Uništavanje proizvodnje hrane

Sustavno uništavanje proizvodnje u određenoj grani privrede teško da je vijest u Hrvatskoj. Nestanak velike većine proizvodnih kapaciteta posljedica je svjesne i namjerne politike privatizacije koja je počela još u Jugoslaviji za vrijeme posljednje, Markovićeve vlade u dogovoru s MMF-om, a revno su je nastavile sve vlade devedesetih, pa ponovo vlada “koalicije” 2000. koja je započela još jedan veliki val privatizacija. Netko tko danas pogleda stanje hrvatskog gospodarstva teško će moći uopće vjerovati da je ova zemlja nekad bila div tekstilne i strojarske industrije od kojih je ova druga posebno važna za razvoj svake zemlje. Gotovo je nevjerojatno da se unatoč svim tim katastrofalnim iskustvima Vlada priprema zabiti posljednji čavao u još jednu granu proizvodnje koja još uvijek čini presudan dio izvoza – brodogradnju. Sve to nakon što je već uništila željezare vezane uz nju.

Neće biti pretjerano reći da su sve te privatizacije s katastrofalnim posljedicama u znatnoj mjeri potaknute stranim faktorom, u početku MMF-om, a sada Europskom unijom, kao i interesima malog broja profitera i kompradora. Ali privatizacije iz devedesetih i one sada razlikuju se u tome što je tada bilo ljudi koji su zaista vjerovali da je privatizacija preduvjet brzog gospodarskog uspona Hrvatske, dok nas danas samo sluge kapitala pokušavaju uvjeriti da je to nužno. No, dok je svaka od uništenih grana proizvodnje pojedinačno važna, postoji jedna koja je strateški presudna, a to je proizvodnja hrane. To zadovoljenje osnovne ljudske potrebe previše je važno da bi bilo prepušteno fluktuacijama tržišta. Zato najveće svjetske imperijalističke sile gorljivo štite vlastitu poljoprivredu: Kina izravnim ograničavanjem uvoza, a SAD i EU prije svega subvencijama. Poljoprivredne subvencije čine nevjerojatnih 40% budžeta EU. Ta ogromna sredstva imaju samo jednu ulogu – da zadrže status izvoznika hrane za zapadnoeuropske zemlje, status koji bi u “slobodnoj trgovini” brzo izgubile u konkurenciji s Afrikom i Azijom. Ulaskom novih članica iz Istočne Europe u EU dolazi do promjena u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (CAP) EU. Plan je učiniti poljoprivredu “konkurentnijom” i “dinamičnijom” što je samo šifra za usmjeravanje subvencija prema velikim tvrtkama umjesto prema malim proizvođačima. Time se osigurava da istočnoeuropski seljaci koji još nisu dio CAP-a neće u budućnosti konkurirati u proizvodnji hrane zapadnoeuropskim firmama. Te mjere pomoći će koncentraciji kapitala u zemljama zapadnoeuropskog centra, a istočnoeuropsku periferiju ostavit će trajno zavisnom direktnom intervencijom, a sve pod izgovorom tržišne održivosti. Odrazi ove politike vidljivi su i kod nas u zagovaranju “tržišno orijentirane” i “europske” poljoprivrede, ali i još više po nedavnim potezima Vlade. Početkom ove godine subvencije za stočarsku proizvodnju smanjena su na manje od četvrtine, a negdje i posve ukinute! Ovime je Vlada trajno onemogućila razvoj hrvatske proizvodnje hrane. Naime, ovogodišnja proizvodnja će bez sumnje biti znatno smanjena i vjerojatno će predstavljati minimum proizvodnje u zadnje vrijeme. Taj minimum bit će ubuduće maksimum pošto će se po ovogodišnjoj proizvodnji određivati kvote za Hrvatsku u Europkoj uniji.

Ova politika imat će katastrofalne posljedice na još jednoj razini. Nije nikakva tajna da sela u Hrvatskoj ubrzano stare i depopuliziraju, te postaju sve manje aktivna u proizvodnji. Ipak, u Hrvatskoj je prema zadnjem popisu još bilo preko preko 100 000 sitnih seljaka, tj. onih koji ne zapošljavaju tuđu radnu snagu. Politika EU i vlade imat će kao trajnu posljedicu gubitak izvora sredstava za život tih ljudi za koje nije osmišljen nikakav program zbrinjavanja, a još manje budućnost u proizvodnji hrane. Ova politika predstavlja dakle dvostruki zločin jer uništava budućnost hrvatskih seljaka, a uništavanjem domaće proizvodnje stavlja Hrvatsku u poziciju zavisnosti, što ugrožava budućnost svih nas. Ironično je da tu politiku provodi vlada koja je sastavljena od jedne stranke koja se predstavlja kao domoljubna stranka i druge koja se predstavlja kao seljačka. Još gore, u svemu tome je potpuno podržavaju sve one stranke koje se predstavljaju kao opozicija, a koje nikada nisu uspjele predložiti politiku koja bi bila manje katastrofalna po našu budućnost.

Preuzeto sa stranice Crvene akcije

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve