Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.



Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi postao jedan od omiljenih pojmova teoretičara ‘ljudskih resursa’ i agencija za zapošljavanje. Danas zauzima odabrano mjesto u rječniku političkih dužnosnika, kao što je pokazala nedavna predsjednička kampanja u Francuskoj. Tako je, ističući negativnu bilancu socijalističkog upravljanja u prošlosti, Nicolas Sarkozy na skupu u Saint Étiennu 9. studenog 2006. izjavio: “Ako država živi preko svojih mogućnosti, Francuska živi ispod svojih resursa. Ona uludo troši svoj ljudski kapital u nezaposlenosti, odljevu mozgova i tridesetpetsatnom radnom vremenu.” a njegova socijalistička konkurentica Ségolène na to mu je odgovorila: “Ljudi s desnice zapravo nisu shvatili ono bitno: obnova rasta pretpostavlja korjenitu promjenu politike u kojoj socijalna pravda ne bi bila neprijatelj, nego izvor mogućnosti i ljudskog kapitala, ne bi bila vulgarna varijabla prilagodbe, nego bogatstvo koje treba vrednovati, jer je ona danas naša najtrajnija konkurentna vrijednost.”**

Izraz ‘ljudski kapital’ zapravo je smiješna kovanica koju je nametnuo neoliberalni diskurs, taj suvremeni novogovor. Kao da taj kapital, to hladno čudovište, ta akumulacija mrtvog rada, koja preživljava samo zahvaljujući trajnom vampirizmu nad živim kapitalom, koji nekoliko milijardi ljudi prepušta siromaštvu i nezaposlenosti može imati bilo što ljudsko! Ekonomisti, rukovodioci, političari, ali i obični ljudi koji se usuđuju upotrijebiti taj izraz zapravo izražavaju svu nehumanost shvaćanja svijeta u kojem sve i svi moraju svoje postojanje mjeriti prema jedinoj vrijednosti koja vrijedi i kojoj se treba podrediti – a to je tržišna vrijednost.

Što zapravo misle pod ‘ljudskim kapitalom’? Posve jednostavno, radnu snagu zaposlenika: skup fizičkih (snaga, izdržljivost, spretnost, umješnost), moralnih (odvažnost, ustrajnost, moralna i poslovna savjesnost), intelektualnih (opća i specijalizirana znanja, imaginacija i inteligencija), estetskih (ukus, talent) i relacijskih (sposobnost empatije, osjećaj za odnose i pregovaranja) sposobnosti koje zaposlenici mogu staviti na prodaju na tržištu rada.

Oni koji radnu snagu određuju kao ‘ljudski kapital’ na taj način žele uvjeriti, i uvjeriti zaposlenike u to, da svatko od njih, sa svojom radnom snagom, posjeduje i ‘kapital’, odnosno skup resursa koje treba što bolje iskoristiti, pazeći da održi pa čak i poveća njihovu vrijednost svojim početnim i trajnim obrazovanjem, profesionalnim iskustvom, karijerom, brigom za zdravlje, svojim kulturnim aktivnostima, slobodnim vremenom, profesionalnim odnosima itd. U svim tim dimenzijama života svatko o sebi treba promišljati i ponašati se kao potencijalno središte akumulacije novčanog bogatstva po uzoru na kapitalističko poduzeće. Svatko se dakle treba ponašati kao kapitalist čiji ‘kapital’ nije ništa drugo nego njegova vlastita osoba. Svi smo kapitalisti, svi smo poduzetnici sami sa sobom.

Prijeđimo na cinizam i na ono nesvjesno kad se govori o ‘kapitalu’ (dakle, o mogućnosti vrednovanja, obogaćivanja) radne snage svih onih – čiji je broj sve veći – koji su svedeni na privremeno zapošljavanje i na nezaposlenost, ili jednostavno na društvenu i ekonomsku isključenost. Jednostavno, jer oni ne uspijevaju prodati svoju radnu snagu kao robu, a još manje je uspijevaju oploditi kao ‘kapital’. A cinizma je tek nešto manje i ono nesvjesno je tek nešto manje glupo kad se ta formula primijeni na sve one koji svoju radnu snagu razmjenjuju za bijedne plaće, a čiji broj je sve veći, kao posljedica razvoja neoliberalne politike, na sjeveru i na jugu.

Taj cinizam i ta nesvjesnost pridonose uvjeravanju i jednih i drugih da to što su nezaposleni i to što se ‘muče’ s privremenim poslovima mogu zahvaliti samima sebi: to znači da nemaju mnogo toga za prodati ili da se ne znaju dobro prodati. Na taj su način prikrivene sve one strukture koje upravljaju nepravednom raspodjelom i ništa manje nepravednim prisvajanjem materijalnih, socijalnih, kulturnih i simboličkih resursa našega društva, zbog čega ‘ljudski kapital’ mladića iz siromašnih krugova ima malo izgleda da bude vrednovan jednako kao ‘ljudski kapital’ mladića iz bogate sredine.

Pojam ‘ljudskog kapitala’ svojom individualizacijom, odnosno psihologizacijom, razrješava sve više ili manje važne društvene odnose i determinizme koji na njega djeluju u želji za mobilizacijom samoga sebe, što je sadržano u narodnoj uzrečici: „Dovoljno je htjeti.“ Što se tiče dijela zaposlenika koji još uvijek imaju tu sreću da imaju stalan posao, prema istoj toj formuli raste njihovo uvjerenje da to mogu zahvaliti svom ‘ljudskom kapitalu’. To ih navodi ne samo da se ne solidariziraju s onim drugima, nego i da sami sebe uvjere da se trebaju trajno mobilizirati kako bi sačuvali i povećali taj tako dragocjeni ‘kapital’, pretvarajući tako svoj život izvan rada, u svim njegovim dimenzijama, u trajno poduzeće za akumulaciju resursa svih vrsta, namijenjenih vrednovanju na tržištu rada.

No, ako je svatko mali poduzetnik, onda je sam mehanizam kapitalističke eksploatacije istodobno prikriven. Naime, kao upravitelj ‘ljudskog kapitala’, zaposleni radnik više ne treba kapitalu prodavati radnu snagu čija aktualizacija (provedba u obliku rada određenog trajanja, kvalitete, a u konačnici i produktivnosti) može stvoriti veću vrijednost od svoje vlastite vrijednosti, dovodeći tako do viška vrijednosti i dajući kapitalu veću vrijednost od one po kojoj je kupljen. On treba prodavati ‘usluge’, a plaća bi trebala izražavati njihovu pravu cijenu, biti njihov novčani ekvivalent. Nema mogućnosti za eksploataciju između kapitala i plaćenog rada, samo jedan od njih može profitirati od svoje veće ‘tržišne moći’.

Na to se na kraju nadovezuje da govoriti o kapitalu kao jednostavnoj robi (radna snaga) znači provoditi pravi fetišizam robe u smislu u kojem Marx upotrebljava tu riječ. To znači prepustiti se uvjerenju da su – pod izlikom da je kapital ‘vrijednost u procesu’, vrijednost koja se može sačuvati i povećati tijekom neprekidnog cikličkog procesa u kojemu naizmjenično uzima oblik robe i novca – svaka roba (kao radna snaga) i svaki iznos novca kapital po sebi.

Istodobno se ponovno prikrivaju uvjeti koji jedini čine kapital mogućim: eksploatacija radne snage u obliku zaposlenja, pretvaranje radne snage u robu, a pretpostavka za to je razvlašćivanje radnika, oduzimanjem sredstava za proizvodnju, iako je to akumulirani plod njihove vlastite eksploatacije. Govoriti o ‘kapitalu’ vezano uz nešto što je istodobno prava suprotnost kapitalu i princip njegova nastajanja, znači preokrenuti sve kapitalističke proizvodne odnose, tako da postaju nerazumljivi. To znači svijet okrenuti naopačke.

Alain Bihr

* pojam ‘ljudskog kapitala’ dugujemo američkom ekonomistu Theodoru W. Schultzu koji ga je izmislio 1950-ih. Popularizirao ga je njegov kolega i sunarodnjak Gary Becker.

** “Ma lettre aux Français”, nouvelobs.com, 4. svibnja 2007.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve