Gradovi i građani

Igor Štiks je za Beton: Kulturno propagandni komplet br. 115 vodio razgovor s Davidom Harveyjem o tome što danas znači biti građanin, o emancipatornom potencijalu urbanog prostora i o drugačijim shvaćanjima uništavanja urbanog prostora tijekom sukoba nakon raspada Jugoslavije.


Šta po vašem mišljenju danas znači biti građanin? Državljanstvo se generalno odnosi na države, ali većina stanovništva tih država svakako živi u gradovima.

Više volim da razložim tu ideju državljanstva. Oduvek sam mislio da gde god da odem, na neki način nosim koncept državljanstva sa sobom. Bez obzira na to gde sam i u kom gradu se nalazim, uvek sam se osećao građaninom tog grada. I rekao bih da je to zaista dobro osećanje, jer osećate da pripadate svuda. Bilo bi sjajno kad bi se gradovi proglasili slobodnim zonama i rekli, u osnovi, „svako ko dođe u ovaj grad je građanin ovog grada“. To bi mogao da bude način da upotrebimo kantovski koncept gostoprimstva i kažemo „Dok ste ovde, vi ovde pripadate, ovde imate prava, ali takođe i obaveze“. Više mi se sviđa takav portabilni koncept nego onaj koji vam određuju pasoš i teritorija čije državljanstvo već imate. Mislim da su se neki gradovi proglasili gradovima ljudskih prava. U Francuskoj, ljudi koji nisu građani, recimo imigranti, i koji ne mogu da učestvuju na izborima na nacionalnom nivou, ipak mogu da glasaju na lokalnim izborima. Mislim da je to veoma dobra ideja. Ako ste određeno vreme bili stanovnik nekog mesta, automatski ćete biti u situaciji da glasate o stvarima koje vas se tiču i bićete aktivni učesnik političkog procesa. Ovako bi se izbegli mnogi problemi koji sada postoje u toliko gradova, u kojima su grupe ljudi marginalizovane ekonomski i politički, a ponekad se, čini mi se, osećaju i otuđenim iz prostora. To stvara svakovrsne socijalne probleme i moglo bi da bude prevaziđeno odlukom gradskih administracija da se otvore za koncept automatskog državljanstva za svakog ko dođe, za automatsku dobrodošlicu – i ovde ne mislim na dobrodošlicu za turiste – tako što će jednostavno reći: „Da, vi ste deo gradskog miljea i imate prava i obaveze koji su sa time povezani.“


Urbani prostor je politički prostor par excellence. Ali, kako ističete u svojim radovima, to je istovremeno i mesto isključivanja i mesto velikog emancipatorskog potencijala. Kako biste odredili značaj urbanog prostora u savremenoj, modernoj politici?

Mislim da nam predstoji borba oko otvaranja urbanog prostora za politički aktivizam. Mi u Njujorku imamo tu užasnu okolnost da kada se zatraži dozvola za održavanje skupa, vlasti mogu tri sedmice da razmišljaju pre nego što odluče da li će izdati dozvolu ili neće. Kada smo hteli da organizujemo veliki skup u Central parku, odgovor je bio „ne“, jer bismo mogli da ugrozimo travnjak u parku. Naša reakcija je bila: „Kako to da ste papi dozvolili da održi misu u parku, a ovo ne možete da odobrite?“ Otvaranje prostora je veliko pitanje. Čak i kada su nam skupovi i marševi u Njujorku dozvoljeni, tu su famozni kordoni, kao i u Londonu, ljudi su zarobljeni među barijerama, ne možete da izađete, ograđeni ste. To mi izgleda kao realna politička opasnost. Koncept javnog prostora je naročito zanimljiva tema u vezi sa gradovima. Veliki deo prostora u jednom gradu je praktično pod državnom kontrolom, ali javnost tu nema pristup. Tako da, iako je javni prostor, ipak nije javni. Recimo, upotreba školskog prostora za politički skup ili nešto slično zahtevala bi mnogobrojne različite pregovore, naročito za političku organizaciju. Imali biste ogroman posao pred sobom, da otvorite taj prostor i održite politički miting u državnoj školi. Kad dođemo do ovakvih stvari, rekao bih da nema javnog prostora u gradovima. Ima puno javnog prostora, ali je on uvek regulisan, tako da je otvaranje tog javnog prostora za javnu upotrebu jedno od najvećih poprišta. Naravno, ulica je oduvek bila jedan od najznačajnijih otvorenih prostora za politički aktivizam, ali taj značaj je umanjen, iz očiglednih razloga, umanjen je kada je automobil stupio na ulicu. Kvalitet javnog prostora je značajan faktor koji treba razmotriti. Jedno od pitanja kojima se društveni pokreti bave je upravo stvaranje novih prostora na kojima se javni događaji mogu organizovati, a ne samo odbrana postojećeg javnog prostora. Borba oko koncepta javnog prostora, regulacija javnog prostora – to je polja sukoba za urbani život i urbano življenje.


Rat u bivšoj Jugoslaviji imao je tu dimenziju uništenja ljudskog prostora, naročito gradova. Naj(ne)slavnija je četvorogodišnja opsada Sarajeva, najduža zabeležena opsada u modernoj istoriji. To je u mnogo aspekata bio rat protiv civilnog stanovništva, koji je ciljano uništavao urbani prostor. Čuveni beogradski arhitekta Bogdan Bogdanović rekao je da taj rat nije moguće svesti na etnički sukob i da je to rat u osnovi vođen protiv gradova. U ovakvoj interpretaciji, to je bio rat ruralnih područja i njihovih koncepcija etničke čistote protiv grada kao mešavine. Šta mislite o tome?

Postoji duga istorija shvatanja grada kao kosmopolitskog prostora, što je velika pretnja etničkom nacionalnom identitetu. U vreme nacizma bilo je mnogo anti-urbanih sentimenata. U Sjedinjenim državama postoji jaka tradicija anti-urbanizma, koja se temelji na opoziciji ruralne, džefersonovske demokratije i gradske mehaničke politike, koja je predstavljena kao korumpirana i zla. Grad je uvek imao taj imaginarni aspekt, svetački i božanski – kao u predstavi božjeg grada – ali je takođe i Vavilon. Nasuprot tome nalazimo zamišljenu seosku idilu koja je na neki način autentična i čista, osim ako ne živite u takvom mestu, jer onda vidite da nije ni autentično ni čisto. Ali to je jedna od onih mitoloških stvari koje se politički iskoriste. U mnogim delovima sveta razlika između grada i sela, ili urbanog i ruralnog, zapravo se izgubila. Ruralna područja su skoro potpuno apsorbovana u urbani život i ruralno je u osnovi postalo utočište za ljude koji za vikend odu na porodično imanje, ili tako nešto. Ta distinkcija se raspada i u mnogim društvima, u britanskom svakako, postoji interes za ruralno, ali on se odnosi na lov na lisice ili nešto slično, a ne na poljoprivredni način života kao nešto različito od života u gradu. Mislim da je ta razlika poništena, iako se još uvek mnogo toga mitološkog temelji na njoj. Nestala je i u većem delu Latinske Amerike, pretpostavljam da i na Balkanu brzo nestaje, ukoliko uopšte još uvek postoji. Volim da koristim „pravo na grad“, jer ako bih koristio formalnu terminologiju i govorio o pravu na nejednaki geografski razvoj, niko ne bi razumeo o čemu govorim. Sa druge strane, koncept odnosa grada i državljanstva može da bude dobra osnova za stvaranje nečeg novog kao i za preispitivanje starog. Grad nosi brojne mogućnosti i zato volim da govorim o pravu na grad kao o političkom cilju. Ali to nikako ne znači isključivanje ljudi koji žive na periferiji. U stvari, volim da razmišljam u kategorijama metropolskih regija i bioregija, ako hoćete, sa gradovima koji su pozicionirani kao centri tih regija. Ali opet, „pravo na bioregiju“ ne zvuči kao dobar politički slogan.

Razgovor vodio Igor Štiks
S engleskog preveo Miloš Živanović
Objavljeno u Betonu br. 115

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve