Tiranija nestrukturiranosti

Donosimo vam tekst Jo Freeman, američke feministice i znanstvenice, prvi put objavljen 1970. zbog potrebe za organiziranjem pokreta za oslobođenje žena u SAD-u u kojemu je velik naglasak bio na grupama bez vodstva, nestrukturiranim grupama, kao glavnim oblicima u pokretu. Prijevod teksta smo preuzeli sa stranice izdavačke kuće Što čitaš?.

Suprotno onome što bi mogli pomisliti, ne postoje “nestrukturirane” grupe. Bilo koja grupa ljudi, neovisno o njenoj prirodi, trajanju, svrsi, neizbježno će se u nekom smislu strukturirati. Struktura može biti fleksibilna, može varirati u vremenu, može djelovati na raspodjeli zadataka, moći i resursa među članovima/icama grupe. Ali, formirat će se neovisno o mogućnostima, osobnostima i namjerama ljudi uključenih u grupu. Sama činjenica da smo individue s različitim talentima, predispozicijama i “životnim pričama” to čini neizbježnim. O nestrukturiranosti možemo govoriti jedino ako postoji otpor prema interakciji na bilo kojem polju, a to nije priroda grupe ljudi.

To znači da su težnje za “nestrukturiranom” grupom beskorisne i varljive, kao što su to priče o “objektivnoj” vijesti u medijima, “bezvrijednim” društvenim znanostima ili “slobodnoj” ekonomiji. Govoriti o “laissez-faire” grupi otprilike je jednako realistično kao govoriti o “laissez-faire” društvu; ta ideja postaje obmana u službi uspostavljanja hegemonije nad drugima. Ova hegemonija može biti lako uspostavljena jer ideja “nestrukturiranosti” ne sprečava formiranje neformalnih struktura, već samo formalnih. Slično tome, “laissez-faire” filozofija nije spriječila one koji imaju ekonomsku moć da uspostave kontrolu nad plaćama, cijenama i distribucijom dobara; samo je spriječila vladu da ne čini isto. “Nestrukturiranost” postaje način da se zamaskira moć, a u ženskom pokretu je najčešće promoviraju oni koji/e imaju najveću moć (svjesni ili nesvjesni svoje moći). Pravila o donošenju odluka poznata su samo manjini, a svjesnost o moći skrivaju oni/e koji/e znaju pravila, dok god je grupa neformalna. Oni/e koji/e ne znaju pravila i nisu izabrani za inicijaciju moraju ostati zbunjeni/e ili patiti od paranoidnih prijevara da se nešto događa, a nepoznato je što je to točno.

Da bi svatko imao priliku postati članom/icom grupe i participirati u njenim aktivnostima struktura mora biti eksplicitna, a ne implicitna. Pravila donošenja odluka moraju biti poznata svima, a ovo je moguće jedino uz uvjet da je grupa formalizirana. To ne znači da će normalizacija formalne strukture uništiti neformalnu. Obično se to ne događa. Ali, ona sprečava neformalnu strukturu da dominira i omogućuje neka sredstva napada na istu. Organizacijski, “nestrukturiranost” je nemoguća. Ne možemo odlučiti o tome hoćemo li imati strukturiranu ili nestrukturiranu grupu; možemo odlučiti jedino hoće li ona biti formalno strukturirana. Stoga, riječ “nestrukturiranost” više neće biti korištena, osim kad se odnosi na ideju koju prezentira. “Nestrukturirana” će se odnositi na one grupe koje namjerno nisu strukturirane u određenom smislu. “Strukturirane” će se odnositi na one koje to jesu. Strukturirana grupa uvijek ima formalnu strukturu, a također može imati i neformalnu strukturu. Nestrukturirana grupa uvijek ima neformalnu ili skrivenu strukturu. Upravo ova neformalna struktura, pogotovo u nestrukturiranim grupama, formira bazu za elite.

Priroda elitizma

“Elitizam” je vjerojatno najzloupotrebljivanija riječ u pokretu za oslobođenje žena. Koristi se učestalo i zbog istog razloga kao i “Pinko” u pedesetima. Nikad se ne koristi ispravno. U pokretu se obično koristi za individue čije se osobne karakteristike i aktivnosti razlikuju od onih drugih članova grupe. Individua, kao individua, ne može biti elita jer je jedina ispravna primjena riječi ona kada se govori o grupama. Bilo koja individua, bez obzira na ugled, nikada ne može biti elita.

U ispravnom značenju, “elita” se odnosi na manju grupu ljudi koja ima moć nad većinom u grupi u kojoj i jedni i drugi sudjeluju, najčešće bez direktne odgovornosti prema nekoj većoj grupi i bez njihovog znanja ili pristanka. Osoba postaje elitist/kinja postavši članom/icom ili braneći vodstvo takve i tako male grupe, bez obzira na to je li ta osoba poznata ili u potpunosti nepoznata. “Glas” ne definira elitista/kinju. Najpodmuklije elite najčešće su sastavljene od ljudi koji uopće nisu poznati javnosti. Inteligentni/e elitisti/kinje su uglavnom dovoljno pametni/e da si ne dozvole da postanu poznati/e. Kada postanu poznati/e, promatrani/e su i maska njihove moći više ne stoji kako bi trebala.

To što su elite neformalne ne znači da su nevidljive. Na svakom sastanku male grupe svatko s oštrim vidom i zdravim sluhom može odrediti tko na koga utječe. Član/ica prijateljske grupe će se više vezati s drugim članom/icom nego s ostalima. Oni/e pažljivije slušaju i rjeđe prekidaju. Ponavljaju zaključke jedni/e drugih i srdačno popuštaju. Ostale nastoje ignorirati ili se prepiru s njima. Odobrenje ostalih nije potrebno za odluku; ipak, ostalima je u interesu ostati u dobrim odnosima s članovima/icama elita. Naravno, crte nisu toliko izražajne kao što to ovdje izgleda. To su nijanse interakcije, ne unaprijed određene skripte. Ipak, one su prepoznatljive i imaju određen učinak. Jednom kada netko sazna s kime se konzultira prije nego što je donesena odluka i čije je odobrenje znak prihvatljivosti, zna tko upravlja stvarima.

Elite nisu urote. Rijetko se mala grupa ljudi udruži i pokuša prevladati nad većom zbog svojih vlastitih ciljeva. Elite nisu ni manje ni više nego grupe prijatelja/ica ili znanaca koji/e također participiraju u istim političkim aktivnostima; vjerojatno bi tu bile i da ne održavaju prijateljske veze. Slučajnost je ta koja kod ova dva fenomena kreira elite bilo koje grupe i čini ih tako teškima za uništenje.

Te prijateljske grupe funkcioniraju kao mreže za komunikaciju izvan regularnih kanala komunikacije koje je postavila grupa. Ako takvi kanali ne postoje, one služe kao jedina mreža za komunikaciju. Zbog prijateljstva, uzajamnih vrijednosti i orijentacije, međusobnih razgovora i konzultacija kada se donose zajedničke odluke, ljudi uključeni u ovakve grupe imaju veću moć od onih koji to nisu. A rijetke su grupe koje ne uspostavljaju neformalne mreže komunikacije kroz osobna prijateljstva među nekim članovima i članicama grupe.

Neke grupe, ovisno o njihovoj veličini, mogu imati više od jedne takve neformalne mreže komunikacije. One se čak mogu i preklapati. Kada postoji samo jedna takva mreža, ona postaje elita, ako je u pitanju nestrukturirana grupa, htjeli/e to članovi/ice mreže ili ne. Ako postoji jedna takva mreža u strukturiranoj grupi ona može i ne mora postati elita, ovisno o sastavu i prirodi grupe, tj. ove formalne strukture. Ako postoje dvije ili više mreža prijateljstava, može doći do međusobne borbe za formalnu moć u grupi. Ovo je najčešće najzdravija situacija. Ostali članovi/ice su u poziciji arbitra za natjecateljske mreže i zbog toga mogu postavljati zahtjeve grupi kojoj daju privremenu podršku.

Budući da grupe u pokretu (za oslobođenje žena, op. prev.) nisu donijele konkretne odluke o tome tko će ispoljavati moć među članovima/icama, mnogi su različiti kriteriji u upotrebi širom države. U skladu s promjenama pokreta kroz određeno vrijeme, brak je izgubio ulogu kriterija za aktivnu participaciju, iako sve neformalne elite još uvijek uspostavljaju standarde po kojima žene s određenim karakteristikama, materijalnim i osobnim, mogu participirati. To su često: porijeklo iz srednje klase (usprkos retorici povezanosti s radničkom klasom), bračno stanje (udate), kohabitacija, homoseksualnost (realna ili izmišljena), dob od 20 do 30 godina, obrazovanje na koledžu ili barem nekakva slična obrazovna pozadina tog tipa, “otkačenost”, ali ne pretjerana, “majstorstvo”, ali ne pretjerano, politička linija ili identifikacija kao “radikalna”, posjedovanje nekih “ženskih” osobina, kao npr. “profinjenost”, “dražesnost”, “ljubaznost”, podobni stil oblačenja (u tradicionalnom ili antitradicionalnom smislu), itd. Postoje i neke osobine koje će odrediti nekoga kao “devijantnu” osobu s kojom se ne smije povezivati. To uključuje: “starost”, puno radno vrijeme i predanost karijeri, neljubaznost i odsustvo “draži”, te odsustvo veze (niti heteroseksualna ni homoseksualna).

Mogli bi uključiti i druge kriterije, ali svi imaju slična polja i značenja. Karakteristike bitne za participaciju su u svim neformalnim elitama u pokretu i, dakle, bitne za manifestaciju moći, tiču se porijekla (klasnog), osobnosti, dobi i raspoređenog vremena. Ne uključuju nečiju kompetenciju, predanost feminizmu, talente ili potencijalnu vrijednost za kontribuciju u pokretu. Ovo su i kriteriji za determiniranje prijateljstava. Drugi su oni koje svaka organizacija ili pokret treba koristiti ako teži političkoj učinkovitosti.

Iako je ova analiza procesa formiranja elite u manjim grupama bila postavljena iz kritičke perspektive, ona nije napravljena u uvjerenju da će ove neformalne strukture neizbježno biti loše. Sve grupe stvaraju neformalne strukture kao rezultat obrazaca interakcije među članovima. Takve neformalne strukture mogu činiti vrlo korisne stvari. Ali, samo su potpuno nestrukturirane grupe pod potpunom vladom istih. Kada se neformalne elite kombiniraju s mitom o “nestrukturiranosti” tu je teško čak i pokušati ograničiti moć. One postaju nestalne i hirovite.

To može imati dvije potencijalno negativne posljedice kojih trebamo biti svjesni i kojih se trebamo paziti. Prva je da će neformalna struktura u donošenju odluka biti kao “sestrinstvo”: jedna u kojoj ljudi slušaju druge zbog osobnih simpatija, a ne zbog toga što govore značajne stvari. Dok god pokret ne radi značajne stvari, ovo nije toliko važno. Ali ako razvoj te pojave ne bude zaustavljen u primarnom stupnju, doći će do promjene u neškodljivom trendu. Druga je da neformalne strukture nemaju obavezu biti odgovorne grupi u cjelini. Njihova moć im nije dodijeljena, ne može biti ni oduzeta. Njihov utjecaj nije baziran na njihovim zaslugama prema grupi; stoga, ne moraju biti direktno pod utjecajem grupe. Nije nužno da ih ovo lišava odgovornosti. Oni/e koji/e žele zadržati svoj utjecaj u pravilu će nastojati biti odgovorni. Grupa jednostavno nije u stanju nametnuti takvu odgovornost; to ovisi o interesima elite.

Sistem “zvijezda”

Ideja “nestrukturiranosti” stvara “sistem zvijezda”. Živimo u društvu u kojem se očekuje da političke grupe donose odluke i izabiru osobe koje će ih artikulirati u javnosti. Tisak i javnost ne znaju ozbiljno saslušati žensku osobu; oni žele znati kako se osjeća grupa. Samo su tri metode do sada razvijene za izražavenje mišljenja grupe: glasanje ili referendum, anketa i selekcija predstavnika/ca grupe na određenom sastanku. Pokret za oslobođenje žena do sada nije iskoristio niti jednu od ovih metoda za komunikaciju s javnošću. Niti pokret kao cjelina ili većina njegovih mnogobrojnih grupa nisu razvile načine razjašnjavanja svojih stavova o različitim problemima. No, javnost je naviknuta na glasnogovornike/ce.

Iako svjesno nije izabrao glasnogovornika/cu, pokret je izrodio mnoge žene koje su zainteresirale javnost zbog različitih razloga. Ove žene ne predstavljaju nijednu posebnu grupu niti etablirano mišljenje; one su toga svjesne i to priznaju. Ali, budući da ne postoje službeni glasnogovornici ili tijela za donošenje odluka koje se može intervjuirati kada se nastoji saznati stav pokreta prema određenim problemima, ove se žene smatra glasnogovornicama. Zbog toga, htjele one to ili ne, prisutne u javnosti, greškom dobivaju ulogu glasnogovornica.

Ovo je porijeklo veze koja se osjeti prema ženama koje su etiketirane kao zvijezde. Budući da ih pokret nije izabrao da predstavlja njegove poglede, zamjera im se kada mediji pretpostavljaju da govore u njegovo ime. Kao posljedica sistema “zvijezda” javlja se individualna neodgovornost koju pokret osuđuje. Kada pokret izgubi sestru koja postaje “zvijezda”, on gubi i najmanju kontrolu koju je imao nad tom osobom – ona postaje slobodna da počini sve individualističke grijehe za koje je bila optuživana.

Politička impotencija

Nestrukturirane grupe mogu biti vrlo uspješne u nastojanju da žene progovore nešto o svojim životima; u konkretnim akcijama one to nisu. Osim u slučaju da se način funkcioniranja grupe promijeni; ona posrće kada se ljudi zasite “pustih razgovora” i dođe do stupnja kada žele napraviti nešto više. Budući da je pokret u većini gradova nestrukturiran poput atomiziranih grupica, on nije posebno aktivniji nego što su to odvojene grupe na različitim zadacima. Neformalna struktura je rijetko dovoljno dobro povezana s ljudima da bi mogla efektivno funkcionirati. Zbog toga pokret generira veliku količinu emocija, a slabe i rijetke pozitivne rezultate. Nažalost, posljedice nisu bezazlene, a žrtva postaje sam pokret.

Neke grupe su se transformirale u lokalne projekte, ako nisu uključivale velik broj ljudi, te sada imaju usko područje djelovanja. Ovaj oblik ograničava aktivnosti pokreta na lokalni nivo. Također, da bi mogle funcionirati kao takve, ove grupe se uglavnom moraju reducirati na neformalnu grupu prijatelja koja je sve i započela. Ovo isključuje mnoge žene iz participacije. Dok god je jedini način participiranja u pokretu članstvo u maloj grupi, one žene koje joj ne pripadaju su u razvidnom gubitku i zaostatku. Dok su god grupice prijatelja srž organizacijske aktivnosti, elitizam postaje institucionaliziran.

Za one grupe koje ne mogu iznjedriti lokalni projekt kojemu bi se posvetili, sam čin druženja je razlog da se nastave družiti, tj. da se grupa održi. Kada grupa nema zadatak (a podizanje svijesti je zadatak) ljudi u grupi usmjeravaju na kontrolu ostalih članova grupe. Tome nije uzrok maliciozna želja za manipulacijom drugima (iako je i to ponekad slučaj) koliko je to nedostatak ičeg pametnijeg i korisnijeg što ljudi mogu učiniti sa sobom, svojim talentima i kreativnošću. Sposobni ljudi koji imaju vremena i moraju opravdati svoje prisustvo ulažu trud u osobnu kontrolu te provode vrijeme kritizirajući druge članove grupe. Bezobzirna konkurencija i osobne igre moći su dnevni red. Kada je grupa na nekom zadatku, ljudi nauče funkcionirati s drugima prihvaćajući ih kakvi jesu i podređujući antipatije prema drugima višim ciljevima. Postoje granice pritiska na želji za preobrazbom svake osobe prema našoj vlastitoj slici.

Kraj podizanja svijesti ostavlja ljude bez cilja, a odsustvo strukture ostavlja ih bez metoda dolaženja do cilja. Žene u pokretu se ili okreću sebi ili sestrama ili traže alternative za akciju. Malo je mogućih alternativa. Neke žene samo “rade po svome”. To može dovesti do velikog razvoja individualne kreativnosti koja je umnogome korisna za pokret, ali to nije alternativa koju mogu prihvatiti sve žene. Ne bi se moglo ni ustvrditi niti to da je ova alternativa pogodna za duh grupnog truda i suradnje. Upravo obrnuto. Druge žene se isključe iz pokreta potpuno jer ne žele stvarati individualne projekte, a nisu uspjele pronaći, uključiti se ili započeti grupne projekte koji bi ih zanimali.

Mnoge se okrenu drugim političkim organizacijama koje će im pružiti strukturiranu, efektivnu aktivnost koju nisu mogle pronaći u ženskom pokretu. Tako, one organizacije koje na oslobođenje žena gledaju kao na jedini problem među mnogim drugim problemima, smatraju pokret za oslobođenje žena velikim prostorom za nove članove. Nema potrebe da se takve organizacije “infiltriraju” (iako ovo nije isključeno). Želja za korisnom političkom aktivnošću koju generiraju žene uključivanjem u pokret dostatan je da se ohrabre i uključe u druge organizacije. Sam pokret, kao takav, ne omogućava protok njihovim novim idejama i svježoj energiji.

Žene koje se pridruže drugim političkim organizacijama i ostanu u pokretu za oslobođenje žena ili se priključe pokretu za oslobođenje žena dok ostaju u drugim političkim organizacijama, u zamjenu postaju okvir novih neformalnih struktura. Ove prijateljske mreže bazirane su na njihovom zajedničkom “ne” – feminističkom djelovanju prije nego na karakteristikama o kojima smo govorili ranije; međutim, mreža funkcionira uglavnom na isti način. Uslijed međusobnih zajedničkih vrijednosti, ideja i političkih orijentacija, one također postaju neformalne, neplanirane, neizabrane elite bez odgovornosti – neovisno o tome žele li one to ili ne.

Stare neformalne elite, razvijene ranije u različitim grupama pokreta, obično gledaju na nove kao na prijetnju. To je ispravno percipiranje. Takve politički orijentirane mreže teško pristaju na to da budu samo “sestrinstva”, kao što su to bila mnoga stara te nastoje promovirati svoje političke, kao i feminističke ideje. To je prirodno, ali posljedice ove pojave na pokret nikad nisu bile adekvatno prodiskutirane. Stare elite rijetko pristaju na iznošenje ovih razlika u mišljenju otvoreno jer bi to uključivalo i razotkrivanje prirode neformalne strukture grupe. Mnoge od ovih elita skrivale su se pod zastavom “antielitizma” i “nestrukturiranosti”. Da bi pružile kontraefekt nadmetanju s drugom neformalnom strukturom morale bi postati “javne”, a ta mogućnost obiluje raznim opasnim implikacijama. Shodno tome, da bi održale svoju moć, lakše je racionalizirati izbacivanje članova/ica druge neformalne strukture sredstvima poput optužbi za komunizam, lezbijstvo ili konzervativnost. Jedina druga alternativa je formalno strukturirati grupu, tako da njihova moć postane institucionalizirana. Ovo nije uvijek moguće. Ako su neformalne elite bile dobro strukturirane i imale veliku moć u prošlosti, takva je alternativa ostvariva. Ove grupe imaju povijest političke učinkovitosti, budući da se uska povezanost neformalne strukture pokazala odgovarajućom zamjenom za formalnu strukturu. Strukturiranje im uvelike i ne popravlja ulogu, iako ih institucionalizacija moći ne otvara za formalne izazove. Upravo su one grupe koje imaju najveću potrebu za strukturom često najmanje sposobne za stvaranje iste. Njihove neformalne strukture nisu dobro formirane, a privrženost ideologiji “nestrukturiranosti” čini ih nesklonima mijenjanju taktike. Što je grupa manje strukturirana, to je manje neformalnih grupa; što je više priklonjena ideologiji “nestrukturiranosti” to je ranjivija i mogućnost da je preuzme grupa političkih prijatelja/ica veća je.

Budući da je pokret kao cjelina također nestrukturiran, kao i većina njegovih grupa članica, na sličan je način podložan indirektnom utjecaju. Ali, taj se fenomen manifestira drugačije. Na lokalnom nivou, većina grupa može djelovati autonomno, ali samo su grupe koje mogu organizirati nacionalne akcije, nacionalno organizirane grupe. Prema tome, često su strukturirane feminističke organizacije te koje omogućuju nacionalne smjernice za feminističke aktivnosti, a te smjernice determinirane su prioritetima ovih organizacija. Takve grupe kao što je Nacionalna organizacija žena (NOW) i Liga akcije ravnopravnosti žena (WEAL) te neki lijevi ženski odbori, jednostavno su jedine organizacije sposobne organizirati nacionalnu kampanju. Mnoštvo nestrukturiranih grupa za oslobođenje žena može odlučiti hoće li podržati ili neće te nacionalne kampanje, ali nesposobne su organizirati vlastite. Posljedično, njihovi članovi postaju trupe pod vodstvom strukturiranih organizacija. One čak nemaju načina za donošenje odluke o prioritetima.

Što je grupa manje strukturirana, to ima manje kontrole nad smjerom u kojem se razvija i političkim akcijama u koje se uključuje. To ne znači da se njihove ideje ne šire. Određenim interesom medija i prikladnosti socijalnih uvjeta, ideje će se i dalje širiti. Ali, širenje ideja ne znači da će one biti prihvaćene; to znači jedino da se o njima priča. Dok god se mogu primjeniti individualno iz njih može proizaći akcija; dok zahtijevaju koordiniranu političku moć to ne može biti slučaj.

Dok se god pokret za oslobođenje žena posvećuje formi organizacije koja naglašava manje, neaktivne diskusione grupe prijatelja/ica, njegovi problemi nestrukturiranosti neće se osjetiti. Ipak, ovaj način organiziranja ima svoje granice; politički je neučinkovit, isključiv i diskriminativan prema ženama koje nisu ili ne mogu biti vezane za prijateljske mreže. Oni/e koji/e se ne uklapaju u ono što već postoji, i to zbog klase, rase, zanimanja, roditeljskog i bračnog stanja ili osobnosti, neizbježno će biti obeshrabreni od pokušaja participiranja. Oni koji se ne uklapaju razvit će povjeren im interes u zadržavanju stvari kakve jesu.

Dodijeljeni interes neformalne grupe bit će održavan od strane neformalne strukture koja postoji i pokret neće naći načina da odredi pozicije moći unutar svoje strukture. Ako pokret bude nastavio svjesno izbjegavati odabir nosioca moći, to neće samo od sebe uništiti moć. Sve što time čini je odricanje od zahtjeva da oni koji imaju moć budu odgovorni. Ako pokret nastavlja držati disperziranu moć, koliko to može biti, jer zna da ne može zahtijevati odgovornost od onih koji/e je posjeduju, to sprečava neku grupu ili osobu od totalne dominacije. Ali, to simultano osigurava da pokret bude sve manje učinkovit. Neka sredina između dominacije i lišenosti učinkovitosti može i mora biti pronađena.

Ti problemi izranjanju danas jer se priroda pokreta nužno mijenja. Podizanje svijesti, kao glavna funkcija pokreta za oslobođenje žena, zastarijeva. Uslijed intenzivnog medijskog publiciteta u posljednje dvije godine i mnogobrojnih knjiga i članaka koji trenutno cirkuliraju u javnosti, oslobođenje žena je postala udomaćena sintagma. O njemu se diskutira, a neformalne atomizirane grupice formiraju ljudi koji nisu eksplicitno povezani s niti jednom grupom u pokretu. Isključivo edukativni rad nije toliko nužno potreban. Pokret mora napredovati na drugim zadacima. Mora odrediti prioritete, artikulirati ciljeve i boriti se na koordiniran način. Da bi to postigao, mora se koordinirati lokalno, regionalno i nacionalno.

Principi demokratskog stukturiranja

Kada se pokret oslobodi ideologije “nestrukturiranosti”, bit će slobodan razviti oblike organiziranja koji su najprikladniji za njegovo zdravo funkcioniranje. To ne znači da moramo zalutati u drugi ekstrem i slijepo oponašati tradicionalne modele organizacije. Ali ne znači niti to da bi ih trebali slijepo odbacivati. Neke će se tradicionalne tehnike pokazati korisnima, iako ne savršenima; neke će nam dati uvida u ono što ne smijemo uraditi, u cilju realizacije određenih želja uz minimalne poteškoće za pojedince/ke u pokretu. Uglavnom, morat ćemo eksperimentirati s različitim oblicima strukturiranja i razviti široki spektar tehnika koje ćemo koristiti u različitim situacijama. “Sistem ždrijeba” je jedna takva ideja koja je nikla iz pokreta. Nije upotrebljiva u svim situacijama, ali je korisna u nekim. Potrebne su nam druge ideje za strukturiranje. Ali, prije nego što počnemo promišljeno eksperimentirati, moramo prihvatiti ideju da ne postoji ništa inherentno loše u strukturi kao takvoj – samo neumjerena manifestacija.

Dok se uključujemo u ovaj proces pokušaja i pogrešaka, moramo imati na umu neke principe esencijalne demokratskom strukturiranju koji su također i politički učinkoviti:

1. Delegacija određenih ovlasti određenoj osobi za određene zadatke kroz demokratsku proceduru. Pustiti ljude da pretpostave da poslovi ili zadaci na ogluhu znači samo da nisu pouzdano napravljeni. Ako su ljudi izabrani da odrade zadatke, pogotovo ako se to dogodi nakon izraza interesa ili volje da se to izvrši, to predstavlja obavezu koju se ne može ignorirati.

2. Zahtijevanje od delegata da budu odgovorni/e onima koji su ih izabrali. Na ovaj način grupa ima kontrolu nad osobama u poziciji moći. Pojedinac/ka može imati moć, ali grupa odlučuje o tome kako će se ona manifestirati.

3. Rotacija zadataka među osobama. Odgovornosti koje predugo ima jedna osoba, neformalno ili formalno, postaju vlasništvo te osobe i ne napuštaju se lako, te je grupa teško kontrolira. U protivnom, ako su zadaci, pak, preučestalo rotirani, osoba nema vremena naučiti posao, te zahtijeva osjećaj zadovoljstva što dobro obavlja zadatke.

4. Distribucija moći među što većim mogućim (i razumnim) brojem ljudi. To sprečava stvaranje monopola moći i od onih na poziciji moći zahtijeva da se konzultiraju s mnogim drugima u vršenju dužnosti. Također, ovo daje mnogima priliku da preuzmu odgovornost za određene zadatke i pri tome nešto i nauče.

5. Podjela zadataka po racionalnom kriteriju. Izabiranje nekoga na poziciju zbog toga što uživa simpatije u grupi ili dodjeljivanje teških poslova onima koji su omraženi, ne služi niti grupi ni pojedincu/ki. Sposobnost, interes i odgovornost u takvoj selekciji moraju biti glavni elementi. Ljudi moraju dobiti priliku da nauče vještine koje nemaju, ali ovo je najbolje učiniti kroz neku vrstu “šegrtstva”, radije nego metodom “potoni – plivaj”. Dužnost s kojom se osoba ne može nositi je demoralizirajuća. Također, isključivanje iz poslova koje netko može obavljati dobro ne ohrabruje osobu da razvije određene vještine. Žene su zbog svoje kompetencije kažnjavane kroz veći dio ljudske povijesti – pokret ne mora ponavljati ovaj proces.

6. Širenje informacija među svima što je češće moguće. Informacija je moć. Kada neformalna grupa širi nove ideje i informacije među sobom, a izvan grupe, već je uključena u proces formiranja mišljenja – bez grupne participacije. Što više netko zna o tome kako stvari funkcioniraju, to više može biti politički učinkovit.

7. Jednak pristup resursima potrebnima grupi. Ovo nije uvijek savršeno moguće, ali tome se treba težiti. Član/ica koji/a ima monopol nad potrebnim resursom (npr. tiskarski stroj ili tamna komora koju posjeduje muž) može neopravdano utjecati na korištenje tog resursa. Vještine i informacije također su resursi. One su pravedno dostupne tek kada su članovi/ice voljni naučiti druge ono što znaju.

Kada su ovi principi primjenjeni, oni osiguravaju da bilo koje strukture razvijene u pokretu budu pod kontrolom i odgovorne grupi. Grupa ljudi u poziciji moći bit će raspršena, fleksibilna, otvorena i privremena. Ona neće moći tako lako institucionalizirati svoju moć jer će zadnju riječ u donošenju odluka imati grupa kao cjelina. Grupa će imati moć predodrediti tko će imati moć unutar nje same.