Ljetna škola – Jason Hackworth: Kritika neoliberalnog grada

Za vrijeme mog boravka u Jugoslaviji, izračunao sam da je razlika između stupnja socijalizma u Jugoslaviji i u SAD-u tada bila, ako me pamćenje ne vara, četrnaest posto. U SAD-u je porez na dohodak poduzeća tada bio 52 posto, što znači da je vlada posjedovala 52 posto svih poduzeća. U Jugoslaviji vlast je uzimala otprilike 66 posto profita od radničkih poduzeća (Milton Friedman, 1984, str. 16)
Odlučio sam početi tekst s ovim maglovitim citatom jednog od utemeljitelja modernog neoliberalizma, Miltona Friedmana, podjednako u ironičnom pokušaju da sebe (kao autora koji istražuje američke gradove) predstavim grupi ljudi koju prije svega zanima post-socijalistička tranzicija, kao i u ozbiljnijoj namjeri da naglasim izostanak geografskih razlika unutar neoliberalnog svjetonazora. Za Friedmana, kao i za mnoge druge njegove ideološke istomišljenike, nije postojala neka velika razlika između socijalizma u Istočnoj Europi i visokih poreza u SAD-u tijekom 1960-tih i 70-tih godina. Svi oblici kolektivizacije (bilo da se radi o postupnom oporezivanju, radničkim sindikatima, javnom prostoru, stambenim poticajima, socijalističkom društvu ili naprosto razvojnim planovima) bili su i ostali podvrgnuti kritici i ismijavanju od strane neoliberalnih ideologa kao onome što predstavlja “neprijatelja slobode”. Gotovo da i nije važno jesu li se ti oblici pojavili u Jugoslaviji 1965. godine ili u SAD-u 2008. godine – za neoliberalni svjetonazor, svi oblici kolektivizacije predstavljaju “put u ropstvo”, da se poslužim poznatim Hayekovim naslovom (1944).
S jedne strane, takvu apsurdnu pretpostavku da se svi oblici kolektivizacije mogu tretirati na isti način, neki napredni autori mogli bi primiti s neprimjerenom radošću, s obzirom da se nju može odbaciti jednostavnim istraživanjem i djelovanjem. No, činjenica da smo se okupili na ovoj konferenciji kako bismo zdvajali nad usponom urbanog neoliberalizma i promišljali načine kojima ga možemo promijeniti, sugerira nam da, ako ništa drugo, unatoč njegovim naočigled lažnim tvrdnjama, neoliberalizam i njegovi zagovornici predstavljaju snagu s kojom treba računati, te da puko “razotkrivanje istine” koje čine teoretičari i aktivisti naprosto nije dovoljno. Kako kaže Perry Anderson (2000), neoliberalizam je, osim toga, “najuspješnija ideologija u svjetskoj povijesti”. On je izmijenio i razvijeni svijet kao i svijet koji se još uvijek razvija. On je utjecao na tržišne odnose između zemalja, izmijenio lokalnu politiku u brojnim i raznolikim društvima i transformirao osnovnu zamisao o “zdravom razumu” koju je teško promijeniti. Njegova logika usredotočena na veličanje uloge pojedinca i tržišta te klevetanje svega onog što je društveno i kolektivno prožela je društva i različite kontekste diljem svijeta. Kao što je to slučaj s mnogim društvenim snagama, njegovi učinci napose su vidljivi u gradovima. Diljem svjetskih gradova neoliberalizam je korišten da bi se prodavala javna dobra, da bi se privatizirao javni prostor, da bi se energičnim akcijama i oštrim mjerama udarilo na sindikate, da bi se uništila državna stambena skrb. On se “prodaje” biračima kao “rješenje”, ali rijetko se uopće i približi tom navodnom cilju. Mnogo češće on na ironičan način dovodi do povećanja državne moći – osim što umjesto poticajne stanogradnje i blagostanja država gradi zatvorske ćelije, također zapošljava sve više policajaca i primjenjuje nova pravila da bi oštrim mjerama ugušila “nepoželjne”.
Zbog čega je tako teško boriti se protiv neoliberalizma? S obzirom da je riječ o apstraktnom nizu principa, on rijetko uživa široku podršku u javnosti, a nije uspio postići ni proklamirane ciljeve diljem svijeta, od Zagreba do Washingtona i Toronta. Na ovo pitanje ne postoji jednoznačan odgovor, no smatram da se najveći teret kojeg snosimo mi teoretičari i aktivisti sastoji u neprestanom ponavljanju da, unatoč njegovom uspjehu na polju politike, neoliberalizam nije “neizbježan” ili “prirodan” kakvim ga često opisuju njegovi pristalice. Neoliberalizam je neopisivo moćan, ali nije neizbježan, prirodan, pa čak ni poželjan. To je politička filozofija koja donosi dobit jednoj maloj grupi ljudi. Iako on predstavlja zavidnu političku snagu, smatram da ga se može dovesti u pitanje. Ono što slijedi u tekstu predstavlja niz refleksija o nekim strateškim pozicijama koje napredni teoretičari mogu učiniti jačim u borbi protiv neoliberalizma. Ovaj popis je neizbježno parcijalan i predstavlja početnu točku razgovora, a ne njegov definitivan kraj.
Dopustite mi da započnem s jednim pojašnjenjem koje neće biti dobro primljeno ovdje u publici, ali koje neizostavno treba kazati. Mislim da teoretičari igraju samo jednu malu ulogu u borbi protiv neoliberalizma ili bilo koje druge društvene snage o kojoj se radi. Mi možemo, a uvjeren sam da i moramo dovesti u pitanje besmislice kojima neoliberalni politički ekonomisti hrane zainteresiranu, nezainteresiranu i ignorantsku štampu, i nasuprot toga podržati jasan stav kojeg iznose napredni ekonomisti i napredni novinari. Međutim, to nipošto nije dovoljno. Upravo one institucije koje su Friedman i njegovi istomišljenici toliko proklinjali (radničke sindikate, naprednu državnu politiku, socijalizam, kolektive) i same su bile rezultat dugogodišnjih borbi različitih stranaka. Teoretičari su imali udjela u mnogim takvim pričama, ali oni su se pojavljivali tek kad se velik broj radnika, građana ili studenata već uključio u izravnu akciju ili izašao na birališta da bi potaknuo promjene. Napredni teoretičari imaju svoju ulogu, ali jedino ako se ona bavi sa stvarnošću koju treba potaknuti i inspirirati aktivizam s ulice.
U čemu bi se, dakle, sastojala takva uloga? Ne mislim da imam odgovor na sva ova pitanja, ali smatram da je od ključnog značaja prepoznavanje ovog procesa kao dugotrajne borbe ideja umjesto nečeg što se naprosto može objasniti u jednoj jedinoj studiji. U posljednjih deset godina proučavanja neoliberalizma u američkim gradovima zapanjilo me da su napredni teoretičari već unaprijed razvili uvjerljivu pripovijest koja ovaj pokret vezuje za “uobičajene sumnjivce”: Reagana i Thatcher, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetsku banku, kao i desničarske trustove mozgova u Washingtonu i Londonu. Iako ni na koji način ne želim umanjiti važnost ovih pripovijesti, želio bih reći da glavnina političkog uspjeha neoliberalizma ne proizlazi iz pomne usporedbe s ostalim alternativama, kao da ga je izabralo svjetsko biračko tijelo, ili suci na nekom procesu. Mislim da se glavnina njegova uspjeha na ironičan način sastoji u tome što se on oblikuje i prilagođava drugim političkim pokretima koji mogu ali i ne moraju imati nekakve veze s neoliberalizmom u idejnom smislu. Smatram da je ključno usredotočiti našu pažnju na razotkrivanje neoliberalizma koji se skriva iza vlada lijevoga centra, religije i složenih financijskih institucija. Da bih objasnio što zapravo mislim, sažeo sam sadržaj tri odvojena istraživačka projekta na kojima trenutno radim i preoblikovao ih u tri strategije izazova neoliberalizmu.
Smatram da neoliberalizam velik dio svoje trenutne moći može zahvaliti sposobnosti njegovih zagovornika da iskoriste druge pokrete i ideologije kao političku krinku. Da se o podršci neoliberalizmu treba izjasniti na izborima, malo je vjerojatno da bi dobio većinsku potporu. Međutim, kao što to često biva, on je povezan s drugačijom logikom, onom koja u samoj sebi nalazi izvor vlastite legitimacije, pa uvjeti i oblici takve političke odluke postaju sve složeniji. Mislim da je važno da progresivni teoretičari porade na razdvajanju neoliberalizma od raznih drugih pokreta kojima se njegovi zagovornici služe da bi zbunili, izobličili i legitimirali njegove pojavnosti. Terminom “razdvajanje” želim reći da bismo trebali razotkriti i razdvojiti neoliberalizam od ostalih pokreta kojima je on prikrpan i od kojih crpi široki legitimitet. Uzmimo za primjer evangeličko kršćanstvo u Sjedinjenim državama.
Evangelički kršćani predstavljaju veoma snažno glasačko tijelo u SAD-u za koje se pretpostavlja da doseže i do 41 posto odraslog stanovništva (Lindsay, 2007). Iako u SAD-u ne postoji zajednička platforma evangeličke zajednice, postoji stotine moćnih grupacija koje svoje političke interese organiziraju tako da njihov učinak nadmašuje njihov stvarni postotak u stanovništvu (Wilcox i Larsen, 2006). Često puta, iako ne i uvijek, struktura takvih političkih organizacija koristi se za promoviranje neoliberalnih ciljeva. Ovo je zanimljivo barem u tom smislu da je religija tijekom povijesti bila iskorištena za legitimiranje posve ne-neoliberalnih ideja poput “teologije oslobođenja” (Beaumont, 2008; Jamoul i Wills, 2008) i organiziranje sindikata (Sziarto, 2008). Za mobiliziranje posve suprotnih i opasnih ciljeva upotrijebljeni su proturječni nizovi principa.
Međutim, posao aktivista mnogo je veći od pukog ukazivanja na ove proturječnosti. Radikalni konzervativci ne samo da su uspješno mobilizirali institucije religijske desnice u neoliberalne svrhe poput smanjivanja poreza ili deregulacije (ukidanja ograničenja uvjetovanog monopolom); oni su također uspjeli neoliberalizmu priskrbiti izvjesnu dozu duhovnog kredibiliteta doslovno prizivajući božansku inspiraciju. U sklopu evangeličkog kršćanskog pokreta korištene su barem tri različite logike da bi se opravdala takva pozicija: 1) dominionizam, 2) kršćanski libertinizam i 3) teologija prosperiteta. Dominionizam je termin kojeg je skovala sociologinja Sara Diamond (1995) upućujući na nastojanje među konzervativnim evangelicima da sekularne zakone i institucije moraju biti zamijenjene onima zasnovanim na religiji, napose onima koje su bile potaknute idealima kolektivizma. Njegovi zagovornici inspiraciju su pronašli u knjizi Postanka (1:26, 1:28) gdje je potvrđeno ljudsko “gospodarenje” nad zemljom. Oni su takvu logiku proširili i na stav da bi kršćani trebali preuzeti kontrolu nad institucijama sekularne vlasti za ostvarenje svojih ciljeva. Na sličan način i kršćanski libertizam poziva se na Bibliju da bi opravdao anti-socijalistički svjetonazor. On smatra da Biblija potvrđuje libertinske (ili neoliberalne) principe, pozivajući se konkretno na Ivana 8:36 koji govori o jeziku “ljudskog oslobođenja”. Njega je vrlo snažno artikulirao glavni savjetnik predsjednika Busha, Marvin Olasky, a zagovarali su ga stručnjaci iz Acton instituta. Naposljetku, teologija prosperiteta je pokret koji daje krila stjecanju bogatstva smatrajući da se zbog toga čovjek ne treba osjećati kriv. On se oslanja na razne citate iz Biblije i predstavlja organizacijsko načelo mnogih utjecajnih televizijskih evanđelista u SAD-u, uključujući Joela Osteena i TD Jakesa. Iako su im namjere različite, svi ovi pokreti pridaju kredibilitet neoliberalizmu osnažujući njegovu ideologiju. Dominionizam se poziva na božansku inspiraciju da bi doveo u pitanje sekularnu državu. Kršćanski libertinizam poziva se na božansku inspiraciju da bi se okrenuo protiv socijalizma i države blagostanja. Teologija prosperiteta koristi božanski oprost da bi opravdala akumulaciju kapitala. Svaki od njih inspiraciju crpi iz Biblije i stoga svoj legitimitet zasniva na vjeri. Ovo je vrlo teško dovesti u pitanje racionalnim argumentima, ali je vrijedno pokušati izdvojiti takve stavove od neoliberalizma, s obzirom da je on u stanju legitimitet priskrbiti na temelju pozivanja na religiju.
Stoga nije dovoljno da napredni teoretičari samo ukazuju na ove očigledne proturječnosti, nego i da kopaju dublje da bi doveli u pitanje izvore legitimiteta koji neoliberalizmu priskrbljuju dio njegove moći. Kad se jednom razdvoji od pokreta koji mu daju legitimitet ili političku krinku, moći će ga se kritizirati i čak možda uspješnije dovesti u pitanje s obzirom na njegove temelje. Međutim, kao što nam pokazuje slučaj s evangeličkim kršćanstvom, to može značiti da bi napredni teoretičari trebali svoju usredotočenost na “uobičajene sumnjivce” (MMF, Svjetska banka, Thatcher, Reagan) nadopuniti također i s kritikom uloge onih koji tobože ne pružaju legitimitet neoliberalizmu.
Neoliberalizam velik dio svoje moći također može zahvaliti pretpostavci da “nema alternative”, kako bi to rekla Margaret Thatcher. Političari skloni neoliberalizmu desetljećima su neoliberalizam predstavljali kao nužnost. Tržište će se urušiti, radna mjesta bit će izgubljena, a životi ljudi uništeni ukoliko ne uvedemo privatizaciju, niže poreze i deregulaciju. Ljevica je bila spora, plaha ili se nevoljko prihvaćala zadaće suprotstavljanja ovakvoj logici vlastitim uvjerljivim alternativama. Dakako, to je uvelike rezultat i složenosti problema o kojima je ovdje riječ, tako da nijedan razuman kritičar ne bi mogao reći da ljevica “naprosto” mora doći s nekom vlastitom alternativom – ovdje se ne radi o raspravi koja se boduje i u kojoj pobjeđuju racionalni argumenti. No, dok se na vidjelo iznose napredna i sveobuhvatna rješenja za različite probleme koje neoliberalizam ne može riješiti, ta rješenja ne moraju nužno biti neizvediva ako kažemo da ljevici nedostaju think-tankovi i ideolozi kakvima je opremljena desnica; s druge strane, za ljevicu ima smisla dovesti u pitanje pojedine premise na kojima se zasnivaju neoliberalna rješenja. Nažalost, napredni teoretičari pokazali su malo zanimanja za ulazak u takve okršaje.
Uzmimo za primjer akademsku literaturu o “vladinim neuspjesima”. Tijekom proteklih trideset godina grupa desničarskih autora potajno je razvijala koncept “vladinih neuspjeha” kao protutežu “tržišnim neuspjesima”. Shvaćanje tržišnih neuspjeha povezano je sa socijalističkim i Keynesovskim skepticizmom spram toga da tržište ima svoje zakone koji sprečavaju omogućavanje pružanja dobara i usluga na učinkovit ili prikladan način. Sredinom dvadesetog stoljeća pojavilo se mnogo literature o studijama slučajeva, teorijski radovi i analize čija je nakana bila pokazati i razmotriti ovu činjenicu. Takva su istraživanja korištena da bi se opravdalo vladino interveniranje u svrhu “ispravljanja” tržišnih neuspjeha. Desničarski politički ekonomisti i obični ekonomisti još od sredine 1970-tih pokušali su skrenuti fokus od tržišnih neuspjeha na sukladne “vladine neuspjehe”. Pojavila se golema količina literature, uglavnom objavljene u konzervativnim časopisima i stručnim publikacijama čija je svrha bila potkrijepiti tvrdnju kako su vlade financijski inferiorne tržištu kad je riječ o pružanju čitavog niza dobara i usluga. Takvi ekonomisti svoje radove namjerno oblikuju kao opravdanje teze o tržištu koje rješava probleme, napose kad je riječ o privatizaciji javnih dobara. Proširujući ovu logiku, ta skupina teoretičara koristi “vladine neuspjehe” da bi opravdala “tržišna rješenja”. Ovo je ključna premisa u sklopu jednog šireg neoliberalnog argumenta, ali mali broj naprednih ekonomista, geografa ili političkih ekonomista uložilo je stvarni trud u suprotstavljanju ovoj zamisli, ili svim ostalima na temelju kojih ovaj pokret i postoji. Nažalost, takve ideje postaju dominantnima bez prethodnog propitivanja.
Takva logika na različite načine prožima dominantne novinske medije. Primjerice, upravo sam dovršio studiju u kojoj govorim o načinu na koji je humanitarna organizacija Habitat for Humanity, svjetski prisutna nevladina organizacija u dominantnim medijima u Sjevernoj Americi zadobila upravo takav okvir (Hackworth, 2008). Rezultati te studije su zbunjujući, naime Habitat for Humanity se postepeno pozicionirao kao zamjena za državu blagostanja, kao “rješenje” za “vladine neuspjehe”. To se dogodilo na nekoliko načina – od izravnog prijedloga da bi takve organizacije trebale zamijeniti državu blagostanja, do mnogo suptilnijih podbadanja kako bi vlada trebala deregulirati sektor da bi se takve organizacije mogle nesmetano razvijati; u svakom slučaju, vladu se karakterizira kao “neuspješnu”, a privatne nevladine organizacije predstavljene su kao “rješenje”. Takva pretpostavka prožima novine lijevog centra poput New York Timesa, ali i desničarske poput Wall Street Journala, kanadske novine poput Globe and Mail i američke kao što je Washington Times. Dakako, postoje razlike u pristupu, ali sve navedene tiskovine svoje su novinarstvo beskrupulozno temeljile na premisi da su stambeni objekti koje je ustupala država bili “promašaj” te da je pravo “rješenje” Habitat for Humanity. Nemoguće je ukazati na izravnu vezu između aktivnosti desničarski orijentiranih ekonomista i onoga što se novinarima čini kao “zdrav razum”, ali posve je jasno da su ideje novinara postale dominantne te da ih napredni teoretičari nisu dovodili u pitanje.
Pretpostavka o neizbježnosti neoliberalizma zasniva se na određenom broju manjih pretpostavki koje napredni teoretičari ne problematiziraju. Desnica veoma uspješno koristi legitimacijski okvir znanstvenih istraživanja kako bi potkrijepila te tvrdnje. Akademska literatura i pripadajuće dominantno prisvajanje ideje o “vladinim neuspjesima” jedna je od takvih pretpostavki. Takve stvari prečesto prolaze bez propitivanja – mnogi od nas ih uskogrudno odbacuju kao očiglednu ideologiju ili kao nešto na što ne postoji spreman odgovor. Neoliberalizam nije moguće destabilizirati sve dok se takve pretpostavke odlučno dovedu u pitanje.
Neoliberalizam se obično ne predstavlja samo kao nužan, već i kao prirodan, ili pak apolitičan. Često puta se takav oblik neoliberalizma pripisuje velikim institucijama čija je svrha mnogo šira od pukog javnog proklamiranja neoliberalizma. Uzmite za primjer agencije za rangiranje obveznica i njihov učinak na gradove i suverenu vlast diljem svijeta. Takve agencije su zatvorene organizacije čije se članstvo ne bira; one drže u rukama nevjerojatnu količinu moći nad financijskim tržištem i u svakodnevnom upravljanju gradovima, državama i nacionalnim vladama. One nad njima imaju moć zato jer uistinu postavljaju uvjete vladi pod kojima ona posuđuje novac nužan za infrastrukturu, isplatu plaća i slične troškove. Ukoliko se vlada ponaša “previše socijalistički” (primjerice, gradeći previše stanova u sklopu poticajne stanogradnje), takva agencija može donijeti odluku o tome da je njihov kreditni rejting ugrožen i taj stav prenijeti investitorima koji će gradu naplatiti mnogo veće kamate ukoliko mu bude potreban kapital za kojeg će se kreditno zadužiti. One to čine skrivajući se iza diskursa o “prirodnom stanju”; one nameću takve uvjete zato jer je za investitore “prirodno” očekivati takve uvjete. Oni smatraju da ne rade ništa prijeporno ili politički – oni uzimaju neoliberalizam zdravo za gotovo.
U Americi, a u sve većoj mjeri i širom svijeta, trgovci obveznicama redovito se sastaju s gradskim dužnosnicima da bi donijeli buduće dotacijske planove. Njihova je uloga postala još snažnija u posljednja tri desetljeća zbog različitih razloga (Hackworth 2007; Hackworth, 2002). Prvo, posljednjih je godina ubrzan proces odustajanja od državne kontrole nad javnom potrošnjom u SAD-u. Gradovi sada dobivaju manje dolara po glavi stanovnika nego ranije, ali njihova odgovornost često puta je i dalje velika. Općinsko davanje u najam djelomice je pokrilo postojeće stambene objekte, standard i općenitu potražnju za podrškom, kao i sve veće pritiske u zadnje vrijeme koji se odnose na izgradnju zatvora i očuvanje reda. Gradovi su stoga prirodno postali mnogo ugroženiji i podložniji odlukama onih koji drže ključeve tržišta kapitala. Drugo, zbog demografskih promjena i općenitog prijelaza prema postizanju blagostanja financijskim kapitalom, institucije poput mirovinskih fondova, investicijskih fondova i osiguravajućih tvrtki sada tvore veći udio u “osiguravajućem pogonu” nego prije. Nekoliko novih i postojećih federalnih zakona u SAD-u i inozemstvu ograničavaju količinu spekulativne razine duga institucija koje se zadužuju. S obzirom na sve veću prisutnost fondova koji imaju takva ograničenja, prosudbe agencija za kreditni rejting postale su po sebi još važnije stoga što ima sve manje novih dioničara koji su spremni svjesno i legalno zanemariti njihovu procjenu. Treće, smanjivanje općinskog najma događa se uz posredovanje tradicionalnih bankarskih institucija više nego što je to bio slučaj ranije. Relativna sigurnost takvog oblika najma i ulaganja zamijenjena je mnogo nestabilnijim sustavom izravnog najma. Preostali investitori (kućanstva i fondovi) sve se više oslanjaju na “profesionalne” procjene nego prije zato jer banke više nemaju ulogu posrednika.
U takvom nizu zbivanja nije zanimljiva samo činjenica kako se moć institucija koja proviruje iz sjene povećala tijekom posljednjih trideset godina, nego i činjenica da se to dogodilo bez ljevičarske kritike. Odnosno, to znači da je velik dio kritike upućene neoliberalizmu usmjeren na “uobičajene sumnjivce” (Reagan, Thatcher, MMF), dok istodobno većinu “prljavog posla” ovog pokreta iza kulisa obavljaju organizacije kao što su agencije za procjenu kreditnog rejtinga. Njihovo djelovanje kritičari neoliberalizma odbacuju kao zbrkano ili nevažno, a zagovornici neoliberalizma kao “prirodno” i “nužno”. Napredno istraživanje ne treba samo nastaviti kritizirati “uobičajene sumnjivce”, nego i razviti kritičan diskurs prema neoliberalnim snagama u sjeni kao što su agencije za procjenu kreditnog rejtinga. Prvi korak prema tome je denaturalizacija njihova djelovanja. One funkcioniraju pod pretpostavkom kako njihovo djelovanje nije kontroverzno niti implicitno političko, a ono je nedvojbeno i jedno i drugo. Raskrinkavanje takve stvarnosti predstavlja prvi korak prema njenoj promjeni.
Teoretičar David Harvey 2005. godine napisao je knjigu Kratka povijest neoliberalizma u kojoj je na stručan način prikazao razvoj te ideologije od rasprava u Mont Pelerin društvu do implementacije politike koje su potaknuli Reagan i Thatcher. Osvrćući se na zbivanja 1990-tih, Harvey je postavio pitanje “jesmo li sada svi neoliberali”, prizivajući u sjećanje žalopojku američkog predsjednika Richarda Nixona kako smo sada “svi Keynesijanci”. Nixon je želio ostvariti neoliberalnu politiku, ali u tome nije uspio jer je prevladavajuća doktrina Keynesijanizma suviše dominirala politikom. Harvey se pozvao na ovu rečenicu ne zato jer je želio reći kako svi potajno žudimo postati neoliberali, nego da bi ukazao kako se politički etos u velikoj mjeri promijenio, kako su neoliberalne pretpostavke postale hegemonijske, te da bi njihova promjena iziskivala mnogo više od pukog zagovaranja površnih alternativa. Iako smatram da Harvey u velikoj mjeri ima pravo kad postavlja to pitanje, još uvijek je vrlo teško izbjeći sveprožimajući nihilizam – ukoliko su neoliberalne pretpostavke toliko duboko ukorijenjene, onda pesimistično pitanje glasi: ima li uopće smisla pokušati ih promijeniti? Slobodno me nazovite naivnom osobom, ali ja ipak mislim da još uvijek ima prostora za promjene.
U ovom eseju pokušao sam ocrtati neke od tih ideja. Smatram da napredni teoretičari mogu izvršiti utjecaj razdvajanjem, destabiliziranjem i denaturaliziranjem neoliberalizma. Potrebno je razdvojiti ga od ostalih diskursa koji mu priskrbljuju legitimitet, destabilizirati ga sve više dovodeći u pitanje različite mikro-pretpostavke na kojima se zasniva meta-teorija neoliberalizma, te denaturalizirati ga dovodeći u pitanje oblike provođenja politika i praksi koje su imenovane “normalnima”, “prirodnima”, ili pak “sastavnim dijelom poslovanja”. No, najviše od svega, napredno istraživanje ovog fenomena moralo bi podržati tezu da taj posao predstavlja samo jedan mali djelić u cjelini – mi bismo kao teoretičari trebali podržati, a ne zamijeniti društvene pokrete koji za cilj imaju osporiti neoliberalizam. Jedino u tom slučaju mogli bi doista zamisliti sliku svijeta u kojem neoliberalizam predstavlja svršenu doktrinu o kojoj se govori samo u povijesnim udžbenicima.
Literatura:
– Anderson, P. 2000. Renewals. New Left Review. 1: 17.
– Beaumont, J. 2008. Faith action on urban social issues. Urban Studies. 45(10): 2019-2034.
– Diamond, S. 1995. Roads to Dominion: Right-winged movements and political power in the United States. New York: Guilford.
– Friedman, M. 1984. Market or Plan? An exposition of the case for the market. London: The Centre for Research into Communist Economies.
– Hackworth, J. 2008. “Normalizing ‘solutions’ to ‘government failure’: Media representations of Habitat for Humanity”, manuskript
– Hackworth, J. 2007. The Neoliberal City: Governance, ideology and development in American urbanism. Ithaca NY: Cornell University Press.
– Hackworth, J. 2002. Local autonomy, bond-rating agencies and neoliberal urbanism in the US. International Journal of Urban and Regional Research. 26(4): 707-725.
– Harvey, D. 2005. A Brief History of Neoliberalism. Oxford: Oxford University Press.
– Hayek, F. 1944. Road to Serfdom. Chicago: University of Chicago Press. [usp. hrv. izdanje Put u ropstvo. Zagreb: Kruzak, 2001].
– Jamoul, L. and Wills, J. 2008. Faith in politics. Urban Studies. 45(10): 2035-2056.
– Lindsay, D.M. 2007. Faith in the Halls of Power: How evangelicals joined the American elite. Oxford University Press.
– Sziarto, K. 2008. Placing legitimacy: Organizing religious support in a hospital workers’ contract campaign. Tijdschrift voor economische en sociale geografie. 99(4): 406-425.
– Wilcox, C. and Larson, C. 2006. Onward Christian Soldiers: The religious right in American Politics. Boulder, CO: Westview Press.