Ljetna škola – Joachim Becker: Istočna i srednja Europa i financijska kriza – MMF kao ‘spasitelj’

Financijske turbulencije u Mađarskoj i Ukrajini sredinom listopada 2008. u vidno polje su uvele istočnu Europu kao potencijalno krizno područje.* Iako ulagači regiju često promatraju kao jedinstvenu cjelinu postoje osjetne razlike po pitanju osjetljivosti država u regiji na financijsku krizu. Posebno su ranjive one države koje su vodile izrazito ortodoksnu monetarnu i gospodarsku politiku, odnosno, koje se nalaze u perifernoj poziciji unutar europske podjele rada. To vrijedi za baltičke zemlje, Bugarsku, Rumunjsku, ali i za Hrvatsku i Srbiju. U povoljnijem položaju nalaze se države CEFTA-e: Poljska, Slovačka, Češka Republika i Slovenija, kao zemlje Eurozone. Međutim, kao „spasitelj“ u muci ne pojavljuje se Europska Unija, nego prije svega MMF, koji ponovno nameće iste neoliberalne mjere strukturne prilagodbe i liberalizacije kapitalnih tokova, čije dosadašnje posljedice bi, u skladu s pregovorima zemalja članica G20 o novoj globalnoj financijskoj arhitekturi, istovremeno trebao sanirati.

Mađarska se već godinama broji među kandidate za izbijanje financijske krize: zbog proračunskog deficita od skoro 10% BDP-a i trgovinskog deficita od 4,8% BDPa (IMF 2008a, 28, tab. 1.5) unatoč gospodarskoj stagnaciji u 2008. godini. Petnaestog listopada tečaj forinte pao je za 7% u jednome danu. Trgovanje državnim obveznicama privremeno je moralo biti obustavljeno, a urušile su se i vrijednosti na burzi. Mađarski bankarski sustav izrazito je ovisan o dotoku deviza. 60% kredita kućanstvima i poduzećima denotirano je u devizama, najčešće eurima (FAZ 18.10.2008,10), dok devize čine samo vrlo mali dio ukupnih štednih depozita. Krediti koje su plasirale mađarske banke s vremenom sve su se više financirali sredstvima iz inozemstva. Udio štednih uloga u proljeće 2008. samo je neznatno nadmašio udio sredstava iz inozemstva, koja iznose 35% (Magyar Nemzeti Bank 2008a, 27, slike 2-4). Međunarodni monetarni fond (MMF) vrlo se brzo izrazio spremnim osigurati kredit. EU se isprva pokazala manje spremnom. Onda je Europska središnja banka (ESB) ipak otvorila kreditnu liniju od početnih 5 milijardi eura za Mađarsku, ne bi li se osigurala opskrbljenost mađarskog bankarskog sustava eurima. Na koncu ugovoreni paket pomoći predvodi MMF, koji s iznosom od 12,5 milijardi eura osigurava najveći dio paketa (naspram 6,5 milijardi eura od strane EU-a i manjeg kredita Svjetske banke). MMF postavlja uvjete koji su već poznati iz mnogih prethodnih kriza: zahtijeva restriktivnu fiskalnu politiku, koja obuhvaća zamrzavanje plaća i otpadanje 13. mjesečne plaće za zaposlene u javnom sektoru, ograničavanje iznosa 13. mjesečne isplate umirovljenicima kao i druga rezanja u socijalnom sektoru (Magyar Nemzeti Bank 2008b). Na taj način Mađarska bi ponovno trebala steći “povjerenje investitora”. Banke bi sredstva trebale koristiti za jačanje vlastitog kapitala i stvaranje jamstvenog fonda za međubankarske kredite (ibid.). Time se MMF-ov program, koji vjerojatno možemo smatrati uzorom za sve buduće intervencije u regiji, kreće čvrsto unutar okvira dosadašnje logike restriktivne neoliberalne fiskalne i novčane politike. Stabilizacijske mjere za banke krojene su prema specifičnostima aktualne financijske krize i primarno idu u korist inozemnih institucija. Ove mjere ne dolaze uz striktne uvjete, naglasak, međutim, leži na restrukturiranju dugovanja privatnih dužnika koji otplaćuju devizne kredite. MMF-ov program se ni na koji način ne bavi strukturnim problemom mađarskog visokog stupnja ovisnosti o uvozu kapitala. Indikator za i dalje nestabilnu situaciju jest i dizanje osnovne kamatne stope od strane mađarske središnje banke za 3%. Svrha politike izrazito visoke kamatne stope očito je sprečavanje odljeva kapitala. Međutim, krajem studenog i početkom prosinca kamatna stopa u dva je koraka od po 0,5% ponovno djelomično snižena (FAZ 26.11.2008, 20). Među građanima vlada velika nesigurnost. Financijska kriza velika je tema svih razgovora. Deviznim kreditima opterećeni srednji slojevi strepe za svoje kredite, zaposleni za svoja radna mjesta.

U Ukrajini je situacija još dramatičnija. Trgovinski deficit za 2008. u Global Financial Stability Report-u (IMF 2008a, 28, tab.1.5) procjenjuje se na 9,1% BDP-a, što je skoro dvostruko više od kritične veličine. Zaduženost u inozemstvu velikim dijelom je kratkoročnog karaktera, pa je time i ranjivost u slučaju prekida dotoka stranoga kapitala vrlo velika. Snažan pad međunarodne konjunkture uslijed financijske krize već je sustigao ukrajinsku čeličnu industriju, koja predstavlja ključni izvozni sektor države. Ukrajina je istovremeno suočena s rastom cijene plina, što je dovelo do osjetnog pogoršanja trgovinske bilanse. Sukobljavanje s Rusijom situaciju čini samo još eksplozivnijom. Sukladno tome, valuta je odgovarajućom brzinom slabila. U Ukrajini se bude sjećanja na financijske krize devedesetih. Štediše su tako u jesen 2008. u roku od tri tjedna povukle oko 3 milijarde američkih dolara. Banke su na to uvele isplatni limit na automatima, a središnja banka je zabranila prijevremenu isplatu štednih uloga kao i davanje deviznih kredita strankama koje nemaju prihode u devizama (Zasu´n 2008a). Financijska kriza u Ukrajini poprimila je oblik poodmakle krize nacionalne valute i krize bankarskog sustava. Prati ju i dalekosežna administrativna paraliza, pošto je konkurentska borba između predsjednika i premijerke, eskaliravši u otvoreni sukob, dovela državu do političke pat pozicije. To je otežalo čak i parlamentarno donošenje kratkoročnih stabilizacijskih mjera kao što su podizanje državnog jamstva za štedne uloge na iznos od 150 000 hrivnji (oko 20 000 eura) ili stvaranje stabilizacijskog fonda za banke. Trajnoj političkoj krizi unatoč, ekonomsko-političke mjere koje su bile uvjet za dobivanje kredita od strane MMF-a na koncu su ipak donesene relativno brzo. Političke stranke su – s djelomičnim izuzetkom Komunističke partije – politički klubovi poslovnih ljudi. Kao takvima itekako im je stalo do gospodarske stabilizacije. MMF se aktivirao kreditom od 16,4 milijardi američkih dolara. Situacija je međutim i dalje ostala krajnje labilna. Bruto domaći proizvod u studenom 2008. pao je za 14,4% (Zasu´n 2008b). Valuta je ostala izrazito nestabilna. Daljni pad tečaja doveo bi ukrajinske devizne dužnike u vrlo ozbiljne probleme. Kao i u Mađarskoj, stabilizacija banaka predstavlja središnje nastojanje MMF-ova paketa. I ovdje su fiskalna i novčana politika restriktivno usmjerene: minimalne plaće i primanja u javnom sektoru bit će realno zamrznuti, ali je, obzirom na razvidno zaoštravanje socijalne krize, predviđen lagan realni porast socijalnih davanja od oko 0,8% BDP-a (IMF 2008b, Schuller 2008). Liberalnom temeljnom usmjerenju politike odgovara i zahtjev za što skorijim ukidanjem kontrola tokova kapitala. Ovo potonje je u interesu kako ukrajinskog, tako i međunarodnog krupnog kapitala, ali će ranjivost Ukrajine u krizama samo dodatno zaoštriti. Kao što je pokazala već azijska kriza s kraja devedesetih, tako i kriza koja traje od 2008. pokazuje da su države koje kontroliraju tokove kapitala u tendenciji manje izložene financijskim krizama. Krediti MMF-a u svojoj jezgri pokazuju kontinuitet s politikom MMF-a u prošlosti – s aktualnim dodatkom nastojanja oko neposredne stabilizacije banaka. Krajem 2008., nakon Ukrajine i Bjelorusija je zatražila kredit od MMF-a u iznosu od oko 2,5 milijarde dolara. Bjelorusko gospodarstvo obilježeno je snažnim državnim kontrolama, ali i osjetnim trgovinskim deficitom. Očito u anticipaciji tog kredita, bjeloruska nacionalna valuta početkom siječnja 2009. devaluirana je za 20,5% (usp. IMF 2008e, Poczobut 2009). Mjere predviđene MMF-ovim programom – kao što su restriktivna javna investicijska politika, restriktivna politika plaća i restriktivna kreditna politika – vode u suprotnom smjeru od dosadašnje legitimacijske strategije Lukašenkove vlade, prema kojoj je Zapad neprijateljski raspoložen. Ta legitimacijska strategija počiva na gospodarskom rastu utemeljenom na industrijskoj proizvodnji i elementima socijalne zaštite. Za očekivati je da će njihovo smanjenje oslabiti socijalnu bazu Lukašenkova autoritarnog režima.

Naročito zaoštravanje situacije u Mađarskoj, koja je država članica EU-a, dovelo je do kritičnijeg pogleda na regiju u cjelini. Financijski ulagači ne razlikuju Budimpeštu od Praga i Varšave, sa žaljenjem je na prvoj stranici dnevnika Gazeta wyborzca ustanovio Tomasz Prusek (2008). I doista, među istočnoeuropskim zemljama unutar i izvan EU-a postoje velike razlike po pitanju osjetljivosti na krizu, iako regiju u cjelini karakterizira visok stupanj ovisnosti o inozemstvu i strukturna ovisnost o uvozu kapitala.

Među državama članicama EU-a najranjivije su one koje zauzimaju periferni položaj unutar europske podjele rada i/ili vode vrlo rigidnu valutnu politiku. To vrijedi za baltičke zemlje, Bugarsku i Rumunjsku. Estonija, Litva i Bugarska već godinama imaju Currency Board sličan argentinskom iz devedesetih, gdje je količina novca u državi vezana uz količinu deviznih rezervi (vgl. Becker 2007, 263 ff.). Latvija je vodila rigidnu tečajnu politiku, a u Rumunjskoj je leu zadnjih godina zbog visokih kamata i dotoka kapitala realno osjetno porastao. Gospodarski model baltičkih zemalja i Bugarske može se opisati kao „ovisna financijalizacija“ (Becker 2008). Precijenjene valute i politika visokih kamatnih stopa dovele su do snažnih dotoka kapitala, koji su onda prvenstveno hranili boom na tržištu nekretnina. U Estoniji npr. cijene nekretnina su u nekim razdobljima rasle i do 70% godišnje (Workie i dr. 2008, 264, Tab. 3.5). Gospodarski boom zadnjih godina počivao je dakle na potrošnji financiranoj kreditima i nastanku mjehura na tržištu nekretnina. S druge strane, industrijski razvoj je stagnirao, jer su zbog precijenjene valute uvozni proizvodi bili jeftini. Trgovinski deficiti su odgovarajuće visoki. Trgovinski deficiti za 2008. za Bugarsku se procjenjuju na 22,5% BDP-a, za Rumunjsku na 14,4%, za Litvu na 12,1%, a – teškom gospodarskom padu unatoč – za Latviju na 14,5%, a za Estoniju na 9,2% BDP-a (IMF 2008a, 28, Tab. 1.5). Odgovarajućom brzinom rasla je i vanjska zaduženost tih zemalja.

Kreditni rejting baltičkih zemalja već je snižen, a dotoci kapitala već su prije nekoliko mjeseci počeli presušivati. Kao posljedica toga, gospodarski razvoj Estonije i Latvije urušio se. U Latviji je jedina velika banka koja nije u stranome vlasništvu, Parex Bank, 8. studenog 2008. s 51% prešla u većinski državno vlasništvo. Početkom prosinca, u dogovoru s nadležnim državnim instancama, i Parex Bank je ograničila visinu štednih uloga koje građani mogu povući sa svojih računa. U baltičkim zemljama vrlo aktivne švedske banke u vrlo su nezgodnom položaju. U slučaju da zbog izostanka dotoka kapitala iz inozemstva (ili odljeva kapitala) u kombinaciji s urušavanjem izvoza dođe do značajnog pada valuta, kriza nacionalne valute u svim bi ovim zemljama vjerojatno dovela i do bankarske krize. Veliki dio potrošačkih kredita denotiran je u devizama, dok dužnici primaju plaće u domaćim valutama. Slabljenje domaćih valuta time bi dovelo do snažnog porasta deviznih dugovanja. Mnogi privatni dužnici tada više ne bi bili u mogućnosti otplaćivati svoje kredite. Latvija je bila prva baltička zemlja koja je tražila stabilizacijski kredit od MMF-a i EU-a. “Bez podrške, Latvija neće biti u stanju isplaćivati plaće i mirovine. Državi bi prijetila platežna nesposobnost”, izjavio je latvijski ministar financija Atis Slakteris u parlamentu (cit. po Baj 2008b). Krajem prosinca MMF je odobrio stand-by kredit od 1,68 milijardu eura. Svjetska banka preuzela je dio od 400 milijuna eura stabilizacijskog paketa. Glavninu financijskog tereta preuzeli su međutim EU (3,1 milijarde eura), nordijske zemlje s kreditima od 1,8 milijardu eura, pojedinačne istočnoeuropske zemlje poput Češke (200 milijuna eura), Poljske i Estonije (po 100 milijuna eura), i Europske banke za obnovu i razvoj (100 milijuna eura; IMF 2008c, IMF 2008d, Baj 2008d)

Središnji cilj MMF-ova stabilizacijskog programa, koji je definiran u suradnji s komisijom Europske unije, predstavnicima Europske središnje banke, Švedske i drugih nordijskih zemalja, zadržavanje je tečajnog pariteta (IMF 2008d). Obzirom na dugogodišnje dvoznamenkaste trgovinske deficite, postizanje tog cilja se međutim ne čini realističnim. Slične očajne pokušaje zadržavanja pariteta poduzele su prije financijske krize iz 2001/2002. i Argentina i Urugvaj – bez uspjeha. Da se paritet neće moći održati na duži rok uviđa, čini se, i MMF. Kao izlazna strategija percipira se brzo priključenje Eurozoni. Zato je program prilagodbe pored stabilizacije financijskog sektora usmjeren i na poštivanje fiskalnih kriterija za ulazak u Eurozonu (IMF 2008d). Tome odgovara i drastičnost planiranih proračunskih rezanja, npr. rezanje plaća zaposlenih u javnome sektoru za 15% (Baj 2008d). MMF (2008d) očekuje realni pad BDP-a u 2009. od 5%. Međutim, i pad od 10% BDP-a financijski stručnjaci procjenjuju mogućim (Baj 2008d). Izlazna strategija preuzimanja eura nameće i određena pitanja: S jedne strane ostaje upitno hoće li Latviji, obzirom na razmjere vanjskotrgovinskog deficita, taj prijelaz uopće uspjeti. S druge je vrlo izgledno da bi proizvodnim sektorima po ulasku u Eurozonu po trenutačnom tečaju prijetila dugoročna stagnacija, ako ne i regresija. Već sada snažna polarizacija na zemlje s visokim trgovinskim suficitom (između ostalog Njemačka, Nizozemska) i zemlje s deficitom (Grčka, Portugal, Španjolska) dovodi do jakih internih napetosti i opasnosti od strukturne krize u Eurozoni (Grahl 2008, 95). Katastrofalni gospodarski položaj Latvije doveo je i do otvorene represije nad kritičarima državne politike. Svjedočanstvo o tome daje u ožujku 2007. donesena odredba koja za širenje lažnih informacija o stanju latvijskog financijskog sustava prijeti i s do dvije godine zatvora. Kao prva žrtva odredbe, na 48 sata pritvoren je docent Ventspils University College-a, koji je javno savjetovao protiv štednje u domaćoj valuti (Baj 2008a).

U Estoniji, koja se također već nalazi u recesiji, nadaju se da im kredit MMF-a neće biti potreban. Za to se navode dva razloga: u prošlosti usmjerena politika prema proračunskim suficitima i navodno stabilna pozicija švedskih banaka, koje zauzimaju centralan položaj u estonskom bankarskom sustavu (Baj 2008c). Time se, međutim, previđa da je glavni problem baltičkih zemalja prevelika privatna zaduženost, a ne javna dugovanja. Osim toga se zanemaruje da nabavka deviza za ove države predstavlja ključni problem. Upitno je i u kojoj mjeri bi švedska država podmirila gubitke švedskih banaka na Baltiku. Vrlo je vjerojatno da bi švedske banke očekivale potporu baltičkih vlada. U EU-u nije jasno regulirano koje bi države bile dužne preuzeti obveze pomoći bankama.

Sve te zemlje – baltičke države, Bugarska i Rumunjska – ekstremno su ovisne o uvozu kapitala, a bile bi kandidati za valutnu i bankarsku krizu sličnu onima kakve su pretrpjele Argentina i Urugvaj 2001/2002 i bez financijske krize u zemljama središta. Međutim, trgovinski deficit i vanjski dug ovdje su brže rasli nego u Latinskoj Americi devedesetih, jer financijski investitori očito računaju na zaštitni kišobran EU-a (usp. Onaran 2007). Baltičke zemlje (međutim ne i Bugarska i Rumunjska) kao zemlje članice sustava ERM II, koji predstavlja predkorak do preuzimanja eura, doista imaju pravo na potporu Europske središnje banke. To bi međutim u najboljem slučaju ublažilo učinke krize. Devalvacija i teška recesija čine se neizbježnima. Trenutačni model rasta, koji počiva na ekstremnom uvozu roba i kapitala nije održiv.

Slična situacija kao u ovoj skupini istočnoeuropskih zemalja članica EU-a vlada i u državama nasljednicama Jugoslavije, pri čemu bi trgovinski deficit u 2008. za Hrvatsku trebao iznositi 10%, a za Srbiju 17,4% (MMF 2008a, 28, Tab. 1.5.). I Hrvatska i Srbija i Crna Gora još uvijek pate od dugoročnih posljedica ekonomske dezintegracije Jugoslavije i učinaka rata. Ovdje bi socijalne posljedice financijske krize bile posebno teške. U državama nasljednicama Jugoslavije teške financijske krize ranih devedesetih još nisu zaboravljene. Štediše su odgovarajuće nervozni. Države regije urušavanje povjerenja pokušavaju spriječiti državnim garancijama za štedne uloge. Strukturni problemi poput ektremnog trgovinskog deficita i visoke zaduženosti u inozemstvu očituju se, međutim, prije svega kao devaluacijski pritisak na nacionalne valute. Hrvatska je u 2009. suočena s iznimno visokim obvezama otplate inozemnih kredita, pa tjednik Nacional već nazire dolazak državnog bankrota (Šimatović 2008). Dvanaestog studenog 2008. predstavljeni krizni program i po usmjerenju i po retorici odgovara protukriznim mjerama Argentine zadnjih mjeseci prije njezina financijskog kolapsa. Obzirom na visoku zaduženost u stranim valutama i kućanstava i poduzeća najviši cilj predstavlja branjenje tečaja kune. To se želi postići izrazito deflacijskom gospodarskom politikom – između ostalog zamrzavanjem plaća u javnom sektoru i ekstremno restriktivnom fiskalnom politikom (Lipovac 2008). U Hrvatskoj taj paket mjera nadograđen je zahtjevom za socijalnim paktom koji bi trebao obuhvaćati i sindikate. Pošto protuusluge nisu razvidne, sindikati su suzdržani i odbijaju pristanak na rezanje plaća. Srpski dinar već je popustio, a srpska vlada je u pregovorima s MMF-om. U Srbiji su povećanje penzija i proračunski deficit predstavljale teme oko kojih su se vodile političke bitke (usp. Milošević 2008). I protukrizna politika država nasljednica Jugoslavije usmjerena je dakle na očuvanje valutnog pariteta i slijedi “klasične” restriktivne recepte MMF-a.

Osim u Sloveniji, koja je također članica EU-a, osjetljivost na krizu u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj značajno je manja od izloženosti baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske i Mađarske. Ova skupina zemalja slijedila je politiku ovisne izvozno orijentirane industrijalizacije (Becker 2008). U Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj vanjskotrgovinski deficit je niži, pa bi se za 2008. trebao kretati između 2,9% (Češka) i 4,6% (Poljska) (MMF 2008a, 28, Tab. 1.5). U ovim zemljama razlog deficita nije negativan omjer izvoza u odnosu na uvoz, nego visoke repatrijacije profita u inozemstvo (kao i niske kamatne stope). Ovisnost o uvozu kapitala nije toliko ekstremna kao kod zemalja ovisne financijalizacije. S druge strane, u ovim zemljama sve su osjetniji zastoji u međubankarskom kreditiranju. Privatni dužnici pretežito su zaduženi u domaćoj valuti, tako da bi devalvacija imala manje dalekosežne posljedice za bankarski sektor. U ovoj skupini zemalja pod dosad najsnažnijim pritiskom bio je poljski zloti, dok je slovačka kruna, u očekivanju skorog ulaska Slovačke u Eurozonu 1. siječnja 2009., zasad stabilna. I ove tri zemlje, međutim, moraju računati s jakim slabljenjem izvozne konjunkture. Na to upućuju i prvi podaci iz jeseni 2008. godine. Tako je češka trgovinska bilansa u listopadu doživjela najgore pogoršanje od 1994. godine. Na godišnjoj razini izvoz je oslabio za 10,7%, čemu je posebno pridonio pad izvoza automobila (Procházka 2008). Posebno ranjiva na pad potražnje za automobilima je Slovačka, 40% čijeg izvoza čine automobili (Okáli i dr. 2008, 42). S opadanjem izvoza i vanjskotrgovinska bilanca i gospodarski razvoj Poljske, Slovačke i Češke bit će izloženi rastućim pritiscima. Masivna otpuštanja već su započela. Dosad su prvenstveno zahvatila radnu snagu na određeno vrijeme – privremene radnike i radnike iz inozemstva. Poljska vlada je najavila mjere koje bi trebale pomoći održavanju konjunkture. Obzirom na relativno veliko unutarnje tržište, kejnzijanski orijentirane mjere trebale bi biti učinkovitije nego u slučaju izrazito izvozno orijentiranih ekonomija Slovačke i Češke. U usporedbi sa zemljama s izrazito visokim vanjskotrgovinskim deficitom i visokim stupnjem neformalne vezanosti za euro, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka raspolažu sa sveukupno znatno većim ekonomsko-političkim prostorom za djelovanje.

Posebno izraženu ranjivost, odnosno, zahvaćenost krizom pokazuju one zemlje istočne Europe koje su vodile politiku ovisne financijalizacije na temelju precjenjenog tečaja domaće valute. U njihovom slučaju visoki vanjskotrgovinski deficit i izrazita ovisnost o uvozu kapitala imaju dalekosežne negativne posljedice. Suočen s globalnom financijskom krizom, takav gospodarski model otkriva svoje granice, ali bi neminovno doveo do teške krize i bez nje. Nešto bolje stoje zemlje s ovisnom izvoznom industrijom. Njihova ovisnost o uvozu kapitala je manja. Njihov razvojni model ih, međutim, čini osjetljive u slučaju pada izvoza roba.

Financijskim sustavom istočne Europe – sa Slovenijom kao ključnom iznimkom – u izrazito visokoj mjeri dominiraju strane banke. U nekim državama poput Estonije, Litve, Slovačke ili Češke, strane banke drže gotovo 100% bankarske aktive (Raviv 2008, 303, slika 1). U regiji su posebno aktivne austrijske, grčke, švedske i talijanske banke. Pritom su austrijske banke gotovo u cijeloj regiji – s izuzetkom baltičkih zemalja i Poljske – vrlo jako zastupljene. Velike austrijske banke prethodnih godina velik dio svojih profita izvlačile su iz istočne Europe. Tako je 61,4% neto profita Erste Bank u 2005. godini dolazilo iz srednjoistočne Europe, dok postotak za RZB grupe iznosi oko 40% (ibid., 307). Uz to je inozemni dug različitih istočnoeuropskih država u vrlo velikoj mjeri koncentriran kod austrijskih banaka. Aktivnosti grčkih i švedskih banaka geografski su ograničenije, ali su zato koncentrirane u posebno problematičnim regijama: jugoistočnoj Europi i baltičkim zemljama. Inozemne banke i vlade koje iza njih stoje nastoje stabilizirati bankarski sustav istočne Europe. Stoga ne čudi da je direktna potpora bankama jedan od centralnih stubova dosadašnjih paketa mjera potpore istočnoj Europi. Pored toga se – sukladno tradiciji programa strukturne prilagodbe MMF-a i Svjetske banke – prvenstveno odlikuju vrlo restriktivnom, dijelom čak deflacijski usmjerenom gospodarskom politikom. Time se gospodarska politika istočnoeuropske periferije u većini slučajeva razlikuje od zapadnoeuropskih zemalja, gdje središnje banke i vlade gospodarstvu osiguravaju gotovo neograničenu likvidnost, a pored toga sprovode kejnzijanski orijentirane, iako dosta slabe kontracikličke mjere. Odgovornost za programe potpore istočnoj Europi zasad ne leži kod Europske unije, nego kod MMF-a. Tu se još jednom jasno očituje podjela Europske unije na dva nejednaka dijela, ali i upitnost namjera MMF-a da doista sprovede stvaran zaokret u regulaciji globalnih financijskih tržišta.

* Tekst je izvorno objavljen u veljači 2009. u: Mario Candeias, Rainer Rilling (Izd.), Krise. Neues vom Finanzkapitalismus und seinem Staat, Texte / Rosa-Luxemburg-Stiftung; Bd. 55, Berlin: Karl Dietz Verlag 2009

Literatura

Baj, Leszek, Pierwszy aresztowany za mówenie o kryzysie, u: Gazeta wyborcza, 8.12.2008a,
www.gospodarska.gazeta.pl/gospodarska/2029020,33181,6040788.html

Baj, Leszek, Upadek bal⁄ tckiego tygrysa, u: Gazeta wyborcza, 10.12.2008b,
www.wyborcza.pl/2029020,82244,6045363.html

Baj, Leszek, Esto´ncy uchronia˛ sie˛ przed powaz·nym kryzysem?, u: Gazeta wyborcza, 14.12.2008c,
www.wyborcza.pl/2029020,8244,6062003.html

Baj, Leszek, UE poratuje L⁄ otwe˛ , u: Gazeta wyborcza, 21.12.2008d, www.wyorcza.pl/2029020,82244,6089112.html

Becker, Joachim, Dollarisation in Latin America, Euroisation in Eastern Europe: Parallels and Differences, u: J. Becker u. R.Weissenbacher (Izd.), Dollarization, Euroization and Financial Instability. Central and Eastern European Countries between Stagnation and Financial Crisis?, Marburg 2007, 223-78

Becker, Joachim, Der Drang nach Osten: wirtschaftliche Interessen und geopolitische Strategien, in: Kurswechsel, Nr. 4, 2008

Grahl, John, The EU and the Credit Crisis, u: Kurswechsel, Nr. 4, 2008, 94-98

IMF, Global Financial Stability Report. Financial Stress and Deleveraging. Macro-Financial Implications and Policy,Washington D.C. 2008a

IMF, IMF Approves US-Dollar 16.4 Billion Stand-By Agreement for Ukraine, Washington D.C. 2008b,
www.imf.org/external/np/sec/pr/2008/pr08271.htm

IMF, IMF Statement on Latvia, Washington D.C. 2008c, www.imf.org/external/np/sec/pr/2008/pr08310.htm

IMF, IMF Executive Board Approves € 1.68 Billion (US$ 2.35 Billion) Stand-By Agreement for Latvia, Washington D.C. 2008d, www.imf.org/external/np/sec/pr/2008/pr08345.htm

IMF, IMF Set to Lend $ 2.5 Billion to Belarus, Washington D.C. 2008e,
www.imf.org/external/pubs/ft/survey/so/2008/CAR123198A.htm

Lipovac, Marijan, U 2009. zamrzavanje rasta plaća?, u: Vjesnik, 13.11.2008, 3

Magyar Nemzeti Bank, Report on Financial Stability. Update October 2008, Budapest 2008a

Magyar Nemzeti Bank, Stand-by Agreement, Budapest 2008b, www.english.mnb.hu/engine.aspx?page:mnben_stand-by_agreement

Milošević, Milan, Teže je upravljati nego obećanja davati, u: Vreme, 13.11.2008,
www.vreme.com/cms/view.php?print=yes&id=743694

Okáli, Ivan, i. dr., Hospodarsk´y v´yvoj Slovenska v roku 2007, Bratislava 2008

Onaran, Özlem, International financial markets and fragility in Eastern Europe: »Can it happen« here?, u: J. Becker u. R.Weissenbacher (Izd.): Dollarization, Euroization and Financial Instability. Central and Eastern European Countries between Stagnation and Financial Crisis?, Marburg 2007, 129-48

Poczobut, Andrzej, Najwie˛ksza dewaluacja bial⁄ oruskiej waluty od 14 lat, u: Gazeta wyborcza, 2.1.2009,
www.gospodarska.gazeta.pl/gospodarska/2029020,33181,6117168.html

Procházka, Martin, Krize stáhla obchod s cizinou do deficitu, u: Pravo, 9.12.2008,
www.pravo.novinky.cz/p288a18a.php

Prusek, Tomasz, We˛gierski syndrom, u: Gazeta wyborcza, 18.-19.10.2008, 1

Raviv, Or, Chasing the dragon east: exploring the frontiers of Western European finance, u: Contemporary Politics, 14. god., 2008, H. 3, 297-314

Schuller, Konrad, Schlaflose Nächte, u: FAZ, 15.12.2008, 12

Šimatović, Mislav, Bez pomoći MMF-a država u bankrotu, u: Nacional, 11.11.2008, 10-13

Workie, Menbere T., i. dr., V´yvoj a perspektívy svetovej ekonomiky, Bratislava 2008

Zasu´n, Rafal⁄ , Czy Ukrainie grozi katastrofa, u: Gazeta wyborza, 16.10.2008,
www.gospodarska.gazeta.pl/gospodarsak/2029020,69866,5820674.html

Zasu´n, Rafal., Brankrut Ukraina?, u: Gazeta wyborcza, 20.-21.12.2008b, 1