Mario Kikaš: (De)blokiranje blokirane države – uvod u “bosansko stanje”

Mario Kikaš poslao nam je tekst koji kroz analizu problematike bosanske dnevne politike i organizacije vlasti u BiH objašnjava razloge pobune tuzlanskih studenata odnosno Studentskog pokreta Tuzle čiji proglas možete pročitati ovdje. Zahvaljujemo kolegi Kikašu na tekstu!


Kontekstualno združivanje tuzlanskog (bosanskog) studenskog bunta s onim „našim“ može se činiti logičnim i potpuno prihvatljivim, ako ništa a onda zbog općetranzicijskih boljki bivše države, a sada „regiona“ ukrašenog perverznim okcidentalnim prefiksom “Zapadnog“ Balkana. No, ja se ipak neću upustiti u svođenje ove manifestacije na univerzalne termine tranzicijskog analitičkog diskursa domaćih analitičara koji je i nastao zapadnim (novčanim ili terminološkim) „filovanjem“. Bosanske bolesti (pa i one studentske) nužno se mora staviti u kontekst ondašnje dnevne politike. Kad kažem „dnevne politike“ ne mislim na „(nacional)stranačko politikantstvo“ nego na dnevne opterećenosti bosanskog života dnevnom politikom i njezinom planskom impotencijom. Bosanski politički i društveni prostor eklatantan je primjer manifestacije nemoći na dvostrukoj liniji: „domaćoj“ (od strane bosanskohercegovačkih političkih – nacionalnih vođa) i „stranoj“ (od strane europskih visokih i manje visokih predstavnika odnosno protektora). Istini za volju, riječ je o „nemoći“ koja se pokušava nadomjestiti propagiranjem i provođenjem „moćnih ideja“. Konzistentnim propadanjima „europskih“ inicijativa za promjenu stanja u državi (ustavne promjene, preustroj policije…) tobože propada i ideja lakih tranzicija i ideja jednostavne implementacije “europskih ideja“ na „zapadnom Istoku“. Europa, naravno, kratkoročno ne gubi zbog svojih „balkanskih“ pokusa, ali paradoksalno na mikro prostoru stvara (odnosno već je stvorila) super državu koja dugoročno može postati simbolom zapadne vanjskopolitičke nemoći i ideološke sljepoće, ali se također može pokazati i kao uspio plan uvođenja neoliberalnog modela. Takav je model, s obzirom na stanje u državi, nužno degeneriran i samim time još opasniji. Naime, Bosna i Hercegovina je država koja, primjerice, ima 13 ministarstava znanosti i(li) obrazovanja: 10 ministarstava na razini kantona (ili – hrvatskom političkom nomenklaturom – županija), po jedno ministarstvo na razini dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), jedno ministarstvo na razini Distrikta Brčko (to vam dođe kao bosanski Lihtenštajn) i još jedno (da se nađe) na razini centralne države koje je uobličeno imenom: Ministarstvo za civilne poslove (riječ je o ministarstvu koje ima deset “sektora“: od onoga koji se bavi geodezijom do onoga za kulturu i nauku). Bosna i Hercegovina je država koja je maksimalno decentralizirana i u toj svojoj decentraliziranosti maksimalno impotentna; potonje se najjasnije manifestira unutar sektora obrazovanja (kako općenito obrazovanja, tako i onoga visokog). Megalomansko je Ministarstvo za civilne poslove prije dvije godine (nakon dugotrajnih pritisaka nevladinih organizacija) napokon donijelo „Okvirni zakon o visokom obrazovanju“ čiji sedmi član(ak) među ostalim kaže da “visokom obrazovanju kojim se bave licencirane visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini pristup neće biti ograničen, direktno ili indirektno, prema bilo kojoj stvarnoj ili pretpostavljenoj osnovi, kao što su: spol, rasa, seksualna orijentacija, fizički ili drugi nedostatak, bračno stanje, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom zajednicom, imovina, rođenje, starosna dob ili neki drugi status.” Savršeno? Na žalost, praksa i teorija ni u ovom slučaju ne žive u dijalektičkom skladu. Još gore: teorija na razini „centralne“ države i teorija na razini mikro-formi (entiteti, kantoni) nisu usklađene, niti je jasno određena „okvirnost“ državnog zakona.

Prikazani će nas odnos razina vlasti u samo jednom sektoru nužno dovesti do početka ove priče i konzistentne i permanentne nemoći plasirane sa svih strana, iz svih nacionalnih (i internacionalnih) političkih torova. Takve (nemoćne) jednonacionalne politike nužno koegzistiraju s moćnom i nerazotkrivenom ekonomskom politikom koja je u sektoru visokog obrazovanja omogućila nicanje privatnih sveučilišta i fakulteta na razini mjesnih zajednica. Jedini je cilj ekspanzije tobožnje decentralizacije i jasne komercijalizacije gomilanje „stručnjaka“ koji će nakon dobivene „kvalitetne“ diplome obnašati “kvalitetno“ plaćenu dužnost na jednoj od birokratskih mikrorazina. S druge strane, “državni“ fakulteti egzistiraju na sličan način – jasno plutajući prema istim „komercijalnim“ obalama koje su iznikle donošenjem „okvirnog zakona“ kojim se predviđa “akreditacija“ visokoškolskih ustanova. Okvirni zakon na razini decentralizirane centralne države na velika vrata uvodi koncept „stočnog sajma“ na kojemu će država pikirati dobre, manje dobre i loše fakultete, vjerojatno po principima „neodređene“ rentabilnosti. Poznavajući označiteljsko polje termina rentabilnosti i transparentnosti u Bosni i Hercegovini, ovaj će „okvirni zakon“ doista uokviriti novu sliku bosnaskohercegovačke akademske scene po politikantskim principima s početka priče i po principima tranzicijskog neoliberalizma koji je na primjeru BiH doživio svoju najveću vulgarizaciju.

Ustanak tuzlanskih studenata u ovakvom kontekstu znači i prvi jasan pokušaj da se spriječi provedba jednog od malobrojnih „državnih“ zakona koji će u protivnom tijekom budućnosti dobivati svoje šarolike terenske varijante. Kad bi se doista krenulo u racionalizaciju bosanskohercegovačkog visokog školstva (što se da iščitati iz „tuzlanskih vapaja“), onda se sigurno ne bi dopuštalo egzistiranje privatnih fakulteta u Bijeljinama, Modričama i Travnicima čija poslovanja i znanstvene „akreditacije“ i površnim pogledom bivaju dovedena u pitanja. Kad bi se saslušalo tuzlanske studente, onda se ne bi dopuštalo da se nekim univerzitetima oduzimaju ionako mali prostori, a da se nekim sveučilištima iz nečijih drugih (državnih) kasa dopušta izgradnja na prilično upitnim ekonomskim i zakonskim temeljima. Kad bi se političkom establišmentu oduzelo pravo predstavljanja isključivo nacionalnih interesa (kao jedinoga političkog oružja), onda Bosna i Hercegovina u gradu od osamdeset tisuća stanovnika ne bi imala čak dva sveučilišta (univerziteta) koja su istovremeno i žarišta korupcije. Kad bi u Bosni i Hercegovini socijalna pravda i jednakost bili termin s političkim (a ne politikantskim) kapitalom, onda solidarnost svih građana (radnika, studenata, penzionera) ne bi bila fikcija. Ono što je sigurno jest da Okvirni zakon o visokom obrazovanju predstavlja pokušaj ostvarenja (europske) ideje neoliberalizma začinjene vulgarnim nacionalnim peverzijama s terena. Problem narodâ BiH, u tom smislu, jest opterećenost svojom „dnevnom politikom“ koja pak sustavno radi na provođenju vulgariziranih europskih ideja. Mirni prosvjedi goraždanskih tekstilaca pred zgradom Vlade (Podrinjskog) kantona doista bi bili patetični – da nisu realni. Realan je i poziv starog tekstilca na socijalne nemire na jesen, realan je poziv tuzlanskih studenata na zaustavljanje divljeg zakona, realna je solidarnost… Solidarnost koja je dosad bila termin isključivo nacionalnog i nacionalističkog jedinstva. Globalno raširen slogan¨(studentskog) solidarizma: „Jedan svijet, jedna borba!“ u Bosni i Hercegovini može doživjeti i svoje lokalno ostvarenje koje će imati dugoročne implikacije pri prevladavanju plemenski uvjetovanog birokratskog sistema!

Mario Kikaš

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve