Akademska solidarnost

Izjava za javnost povodom štrajka (6.7.2011.)

Autonomija sveučilišta, sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja, kao i potpuno javno financirano visoko obrazovanje dostupno svima – temeljne su vrijednosti koje mora ispoštovati svatko tko se poduhvati zakonskog uređenja ovih područja.

Nakon višemjesečne agonije u koju se pretvorio pokušaj donošenja triju novih zakona iz područja visokog obrazovanja, znanstvene djelatnosti i sveučilišta, članovi Sindikata Akademska solidarnost odlučili su stupiti u štrajk.

Štrajk se nametnuo kao krajnji izraz protesta prema neprihvatljivoj proceduri donošenja zakonskog paketa i kao posljednje sredstvo otpora usvajanju njegovih štetnih rješenja. Mirenje je provedeno u zakonskom roku i okončano neuspješno, čime su se stekli svi potrebni uvjeti za početak štrajka.

Podsjećamo, dva su trajna obilježja procesa izrade i donošenja ovih zakona: krijumčarenje njihova sadržaja i simulacija komunikacije s akademskom zajednicom. Kad su u listopadu 2010. objavljeni prvi nacrti prijedlogâ zakonâ, izazvali su u akademskoj zajednici lavinu protesta. Temeljni ton protesta sastojao se u odbacivanju predloženih rješenja i zahtjevu za povlačenjem nacrtâ iz procedure. U travnju 2011. objavljeni su novi, navodno dorađeni prijedlozi, koji su prepravljani u tajnosti, u okviru prosudbenih skupina sastavljenih po ministrovu izboru, bez ikakve demokratske legitimacije. Zakoni su supstancijalno ostali isti, a mnoge sporne odredbe koje su prošle jeseni izazvale ogorčene reakcije samo su odgođene prebacivanjem u buduće podzakonske akte.

Istodobno sa stalnim pokušajima da se zakonima prokrijumčare protuustavna i za akademsku zajednicu neprihvatljiva rješenja, odvijala se simulacija suradnje. Najsvježiji primjer, koji ilustrira ovu kombinaciju proceduralne podvale i simulacije dijaloga, dogodio se početkom lipnja kada su rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš i ministar Radovan Fuchs najavili osnivanje radne skupine koja je trebala preispitati ponuđena zakonska rješenja i započeti s izradom strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Taj proces navodne uspostave dijaloga Ministarstvo prekida nakon nekoliko dana uvrštenjem paketa zakonâ na sjednicu Vlade koja ih upućuje u Sabor. Ta gesta razotkriva ne samo licemjerje MZOŠ-a – jer dok javno poziva na dijalog, iz pozadine ga taktički opstruira medijskom kampanjom kojom se akademska zajednica prokazuje kao leglo kriminala – nego i to da se odnos Ministarstva prema akademskoj zajednici sveo na komunikaciju silom.

Potpuno protivno javno, argumentirano i višekratno izraženom negativnom mišljenju većinskog dijela akademske zajednice, Ministarstvo pokušava silom donijeti zakone, čemu se pridružuje i Vlada RH, oglušivši se posve o Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata, dokument što ga je donijela u studenom 2009. Komunikacija silom zapravo i nije komunikacija nego otvoreni sukob.

Kao odgovor na silu, izabrali smo štrajk, kao što niz akademskih institucija ovih dana odlučuje obustaviti studijski proces ili pak odgoditi početak sljedeće akademske godine ako se predloženi zakoni ne povuku iz procedure i u potpunosti odbace. Konkretan otpor jedino je preostalo djelotvorno sredstvo što ga akademska zajednica ima na raspolaganju u obrani javnog dobra.

U rat MZOŠ-a i Vlade protiv akademske zajednice, kao pouzdani saveznici na strani silnika, uključili su se i marionetski tzv. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, kao i medijski koncern EPH, koji bespoštednom propagandom nastoje posijati paniku među studentima i akademskim radnicima. Od brojnih obmana koje su zakamuflirane navodnom ekspertizom (poput potpuno neutemeljenog zastrašivanja nelegalnošću štrajka) jedna od najbezočnijih laži tiče se navodne nebrige za studente. Ta tvrdnja služi isključivo prikrivanju partikularnih interesa sindikalno-političke koalicije. Spremnost na iznošenje tako teških i lažnih optužbi pokazuje zapravo bahatost, bezobrazluk i društvenu neodgovornost. Naglašavamo da se eventualni studentski problemi koji bi proizišli iz štrajka (a koji se veoma lako mogu riješiti odgovornim djelovanjem nastavnika i institucija), ne mogu mjeriti s dugoročnom i nepopravljivom štetom koju donosi porazni paket zakonâ. Toga su svjesni i studenti koji otvoreno iskazuju podršku štrajku.

Količina neartikuliranih medijskih izjava u posljednjih nekoliko dana jasno pokazuje do koje je mjere zavladala panika u ministarsko-žutosindikalnim redovima. Odjednom su za radne odnose i pravo na rad duboko zabrinuti upravo oni koji naše argumente u procesu najave štrajka nisu htjeli čuti, a priopćenja upitne pismenosti prepuna su optužbi i osobnih uvreda.

Ovom smo činu pristupili odgovorno, u skladu sa svojim otpočetka principijelno iskazanim stajalištima. Zahtijevamo potpuno odbacivanje prijedloga zakonâ o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, kao prvi korak u obrani i daljnjem razvitku visokog obrazovanja i znanosti kao javnog dobra. Autonomija sveučilišta, sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja, kao i potpuno javno financirano visoko obrazovanje dostupno svima – temeljne su vrijednosti koje mora ispoštovati svatko tko se poduhvati zakonskog uređenja ovih područja.

6. srpnja 2011.
Tagovi:

Vezani članci

  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
Arhiva članaka