Obavijest: Nadopunjeni Radnički “FAQ” uskoro u tisku
Iz tiska uskoro izlazi Radnički “FAQ”, nadopunjen odlomkom o nezaposlenosti, u kompletu s transkriptom predavanja Željka Klausa “Kako je stožer obranio Petrokemiju”. Cijelu brošuru pod nazivom “Radnici i radnička prava”, nastalu kao rezultat suradnje radnika i studenata zasad možete preuzeti u pdf formatu i slobodno raspačavati cyber-prostorom.
Ekonomija se često poistovjećuje s prirodom te se govori o “prirodnim zakonima” ekonomije. Jednako tako se onda u liberalnom kapitalizmu i nezaposlenost smatra “prirodnom” i neizbježnom, kao nešto što mora postojati, kao što postoji gravitacija. No ekonomija je proizvod ljudskog društva, a ekonomska stvarnost ovisi o realnim političkim okolnostima i interesima, a ne o nečemu što je izvan našeg dosega i na što se ne može nikako utjecati. U tom kontekstu treba gledati i na nezaposlenost. Nezaposlenost ne postoji zato što se nju nikako ni u jednom zamislivom ekonomskom sustavu ne može izbjeći. Nezaposlenost je tu zato što opća zaposlenost radno sposobnog stanovništva nije cilj ekonomske politike koja je trenutno na snazi. Iako političke i gospodarske elite dobro znaju da visoka nezaposlenost može biti opasna i po njih, druge se stvari, kao profiti poslodavaca, smatraju puno bitnijima od nezaposlenosti, tim više što su te stvari izravno i povezane jer ciljevi i interesi poslodavaca i nezaposlenih (tj. potencijalnih radnika) nisu isti (vidi dolje). Državi, koja služi kao servis za privatne interese uskoga sloja ekonomsko-političke elite, rješavanje pitanja nezaposlenosti jednostavno nije prioritet iako se ne smije dopustiti da se nezaposlenost previše otme kontroli (što ne isključuje mogućnost da se to ipak dogodi).
Odgovornost za nezaposlenost se pokušava prebaciti na pojedince te se tako otklanja kritika od sustava koji je ustrojen tako da je nezaposlenost u njemu nužna. Tako se onda optužuje pojedince da su previše izbirljivi, da ne žele raditi, da zapravo ni ne traže posao jer su “lijeni”, da će svatko, tko doista želi naći posao, posao i naći itd. No znamo li da u Hrvatskoj ima gotovo 300 000 nezaposlenih, jasno je da su to gluposti. Jednostavno za sve radno sposobne ljude trenutno, zbog ekonomske politike koja je takva kakva jest, nema dovoljno radnih mjesta i svako je objašnjavanje nezaposlenosti osobnom odgovornošću pojedinaca potpuno smiješno.
Druga vrsta pokušaja da se sistemska krivica prebaci na pleća pojedinaca je kada se radnici i nezaposleni optužuju da imaju prevelika očekivanja, da traže i imaju prevelike plaće, da su “nekonkurentni” itd. Dakle, ljude se pokušava natjerati da osjećaju grižnju savjesti zbog toga što tobože imaju prevelike plaće i socijalna prava te se to proglašava navodnim razlogom lošega gospodarskog stanja u državi. Potpuno je nejasno na koji bi nam način trebalo biti bolje ako dobrovoljno pristanemo na smanjivanje svojih prava.
Pokušaji državnih struktura da pokrenu gospodarstvo i smanje nezaposlenost su često smiješni. Oni se svode na planove o smanjivanju poreza ili kamata poduzetnicima i nadanje da će ti poduzetnici onda pokrenuti neke poslove, zaposliti ljude i raditi u korist čitavoga društva. Tako dolazimo do toga da vlast nezaposlenima tobože pomaže tako da pomaže poslodavcima privatnicima, umjesto da sama izravno osigura radna mjesta onima koji posla nemaju. Na kraju se to svede na pomoć onima koji ionako već dovoljno imaju, gospodarskoj eliti, umjesto na pružanje prilike onima kojima je ona zapravo potrebna – nezaposlenima i obespravljenim radnicima.
Treba znati da nezaposlenost ima važnu ulogu u liberalnom kapitalizmu. Postojanje nezaposlenih znači postojanje rezervne armije rada koja u svakom trenutku može “uskočiti” među zaposlene, pokaže li se za time potreba među poslodavcima, i koja ruši cijenu rada zaposlenima (ako ima puno nezaposlenih, poslodavac lako radnicima može njima prijetiti – ako radnici ne pristanu na lošije uvjete, lako će se naći zamjenski radnici). Nezaposlenost, dakle, nije samo nesretna posljedica lošeg sustava, nego i njegov sastavni dio.
Smisao trenutnog gospodarskog sustava nije njegovo funkcioniranje u interesu većine. Njegov smisao je u podilaženju interesima uskog sloja poduzetničke i političke elite, dok se interesi većine stanovništva sustavno zanemaruju. U društvu koje bi se vodilo interesima većine, jedan bi od najvažnijih ciljeva trebalo biti osiguravanje pune zaposlenosti i omogućavanje da se od svog rada dobro živi. Radnici bi trebali imati sigurne poslove i ne strahovati u svakom trenutku hoće li bez njih ostati, a svima koji su između poslova ili još posao nisu dobili treba pružiti zadovoljavajuće osiguranje i pomoć dok posao ne nađu. To je ono što bi i nezaposleni i radnici trebali od društva tražiti i za što bi se trebali svim sredstvima boriti.
