Izjava za javnost povodom štrajka (6.7.2011.)

Autonomija sveučilišta, sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja, kao i potpuno javno financirano visoko obrazovanje dostupno svima – temeljne su vrijednosti koje mora ispoštovati svatko tko se poduhvati zakonskog uređenja ovih područja.

Nakon višemjesečne agonije u koju se pretvorio pokušaj donošenja triju novih zakona iz područja visokog obrazovanja, znanstvene djelatnosti i sveučilišta, članovi Sindikata Akademska solidarnost odlučili su stupiti u štrajk.

Štrajk se nametnuo kao krajnji izraz protesta prema neprihvatljivoj proceduri donošenja zakonskog paketa i kao posljednje sredstvo otpora usvajanju njegovih štetnih rješenja. Mirenje je provedeno u zakonskom roku i okončano neuspješno, čime su se stekli svi potrebni uvjeti za početak štrajka.

Podsjećamo, dva su trajna obilježja procesa izrade i donošenja ovih zakona: krijumčarenje njihova sadržaja i simulacija komunikacije s akademskom zajednicom. Kad su u listopadu 2010. objavljeni prvi nacrti prijedlogâ zakonâ, izazvali su u akademskoj zajednici lavinu protesta. Temeljni ton protesta sastojao se u odbacivanju predloženih rješenja i zahtjevu za povlačenjem nacrtâ iz procedure. U travnju 2011. objavljeni su novi, navodno dorađeni prijedlozi, koji su prepravljani u tajnosti, u okviru prosudbenih skupina sastavljenih po ministrovu izboru, bez ikakve demokratske legitimacije. Zakoni su supstancijalno ostali isti, a mnoge sporne odredbe koje su prošle jeseni izazvale ogorčene reakcije samo su odgođene prebacivanjem u buduće podzakonske akte.

Istodobno sa stalnim pokušajima da se zakonima prokrijumčare protuustavna i za akademsku zajednicu neprihvatljiva rješenja, odvijala se simulacija suradnje. Najsvježiji primjer, koji ilustrira ovu kombinaciju proceduralne podvale i simulacije dijaloga, dogodio se početkom lipnja kada su rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš i ministar Radovan Fuchs najavili osnivanje radne skupine koja je trebala preispitati ponuđena zakonska rješenja i započeti s izradom strategije razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Taj proces navodne uspostave dijaloga Ministarstvo prekida nakon nekoliko dana uvrštenjem paketa zakonâ na sjednicu Vlade koja ih upućuje u Sabor. Ta gesta razotkriva ne samo licemjerje MZOŠ-a – jer dok javno poziva na dijalog, iz pozadine ga taktički opstruira medijskom kampanjom kojom se akademska zajednica prokazuje kao leglo kriminala – nego i to da se odnos Ministarstva prema akademskoj zajednici sveo na komunikaciju silom.

Potpuno protivno javno, argumentirano i višekratno izraženom negativnom mišljenju većinskog dijela akademske zajednice, Ministarstvo pokušava silom donijeti zakone, čemu se pridružuje i Vlada RH, oglušivši se posve o Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata, dokument što ga je donijela u studenom 2009. Komunikacija silom zapravo i nije komunikacija nego otvoreni sukob.

Kao odgovor na silu, izabrali smo štrajk, kao što niz akademskih institucija ovih dana odlučuje obustaviti studijski proces ili pak odgoditi početak sljedeće akademske godine ako se predloženi zakoni ne povuku iz procedure i u potpunosti odbace. Konkretan otpor jedino je preostalo djelotvorno sredstvo što ga akademska zajednica ima na raspolaganju u obrani javnog dobra.

U rat MZOŠ-a i Vlade protiv akademske zajednice, kao pouzdani saveznici na strani silnika, uključili su se i marionetski tzv. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, kao i medijski koncern EPH, koji bespoštednom propagandom nastoje posijati paniku među studentima i akademskim radnicima. Od brojnih obmana koje su zakamuflirane navodnom ekspertizom (poput potpuno neutemeljenog zastrašivanja nelegalnošću štrajka) jedna od najbezočnijih laži tiče se navodne nebrige za studente. Ta tvrdnja služi isključivo prikrivanju partikularnih interesa sindikalno-političke koalicije. Spremnost na iznošenje tako teških i lažnih optužbi pokazuje zapravo bahatost, bezobrazluk i društvenu neodgovornost. Naglašavamo da se eventualni studentski problemi koji bi proizišli iz štrajka (a koji se veoma lako mogu riješiti odgovornim djelovanjem nastavnika i institucija), ne mogu mjeriti s dugoročnom i nepopravljivom štetom koju donosi porazni paket zakonâ. Toga su svjesni i studenti koji otvoreno iskazuju podršku štrajku.

Količina neartikuliranih medijskih izjava u posljednjih nekoliko dana jasno pokazuje do koje je mjere zavladala panika u ministarsko-žutosindikalnim redovima. Odjednom su za radne odnose i pravo na rad duboko zabrinuti upravo oni koji naše argumente u procesu najave štrajka nisu htjeli čuti, a priopćenja upitne pismenosti prepuna su optužbi i osobnih uvreda.

Ovom smo činu pristupili odgovorno, u skladu sa svojim otpočetka principijelno iskazanim stajalištima. Zahtijevamo potpuno odbacivanje prijedloga zakonâ o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, kao prvi korak u obrani i daljnjem razvitku visokog obrazovanja i znanosti kao javnog dobra. Autonomija sveučilišta, sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja, kao i potpuno javno financirano visoko obrazovanje dostupno svima – temeljne su vrijednosti koje mora ispoštovati svatko tko se poduhvati zakonskog uređenja ovih područja.