Gordan Duhaček: Mediji blokiraju blokadu
«Anarhija ili utemeljeni zahtjevi?», zapitala se neki dan u Dnevniku činjenicama poslovično zbunjena Dijana Čuljak, najavljujući prilog o studentskom prosvjedu ispred Ministarstva obrazovanja. Time je nastavljeno sramotno izvještavanje i komentiranje velikog broja utjecajnih medija, s izuzetkom Novog lista, o blokadi (nažalost) sve manjeg broja hrvatskih visokoškolskih ustanova.
Za početak, iako ta politička ideologija nema nikakve veze s onime za što se zalažu studenti, zašto anarhija ne bi bila utemeljen zahtjev, odnosno cilj? No, već bi ovo pitanje moglo izazvati kratki spoj na sinapsama svih onih koji se još muče sa značenjem neoliberalnog kapitalizma – iako su u hrvatskoj inačici istog sebi priskrbili zavidne privilegije – pa nećemo na tome insistirati.
Lažna dvojba gospođe Čuljak ili Šelebaj jedna je od tri dominantne strategije kojima se pokušava omalovažiti blokada. Primjeri toga su himbeno zabrinuti vapaji o studentima koji žele učiti, a zla manjina im ne dozvoljava, iz čega se onda izvodi pitanje je li važnije demokratsko pravo većine ili teror manjine? Naravno, navodna većina može svaki dan doći na Plenum i izglasati prekid blokade, ali tužna je istina da oni koji navodno žele samo učiti zapravo ne žele ništa, niti ih je i za što posebno briga.
Drugi način manipulacije jest prozirna zamjena teza, što dovodi do potpuno apsurdnih tvrdnji, poput one da je besplatno školstvo «reakcionarna ideja». U sličnom tonu je i konstatacija o totalitarno-birokratskim studentima bez individualnog identiteta, jer je upravo obrnuto: studenti koji sudjeluju u blokadi i na plenumu su pokazali, za razliku od većine hrvatskih građana, da mogu misliti vlastitom glavom. Pa ih zato, uostalom, ne shvaćaju korporativni komentatori. Oni ipak «misle» tuđom glavom.
Treća i naročito jadna strategija istovjetna je ponašanju nekih zaposlenika nadležnog ministarstva, koji su studentima vikali da su stoka, gazili ih i pljuvali. Posebno je bio groteskan moment – u medijima naglašavan kao dirljiv – kada je neka mlada majka zavapila da mora po svoje dijete u vrtić, te zbog toga konzekventno gazi i pljuje – tuđu djecu. Sličan nastup se može naći u javnim reakcijama nekih predavača s Filozofskog fakulteta, koji svoje misleće studente nazivaju banditima i lošim vicem, a oduševljavaju se lobotomiranima, vjerojatno jer se s njima lakše identificiraju.
Naravno, uvijek postoji i Ivan Zvonimir Čičak, čija se «oriđinalnost» ne može svrstati u racionalne kategorije, ali u njega ovaj put doista ne treba ugaziti. U konačnici, možda i paradoksalno, ali zapravo toliko domaće specifično i točno, činjenica da su vodeće medijske face Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne Dalmacije i HTV-a protiv blokade, te apsolutno ne kuže što se događa, pokazuje koliko su studenti u pravu. Mi možemo reći: «Sapienti sat!» – iako bismo, zapravo, trebali reći: «No Pasaran!».
