Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.

Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi postao jedan od omiljenih pojmova teoretičara ‘ljudskih resursa’ i agencija za zapošljavanje. Danas zauzima odabrano mjesto u rječniku političkih dužnosnika, kao što je pokazala nedavna predsjednička kampanja u Francuskoj. Tako je, ističući negativnu bilancu socijalističkog upravljanja u prošlosti, Nicolas Sarkozy na skupu u Saint Étiennu 9. studenog 2006. izjavio: “Ako država živi preko svojih mogućnosti, Francuska živi ispod svojih resursa. Ona uludo troši svoj ljudski kapital u nezaposlenosti, odljevu mozgova i tridesetpetsatnom radnom vremenu.” a njegova socijalistička konkurentica Ségolène na to mu je odgovorila: “Ljudi s desnice zapravo nisu shvatili ono bitno: obnova rasta pretpostavlja korjenitu promjenu politike u kojoj socijalna pravda ne bi bila neprijatelj, nego izvor mogućnosti i ljudskog kapitala, ne bi bila vulgarna varijabla prilagodbe, nego bogatstvo koje treba vrednovati, jer je ona danas naša najtrajnija konkurentna vrijednost.”**

Izraz ‘ljudski kapital’ zapravo je smiješna kovanica koju je nametnuo neoliberalni diskurs, taj suvremeni novogovor. Kao da taj kapital, to hladno čudovište, ta akumulacija mrtvog rada, koja preživljava samo zahvaljujući trajnom vampirizmu nad živim kapitalom, koji nekoliko milijardi ljudi prepušta siromaštvu i nezaposlenosti može imati bilo što ljudsko! Ekonomisti, rukovodioci, političari, ali i obični ljudi koji se usuđuju upotrijebiti taj izraz zapravo izražavaju svu nehumanost shvaćanja svijeta u kojem sve i svi moraju svoje postojanje mjeriti prema jedinoj vrijednosti koja vrijedi i kojoj se treba podrediti – a to je tržišna vrijednost.

Što zapravo misle pod ‘ljudskim kapitalom’? Posve jednostavno, radnu snagu zaposlenika: skup fizičkih (snaga, izdržljivost, spretnost, umješnost), moralnih (odvažnost, ustrajnost, moralna i poslovna savjesnost), intelektualnih (opća i specijalizirana znanja, imaginacija i inteligencija), estetskih (ukus, talent) i relacijskih (sposobnost empatije, osjećaj za odnose i pregovaranja) sposobnosti koje zaposlenici mogu staviti na prodaju na tržištu rada.

Oni koji radnu snagu određuju kao ‘ljudski kapital’ na taj način žele uvjeriti, i uvjeriti zaposlenike u to, da svatko od njih, sa svojom radnom snagom, posjeduje i ‘kapital’, odnosno skup resursa koje treba što bolje iskoristiti, pazeći da održi pa čak i poveća njihovu vrijednost svojim početnim i trajnim obrazovanjem, profesionalnim iskustvom, karijerom, brigom za zdravlje, svojim kulturnim aktivnostima, slobodnim vremenom, profesionalnim odnosima itd. U svim tim dimenzijama života svatko o sebi treba promišljati i ponašati se kao potencijalno središte akumulacije novčanog bogatstva po uzoru na kapitalističko poduzeće. Svatko se dakle treba ponašati kao kapitalist čiji ‘kapital’ nije ništa drugo nego njegova vlastita osoba. Svi smo kapitalisti, svi smo poduzetnici sami sa sobom.

Prijeđimo na cinizam i na ono nesvjesno kad se govori o ‘kapitalu’ (dakle, o mogućnosti vrednovanja, obogaćivanja) radne snage svih onih – čiji je broj sve veći – koji su svedeni na privremeno zapošljavanje i na nezaposlenost, ili jednostavno na društvenu i ekonomsku isključenost. Jednostavno, jer oni ne uspijevaju prodati svoju radnu snagu kao robu, a još manje je uspijevaju oploditi kao ‘kapital’. A cinizma je tek nešto manje i ono nesvjesno je tek nešto manje glupo kad se ta formula primijeni na sve one koji svoju radnu snagu razmjenjuju za bijedne plaće, a čiji broj je sve veći, kao posljedica razvoja neoliberalne politike, na sjeveru i na jugu.

Taj cinizam i ta nesvjesnost pridonose uvjeravanju i jednih i drugih da to što su nezaposleni i to što se ‘muče’ s privremenim poslovima mogu zahvaliti samima sebi: to znači da nemaju mnogo toga za prodati ili da se ne znaju dobro prodati. Na taj su način prikrivene sve one strukture koje upravljaju nepravednom raspodjelom i ništa manje nepravednim prisvajanjem materijalnih, socijalnih, kulturnih i simboličkih resursa našega društva, zbog čega ‘ljudski kapital’ mladića iz siromašnih krugova ima malo izgleda da bude vrednovan jednako kao ‘ljudski kapital’ mladića iz bogate sredine.

Pojam ‘ljudskog kapitala’ svojom individualizacijom, odnosno psihologizacijom, razrješava sve više ili manje važne društvene odnose i determinizme koji na njega djeluju u želji za mobilizacijom samoga sebe, što je sadržano u narodnoj uzrečici: „Dovoljno je htjeti.“ Što se tiče dijela zaposlenika koji još uvijek imaju tu sreću da imaju stalan posao, prema istoj toj formuli raste njihovo uvjerenje da to mogu zahvaliti svom ‘ljudskom kapitalu’. To ih navodi ne samo da se ne solidariziraju s onim drugima, nego i da sami sebe uvjere da se trebaju trajno mobilizirati kako bi sačuvali i povećali taj tako dragocjeni ‘kapital’, pretvarajući tako svoj život izvan rada, u svim njegovim dimenzijama, u trajno poduzeće za akumulaciju resursa svih vrsta, namijenjenih vrednovanju na tržištu rada.

No, ako je svatko mali poduzetnik, onda je sam mehanizam kapitalističke eksploatacije istodobno prikriven. Naime, kao upravitelj ‘ljudskog kapitala’, zaposleni radnik više ne treba kapitalu prodavati radnu snagu čija aktualizacija (provedba u obliku rada određenog trajanja, kvalitete, a u konačnici i produktivnosti) može stvoriti veću vrijednost od svoje vlastite vrijednosti, dovodeći tako do viška vrijednosti i dajući kapitalu veću vrijednost od one po kojoj je kupljen. On treba prodavati ‘usluge’, a plaća bi trebala izražavati njihovu pravu cijenu, biti njihov novčani ekvivalent. Nema mogućnosti za eksploataciju između kapitala i plaćenog rada, samo jedan od njih može profitirati od svoje veće ‘tržišne moći’.

Na to se na kraju nadovezuje da govoriti o kapitalu kao jednostavnoj robi (radna snaga) znači provoditi pravi fetišizam robe u smislu u kojem Marx upotrebljava tu riječ. To znači prepustiti se uvjerenju da su – pod izlikom da je kapital ‘vrijednost u procesu’, vrijednost koja se može sačuvati i povećati tijekom neprekidnog cikličkog procesa u kojemu naizmjenično uzima oblik robe i novca – svaka roba (kao radna snaga) i svaki iznos novca kapital po sebi.

Istodobno se ponovno prikrivaju uvjeti koji jedini čine kapital mogućim: eksploatacija radne snage u obliku zaposlenja, pretvaranje radne snage u robu, a pretpostavka za to je razvlašćivanje radnika, oduzimanjem sredstava za proizvodnju, iako je to akumulirani plod njihove vlastite eksploatacije. Govoriti o ‘kapitalu’ vezano uz nešto što je istodobno prava suprotnost kapitalu i princip njegova nastajanja, znači preokrenuti sve kapitalističke proizvodne odnose, tako da postaju nerazumljivi. To znači svijet okrenuti naopačke.

Alain Bihr

* pojam ‘ljudskog kapitala’ dugujemo američkom ekonomistu Theodoru W. Schultzu koji ga je izmislio 1950-ih. Popularizirao ga je njegov kolega i sunarodnjak Gary Becker.

** “Ma lettre aux Français”, nouvelobs.com, 4. svibnja 2007.

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve