Planet slumova (I)

Proteklog je desetljeća urbano stanovništvo svijeta po prvi put u povijesti brojem nadmašilo ruralno, a u neljudskim uvjetima urbanih slamova danas živi gotovo milijardu ljudi. U izvrsno napisanom članku, danas već klasiku urbane teorije, izvorno objavljenom 2004. u časopisu New Left Review, američki urbanist i povjesničar Mike Davis sažima postojeće studije o slamovima, kritički propituje način na koji svjetske politike utječu na njihov nastanak i razvoj te rješenja koja nude.


Jednog dana sljedeće godine žena će roditi u lagoškom slamu Ajegunle, mladić će ostaviti svoje selo na zapadu Jave i uputiti se prema velegradskim svjetlima Jakarte, a seljak će preseliti svoju osiromašenu obitelj u jedno od mnogobrojnih pueblos jovenes u Limi. Konkretan događaj je nevažan i proći će posve nezapaženo. No ipak, to će biti prekretnica u ljudskoj povijesti. Prvi put će urbano stanovništvo Zemlje brojem nadmašiti ono ruralno. Štoviše, s obzirom na nepreciznost popisa stanovništva u Trećem svijetu, taj epohalni prijelaz možda se već dogodio.
Zemlja se urbanizira čak i brže nego što je prvotno predvidio Rimski klub u svom zloglasnom maltusovskom izvještaju iz 1972. Granice rasta. 1950. na svijetu je bilo 86 gradova s više od milijun stanovnika; danas ih je 400, a 2015.bit će ih barem 550.[1] Štoviše, gradovi su od 1950. apsorbirali gotovo dvije trećine eksplozivnog rasta globalne populacije, a danas rastu tjednom stopom od milijun novorođenih i useljenika.[2] Današnja urbana populacija (3,2 milijarde) veća je od cjelokupne svjetske populacije 1960. godine. U međuvremenu, globalno selo dosegnulo je maksimalnu populaciju (3,2 milijarde) i nakon 2020. počet će se smanjivati. Stoga će se cjelokupan svjetski rast populacije odvijati u gradovima, a predviđa se da će ona biti najveća 2050. i iznositi oko 10 milijardi.[3]

1. Urbani klimakterij

Gdje su heroji, kolonizatori, žrtve Metropolisa?
Brecht, iz Dnevnika, 1921.

Devedeset pet posto tog konačnog množenja čovječanstva dogodit će se u urbanim područjima zemalja u razvoju, čija će se populacija udvostručiti u sljedećem naraštaju, na gotovo 4 milijarde.[4] (Štoviše, kombinirane urbane populacije Kine, Indije i Brazila već su otprilike jednake zbrojenim urbanim populacijama Evrope i Amerike.) Najveličanstveniji rezultat bit će bujanje novih megagradova s više od 8 milijuna stanovnika, te još spektakularnijih hipergradova s više od 20 milijuna stanovnika (što je procjena broja urbanih stanovnika svijeta u doba Francuske revolucije).[5] Tokio je 1995. nedvojbeno prešao taj prag. Već 2025., prema Far Eastern Economic Review, samo će Azija imati deset ili jedanaest tako velikih konurbacija, uključujući Jakartu (24, 9 milijuna), Dhaku (25 milijuna) i Karachi (26, 5). Šangaj, čiji rast je desetljećima kočila politika namjerne podurbanizacije, mogao bi u svojoj golemoj metroregiji estuarija imati čak 27 milijuna stanovnika.[6] Procjenjuje se da bi Mumbai (Bombay) u međuvremenu mogao dosegnuti 33 milijuna stanovnika, iako nitko ne zna jesu li takve divovske koncentracije siromaštva biološki i ekološki održive.[7]
No dok su megagradovi najsvjetlije zvijezde na urbanom nebu, tri četvrtine tereta populacijskog rasta nosit će jedva vidljivi drugorazredni gradovi i manja urbana područja: mjesta na kojima, kako ističu istraživači UN-a, »ima malo ili nimalo planskih aktivnosti kako bi se ti ljudi prihvatili i kako bi im se osigurale komunalne usluge«.[8] U Kini (koja je prema službenim podacima 1997. bila 43 posto urbanizirana), broj gradova narastao je sa 193, koliko ih je bilo 1978., na 640. No, veliki metropolisi, unatoč iznimnom rastu, zapravo imaju sve manji udio ukupne urbane populacije. Glavninu ruralne radne snage koja je postala suvišna nakon tržišnih reforma započetih 1979. apsorbirali su mali gradovi i oni koji su nedavno postali velegradovi.[9] Slično tome, u Africi, eksploziju nekoliko divovskih gradova poput Lagosa (sa 300 000 1950. godine na 10 milijuna danas) pratila je preobrazba nekoliko desetaka gradića i oaza poput Ouagadougoua, Nouakchotta, Douale, Antananariva i Bamaka u velegradove veće od San Francisca ili Manchestera. U Latinskoj Americi, gdje velegradovi prvog reda čeznu za monopoliziranim rastom, sada rastu velegradovi drugog reda, kao što su Tijuana, Curitiba, Temuco, Salvador i Belem, »pri čemu najbrže rastu gradovi s brojem stanovnika između 100 000 i 500 000«.[10]
Štoviše, kao što je ustvrdio Gregory Guldin, urbanizaciju se mora pojmiti kao strukturalnu transformaciju na svim točkama urbano-ruralnog kontinuuma, uz intenzivnu interakciju između njih. U svojoj studiji slučaja s juga Kine, selo se urbanizira in situ te usput generira epohalne migracije. »Sela postaju više nalik na trgovačke i xiang gradove, a gradići i mali gradovi postaju više nalik na velegradove.« Rezultat toga, u Kini i u velikom dijelu Jugoistočne Azije, jest hermafroditski krajolik, djelomice urbanizirano selo o kojemu Guldin idrugi kažu da može biti »važan, nov put ljudskog naseljavanja i razvoja… oblik koji nije ni ruralan ni urban nego mješavina jednoga i drugoga, pri čemu gusta mreža transakcija povezuje velike urbane jezgre s područjima oko njih«.[11] U Indoneziji, gdje je sličan proces ruralno-urbane hibridizacije znatno uznapredovao u Jabotabeku (šire područje Jakarte), istraživači nazivaju te nove modele izgradnje zemlje desokotas i raspravljaju jesu li to prijelazni krajolici ili dramatično nova vrsta urbanizma.[12]
Urbanisti spekuliraju i o procesima koji povezuju zemlje Trećeg svijeta u neobične, nove mreže, koridore i hijerarhije. Na primjer, delte rijeka Zhu Jiang (Hong Kong — Guangzhou) i Jangce (Šangaj), kao i koridor Peking-Tianjin, brzo se razvijaju u urbano-industrijske megalopolise usporedive s Tokio-Osakom, donjim tokom Rajne i New York-Philadelphijom. No to može biti samo prvi stupanj u pojavljivanju još veće strukture: »neprekinutog urbanog koridora koji se proteže od Japana / Sjeverne Koreje do zapadne Jave«.[13] Tada će se gotovo sigurno Sangaj pridružiti Tokiju, New Yorku i Londonu kao jedan od »svjetskih gradova« koji kontroliraju globalnu mrežu tokova kapitala i informacija. Cijena toga novog urbanog poretka bit će sve veća nejednakost unutar i između gradova različitih veličina i obilježja. Na primjer, Guldin navodi zanimljive kineske rasprave o tome ne ustupa li stari jaz u prihodima i razvoju između sela i grada mjesto jednako bitnom jazu između malih gradova i obalnih divova.[14]

2. Povratak Dickensu

Vidjeh nebrojene rojeve, osuđene na tamu, prljavštinu, kugu, opscenost, bijedu i ranu smrt.
Dickens, »A December Vision«, 1850.

Dinamika urbanizacije Trećeg svijeta i potvrđuje i osporava prethodnike iz 19. i s početka 20. stoljeća u Evropi i Sjevernoj Americi. U Kini, najveća industrijska revolucija u povijesti djeluje kao arhimedovska poluga koja premješta populaciju veličine Evrope iz ruralnih područja u smogom zagušene gradove koji se penju u nebo. Rezultat toga je da će »Kina prestati biti prevladavajuće ruralna zemlja, što je tisućljećima bila«.[15] Doista, veliko oko šangajskog Svjetskog financijskog centra možda će uskoro promatrati golemi urbani svijet koji nije mogao zamisliti Mao, pa Čak ni Le Corbuisier. No u većini zemalja u razvoju, rast velegradova lišen je kineskog izvoznog stroja, kao i kineskog dotoka stranoga kapitala (koji je danas jednak polovici ukupnih investicija u zemlje u razvoju).
Drugdje se urbanizacija radikalno razdvojila od industrijalizacije, pa čak i razvoja per se. Neki bi ustvrdili da je to izraz neumitnog trenda: inherentne tendencije silicijskog kapitalizma da se rast proizvodnje odvoji od rasta zaposlenosti. No u subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku i u dijelovima Azije, očito je kako je urbanizacija-bez-rasta nasljeđe globalne političke konjunkture — dužničke krize s kraja 1970-ih i kasnijeg prestrukturiranja ekonomija Trećeg svijeta koje je predvodio MMF 1980-ih — a ne željeznog zakona tehnologije u napretku. Štoviše, urbanizacija Trećeg svijeta nastavila se vratolomnom brzinom (3,8 posto godišnje od 1960. do 1993.) kroz godine skakavaca 1980-ih i početkom 1990-ih, unatoč sve nižim realnim nadnicama, sve višim cijenama i golemom urbanom nezaposlenošću. [16]
Ta »perverzna« urbana eksplozija proturječila je ortodoksnim ekonomskim modelima koji su predviđali da će negativna povratna sprega urbane recesije usporiti ili čak obrnuti smjer migracije sa sela. Afrički slučaj bio je osobito paradoksalan. Kako gradovi u Obali Bjelokosti, Tanzaniji, Gabonu i drugdje — čije ekonomije su se smanjivale stopom od 2 do 5 posto godišnje — još održava ju rast populacije od 5 do 8 posto godišnje?[17] Naravno, dio tajne je u tome što su politike deregulacije poljoprivrede i »razseljačivanja« koje je provodio MMF (a sada WTO) ubrzavale egzodus ruralne radne snage u urbane slamove, iako su velegradovi prestali biti strojevi za proizvodnju radnih mjesta. Rast urbane populacije unatoč stagnantnom ili negativnom urbanom ekonomskom rastu je i ekstremno lice onoga što su neki istraživači nazvali »preurbanizacijom«.[18] To je samo jedan od nekoliko neočekivanih putova kojima je neoliberalni svjetski poredak zaobišao tisućljetnu urbanizaciju.
Naravno, klasična društvena teorija, od Marxa do Webera, vjerovala je da će velegradovi budućnosti ići istim koracima urbanizacije kao i Manchester, Berlin i Chicago. I doista, Los Angeles, Sao Paolo, Pusan, a danas i Ciudad Juarez, Bangalore i Guangzhou, ugrubo su slijedili tu klasičnu putanju. No većina gradova na Jugu više su nalik viktorijanskom Dublinu, koji je, kako je istaknuo Emmet Larkin, bio jedinstven među »svim slamovima nastalim u zapadnom svijetu u 19. stoljeću… [jer] njegovi slamovi nisu bili posljedica industrijske revolucije. Zapravo, Dublin je između 1800. i 1850. više patio od problema deindustrijalizacije nego industrijalizacije«.[19]
Slično tome, Kinshasa, Khartoum, Dar es Salaam, Dhaka i Lima bujaju unatoč uništenju industrijskih grana čiji se proizvodi zamjenjuju uvozom, oslabljenom javnom sektoru i osiromašenoj srednjoj klasi. Globalne sile koje »tjeraju « ljude sa sela — mehanizacija na Javi i u Indiji, uvoz hrane u Meksiko, na Haiti i u Keniju, građanski ratovi i suša u Africi, te posvudašnje okrupnjavanje malih holdinga u velike i konkurencija u agrobiznisu na industrijskoj razini — čini se da sve to pospješuje urbanizaciju, iako je »privlačnost« grada drastično [20] smanjena zbog duga i depresije. Istodobno, brzi urbani rast u kontekstu strukturalnog prilagođavanja, devalvacija valuta i ekonomizacija u državnim službama neizbježan je recept za masovnu proizvodnju slamova.[21] Posljedica toga je da urbani svijet hita unatrag, u Dickensovo doba.
Zapanjujuća prevlast slamova glavna je tema povijesnog i zloslutnog izvještaja koji je prošlog listopada objavio United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat).[22] Izazov slamova (u daljnjem tekstu: Slamovi) prvi je uistinu globalni prikaz urbanog siromaštva. U njemu se -vješto integriraju urbane studije slučaja od Abidjana do Sydneya s globalnim podacima o kućanstvima, koji prvi put obuhvaćaju Kinu i bivši sovjetski blok. (UN-ovi autori posebno zahvaljuju Branku Milanoviću, ekonomistu Svjetske banke koji je prvi primjenjivao mikropreglede kao jako sredstvo za proučavanje globalne nejednakosti. U jednom od svojih radova Milanović objašnjava: »prvi put u ljudskoj povijesti istraživači imaju razumno precizne podatke o raspodjeli prihoda i dobrobiti [tj. troškova ili potrošnje] za više od 90 posto svjetske populacije«).[23]
Slamovi su neobični po svom intelektualnom poštenju. Jedan od istraživača koji su radili na tom izvještaju rekao mi je da sudionici »vašingtonskog konsenzusa« (Svjetska banka, MMF itd.) uvijek inzistiraju na tome da se problem globalnih slamova ne definira kao posljedica globalizacije i nejednakosti nego kao posljedica »lošeg vladanja«. No, novi izvještaj prekida s tradicionalnim UN-ovim okolišanjem i autocenzurom te izravno optužuje neoliberalizam, posebno MMF-ove programe strukturalnog prilagođavanja.[24] »Glavni smjer i državnih i međunarodnih intervencija proteklih dvadeset godina zapravo je povećavao urbano siromaštvo i slamove, povećavao iskljucenost i nejednakost te otežavao trud urbane elite da pretvori gradove u pokretač rasta.«[25]
Dakako, Slamovi zanemaruju (ili ostavljaju za kasnije izvještaje UN-Habitata) neka od najvažnijih pitanja upotrebe zemljišta koja proizlaze iz superurbanizacije, uključujući bujanje gradova, degradaciju okoliša i urbane rizike. Taj izvještaj ne razmatra potanko ni procese kojima se radna snaga tjera sa sela, niti se poziva na opsežnu i sve brojniju literaturu o rodnim dimenzijama urbane bijede i neslužbenog zapošljavanja. No, zanemarimo li te prigovore, Slamovi su neprocjenjiv prikaz koji osnažuje nova istraživačka otkrića institucijskim autoritetom Ujedinjenih naroda. Dok izvještaji Međuvladinog okruglog stola o klimatskim promjenama predstavljaju nov znanstveni konsenzus o opasnostima globalnog zatopljenja, Slamovi zvuče kao jednako autoritativno upozorenje na globalnu katastrofu urbane bijede. (Možda će neki treći izvještaj jednoga dana istražiti zloslutno područje njihove interakcije.)[26] Za svrhe ovoga pregleda, Slamovi nude izvrstan okvir za istraživanje suvremenih rasprava o urbanizaciji, neslužbenoj ekonomiji, ljudskoj solidarnosti i povijesnoj instanci.

S engleskog preveo Goran Vujasinović

Bilješke

[1] UN Population Division, World Urbanization Prospects, the 2001 Revision, New York 2002.
[2] Population Information Program, Population Reports: Meeting the Urban Challenge, sv. xxx, br. 4, jesen 2002, str. 1.
[3] Wolfgang Lutz, Warren Sandeson i Sergei Scherbov, ‘Doubling of world population unlikely’,
Nature 387, 19. Hpnja 199?., str. 803-^4. No, stanovništvo subsaharske Afrike će se utrostručiti, a Indije udvostručiti.
[4] Global Urban Observatory, Slums of the World: The face of urban poverty in the new millennium?, New York 2003, str. 10.
[5] Premda brzina globalne urbanizacije nije dvojbena, stope rasta pojedinih gradova mogu se naglo smanjiti kada se oni suoče s problemima veličine i zagušenosti. Poznat primjer takvog »polarizacijskog obrata« je i Mšxico: predviđalo se da će 1990-ih dosegnuti broj stanovništva od 25 milijuna, a današnja populacija broji oko 18 ili 19 milijuna. Vidi Yue-man Yeung, ‘Geography in an age of mega-cities’, International Social Sciences Journal 151, 1997, str. 93.
[6] Jednu moguću perspektivu vidi u: Yue-Man Yeung, ‘Viewpoint: Integration of the Pearl River Delta’, International Development Planning Review, sv. 25, br. 3, 2003.
[7] Far Eastern Economic Review, Asia 1998 Yearbook, str. 63.
[8] UN-Habitat, The Challenge of the Slums: Global Report on Human Settlements 2003, London 2003, str. 3.
[9] Gregory Guldin, What’s a Peasant to Do? Village Becoming Town in Southern China, Boulder, Co 2001, str. 13.
[10] Miguel Villa i Jorge Rodriguez, ‘Demographic trends in Latin America’s metropolises, 1950- 1990’, u: Alan Gilbert, ur., The Mega-City in Latin America, Tokyo 1996, str. 33-4.
[11] Guldin, Peasant, str. 14, 17. Vidi i Jing Neng Li, ‘Structural and Spatial Economic changes and their Effects on Recent Urbanization in China’, u: Gavin Jones i Pravin Visaria, ur., Urbanization in Large Developing Countries, Oxford 1997, str. 44.
[12] See T. McGee, ‘The Emergence of Desakota Regions in Asia: Expanding a Hypothesis’, u: Northon Ginsburg, Bruce Koppell i T. McGee, ur., The Extended. Metropolis: Settlement Transition in Asia, Honolulu 1991.
[13] Yue-man Yeung i Fu-chen Lo, ‘Global restructuring and emerging urban corridors in Pacific Asia’, u: Lo i Yeung, ur., Emerging World Cities in Pacific Asia, Tokyo 1996, str. 41.
[14] Guldin, Peasant, str. 13.
[15] Wang Mengkui, savjetnik Državnog vijeća, citiran u Financial Timesu od 26. studenog 2003. Procjenjuje se da se od tržišnih reforma krajem 1970-ih gotovo 300 milijuna Kineza preselilo iz ruralnih područja u gradove. Očekuje se da će im se sljedećih desetljeća pridružiti još 250 ili 300 milijuna (.Financial Times, 16. prosinca 2003.)
[16] Josef Gugler, ‘Introduction-H. Rural-Urban Migration’, u: Gugler, ur., Cities in the Developing World: Issues, Theory and Policy, Oxford 1997, str. 43. Suprotno gledište, koje dovodi u pitanje prihvaćene podatke Svjetske banke i UN-ovih podataka o trajno visokim stopama urbanizacije 1980-ih, vidi u: Deborah Potts, ‘Urban lives: Adopting new strategies and adapting rural links’, u: Carole Rakodi, nr., The Urban Challenge in Africa: Growth and Management of Its Large Cities, Tokyo 1997, str. 463-73.
[17] David Simon, ‘Urbanization, globalization and economic crisis in Africa’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 95.
[18] Vidi Josef Gugler, ‘Overurbanization Reconsidered’, u: Gugler, Cities in the Developing World, str. 114-23.
[19] Predgovor u: Jacinta Prunty, Dublin Slums 1800-1925: A Study in Urban Geography, Dublin 1998, str. ix.
[20] »Stoga se čini da za zemlje s niskim prihodima, znatan pad urbanih prihoda ne mora nužno kratkoročno prouzročiti opadanje migracije iz ruralnih krajeva u urbane.« Nigel Harris, ‘Urbanization, Economic Development and Policy in Developing Countries’, Habitat International, sv. 14, br. 4, 1990, str. 21-2.
[21] O urbanizaciji Trećeg svijeta i globalnoj dužničkoj krizi vidi: York Bradshaw i Rita Noonan, ‘Urbanization, Economic Growth, and Women’s Labour-Force Participation’, u: Gugler, Cities in the DevelopingWorld, str. 9-10.
[22] Slamovi-. bibliografske podatke vidi u bilj. 8.
[23] Branko Milanović, True world income distribution 1988 and 1993, World Bank, New York 1999. Milanović i njegov kolega Schlomo Yitzaki prvi su izračunali svjetsku distribuciju prihoda na temelju pregleda podataka o kućanstvima iz svake zemlje pojedinačno.
[24] Doduše, UNICEF je godinama kritizirao MMF i isticao da su »stotine tisuća djece u zemljama u razvoju životom platile dugove svoje zemlje«. Vidi The State of the World’s Children, Oxford 1989, str. 30.
[25] Slamovi, str. 6
[26] Pretpostavljamo da bi takva studija proučila urbane opasnosti i infrastrukturne slomove na jednoj strani, te utjecaj klimatskih promjena na poljoprivredu i migracije na drugoj.

Preuzeto iz: Književna republika, GODIŠTE III Zagreb, rujan-prosinac 2005. Broj 9-12
Naslov izvornika: Mike Davis, Planet of Slums, New Left Review, br. 26/2004., ožujak-travanj.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve