Mjere štednje i novi paket zakona o ekonomskom upravljanju u EU

U srijedu je [28. rujna, op. prev.] Europski parlament donio nešto što je Predsjednik Europske komisije opisao kao “tihu revoluciju”, a što je u srednjostrujaškim medijima prošlo gotovo posve nezamijećeno. Implikacije tzv. šesterostrukog paketa (six-pack) mjera o ekonomskom upravljanju su goleme. Taj paket predstavlja velik korak unaprijed što se tiče institucionalizacije politike mjerâ štednje i neoliberalnih reformi u srcu EU, kao i u pogledu daljnjeg podrivanja demokracije u EU-strukturama.

Ova legislativa, tobože odgovor na ekonomsku krizu, zapravo je ispunjenje dugogodišnjih želja kapitalističkog establišmenta u Europi da EU postane snažan autoritet koji će moći osigurati da nacionalne vlade doista provode mjere štednje. Six-pack to postiže postavljajući Europsku komisiju kao učinkovita policajca za mjere štednje širom Europe. To je također i korak prema fiskalnoj uniji, za koju ključni dijelovi establišmenta smatraju da je nužna da bi se euro spasio.

Unatoč medijskom ignoriranju, europski je establišment svjestan važnosti ove pobjede za svoju stranu. Govoreći o tom paketu zakona u lipnju 2010, predsjednik Europske komisije Barroso je ispravno istakao da su:

Države članice prihvatile – uz, nadam se, puno razumijevanje – vrlo važne ovlasti europskih institucija što se tiče nadzora i puno strože kontrole javnih financija.”

Što ovaj paket donosi:

Da bi se postigla kontrola, paket zakonâ centralizira moć u rukama neizabrane Europske komisije, uspostavlja plan praćenja mjerâ štednje (scoreboard of austerity) i daje Komisiji ovlasti da određuje velike kazne pojedinim zemljama. Više je elemenata u ovih 6 zakona. No osnovna je poanta uspostavljanje mehanizama da se pritisnu nacionalne vlade da prihvate mjere štednje i neoliberalne političke programe.

Tri su ključna aspekta mehanizama koji osiguravaju zadržavanje pojedinih vlada unutar neoliberalne ekonomske ortodoksije. Prvi aspekt je ideja “proračunskog nadzora” i “europskog semestra”. Riječ je o stvaranju europskog rasporeda za predstavljanje ranih nacrta nacionalnih proračuna Europskoj komisiji i Vijeću. O nacrtima proračunâ će se raspravljati na tim tijelima prije raspravâ u nacionalnim parlamentima. Namjera je takvih diskusija jasna – da se stavi značajan politički pritisak, već u ranim fazama, na nacionalne vlade da provedu mjere koje Komisija i Vijeće smatraju nužnima.

Drugi aspekt je kvalitativno jačanje “Sporazuma o rastu i stabilnosti” – koji ograničava javni dug pojedinih zemalja na 60% BDP-a, a godišnje deficite na 3% BDP-a. U prošlosti je to bio mehanizam koji je postojao više-manje samo na papiru, a koji su ignorirale ne samo velike sile nego i periferne manje razvijene ekonomije. Sada bi to trebalo biti poduprto mehanizmom za provođenje tih propisa.

Oni koji bi prekršili zadane ciljeve i koji bi ignorirali upozorenja i preporuke Komisije, dobili bi kaznu koja bi bila ili u vidu “pologa s kamatama” ili “pologa bez kamatâ” u iznosu od 0,2% BDP-a, što bi se moglo pretvoriti u pravu kaznu ako se situacija ne popravi. Takva bi se kazna onda mogla i povećavati ako bi se preporuke Komisije više puta zanemarivale. Takve bi kazne bile u stotinama milijuna eura, a uzimale bi se od zemalja evidentno u stvarnim financijskim teškoćama.

Treći aspekt je proširenje toga mehanizma provođenja propisâ još dalje od smjernicâ iz “Pakta o rastu i stabilnosti”. Zemlje bi sad bile pod nadzorom ne samo što se tiče njihova javnog duga i godišnjeg deficita, nego i što se tiče čitavog niza drugih mjera koje bi bile zadane planom praćenja. Pojedinosti oko toga što bi se točno promatralo još nisu otkrivene, ali preporuke Komisije “bi trebale pokriti glavna područje ekonomske politike, potencijalno uključujući fiskalnu politiku i politiku plaćâ, tržišta rada, proizvodâ i uslugâ te regulaciju financijskog sektora.” (“Sprječavanje i korekcija makroekonomske neravnoteže“).

To nam jasno govori da ovi prijedlozi nisu samo borba protiv prevelikih dugova i deficita, nego i način da Komisija općenito progura desničarsku ekonomsku politiku i da pritisne zemlje da liberaliziraju svoja tržišta rada i javne usluge. Nereagiranje na upozorenja i preporuke Komisije što se tiče pitanja iz plana praćenja bi se ocijenilo nerazboritim te bi zemlje mogle snositi kazne. To je očit način za općenito nametanje neoliberalne politike – uključujući i tržište rada i privatizaciju javnih usluga.


Napad na demokraciju

Jedna od najodvratnijih činjenica u ovom paketu je to što se već iznimno ograničena demokracija u EU još više smanjuje da bi se osigurala prevlast mjerâ štednje. Taj se napad očituje u više pojavnih oblika.

Jedan je jačanje ovlastî Komisije. Većina je u Europskom parlamentu glasala za niz amandmana kreiranih eda bi ojačali moć Komisije. To je uvijek bila pozicija desnog krila Parlamenta koji je u Komisiji vidio saveznika u borbi za “europsku” poziciju u suprotnosti prema interesima pojedinih zemalja koji se očituju u Vijeću. Posljedica je toga da se donošenje odlukâ još više udaljuje od običnih ljudi. Uloga Komisije je, iz pozicije establišmenta, artikulacija “europske” strategije kapitalističke klase u Europi. To je moguće zato što je Europska komisija relativno neosjetljiva na politički pritisak s kojim se susreću nacionalne vlade – upravo zato što članovi Komisije prebivaju u zaštićenosti Bruxellesa i ne moraju se bojati izborâ.

Drugi napad je uskraćivanje prava glasa “neposlušnim” zemljama što se tiče sankcijâ. Dakle, ako Komisija npr. predloži da se neka zemlja kazni s nekoliko stotina milijuna eura, ta zemlja i druge zemlje za koje se prosudi da su se neprimjereno ponašale bit će podvrgnute sankcijama i neće imati pravo glasa u toj odluci. Stoga bi moglo doći do situacije da većina perifernih europskih zemalja neće moći glasati i da će o njihovim sankcijama odlučivati zemlje sjeverne Europe.

Još je jedan elemenat način glasanja. Šesterostruki paket donosi novi, zapanjujuće ciničan, način glasanja. Umjesto izravnog glasanja s potrebom dobivanja većine glasova pojedinih zemalja, ili tradicionalnog sistema kvalificirane većine (što znači dobivanje 255 glasova od ukupno njih 345, što predstavlja najmanje 2/3 zemalja i 62% europskog stanovništva), taj se sustav naglavce izokreće te se naziva glasanjem putem “obrnute kvalificirane većine”. To znači da se podrazumijeva da se Vijeće slaže sa sankcijama, osim ako ne postoji ogromna većina koja će glasati protiv toga. Tako da periferne europske zemlje, čak i ako imaju pravo glasanja, nemaju šanse u borbi protiv vlada velikih sjevernoeuropskih zemalja koje su za sankcije! Dakako, Parlamenat to potpuno podupire, a dogovoreni dokument (Mjere provođenja korekcije prevelike makroekonomske neravnoteže u Europi) navodi da se procedura za primjenu sankcijâ treba “osmisliti tako da sankcije državâ članicâ budu pravilo a ne iznimka”.


Tko i zašto stoji iza ovog programa?

Sugestija da se šesterostruki paket u velikoj mjeri sastoji iz toga da se osigura da se “ne propuste prilike koje donosi kriza” nije nikakva teorija urote. Paket je navodno odgovor na ekonomsku krizu. No to nije istina. Riječ je o nastojanju da se neoliberalna ortodoksija još više učvrsti širom Europe. Corporate Europe Observatory (www.corporateeurope.org), sjajna organizacija koja se bavi analizom i kampanjama protiv moći korporativnih lobista u EU, analizirala je kako najveće organizacije krupnog kapitala na europskoj razini, na Europskom okruglom stolu industrijalista (European Roundtable of Industrialists, ERT), guraju takve programe već više od jednog desetljeća.

Čelnik ERT-a 2000. je izjavio da je u procesu “dvostruka revolucija”. “S jedne strane smanjujemo moć države, a s druge javnog sektora putem privatizacije i deregulacije… Također transformiramo mnoge ovlasti nacionalnih država na moderniju i međunarodniju strukturu na europskoj razini. Europska unifikacija napreduje i pomaže međunarodnom kapitalu kao što je naš.” ERT je 2002. pozvao na to da se “implikacije nacionalnih proračuna i najvećih nacionalnih fiskalnih politika razmotre na razini Unije”, što je upravo ono što će se sada dogoditi.

Europski krupni kapital, kao i njihovi politički predstavnici u režimskim strankama, želi biti sigurni da će se provoditi samo ekonomska politika koja se smatra “primjerenom”. Nesigurnost koja proizlazi iz demokratske debate i diskusije s više mogućih ekonomskih opcija u ponudi je jednostavno prenezgodna. Također, mogućnost da masovni pokreti pritisnu svoje vlade da povuku neke od najgorih napada je prijetnja pouzdanom provođenju mjerâ štednje. Iz toga proizlazi potreba da centralno tijelo autoriteta (Europska komisija), kroz sankcije i politički pritisak, bude protuteža potencijalnom pritisku masovnih pokreta.


Može li se ovaj paket zaustaviti?

Vijeće bi trebalo raspraviti i konačno odlučiti o six-packu 4. listopada, što znači da će paket zakonâ doći na snagu krajem 2011. ili najkasnije početkom 2012. Bitka unutar institucijâ Europskog parlamenta i Vijeća je zapravo već izgubljena, s obzirom na ogromnu nadmoć desnih stranaka (uključujući i tzv. socijaldemokrate) u obje institucije.

Borba se sada seli na ulice i protestne pokrete. Pokret protiv rezanja i napadâ na radnike se ponovno razvija u južnoj Europi. Velika mobilizacija sindikatâ je u toku u Portugalu, a u Grčkoj je 19. listopada najavljen generalni štrajk. Irska tu trenutno zaostaje, ali nakon određenog vremena, a pogotovo nakon potvrde divljačkog proračuna u prosincu 2011, nova vlast će sve teže moći svaljivati odgovornost na staru vladu i izbjeći svoju odgovornost i masovne pokrete.

Ljevica ima ključnu ulogu u stvaranju novih pokreta i utjecanju na njih, upozoravajući na potrebu stvaranja sveeuropskog odgovora te formuliranja socijalističke alternative na krizu kapitalizma. S obzirom na laži o “lijenim Grcima”, posebno je bitno naglasiti slične probleme radništva širom Europe i potrebu zajedničkog odgovora na napade, uključujući i jednodnevni generalni štrajk protiv mjerâ štednje širom Europe. Dio takve intervencije mora biti i javno raskrinkavanje posljedicâ ovog paketa o ekonomskom upravljanju i uspostavljanje opozicije ovoj europskoj doktrini šoka.


Paul Murphy je član Europskog parlamenta kao predstavnik Dublina i Irske socijalističke stranke/Ujedinjenog lijevog saveza (ULA)