Studentski prosvjedi i novonastalo nezadovoljstvo mladih

“iPod generaciju” dugo se otpisivalo kao apatične, razmažene rasipnike; skupinu nepismenih likova iz humoristične serije Nathan Barley koji sišu resurse svojih roditelja. Pa ipak, od zauzimanja središnjice torijevaca do vala blokada fakulteta, ti isti mladi sada predvode javni otpor rezovima konzervativno-liberalne koalicijske vlade. Utrostručenje školarina nesumnjivo je ozbiljna stvar, ali ono predstavlja samo mali dio problema s kojima su mladi u Britaniji suočeni. Rastuća svijest o generacijskim neuravnoteženostima, rasplamsana mjerama štednje ministra financija Georgea Osbornea, mogla bi studentske prosvjede pretvoriti u lavinu šire mobilizacije nezadovoljnih mladih.

Generacijski motivirana politika nesumnjivo je u usponu. Ove godine objavljene su već dvije knjige na tu temu: The Pinch Davida Willetta i nezamjenjiva Jilted Generation Eda Howkera i Shiva Malika. Iako su obje vrlo oprezne u pripisivanju krivnje, pružaju čvrste i dobro utemeljene argumente o naciji koja je izgubila dodir s generacijskim obavezama. Od stanovanja i modela “javno-privatnog partnerstva” poput PFI-ja (private finance initiative) do mirovina i obrazovanja, slika koja se kristalizira svjedoči o podivljalom izvlaštenju budućnosti i prošlosti. Prvenstveni gubitnici su, u svim slučajevima, mladi.

Visoke cijene nekretnina

Jaz između mladih i starih nigdje nije tako izražen kao po pitanju stanovanja. U preko 60% jedinica lokalne vlasti, netko s prosječnom plaćom ne može si priuštiti kupnju kuće ili stana. Potaknute otvaranjem tržišta nekretnina kupljenih za iznajmljivanje (buy-to-let) i dostupnosti lakih kredita, prosječne cijene nekretnina više su se nego utrostručile u periodu između 1997. i 2009. godine (Jilted Generation). U pogledu generacijskog udjela, omjer kućevlasnikâ mlađih od 35 godina smanjio se s 51%, koliko ih je bilo 1990. godine, na samo 29% 2010. Mladi su ljudi potpuno izgurani s tržišta uslijed previsokih cijena. Daleko od toga da ovo bude razlog za zabrinutost, rastućim se cijenama nekretnina beskrajno radovalo.

Tako većini mladih ne preostaje ništa drugo doli podstanarstvo, prvenstveno u privatnom sektoru gdje mlađi od 35 godina čine preko 50% podstanara (Ibid). Za razliku od kućevlasnika ili podstanara u državnom smještaju, privatni podstanari ne samo da plaćaju znatno više za svoj dom već su i podložni nesigurnosti modernog ugovora o podstanarstvu. Kad vam jednogodišnji ugovor istekne, možete biti iseljeni u roku od dva mjeseca. Iz generacijske perspektive, čije hipoteke ovi podstanari financiraju?

U godinama ekonomskog procvata, nekretnine kupljene za iznajmljivanje mogle su se kupiti i sa samo 11% učešća. U kombinaciji s povoljnim poreznim režimom, bilo je to idealno tržište za imućne baby boomere no katastrofalno za mlade. Ekstenzivan državni smještaj izgrađen u poslijeratnom periodu većinom je rasprodan pod Thatcheričinom politikom „prava na kupnju“, kojom se nacionalna imovina prebacila iz javnih u ruke privatnika. Činjenica da se propustilo obnoviti zalihe državnih kuća i stanova još je jedan značajan doprinos trenutnom manjku stambenog smještaja. Ono što je bilo naslijeđeno nije proslijeđeno dalje.

Tržište „fleksibilnog“ rada

Prelazak na tržište „fleksibilnog“ rada također je prouzročio specifične probleme mladima. Taj je izraz velikodušan eufemizam za smanjene plaće i nisku sigurnost zaposlenja, što su omogućili globalni tokovi radne snage i reforme zapošljavanja koje pogoduju industriji. Posljedica toga je nedostatak poticaja za obučavanje osoblja ili nuđenje pripravništva; ti su troškovi umjesto toga prebačeni na same zaposlenike i porezne obveznike općenito. Broj se pripravništava isto tako srozao. Ranije ove godine, na natječaj telekomunikacijske tvrtke BT poslano je 24.000 prijava za samo 221 slobodno mjesto.

U toj „takozvanoj“ recesiji gubici radnih mjesta među mladima narasli su brže nego u ijednoj drugoj starosnoj grupi, ostavivši gotovo milijun mladih u dobi između 16 i 24 godina nezaposlenima (BBC). Napuhavanje dna tržišta rada nesumnjivo je dobro kako za poslovanje tako i za imućne, koji uživaju korist od nižih troškova i cijena, no mladi i manje plaćeni trpe najžešći udarac. Generacijska raspodjela bogatstva sve je neproporcionalnija: generacija baby boomera sada posjeduje punu polovicu britanskih nekretnina i imovine, dok oni mlađi od 45 posjeduju manje od jedne desetine.

Utrostručenjem školarina troškovi obrazovanja prebacuju se s države na pojedinca gotovo u potpunosti. Nakon što je naslijeđen sustav koji je visoko obrazovanje prepoznao kao javno dobro te ga stoga financirao javnim novcem, ono što je predano u naslijeđe je sustav u kojem će mnogi studenti obrazovanje platiti gotovo 40.000 funti, dok će mnogi siromašniji studenti u potpunosti odustati od upisa na fakultet. Ovaj „kabinet milijunaša“ sada prisiljava druge da plate za ono što su oni sami dobili besplatno.

Nasuprot tome, starija generacija ima pozamašnu izbornu moć te ih se sukladno tome nastoji i osvojiti. Pokušava ih se pridobiti besplatnim autobusnim prijevozom, besplatnim TV pretplatama i, najvrjednije od svega, osiguravanjem određenih poreznih prihoda za Državnu zdravstvenu službu (NHS) – koju uvjerljivo najviše koriste stariji ljudi. Kao šlag na torti nezadovoljstva dolazi činjenica da su mnoge nove bolnice Državne zdravstvene službe izgrađene u sklopu tridesetogodišnjih javno-privatnih partnerstva; njih će uvelike otplatiti mladi, po pretjeranim cijenama. Budući da je ponestalo imovine koju je moguće rasprodati, ekstenzivna javno-privatna partnerstva predstavljaju kreditnu karticu s 200 milijardi funti i otplatom koja se proteže do sredine stoljeća. Dodamo li tome nadolazeću mirovinsku krizu slika postaje uistinu veoma ozbiljna, razmjer dugovanja koji se prosljeđuje je zapanjujuć.

Tema koja se ponavlja je nedostatak reciprociteta. Ono u čemu je uživala jedna generacija trebalo bi biti zaštićeno za iduću; ovaj dug potomcima u mnogim je područjima potraćen. Generacijsko trvenje nije privlačna mogućnost, niti je pravedno ocrniti čitavu generaciju zbog ovih novonastalih neuravnoteženosti. Unatoč tome, postoje pitanja na koja treba odgovoriti, pitanja koja se kose s temeljnim osjećajem pravednosti. Uz široko rasprostranjenu nezaposlenost mladih, hendikepirajući nacionalni dug i državu koja se sve više smanjuje, napetost bi lako mogla narasti. Ono što je započelo kao marš na Millbank moglo bi uskoro prerasti u nešto puno dalekosežnije.