Zajednička agrarna politika nejednakosti

U serijalu S onu stranu Schengena objavljenom u 302. broju Zareza svoje mjesto je našao tekst posvećen agrarnoj politici Europske unije, kao i ekonomskim mjerama koje zahvaćaju selo Istočne Evrope po ulasku u Uniju. Autor Mario Kikaš upozorava da se iza ponavljanih egida o modernizaciji sela te njegovom tehnološkom i održivom razvoju kriju, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskurs.



Periodična (a opet višegodišnja) blokada cesta i prosvjedi hrvatskih poljoprivrednika te prošlotjedno ponovno dizanje ribara u lukama jadranskih gradova jasno upućuju na to da resor poljoprivrede i ribarstva nije zaobišao tranzicijski diktat provođenja strukturnih prilagodbi u procesu integracije u Evropsku uniju i samim tim Zajedničku poljoprivrednu politiku (Common Agricultural Policy) koja je jedna od starijih invencija “europskog projekta”, a cilj joj je bio stvaranje stabilnog tržišta hranom uz zadržavanje visokih poticaja seljacima (kao svojevrsnu kompenzaciju za smanjenje cijena). Međutim, širenje “europskog projekta” na bivše komunističke države značilo je i promjenu europske politike u svim sektorima pa i u onom agrarnom. Zapravo, nije se toliko radilo o prilagodbi europskih administrativnih i ekonomskih rješenja zemljama u procesu pristupanja koliko se radilo o stvaranju politike dvostrukih mjerila na jedinstvenom tržištu: dakle zadržavanju (dosada) stabilne politike visokih subvencija za stare zemlje članice (EU 15) i promjenu, tj. prilagodbu pa i značajno smanjenje subvencija za zemlje Nove Europe (u briselskom birokratskom pojmovniku: EU 12) u kojoj je u nekim zemljama primarni sektor pri ulasku u EU činio 30% zaposlenih što je bio slučaj s Rumunjskom (Bugarska 20%, Poljska 17%).

Vjera u koga i seljačka sloga?

Kad govorimo o Hrvatskoj, onda i pregovori u području poljoprivrede i ruralnog razvoja (poglavlje broj 11) nisu ništa manje zavijeni velom birokratske tajne od ostalih poglavlja, što je jedan od razloga neočekivano (za političke elite) male potpore naroda pristupanju ovoj, prije svega ekonomskoj, zajednici država. Međutim, poglavlje 11 jedno je od onih šest poglavlja koja još nisu zatvorena, a prema iskustvu postsocijalističkih zemalja koje su prošle ovaj proces, ispregovarano zasigurno neće biti u interesu malih proizvođača koji prema rješenjima u agrarnoj politici svoju budućnost moraju tražiti u diversifikaciji ekonomske aktivnosti ili proletarizacij koja se kod nas već događa kao posljedica masovne privatizacije PIK-ova, što hrvatska Vlada u dokumentima i analizama ovog sektora (prema EU) ističe kao najveće uspjehe u području industrije hrane (pa samim tim i poljoprivrede). Naravno, uspjeh se prije svega mjerio rastom proizvodnje s obzirom na ratne devedesete bez usporedbe s periodom prije novog društveno-ekonomskog ustroja u kojem su PIK-ovi bili uspješniji radni kolektivi. Naznake smjera agrarne politike u budućnosti postaju sve jasnije s obzirom na smanjenje državnih poticaja (koji se ne mogu tek tako zamijeniti pretpristupnim fondovima IPARD, a prije toga SAPARD) u ukupnom iznosu od malo više od milijardu kuna s obzirom da navedene subvencije nisu uvjetovane nacionalnim socijalnim i ekonomskim pokazateljima nego za svrhu, prije svega, imaju prilagodbu malih i srednjih gospodarstava uvjetima EU-a. To ne znači i zagovaranje trenutnog načina subvencioniranja poljoprivrede, koje je često kratkoročno i u politikantske svrhe, prije svega, održavanja relativno stabilne glasačke baze stranke koja se voli kititi apozicijama “zaštitnika” sela (HSS). Sličan princip održavanja tradicionalne glasačke baze vidljiv je i u najvećem agraru EU 15 – Francuskoj, gdje vladajuća degolistička UMP zajedno s manjim regionalnim seljačkim strankama “umiruje” ili preciznije – “potplaćuje” konzervativno glasačko tijelo francuskog sela. Visoka razina razvijenije petnaestorice, a to vidimo iz iskustva članica koje su u EU ušle 2004. i 2007., neće biti dosegnuta ni poticajima, a ni administrativnim rješenjima koji će proizaći iz pregovora s Europskom komisijom. U konačnici, riječ je o matrici kojoj svjedočimo i u drugim sektorima: prilagodba bez uzimanja u obzir pojedinačnih socijalnih i ekonomskih specifičnosti zemalja pristupnica. Iza ponavljanih egida o modernizaciji, tehnološkom i održivom razvoju kriju se, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskursu jer je lakše provariti narativ o tobožnjem progresu i ruralnom razvoju, nego se upustiti u analizu stanja i neuravnotežene politike EU-a koja produbljuje razlike između novih i starih članica, a i proizvođača unutar njih. Masovne reakcije seljaka i ribara, samo su početak borbe protiv jedinstvenog tržišta na koje seljak iz Danske i onaj iz Rumunjske ulaze s drugačijih startnih pozicija. Drugim riječima, jedinstveno tržište ne podrazumijeva jednakost. Posljedice takvog “jedinstvenog tržišta s različitim startnim pozicijama” jasne su i iz Izvješća EU-a o ruralnom razvoju prema kojem se u novim zemljama članicama (npr. Poljska i Litva) značajnije smanjuje broj zaposlenih u ovom sektoru.

Ruralni (i globalni) razvoj za velike igrače

Najveći dio proračuna EU-a (oko 40% s tendencijom smanjenja) se izdvaja za Zajedničku poljoprivrednu politiku, tj. za poticaje (što izravne što proizvodne) i provedbu politike, ili preciznije: projekta ruralnog razvoja. Distribucijski učinak ZPP-a je takav da veliki proizvođači (što uključuje i velike prehrambene korporacije) ubiru najviše novca dok srednjima i malim proizvođačima ostaju mrvice. Socijalna dimenzija, dakle, nikad nije bila bitan element u ovakvoj politici. U Hrvatskoj veliki proizvođači nisu čekali ulazak u EU da bi pokušali zahvatiti iznose iz pretpristupnih fondova. Još u veljači prošle godine Hrvatska udruga poslodavaca je tražila od Ministarstva poljoprivrede da izmijeni politiku plasiranja sredstava iz IPARD-a koja su dotad bila rezervirana samo za male i srednje proizvođače i to odlukom Europske komisije. Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je ovu “sugestiju” i poslalo odluku na odobrenje u Bruxelles. Ako su domaći tržišni igrači odlučili već u ranoj fazi strukturnih prilagodbi drsko tražiti od države pristup sredstvima koja nisu namijenjena prehrambenoj industriji nego seoskim gospodarstvima (i to ne svima nego onima koji ispunjavaju vrlo stroge uvjete EU-a), onda je jasno kamo će ovakva državna politika i bez europskih nametanja tržišnih principa, dovesti. Najveća (prehrambena) korporacija u državi, neovisno o europskim fondovima, i danas uzima najveći dio proračunskog kolača za poticaje u poljoprivredi – tako su brojni PIK-ovi, sada u vlasništvu Todorićeva Agrokora, u 2007. od države dobili 108 milijuna kuna poticaja. Ministarstvo poljoprivrede na svom europskom putu se ponaša kao uzoran štreber koji gradivo uči unaprijed što bi nam trebalo, valjda, olakšati porodiljne muke izlaska na jedinstveno tržište. Domaći provoditelji europskih politika revno prate izjave europskih povjerenika i odluke koje vode dodatnoj deregulaciji i promicanju konkurentnosti. Baš na tim principima se gradi i tzv. politika ruralnog razvoja na koju bi se prema dugoročnim proračunskim procjenama Povjerenstva za poljoprivredu i ruralni razvoj EU-a trebala oslanjati daljnja proračunska izdvajanja za ZPP. Drugim riječima, dogodit će se smanjenje izravnih poticaja i provoditi politika koja za deklarativan cilj ima stvaranje održivih seoskih zajednica s kompetitivnim i diverzificiranim gospodarstvima koja će držati do zaštite okoliša. Takva projekcija budućnosti seoske zajednice u Europi bazirana je na ideji stvaranja malobrojnih seoskih poljoprivrednih kućanstva koja će po mogućnosti biti i turističke atrakcije jer u idealnim seoskim zajednicama Europe budućnosti seljak ne može biti samo seljak, već i menadžer i uslužni djelatnik. Naravno, realno stanje bitno je drugačije od navedenog i to ne samo u već spomenutom odnosu Istoka i Zapada Europe, nego i unutar samih članica. Politika neuravnoteženosti i nejednakosti u izdvajanju poticaja kao i logika maksimizacije profita (korporacija i velikih obiteljskih gospodarstava) vodi pauperizaciji sela. Umjesto da ih se zaštiti od jače konkurencije, mali se proizvođači ostavljaju tržištu. Ovakvu logiku europske agrarne politike valja, stoga, staviti u kontekst katastrofalnih neoliberalnih rješenja u prehrambenom sektoru. Zajedno sa SAD-om i Japanom, EU je svojom protekcionističkom politikom i istovremenim zagovorom liberalizacije tržišta hrane u zemljama Trećeg svijeta dovela do sada sve učestalijih nestašica i poskupljenja hrane te propasti lokalne poljoprivrede u pojedinim dijelovima svijeta (npr. Africi). Riječ je o pri- mjeni vrlo slične logike kao one koja se implementira na unutarnje odnose novih i starih članica EU-a: visoke subvencije vlastitim proizvođačima i zagovaranje liberalizacije tržišta tehnološki nerazvijenijih gospodarstava u kojima većina stanovništva radi u primarnom sektoru što je u konačnici dovelo do stvaranja nekolicine velikih moderniziranih farmera i eliminacije nekompetitivnih malih proizvođača. Globalna slika sektora proizvodnje hrane je dihotomija između dominantnog Sjevera i marginaliziranog Juga (kako primjećuje ekonomist Samir Amin) – riječ je o nejednakosti većoj nego u drugim privrednim sektorima. U oba slučaja – odnosa prema Trećem svijetu i prema novim članicama – europska politika se postavila odveć ignorantski ne uzimajući u obzir strukturne, geografske i historijske razlike i činjenicu da zemlje Trećeg svijeta nisu imale europski gospodarski model i razvoj kroz stoljeće i pol, kao ni specifičnosti postsocijalističkih zemalja koje su se pokušale zatomiti naglom tranzicijskom privatizacijom i liberalizacijom što je propagirala i europska parlamentarna desnica i trećeputaška ljevica, uz provedbu vlastitih nacionalnih korporacijskih perjanica.

Subvencija nije regulacija

Bez obzira na poticaje proizvođačima, kao što vidimo, europski agrarni sektor je sve samo ne reguliran. Riječ je o poticajima koji su jasno raspoređeni po principu produktivnosti pri čemu se socijalna dimenzija i činjenica da ovakav sustav poticaja (koji će u budućnosti biti dodatno unakažen) vodi uništenju većine poljoprivrednih proizvođača i koncentraciji profita u prehrambenim korporacijama i malobrojnim poljoprivrednim kućanstvima, nisu uzeti u obzir. Prateći najnovije dokumente i projekcije, kao i izjave povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Daciana Ciolosa (čija je zemlja – Rumunjska – vjerojatno najpogođenija ovakvim “strukturnim rješenjima”) unapređenje ZPP-a bi trebalo voditi stvaranju uvjeta za ravnopravno natjecanje proizvođača iz budućih zemalja članica na jedinstvenom europskom tržištu (dakle provođenje iste, ako ne i gore politike prema sadašnjim državama kandidatima) te izgradnja triju “stupova” politike ruralnog razvoja: kompetitivnost, diversifikacija i zaštita okoliša. Uvažavajući zaštitu okoliša kao bitan politički doseg, teško je vidjeti društveni progres u zelenim i relativno praznim krajobrazima u kojima će malobrojni uživati u blagodatima i ponudama ruralnog turizmu. Možemo bez puno ustezanja ustanoviti da će hrvatski poljoprivrednici biti, doslovno, progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište, a tome svjedoči današnje stanje na, npr. mađarskim selima i tržištu hrane koje su preplavili proizvođači i proizvodi iz Zapadne Europe onemogućivši domaćim proizvođačima ne samo ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego i u domaćim okvirima. Spomenuti nemiri i prosvjedi naših seljaka tek su početak jedinstvene bune protiv jedinstvenog tržišta i mjera deregulacije i liberalizacije. Jedino pitanje koje ostaje otvorenim u kontekstu stalnog odugovlačenja ulaska u tzv. “zajednicu europskih naroda”: u kojem će se trenutku ovog procesa artikulirati otpor naših radnika i seljaka na način da će odigrati historijsku ulogu za budućnost ovog društva i moguće okončavanje budućnosti ovakve “zajednice europskih naroda”.

Mario Kikaš

Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

Vezani članci

  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda "Tačno je da je zahvaljujući svojoj predizbornoj političkoj mašini po imenu SNS uspeo da „namakne” izlaznost koja u najgorem slučaju za njega predstavlja tek manji poraz. U svom političkom igrokazu, Vučić je u ratu za izbornu izlaznost uspeo da privuče čak 21 listu na izlazak na izbore. Međutim, čini se da je upravo ta veštački uvećana izlaznost na kraju imala svoju cenu – „prazni” parlament koji je po svaku cenu hteo da izbegne."
  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve