Opasna za znanost, štetna za društvo

Slovenski Savjet za znanost i tehnologiju u srpnju prošle godine objavio je Ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program, dokument koji predstavlja zamišljeni plan razvoja znanosti u Sloveniji od 2011. do 2020. godine. Iz temata Akademski kapitalizam, objavljenog u Zarezu br 306., prenosimo tekst slovenskog sociologa Rastka Močnika u kojem kritizira osnovnu postavku tog programa – znanost i univerziteti trebali bi biti “potporni sistemi” privredi


U raspravi o budućoj politici države spram znanosti izgleda da najprije moramo pojasniti neke osnovne pojmove. Savjet za znanost i tehnologiju nedavno je objavio Ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program, koja predlažu da znanost i visoko školstvo postanu “potporni sistemi” za privredu. Ali kakva je ta privreda, kojoj bi znanost i univerzitet služili? Ovdašnja privreda je kapitalističko gospodarstvo poluperiferne vrste. Ta detaljnija određenja važna su iz više razloga.

Prije svega zato što je samo u kapitalizmu privreda relativno samostalno društveno područje. Samo u kapitalizmu mogu razne aktivnosti biti “potporni sistemi” koji treba da služe privredi. U cjelokupnoj historiji čovječanstva ljudi su proizvodili zato da bi živjeli: samo u kapitalizmu žive zato da bi proizvodili. Svrha kapitalističke proizvodnje nije naime proizvodnja korisnih dobara, već beskonačna akumulacija kapitala. U kapitalizmu je privreda namijenjena tome da stvara novu vrijednost, koju je onda moguće nanovo uložiti u proces stvaranja nove vrijednosti. Zato kapitalizam iskorištava ljude i uništava okoliš. Savjet za znanost i tehnologiju ne razmišlja kako da ukinemo ili barem obuzdamo logiku kapitala, već predlaže da joj se već unaprijed podredimo.

Kapitalizam i znanost

Upravo iz eksploatatorske prirode kapitalističke proizvodnje proizlazi drugo svojstvo “privrede”, kojoj bi, po mišljenju Savjeta za znanost i tehnologiju, potpora bila znanost. Kapitalizam se može očuvati i obnavljati samo pomoću neprestane tehnološke revolucije; no, istovremeno mora isto tako neprestano onemogućavati društvenu revoluciju. Stoga je odnos između znanosti i kapitalizma skroz-naskroz dvosmislen: s jedne strane kapitalizam ne može bez tehnoloških pronalazaka i izuma, koje mu može pribaviti samo znanost; s druge strane cijelo vrijeme mora ukidati oslobodilačke i antikapitalističke učinke, koje znanost pokreće. Primjer te dvoznačnosti je, uzmimo, “znanstvena organizacija rada”, jedna od poluga industrijske revolucije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Znanstvena organizacija rada je i do 60% povećala produktivnost rada: no, ujedno je opako snizila zahtjeve za kvalificiranošću radnica i radnika, uvela željeznu disciplinu na radnom mjestu, radnice i radnike učinila “privjescima” tekuće trake. Pohod kapitalizma u američkom stoljeću počeo je sa znanstvenom organizacijom rada, izgonom sindikata iz tvornica i zapošljavanjem neorganiziranih i neobrazovanih masa, koje su se sklonile u SAD pred glađu u evropskim provincijama. Kapitalizam tehnološke novine može upotrijebiti samo tako da iz njih učini i društvene novosti: istodobno dok povećava produktivnost, zaoštrava i podređivanje i iskorištavanje proizvođača.

Tehnologije i društva

Program koji Savjet predlaže stvarno govori o razvijanju “nacionalnog inovacijskog sistema”. Govori dakle o državnoj potpori razvoju tehnologija, a nije program znanstvene politike. Tehnologije naravno nisu neutralne obzirom na društvene odnose, ali njih i ne određuju jednoznačno. Najčešće društveni sukobi iznuđuju nove tehnološke izume. Tehnologije donose rješenja, a potom društvene borbe odlučuju koje će probleme tehnološka rješenja rješavati.

Kada su, recimo, počeli u proizvodnju uvoditi struju, na kratak tren učinilo se da je kraj vladavini krupnog kapitala, da je opet došao trenutak za male poduzetnike i poštene zanatlije. Nekadašnji parni stroj bio je velika investicija, stajao je nasred tvornice i sve se vrtjelo oko njega. Struja je bila jeftina, uvesti ju se moglo i u najskromniju radionicu—činilo se da je decentralizirana i demokratska, baš za malu robnu proizvodnju. No, ništa od toga: veliki kapital je ojačao svoju vladavinu i zakuhao svjetski rat.

Tekuću traku su npr. uveli da bi slomili moć organiziranog radništva. A ona je pak dovela do masovne proizvodnje standardiziranih i jeftinih proizvoda. Nikakve nužnosti nije bilo da masovna proizvodnja dovede do socijalne države. Najprije je, dok je služila samo kapitalu, dovela do krize, svjetskog rata, do antikolonijalnih i socijalističkih revolucija. Tek s organiziranim radničkim pokretom, sa socijalističkim revolucijama na rubu i prevlašću socijalne demokracije u središtu, postalo je moguće pomoću tehnologije velike masovne industrije razviti i socijalne države.

Elektronske komunikacijske i informacijske tehnologije na početku su pobudile velika očekivanja kako će donijeti oslobođenje masama, demokraciju i jednakost, ali su za sada samo pospješile proizvodnju fiktivnog kapitala, ojačale nadzor nad ljudima, uvele nove oblike prisvajanja i privatizacije (prava intelektualnog vlasništva i slični načini “ograđivanja” novih “gumna”).

Tehnologije uistinu nastaju iz znanstvenih otkrića, ali se o njihovom uvođenju i upotrebi odlučuje u društvenim borbama.

Razvoj u nerazvijenost

Izgleda da se Savjet u borbama oko tehnologija već odlučio: pronalaske tehnologija i njihovu upotrebu podredio je poluperifernoj kapitalističkoj privredi. Tom eksplicitnom odlukom Savjet je još zaoštrio tihu prethodnu odluku, pomoću koje je iz državne politike isključio znanost. U državnim politikama uopće prepoznatljivo je nijemo nepopustljivo nastojanje da se ovdašnja znanost ograniči na primjenljivost, podvrgavanje praktičnim i ideološkim zahtjevima kapitala, da je se onemogući da razvija svoju znanstvenu problematiku. Javna agencija za istraživačku djelatnost, uzmimo, na razne načine (pomoću mjerila, tematika) potiskuje ovdašnje znanstvene prakse u neokolonijalnu ovisnost od evro-atlantskog kapitala i njegovih ideoloških aparata, onemogućavajući im da se razvijaju po vlastitim logikama i na podlozi svojih brojnih značajnih tradicija. Učinak sistematičnog pritiska državnih aparata je da ovdašnje znanstvene prakse postaju sve više dezartikulirane, da upotrijebimo izraz koji je za ovisne periferne privrede uveo Samir Amin. To znači da se znanstvene prakse ne povezuju jedna s drugom niti sa svojom okolinom te se ne nastavljaju na svoju tradiciju, već im razvoj diktira njihova ovisnost od dominantnih praksa u središtima institucionalne i političke moći. Tako npr. društveni znanstvenici i humanisti sakupljaju podatke o ovdašnjim privrednim, kulturnim i političkim procesima, da bi onda dominantni (“evro-atlantski”) ideološki aparati i iz tih podataka sačinili sintezu te nam rekli da se moramo još više potruditi, želimo li se pridružiti obrazovanom svijetu. Tako su nam političari prikazali pridruživanje Slovenije OECD: sad ćemo moći upotrijebiti njihove “analize”—a njihove “analize” zahtijevaju uništenje socijalne države, liberalno siromaštvo i podređenost transnacionalnom kapitalu. Nasuprot tome ARRS se odlučio da će od rada ovdašnjih društvenih znanstvenica i znanstvenika uvažavati samo slugansko sakupljanje podataka za imperijalne analize i tranzicijske sinteze.

Ishodišta koja nudi Savjet afirmiraju isti politički program drugim sredstvima. ARRS podređuje znanstvene prakse ideološkim aparatima transnacionalnog kapitala, a Savjet ih hoće pretvoriti u tehnološki servis privrede, ovisne od transnacionalnih monopolista i kvazi-monopolista. Kod šivanja automobilskih presvlaka za Volkswagen ili konfekcije za Boss nema puno prostora za neke tehnološke podvige. Organizaciju rada, radne postupke i sl. je naravno moguće popravljati—ali ta poboljšanja mogu doći neposredno od radnica i radnika, ako ih na to prikladno potaknu. Tamošnji vlasnici više su se posvetili osobnom stjecanju, no što povećavaju rentabilnost kapitala. Moguće je pretpostaviti da ovdašnji vlasnici kapitala i njihovi menadžeri velikim dijelom nisu pravi agenti kapitalskog procesa, već samo provincijalni pljačkaši: vrebaju pri toku viška vrijednosti koji se prelijeva u središta i grabe svoj udio. Takvima ne vrijedi povjeriti sudbinu znanosti.

Uslužna znanost za ovisnu privredu

Takvi proizvodni procesi prouzrokuju vrstu teškoća koje su karakteristične za ovisna područja u svjetskom kapitalizmu.

Ovisni proizvođači prodaju samo jednoj mušteriji ili samo malom broju sličnih kupaca, koji ih mogu ucjenjivati. Kupci neprekidno pritišću na snižavanje nadnica i smanjenje poreza i doprinosa—a to znači da se smanjuje opći životni nivo i uništava socijalna država. Vladajuće klase u takvim državama postaju panduri transnacionalnog kapitala, društvene napetosti i konflikti se sve više zaoštravaju.

Sljedeća poteškoća je da su ovisni proizvodni procesi odrezani od zamisli proizvoda i od njihove socijalizacije na tržištu. Time su odsječeni od onih dijelova proizvodnog lanca gdje se postižu najveći profiti. Preostaju im izvedbene aktivnosti, gdje mogu ostvarivati samo malene dobiti, u odnosima u kojima ne mogu sami odrediti cijene svojih proizvoda. Opstanak im je cijelo vrijeme nesiguran: monopolski kupac uvijek može uvesti neku veću tehnološku promjenu, ili zamijeniti konačni proizvod—i time učiniti ovisni proizvodni proces “zastarjelim” te prestati kupovati njegov djelomični proizvod. Može se dogoditi da odnosi na tržištu prisile monopolskog kupca da smanji ili ukine ponudu—i podizvođač više nema kome prodavati. U ovisnim proizvodnim procesima mogućnosti za tehnološke inovacije su ograničene i jedna s drugom nepovezane, one su dezartikulirane.

Upravo ta razdrobljenost društveno razjeda sredine u kojima se odvijaju ovisni proizvodni procesi. Pošto su oni integrirani sa središtima, ne mogu se integrirati jedan s drugim. Ne mogu se povezati u smislenu privrednu cjelinu. U perifernom položaju zato nije moguće govoriti o “privredi”, kao što piše u dokumentu Savjeta za znanost i tehnologiju. To je samo nakupina proizvodnih procesa, koji svoj smisao dobivaju izvana, iz ovisnosti od središta, dok su međusobno nepovezani. Podredimo li visoko školstvo takvom “gospodarstvu”, jedan će studijski program služiti Mercedesu, drugi Renaultu i treći Novartisu: a obrazovat će radnice i radnike na nivoima izvedbe, a ne znanstvenice i znanstvenike. Mnogo znanosti tu neće trebati, preselit će se u središta.

Uz možda jednu iznimku. Savjet za znanost i tehnologiju zapravo ne zna što bi s humanistikom i društvenim znanostima te je mišljenja da one “nisu neposredno povezane s tehnološkim invencijama i inovacijama”. Svejedno, Savjet pravilno zaključuje kako su humanistika i društvene znanosti “od ključnog značenja za jačanje društvene kohezivnosti”. Baš to društvo, koje njegovi radni procesi razgrađuju, umjesto da ga povezuju, treba držati zajedno pomoću raznih ideoloških utvara. Savjet namjenjuje društvenim znanostima i humanistici proizvodnju ideologija, pomoću kojih će se sredina, koju razaraju kapitalski procesi, iz nužde stiskati zajedno.

Tržišna dogma

Ali ako će znanosti izrađivati ideologiju za povezivanje raspadnutog društva, što će povezivati same znanstvene proizvođače? Savjet ovako odgovara: “Nužna je promjena u nadzoru, vođenju i organizaciji poslovanja te isključivanje razvojno-istraživačko-inovacijskih djelatnosti iz sada važećeg zakona o javnim službenicima”. Ako dobro razumijem, to znači da u znanstvene ustanove treba uvesti korporativno upravljanje. Ne smijemo ih više organizirati kao ustanove, koje djeluju u znanstvenoj zajednici—već ih je valjda “nužno” urediti po uzoru na poduzeća, koja djeluju na tržištu. A to znači: autoritarna hijerarhija, natjecateljstvo, nepovjerenje i neprijateljstvo između zaposlenih, tajne nagodbe i što više prekarnosti. U sadašnjim znanstvenim i visokoškolskim ustanovama svega toga nakupilo se već u obilju i suviše. Znanost i univerzitet trebaju točno suprotno: sudjelovanje, drugarstvo, solidarnost, stalnost. Prijenos organizacije tržišnih faktora na netržišna područja dogma je neoliberalizma. A dogma je smrt za znanost.

Hoćemo li doći do smislene državne politike za znanost, moramo obrnuti načela iz kojih proizlaze Savjetova Ishodišta: ne isključiti znanost u korist tehnologije, već razvijati znanost zbog znanosti i kao podlogu tehnologiji; ne podrediti znanost privredi, već pomoću znanosti usmjeravati proizvodne procese; ne uvoditi asocijalne upravne metode u znanost, već gajiti solidarnost, sudjelovanje, javni dijalog. Ishodišta su samo negativ znanstvene politike za znanost.

Rastko Močnik
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve