Uništavanje proizvodnje hrane

Sustavno uništavanje proizvodnje u određenoj grani privrede teško da je vijest u Hrvatskoj. Nestanak velike većine proizvodnih kapaciteta posljedica je svjesne i namjerne politike privatizacije koja je počela još u Jugoslaviji za vrijeme posljednje, Markovićeve vlade u dogovoru s MMF-om, a revno su je nastavile sve vlade devedesetih, pa ponovo vlada “koalicije” 2000. koja je započela još jedan veliki val privatizacija. Netko tko danas pogleda stanje hrvatskog gospodarstva teško će moći uopće vjerovati da je ova zemlja nekad bila div tekstilne i strojarske industrije od kojih je ova druga posebno važna za razvoj svake zemlje. Gotovo je nevjerojatno da se unatoč svim tim katastrofalnim iskustvima Vlada priprema zabiti posljednji čavao u još jednu granu proizvodnje koja još uvijek čini presudan dio izvoza – brodogradnju. Sve to nakon što je već uništila željezare vezane uz nju.

Neće biti pretjerano reći da su sve te privatizacije s katastrofalnim posljedicama u znatnoj mjeri potaknute stranim faktorom, u početku MMF-om, a sada Europskom unijom, kao i interesima malog broja profitera i kompradora. Ali privatizacije iz devedesetih i one sada razlikuju se u tome što je tada bilo ljudi koji su zaista vjerovali da je privatizacija preduvjet brzog gospodarskog uspona Hrvatske, dok nas danas samo sluge kapitala pokušavaju uvjeriti da je to nužno. No, dok je svaka od uništenih grana proizvodnje pojedinačno važna, postoji jedna koja je strateški presudna, a to je proizvodnja hrane. To zadovoljenje osnovne ljudske potrebe previše je važno da bi bilo prepušteno fluktuacijama tržišta. Zato najveće svjetske imperijalističke sile gorljivo štite vlastitu poljoprivredu: Kina izravnim ograničavanjem uvoza, a SAD i EU prije svega subvencijama. Poljoprivredne subvencije čine nevjerojatnih 40% budžeta EU. Ta ogromna sredstva imaju samo jednu ulogu – da zadrže status izvoznika hrane za zapadnoeuropske zemlje, status koji bi u “slobodnoj trgovini” brzo izgubile u konkurenciji s Afrikom i Azijom. Ulaskom novih članica iz Istočne Europe u EU dolazi do promjena u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (CAP) EU. Plan je učiniti poljoprivredu “konkurentnijom” i “dinamičnijom” što je samo šifra za usmjeravanje subvencija prema velikim tvrtkama umjesto prema malim proizvođačima. Time se osigurava da istočnoeuropski seljaci koji još nisu dio CAP-a neće u budućnosti konkurirati u proizvodnji hrane zapadnoeuropskim firmama. Te mjere pomoći će koncentraciji kapitala u zemljama zapadnoeuropskog centra, a istočnoeuropsku periferiju ostavit će trajno zavisnom direktnom intervencijom, a sve pod izgovorom tržišne održivosti. Odrazi ove politike vidljivi su i kod nas u zagovaranju “tržišno orijentirane” i “europske” poljoprivrede, ali i još više po nedavnim potezima Vlade. Početkom ove godine subvencije za stočarsku proizvodnju smanjena su na manje od četvrtine, a negdje i posve ukinute! Ovime je Vlada trajno onemogućila razvoj hrvatske proizvodnje hrane. Naime, ovogodišnja proizvodnja će bez sumnje biti znatno smanjena i vjerojatno će predstavljati minimum proizvodnje u zadnje vrijeme. Taj minimum bit će ubuduće maksimum pošto će se po ovogodišnjoj proizvodnji određivati kvote za Hrvatsku u Europkoj uniji.

Ova politika imat će katastrofalne posljedice na još jednoj razini. Nije nikakva tajna da sela u Hrvatskoj ubrzano stare i depopuliziraju, te postaju sve manje aktivna u proizvodnji. Ipak, u Hrvatskoj je prema zadnjem popisu još bilo preko preko 100 000 sitnih seljaka, tj. onih koji ne zapošljavaju tuđu radnu snagu. Politika EU i vlade imat će kao trajnu posljedicu gubitak izvora sredstava za život tih ljudi za koje nije osmišljen nikakav program zbrinjavanja, a još manje budućnost u proizvodnji hrane. Ova politika predstavlja dakle dvostruki zločin jer uništava budućnost hrvatskih seljaka, a uništavanjem domaće proizvodnje stavlja Hrvatsku u poziciju zavisnosti, što ugrožava budućnost svih nas. Ironično je da tu politiku provodi vlada koja je sastavljena od jedne stranke koja se predstavlja kao domoljubna stranka i druge koja se predstavlja kao seljačka. Još gore, u svemu tome je potpuno podržavaju sve one stranke koje se predstavljaju kao opozicija, a koje nikada nisu uspjele predložiti politiku koja bi bila manje katastrofalna po našu budućnost.

Preuzeto sa stranice Crvene akcije

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve