zahvaća državu s njenim organima, ali seže i puno dalje, do sfera neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, a obrana prava na besplatno obrazovanje jest jedan od bastiona svih onih društvenih vrijednosti koje sežu s onu stranu kataklizmičkog horizonta korporativizacije sveučilišta i društva.