Igor Lasić: “I nakon Primorca – Fuchs”
Što se nas nepitanih tiče, Ivo Sanader je slobodno mogao ostati. Ili je, ako mu se već nije dalo više igrati, mogao sa svojim igračkama pokupiti i ministre, državne tajnike i PR-žgadiju, sav onaj skupi balast što ga je naplavio na Markov trg. Jer, bila Sanaderova ili Jadranke Kosor, administracija im se činom abdikacije donedavnog premijera nije maknula dalje od ustaljene prakse muljanja javnosti. Najplaćeniji hrvatski činovnici pritom se služe otužno vulgarnim švercerskim trikom, pakujući dokazani bofl u ekskluzivnu ambalažu, te nas drsko uvjeravajući kako je riječ o tržišnom hitu.
Sad, probajmo zamisliti jednog od novih ministara, dotadašnjeg državnog tajnika za visoko obrazovanje Radovana Fuchsa, kako donosi svoje vizitke, gadgete i uramljene fotose najmilijih u novi ured, udobno se smješta u veliku kožnu fotelju i pokušava osmisliti nastupni public release, što je moguće efektniji. On zna da mu vrijeme nije sklono, recesija i ostala zla, no isto tako je svjestan, s druge strane, da bez tih čuda nikad ne bi sa dna kace isplivao ovamo gore, gdje su prozori upadljivo veći i osunčaniji, a zavjese nabranije. Njemu je u zamjenu za te nedvojbeno okrepljujuće detalje, međutim, ipak zadano i preuzimanje stanovitog političkog rizika od kojeg bi, upalila stvar ili ne, koristi imala cjelokupna vlada.Ljudi za specijalne misije
Ovaj konkretni Fuchs iliti lisac, naime, unaprijeđen je do čina ministra baš zbog svojih politikantskih sposobnosti, zbog pragmatičnosti i dosljedne beskrupuloznosti. Javnost je mogla osjetiti uličarski refleks toga našeg Volponea kad ga je onako bezočno dojučerašnji ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac uputio pred kamere HTV-a, povodom tada tek započete studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovo je bilo da podcjenjuje i provocira, on je to i učinio. I vrlo je vjerojatno da je baš tim činom zavrijedio aktualno promaknuće. Sad im trebaju ljudi za specijalne misije.Bilo je stoga logično da se nastupajući ministar Radovan Fuchs najprije oglasi s nečim u vezi glavnog problema u svom resoru, a to su studenti Filozofskog fakulteta. S njima je počeo, na njima je brusio zube, i njih može očekivati jednako nezgodne najesen, budući da Primorčeva taktika upornog ignoriranja i opstruiranja dobro pali na kratke staze, dok dugoročno nije pouzdana. Studentski bunt k tomu ima neslućeno jak društveno-politički potencijal, i svima je u toj bidnoj vladi već jasno da nije riječ o problemu isključivo jednog ministarstva. Upravo kao što su i studenti svoj zahtjev za kompletno budžetski financiranim obrazovanjem stavili u širi kontekst neprihvatljivih socijalnih odnosa i omjera.Tako se Fuchs za početak obratio studentima, jasno, pomirljivo spuštajući ton, i predlažući novi modus financiranja visokog školstva, najednom blag i koncilijantan. Uslijed toga studenti bi se valjda trebali opustiti i samozadovoljno zaključiti da su pobijedili, pa opet pustiti birokraciju da radi svoje, misli Fuchs. „Novi modus”, pak, znači samo to da se uspješnost studiranja kao krovni kriterij uvija u nove oblande, uz još neke zaštitne mehanizme po važeći sustav visokog obrazovanja. Ne bi plaćali samo oni koji bi prvi, trogodišnji stupanj studija okončali za četiri godine, a ostali bi vraćali novac u sustav. Ugovor države i fakulteta o financiranju potpisivao bi se pritom svake tri godine, kao u poslovnom odnosu gdje partneri jedan drugom poslovično ne vjeruju.Mediji uvijek pri ruci
Osim svega toga, s novim bi se, dakle, poslovanjem krenulo tek najesen 2010. Dotad bi Fuchs ubirao dividendu svoga uspješnog pacificiranja najsubverzivnijeg društvenog sloja u ovom trenu, a novac bi se već nekako zakotrljao, i našlo bi se za kredu i elektriku. Upraviteljima hrvatske države ionako je stalo samo do prelijevanja sredstava iz šupljeg u prazno, dok znanstvena ili prosvjetna strategija ne dobacuju dalje od kampanjskih fraza nomenklature o „društvu znanja”. Vidjet ćemo, do kraja ovog teksta, i čime se točno bave politički, ekonomski i drugi centri moći u Hrvatskoj, kojim stvarnim interesom.Kad se veli „i drugi centri moći”, a da pritom nemamo na umu npr. Crkvu, za prvo mjesto u izvlačenju označenog svakako se nameću mediji. Riječ je o kompleksnim relacijama, budući da se rečeno političko i ekonomsko umnogome preklapa s medijskim, idejno i praktički. Doista, s pravom se možemo zapitati gdje su bili mediji dok se Radovan Fuchs dovijao kako da riješi svoju muku; barem oni mediji koji su dotad ljubazno bili pri ruci njegovom prethodniku i ranijem šefu Draganu Primorcu. A ako mu nisu bili pri ruci, nije njemu bio problem niti da sam skokne do njih, kao što je nenajavljen banuo u redakciju Jutarnjeg lista u zrelo vrijeme studentske blokade, s opakim medijsko-strukovnim i sindikalnim posljedicama.Novine iz krila Europa Press Holdinga, dakle, smjerno su podržale i novog ministra. Gotovo nalik ekskluzivnom medijskom materijalu, njegov je „prijedlog” prošlog tjedna javnosti predstavljen kao popuštanje, kao pristanak na studentske zahtjeve, kao ustupak težak na stotine milijuna kuna, a nečemu što je sam Fuchs prije dva mjeseca prokazivao kao mladenački hir, no i političko podmetanje te društvenu štetu. Na stranu sad to što su studenti opet raskrinkali prevaru, o čemu možemo čitati na novoj adresi njihove stare internet-stranice: www.slobodnifilozofski.com. Zadržimo se još na medijima, tj. EPH-u i njegovoj spremnosti da servisira vlast.Pavićevo Medijsko sveučilište
Svega par dana nakon ove ministarske inicijative, naime, pred očima zatečenog publikuma EPH-a ukazao se duhom i tijelom uskrsli bivši ministar prosvjete Dragan Primorac, koji se od vremena proljetne blokade u javnosti pojavljivao tek slučajno, a i tad bi se ponašao malko neuračunljivo, vičući samom sebi „Ostavka!” i tsl. Ovom prilikom, pak, Primorac je djelovao relativno uravnoteženo, kao da je opet jasno locirao svoj interes, u odnosu na opći, ili bez obzira na nj. Pojavio se u Splitu, na svečanosti najave otvaranja Medijskog sveučilišta, gdje je sa zadrškom odigrao svoj posljednji potez u funkciji vlasti, uručujući osnivaču dopusnicu za rad.A osnivaču je ime, da ne zaboravimo, Ninoslav Pavić. Vlasnik EPH-a, dakle, osniva Medijsko sveučilište, kako bi uspješnije obrazovao kadar nužan za produkciju novinske robe. I to u okviru važeće teorije koja prati sadašnju praksu u izdanjima EPH-a: infotainment, nezamjeranje oglašivačima i pogodovanje političkim favoritima. Inače, prije samo par mjeseci je Pavić na HTV-u vehementno odbacio svaku pomisao da oglašivači makar izokola pokušavaju utjecati na uređivačku politiku (njegovih) novina, e da bi prošlog tjedna, nakon gostovanja odmetnutog mu novinara Hrvoja Appelta na HTV-u, bez oklijevanja povukao sve reklame EPH-ovih izdanja s javne televizije.Kad onakav Primorac takvom Paviću svečano uručuje dopusnicu za rad privatnog „sveučilišta” – ta kakve li samo terminološke pretencioznosti! – onda to predstavlja još jedan korak u više nego opasnoj fuziji države i privatnog kapitala, u izvjesnom paru kojem već odranije bilježimo previše sličnih momenata. Jedan od posljednjih bitnih, recimo, kupoprodaja je Slobodne Dalmacije u posve netransparentnim okolnostima, zbog kojih je Hrvatsko novinarsko društvo ovih dana od države zatražilo da javnosti predoči sve dotične ugovorne detalje, kad se to već sami nisu dosad udostojili, a jesu morali.Ortakluk što se svakodnevno kosi s najvećim dijelom Kodeksa časti HND-a, ima u području Primorčeva djelovanja i svoje ime pod kojim smo ga više puta prepoznali, razglabajući temeljne sastavnice već spomenutog nam „društva znanja”: javno-privatno partnerstvo. Taj izraz potegnut je svojedobno kao čarka, riječ koja otvara sva vrata, spasonosni model za posrnulu ekonomiju i nevoljenu prosvjetu. U biti, značio je pomoć isključivo za poduzetnike koji su mogućnost profita spazili i u obrazovanju. Nakon toga su veleučilišta i visoka učilišta počela nicati u svakom većem hrvatskom selu, otkrivajući svu korist privatnog ulagača na račun opterećenog državnog budžeta. Ali, dok su se tehnička veleučilišta okorištavala zahvaljujući javnom novcu, pretpostavljeno Medijsko sveučilište gazde Nina Pavića i kojeg li već v.d. ministra znanosti i prosvjete, ima svrhu izmijeniti samo lice javnosti.Studenti ga odmah prozreli
Da se vratimo na studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu – njima su i Primorac i Fuchs zamjerali oko nekorištenja ispravnog, uvriježenog, etabliranog pravnog i upravnog jezika, govora koji ostaje u zadanim utorima političke i medijske elite, kao i samog modela notorne predstavničke demokracije. Posrijedi je diskurs koji oblikuje opći svjetonazor, tako i sve uzuse društvenog života i, da upremo u krajnju konsekvencu, posrijedi je diskurs koji jest društvo samo, jer ništa nije izvan jezika, pa niti ono što je prešućeno. Temeljni i najustrajniji pokušaj diskvalifikacije studenata išao je baš u smjeru njihova privođenja tome jeziku i svijetu kojeg isti formira i reprezentira.Da su studenti pristali uz komunikaciju na taj način kanaliziranu, slijedile bi njihove PR-službe, njihov marketing i njihovi glasnogovornici, predstavnici i vođe, slijedilo bi raslojavanje, amortizeri i tamponi, i čitava bi stvar tek tako otklizala u ništa, prije negoli bi itko shvatio što se zbiva. A sve bi se već zbilo u jeziku, budući da riječ, kao što znamo, naoko paradoksalno prethodi samoj misli. Da su pristali na nametnuti jezik, s njim bi takvim dobili i gotovu misao, i ne da bi ona bila njihova, nego bi oni bili njezini. Srećom, ovaj studentski pokret ima svoj autentični diskurs koji donosi vlastitu misao, nadmoćnu atrofiranoj birokraciji.Otuda i činjenica da studenti s takvom lakoćom uspijevaju dekodirati svako nastojanje svakog ministra obrazovanja da im drugim riječima proda isti škart od politike. Oni znaju s kim se ogledaju, jer znaju taj njegov jezik. Oni znaju i što im pokušavaju uvaliti mediji poput onih iz EPH-a, HRT-a i sličnih javno-privatnih pojava, kao što već unaprijed znaju kojim će im jezikom govoriti kolege na budućem Medijskom sveučilištu u Splitu. Dok novi ministar vara studente koji se suprostavljaju komercijalizaciji znanosti i obrazovanja, stari ministar u istoj misiji pogoduje privatnom kapitalu u daljnjem osvajanju javnog prostora i dobara. Medijskim sveučilištem, idealnom strukturom koju definitivno nikad neće zadesiti blokada.Igor Lasić
objavljeno u tjedniku Novosti 17. srpnja te na H-alteru
