Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja

U današnjem izdanju online ljetne škole Slobodnog Filozofskog objavljujemo prijevod teksta Kapital je oružje masovnog uništenja Richarda Seymoura, britanskog autora, aktivista i pisca jednog od najpoznatijih političkih blogova u Velikoj Britaniji Lenin’s Tomb. Seymour u svom tekstu daje uvid u mehanizme putem kojih kapital radi na izvlaštenju većine i uništenju resursa koje sustav nije u mogućnosti apsorbirati. Unatoč činjenici da se u gospodarstvu akumulira višak kapaciteta, mnoge društvene potrebe ostaju nenamirene. Istovremeno, ogroman priljev državnog novca u privatni sektor, kako bi se isti spasio od globalne krize koju je sam uzrokovao, znači prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.


Razmotrite ovo. U privredi postoji zapanjujuća količina viška kapaciteta. Postojeći proizvodni resursi leže neupotrijebljeni, dok su društvene potrebe nenamirene, jer nema profitabilnih načina na koje bi se ti resursi mogli upotrijebiti. Poduzeća ne ulažu, i ne zapošljavaju. Banke još uvijek ne posuđuju, preferirajući gomilanje sredstava kako bi se zaštitile od budućih šokova, jer njihovi menadžeri vjeruju da nema dovoljno profitabilnih prilika za ulaganje u privredi. Ova je situacija zapravo apsurdna. Posjedujemo, kolektivno, sva sredstva koja su nam potrebna da damo krov nad glavom, nahranimo, obrazujemo i zaposlimo ljude ali ih ne možemo upotrijebiti jer to nije profitabilno.

Vlade su ovome isprva pristupile braneći financijski sektor pod svaku cijenu – ili točnije po cijenu od jednog bilijuna dolara u novcu za spas banaka (bailout) i poticaje, te 5 bilijuna dolara novostvorenog novca. Ovo je prokazivano kao ‘socijalizam’, no među osnovama neoliberalne ideologije jest da je bankarski sustav toliko centralan za sposobnost sistema da se reproducira da država ne smije štedjeti sredstva kako bi ga zaštitila. Nije ni iznenađujuće – posljednjih je godina financijski sektor bio zasebni najveći izvor korporativnih profita u gospodarstvima kako SAD-a tako i Velike Britanije. U 2006. godini, Wall Street je bio zaslužan za 40% svih korporativnih profita u gospodarstvu SAD-a. Obama je stoga vjerno prionuo uz neoliberalnu doktrinu, ne samo s programom TARP i njegovim nastavcima, nego orkestrirajući sistem posuđivanja bankama koji zapravo rezultira dodatnom eksproprijacijom državne blagajne u iznosu od 33 milijarde dolara godišnje. Rezultat je masivni prijenos bogatstva većine u ruke najvećih vlasnika dionica i imovine.

Lijevo-kejnzijansko rješenje takvih apsurdnosti bilo bi socijalizirati taj višak kapaciteta, iskoristiti deficitarno financiranje kako bi se financirala radna mjesta, povećali prihodi i stimulirala potražnja, te podići pregovaračku moć radne snage kako bi potrošnja bila potkrijepljena prihvatljivim nadnicama prije nego dugovima – što bi sve bio dobar početak. Međutim, koliko su se vlade angažirale u stvaranju radnih mjesta, povećavanju prihoda i stimulaciji, toliko su bojažljive i pune obzira kad se radi o postojećim imovinskim aranžmanima. Čak i umjereni pokušaji da se ograniči visina bonusa na plaće nailaze na otpor od strane vlade Velike Britanije na sastancima G-20, a strogo su kritizirali i FSA-inog[1] predsjednika odbora Adaira Turnera jer je nazvao banke napuhanima i društveno beskorisnima te se zalagao za Tobinov porez. (Treba imati na umu da je Turner bivši voditelj CBI-ja[2] a ne radikalni reformator.) Ovo odbijanje da se socijalizira imovina i uloži značajan trud kako bi se redistribuiralo bogatstvo jedan je razlog zašto nezaposlenost nastavlja rasti a potražnja ostaje slaba – i ovo je veliki dio razloga zašto Nouriel Roubini nije optimističan u vezi ‘oporavka’. Ovim će se tempom utjecaji stimulacije potrošiti do iduće godine, ali teško da će se potražnja privatnog sektora do tada oporaviti.

Još je jedan razlog za manjak optimizma ono što je David Harvey nazvao “problemom apsorpcije viška kapitala”. I u najboljim vremenima, kako je istaknuo, sustav će uvijek dosegnuti granice svoje sposobnosti da pronađe isplative investicijske prilike za bilijune dolara – istaknuo je da svake godine treba pronaći novih investicija u vrijednosti od otprilike 1,5 bilijun dolara kako bi se održao prosječan rast od cca 3%. Zdrava stopa rasta mora biti održavana; u suprotnom kapitalizam ne radi ono što bi trebao. On je inherentno ekspanzionistički sustav, i ako se ne proširuje to znači da se kapitalisti ne natječu za udio na tržištu, ne ulažu, i ne pokoravaju se temeljnoj nužnosti akumulacije kapitala: drugim riječima, ne ponašaju se kao kapitalisti. Međutim, pronalaženje takvih investicijskih prilika postaje sve teži zadatak – bez obzira na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko ne budemo mogli pronaći novu paradigmu gospodarskog blagostanja, činjenica je da ukupna suma potrebnih novih investicija raste svake godine, i do 2029. godine ta će suma biti dvostruko veća od današnje. Sposobnost kapitala da nadvlada ova ograničenja ovisi o lihvarskom kapitalu, odnosno onome što bi se danas nazvalo financijskim kapitalom. Međutim, jedan od rezultata financijalizacije je dugoročni problem viška likvidnosti do kojeg dolazi kad je bankarski sustav toliko prepun novca da će financirati bilo koji projekt koji kapitalistu padne na pamet. To je ono što se obično naziva ‘rizičnim kapitalizmom’ (venture capitalism). Nova financijska oruđa za raspoređivanje dugova i imovine moraju biti izumljena. To se naziva inovacijom. Pojavljuju se novi tržišni mjehuri (bubbles), bilo da se radi o internetskom sektoru ili tržištu nekretnina. To se naziva tržištem s izrazitom tendencijom rasta (bull market). Ovo je obično razriješeno, privremeno, kroz financijski krah. U 2001. godini, sustav je izgubio 7 bilijuna dolara na vrijednosti tržišta dionica. Prošle godine je uništeno 55 bilijuna dolara vrijednosti imovine, što je ekvivalent ukupnom BDP-u čitavog planeta – jednogodišnji rad nekoliko milijardi ljudi, potpuno izbrisan. (Znate onaj osjećaj koji dobijete kad ste izgradili toranj od karata i tek što ste dodali zadnju kartu, čitava se stvar sruši? Pa, ovo je 55 bilijuna puta gore). Putem takvog masovnog uništenja sustav se resetira, no temeljni problem pronalaženja profitabilnih načina za spekulaciju itd. ostaje.

Ovo je dakle dilema koju kapital postavlja pred nas. Postoji višak kapaciteta, postoji obilje radne snage, a tu je i novac spreman da uđe u cirkulaciju kao kapital. A postoje i stvarne, neodložne društvene potrebe za namirenje kojih bi se ovi resursi teoretski mogli upotrijebiti. No u tome nema puno profitabilnih investicijskih prilika. Nadalje, ukoliko se ključni izvor našeg trenutnog mizernog stanja ne obnovi i zaštiti (financijski sustav), u sustavu neće biti dovoljno profita čak ni za održavanje stope rasta ispod nominalne vrijednosti. Jedan od načina izlaska iz ove situacije je putem onoga što je Harvey nazvao ‘akumulacijom putem izvlaštenja’ (za detalje vidi The New Imperialism, Oxford University Press, 2003, str. 152-169). To je razrada Marxova objašnjenja ‘primitivne akumulacije kapitala’ koja se odnosila na nasilan proces eksproprijacije i ograđivanja zemlje koji je bio nužan kako bi se uspostavili kapitalistički imovinski odnosi između nove kapitalističke vlasničke klase i novog nevlasničkog (uglavnom ruralnog) proletarijata. Nastavljajući se na Luxemburgovu, Harvey tvrdi da takav način akumulacije ostaje središnjim i danas. Kapitalizam mora uvijek “imati nešto ‘izvan sebe'”, kako to Harvey kaže (str. 140), da bi se mogao stabilizirati. Ovo izvanjsko može preuzeti oblik javnog sektora, javnog vlasništva, onoga dosad nekomodificiranoga, gdje god ono postojalo.

Preuzimanje određene javne imovine očito je u planu, a prijenos javnog bogatstva već se doista i događa, kako je ukazano gore. Financijskom je kapitalu sustav socijalne zaštite nesumnjivo privlačna lovina i Obama bi mogao imati više uspjeha u njegovom izručivanju privatnom kapitalu, nego u donošenju smislene reforme zdravstvenog sustava. Međutim, prave prilike za takva preuzimanja mogle bi ležati u inozemstvu. Manjak domaćih investicijskih prilika potiče autoritarni imperijalizam i nedvojbeno je faktor koji je – više nego bilo što drugo – pokretao avanturizam i ekstremizam u eri Busheve administracije. Ukoliko američki kapitalizam ne može biti uspješno reproduciran i proširen na temelju postojećih odnosa, onda je novi val nasilne ekspanzije – pod Obaminom vlasti možda pametnije, ali svejedno veoma brutalne – realističan scenarij.

Richard Seymour
S engleskog prevela: Milena Radovčić
__________________
1 Financial Services Authority, nadzorno tijelo za financijska poslovanja u Velikoj Britaniji, za više informacija vidi unos na engleskoj Wikipediji.
2 CBI je lobistička tvrtka za interese kapitala u Velikoj Britaniji. O sebi kažu da njihove “specijalističke usluge i jedinstveni utjecaj na vladu, stvaratelje politika, zakonodavce i sindikate znači da [CBI može] omogućiti najbolje pogodbe za poslovanje u zemlji ili inozemstvu”, vidi njihovu stranicu.

Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve