Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni – Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira očite prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju MMF: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.


Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim “guruima” marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna – pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“…

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas – nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve – divna li slučaja! – (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku… Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o “proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje”, već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao “trome, učmale i korumpirane”, pa je po njemu “loše stanje visokog obrazovanja” rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

“Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”, dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret “tržištu rada”, vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva… A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.

Igor Lasić
*članak prvotno objavljen u prilogu Pogled riječkog Novog lista, 17. listopada 2009. godine

Vezani članci

  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve