Irska i tragedija europskih programa štednje

Donosimo prijevod teksta Richarda Wolffa u kojemu govori o ekonomskim, političkim i klasnim implikacijama ‘spašavanja’ Irske i drugih zemalja europske kapitalističke periferije. Pritom naglašava ekonomsku kontraproduktivnost poopćenih mjera štednje i neplauzibilnost njihova pravdanja tezama o ‘komparativnoj prednosti’. Socijalna cijena takve politike bitno nadilazi njezine obećane, a vrlo upitne ekonomske učinke.


Europski financijski i politički vladari silom guraju irski narod u socijalnu katastrofu. Time se dodatno pogoršavaju paralelni procesi u Grčkoj i zemljama istočne Europe, ali i najavljuju slični planovi za Portugal i Španjolsku. Uzrok svih tih katastrofa – globalna ekonomska kriza – proizašao je iz interakcije triju velikih institucija kapitalizma: privatnog vlasništva, tržišta i eksploatacijske organizacije proizvodnje. Uništenje ljudskih života i propadanje neiskorištenih resursa momenti su koje treba pribrojati nepravdama svojstvenima kapitalističkim ciklusima, u kojima jedni gube, a drugi dobivaju. U zbroju, užasi koji proizlaze iz ovog perioda kapitalizma čine smiješnima stare tvrdnje koje ga predstavljaju kao najefikasniji i najdinamičniji od svih društvenih sustava.

Irske privatne banke s entuzijazmom su se strmoglavile u 25 godina “slobodnih, otvorenih, međunarodnih tržišta kapitala”: globalno su se zaduživale, neoprezno dijelile kredite, preuzimale i širile daleko previše rizika. “Efikasnost” tih “oslobođenih tržišta kapitala” pokazala se, međutim, iluzornom. Kriza koja je uslijedila svela je sve ekonomiste, političare i novinare koji su javnost uvjeravali da je moderni globalni kapitalizam motor nepretka i prosperiteta bez granica na protagoniste u lošem vicu. Kriza je razotkrila pune razmjere bankrota irskih banaka. Otkrila je, međutim, i moć ugroženih kapitalista da prisile vladu na “socijalizaciju” njihovih gubitaka – time što će jamčiti za njihove dugove. Tim potezom neotplativi privatni dugovi banaka preneseni su u državne knjige i postali neotplativ javni dug.

Europske banke – koje su prethodno u opasnim količinama posuđivale novac irskim bankama – nisu mogle podnijeti perspektivu da Irska možda neće moći, ili – zbog masovnog pritiska odozdo – neće htjeti, otplatiti dugove koje je vlada preuzela od privatnih banaka. Zato su europske banke odlučile ponoviti ono što su irske banke učinile prije njih: prisilile su vlasti Europske unije da irskoj vladi posude novac koji će pokriti socijalizaciju dugova irskih banaka.

EU je slične kredite već osigurao Grčkoj i vladama nekolicine drugih država. Iz istih razloga. U tim je zemljama globalna kapitalistička kriza razotkrila ili ogromne gubitke njihovih banaka ili ekscesivni dug države, akumuliran kroz godine javnog zaduživanja kojima se krpalo zakazivanje kapitalizma kao sustava (ili oboje). U svim tim slučajevima, EU je novac za kredite kojima je spašavao vlade država članica namaknuo vlastitim zaduživanjem, što predstavlja dodatan sloj u socijalizaciji financijskih katastrofa kapitalizma.

Zbog toga sada sve razine vlasti – od upravnih vrhova EU-a sve do vlada pojedinih država članica – započinju proces prisiljavanja Europljana da plate račun golemih pogrešaka, gubitaka i korupcije privatnog kapitala. Ti troškovi uključuju kamate na sve kredite koje je EU dala vladama i otplatu glavnice. Na snazi je program rezova i mjera štednje, uključujći dizanje poreza cijelim populacijama i/ili rezanje javnih programa i plaća koje bi osiguralo ili oslobodilo novac za otplatu dugova zajmodavcima koji su odlučili financirati socijalizaciju troškova zakazivanja privatnog kapitala.

Srednjim i siromašnijim slojevima poručuje se da su njihove patnje pod mjerama štednje (pored patnji koje proizlaze iz same krize) njihov udio u “odricanjima koja vrijede za sve”. Mjere štednje tako se prikazuju kao demokratska nužnost koja obuhvaća ravnomjerno sve članove zajednice. Istovremeno, međutim, poslodavci i bogati – mala manjina Europljana s dovoljno sredstava da mogu posuđivati Uniji i vladama njezinih država članica – ubirat će kamate i rate otplate glavnice, ekstrahirane mjerama štednje. Korisnici te politike dakle nipošto neće biti “ravnomjerno raspoređeni”. Ravnomjernost učinaka rezervirana je isključivo za žrtve rezova.

Uspjeh cijele ove operacije kapitalističke podvale ovisit će prvenstveno o jednoj stvari: spremnosti masâ da je prihvate i trpe. Nakon inicijalnih protesta, sljedeća faza bit će, čini se, rezignacija. U nadi da gore mjere od prvog vala rezova neće biti potrebne. No, rezignacija masâ samo ohrabruje kapitaliste, bogate, i njihove političke aparatčike da još veći dio tereta i troškova krize (koja ni približno nije okončana) prebace na leđa većine populacije. Rezignacija bi se tako mogla ispostaviti još manje prihvatljivom od prividno neučinkovitih i uzaludnih protesta koji su joj prethodili. A kamo onda?

Konačno, treba razmotriti i sljedeće: grčki političari program štednje pravdaju tvrdnjama da će smanjenjem nadnica i drugih troškova za poslodavce Grčka “postati kompetitivnija” i time privući investicije koje stvaraju radna mjesta, prvenstveno iz ostatka Europe. Međutim, sad kada i Irska, nekoliko istočnoeuropskih zemalja, Portugal i Španjolska sprovode vlastite programe štednje, nijedan se investitor neće obvezati na ulaganja u Grčkoj a da prethodno ne usporedi povoljnosti prilika u njoj s prilikama za poslovanje koje se stvaraju drugdje. Ista logika vrijedi za paralelna opravdanja rezova u svakoj drugoj europskoj zemlji. A može li itko sumnjati da će Njemačka i druge bogate europske zemlje poduzeti sve u svojoj moći da spriječe egzodus svojih industrija u jeftinije zone europske periferije (kao što to, uostalom, uspješno čine već godinama)?

Kao što ni opetovane davalvacije valuta prije nametanja zajedničke valute nisu značajnije pomogle poboljšanju relativnih pozicija siromašnijih europskih zemalja, tako im ni dueliranja programima štednje danas neće bitno pomoći. Ali će zato tim više patnje biti naneseno većini populacije. Zabilježimo dakle još jedan uspjeh za globalni kapitalizam i način njegova funkcioniranja.


S engleskog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve