Historical Materialism – izvještaj s 4. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe”. Četvrti dan konferencije uglavnom se bavio maoistima u Indiji i Nepalu. Program pogledajte ovdje, a detaljni izvještaj Tonija Pruga je u nastavku.

Zadnji dan. Na panelu o marksističkoj teoriji u Latinskoj Americi Omar Acha je govorio o značenju Marxa za Latinsku Ameriku. Hegel je slavio totalizaciju povijesti kroz duh (Geist) kao racionalnost cijele povijesti. Možda je za Marxa isto. Možda kapital Marxu jest jednak realnosti. On vidi logiku kapitala kao cjelinu koja društvo obuhvaća. No dok Hegel slavi Geist, Marx kritizira totalitet koji logika kapitala proizvodi. Mada je potrebno rekonstruirati neke elemente Marxovog sistema, on je postavio jedini eksplanatorni aparat koji pokazuje logiku kapitala u cijelosti. Omara interesira Habermasova ideja rekonstrukcije iz rekonstrukcije historijskog materijalizma, ne u smislu renesansne rekonstrukcije, već da se ciljevi marksizma bolje teoretski izraze. To zahtijeva konceptualni rad. Opasnost rekonstrukcije da se upadne u zamke u koje su upali postmodernisti je realna i znatna. No trebamo se suočiti s opasnošću, zadatak je pred nama i ne smijemo ga izbjegavati. Ne radi se samo o akademsko-teoretskom zadatku, već o političkom radu na teoretskom polju. Vrijednost, logika kapitala, višak vrijednosti, eksploatacija… osnove Marxove kritike stoje. No to je samo početak projekta čiji daljnji razvoj ne možemo odlagati.

Komentari: ne smijemo dopustiti da u borbama s kapitalom kapital ugradi rezultate naše borbe u svoju logiku. Latinska Amerika ima povijest naprednih programa ljevice, poput programa 1930-ih u Komunističkoj partiji Čilea: pitanje zemlje, obrazovanja i ključnih pitanja danas aktualnih u Latinskoj Americi već su tada dobro formulirana. Problem se desio sa staljinizmom, kada su komunističke partije otišle u krivom smjeru.

Poslijepodnevni panel nije bilo jednostavno izabrati, prevagnula je tema o kojoj se u Europi malo čuje; pokreti maoista u Nepalu i Indiji.

Feyzi Ismail: Maoisti ne vide Nepal kao kapitalističku zemlju, to im je velika teoretska greška iz koje proizlaze mnoge pogrešne taktičke procjene. Na primjer, kada su napravili veliki štrajk, bili su iznenađeni reakcijama srednje klase, čiju su sposobnost da stane na stranu kapitala sasvim podcijenili. Mnogi od ljudi koji su vjerovali u maoiste kao revolucionarni pokret, danas teško održavaju takvo uvjerenje. U partiji je linija suradnje s vladom u dijelu Nepala prevladala. Nekoliko ogromnih kompromisa su napravljeni od osmog mjeseca, od dolaska nove vlade: 1. integracija u vojsku, 6500 PLA boraca će biti integrirani u vojsku. Ostali borci će vratiti oružje, to je dio sporazuma. 2. $250 milijuna dolara za razvoj Nepala od strane Indijske banke. 3. Amnestija maoista koji su bili kriminalizirani. 4. Maoisti će vratiti zemlju zauzetu u borbama. Kako ovo objasniti? Teoretska greška je bio stav maoista da je Nepal još feudalna zemlja te stoga mora proći kroz kapitalizam. Ulazak maoista iz Nepala u vladu je pomak ka klasičnoj liberalnoj partiji. No revolucionarna recentna povijest maoista u Nepalu ostavlja puno opcija otvorene. Teoretske korekcije su nužne. U Indiji maoisti ostaju najveća nada za siromašne, no u Nepalu to trenutno više nije slučaj. Trenutno postoji preko 60 struja maoista. Neki drže da je vrijeme za oružanu borbu sada – to je glavna karakteristika maoista. Drugi vjeruju da je pitanje oružane borbe pitanje toga da se za nju uvijek bude spreman.

Dhruv Jain je izlagao o intelektualnoj povijesti naksalita 1967.-1978. CPI marksisti su od 1960-tih viđeni kao revizionisti. U zadnjih nekoliko godina rasprave su ponovo otvorene. Treba biti optimist. Radnici i seljaštvo sve manje vide poantu u učestvovanju u parlamentarizmu. Pitanje oružane borbe je za revolucionarne političke snage od 1940-ih kontinuirano relevantno pitanje. Maoisti su izbore 1960-ih bojkotirali strateški. Rasprave da li je učestvovanje na izborima taktičko (trenutno procjena) ili strateško pitanje su se vodile među maoističkim frakcijama desetljećima. Argumenti su bili da se u nekim dijelovima Indije mora ići na oružanu borbu, jer je takva situacija, dok to nije slučaj svugdje. 1970-ih su se Lenjinovi argumenti da se treba učestvovati na izborima taktički odbacivali. Pozicija bojkota izbora je ipak ostala sveto mjesto. U 1970-ima se argumentiralo da je svako tko Indiju zove demokratskom zbog postojanja izbora alat imperijalizma. CPI maoisti se do danas pozivaju na debate iz 1960-ih i 1970-ih o pitanju bojkota i izbora, ostajući pri tome na tvrdoj liniji da je jedini ispravan put osvajanje prostora kroz oružanu borbu i građenje tajne organizacije.

Alpa Shah: 2006. premijer je rekao da su maoisti najveća opasnost Indiji. Slijedila je vojna ofenziva države. Živjela je s njima godinu i pol, za vrijeme ofenzive, kao antropolog i novinar. Dva su pogrešna stereotipa. 1. Obični ljudi su između dva fronta, sandwiched, između države i maoista. 2. Maoisti su uspješni jer su ljudi iz siromašnih krajeva spremni uraditi bilo što za obranu svog teritorija. Gotovo svaka obitelj ima nekog u maoistima. Maoisti u selima rade redovito poslove koje nitko od njih i ne očekuje, kućne poslove, pranje suđa itd. Seljaci se tretiraju kao obitelj. Država nikad nije bila tako bliska seljacima u regiji. Obitelj i maoisti su se pomiješali. Besmisleno je govoriti o vladavini maoista silom i oružjem. Također je besmisleno govoriti da je siromaštvo osnovni razlog što se seljaci dobro slažu s maoistima. Mada maoisti nisu aktivni u urbanim sredinama, migracija radne snage iz ruralnih sredina u gradove je ogromna zbog velikih promjena u ekonomiji Indije. Pola godine mnogi seljaci provedu u gradovima, radeći u graditeljstvu i na sličnim manualnim poslovima. Budući da su u selima mnogi od tih isti ljudi aktivni maoisti, ili u bliskoj vezi s pokretom, maoisti su aktivni u rješavanju problema na koje migrantska radna snaga nailazi kroz te masovne odlaske u gradove.

Radha DʼSouza: Kralj je u 16. stoljeću dao mali grad Kalkutu kompaniji East India Trading. Ta povijest je i danas bitna. U dijelovima Indije policija udara na siromašne bez razloga, česta su premlaćivanja do smrti. Parlament Indije ima 40% zastupnika s kriminalnim dosjeom. Ne radi se o prekršajima u prometu, već o utjerivanju novaca, silovanjima, mitu. Nijedan zastupnik ne može ići nikamo, ni u kino, bez osobnih zaštitara. Nivo svakodnevnog fizičkog nasilja je teško shvatljiv i malo poznat van Indije. Indijska država ima jednu od najvećih vojski na svijetu koja je gotovo isključivo uperena protiv vlastitog naroda u svakodnevnom nasilju. Nitko ovo ne želi priznati i svi u Indiji govorimo „ovo nije u mom dijelu Indije“. Zbog takvog stanja postojanje revolucionarnih maoista i njihove strategije ne treba nikoga iznenađivati.

Finalna plenarna izlaganja: Kriza i revolucija na Bliskom istoku

Ahmed Shawki: ove revolucije su samo početak. Utjecaj na kolektivnu psihu i personu arapskih naroda se ne smije zanemariti. Danas puno znači što „Walk like an Egyptian“ ima sasvim novo značenje. Inspiracija ljudi u SAD-u arapskim okupacijama znači puno. Američki imperijalizam je na snazi od 1945. Iranska revolucija 1979. razbija dotadašnju dominaciju SAD-a. Ratovi SAD-a u regiji (Kuvajt, Irak, Afganistan, Libija) pokušaji su da se poveća kontrola koje od tada smanjena. Koji su danas imperijalni ciljevi SAD-a? Shawki misli da oni ni sami ne znaju. Revolucije arapskog proljeća definitivno nisu očekivali.

Gilbert Achcar: Marx: na određenom nivou, nove proizvodne snage postaju u sukobu sa starim snagama. BDP rast per capita u 1970.-1990. na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi je negativan, -0,2. Apsolutne brojke su također daleko ispod usporedivih regija. No čak i takvi niski brojevi su napuhani prihodima od nafte. Statistike nezaposlenosti su još gore, komparativno daleko lošije, pogotovo među ženama. U statistikama, koje su daleko od idealnog pokazatelja, vidimo zaustavljeni razvoj koji regiju koči desetljećima. Model je najgori „take money and run“ model (za razliku od Turske, recimo, gdje neoliberalni kapitalizam ipak bilježi znatan rast). No što je rješenje? Nositelj promjena ne postoji, niti od strane kapitalista. Islamske skupine su najbolje organizirane. Najveći je problem nedostatak političkog agenta radničkih pokreta.

Adam Hanieh: arapske revolucije 2011. nam pokazuju koliko je marksistički analitički alat koristan i relevantan. Klasni se odnosi restrukturiraju. Važnost međuregionalnih političko-ekonomskih odnosa je znatno ojačala zadnjih desetljeća. Neoliberalne politike su implementirane širom regije, pogotovo deregulacija i privatizacije cijelih sektora. Od 2005. do 2008. Egipat je hvaljen kao najbolji reformator u regiji, dok su neoliberalni centri regiju proglašavali najboljom što se tiče neoliberalnih reformi. Integracija s izraelskom ekonomijom je uzela maha. No sve su veća ulaganja naftom bogatih država iz regije koje svoje viškove ulažu u regiju. Egipat, Jordan, Libanon, Palestina i Tunis dijele to što im najveći dio stranih investicija dolazi od strane kapitala iz arapskih zaljevskih država. Ti protoci kapitala u okviru regije uglavnom dolaze od privatnih investitora. Također smo u zadnjih 20 godina svjedoci nastanka velikih firmi u rukama obitelji. Krize država rijetko dolaze same, već su povezane u regionalne odnose i promjene. Zato su arapski ustanci i pobune također ustanci protiv razvoja neoliberalnog kapitalizma u regiji, pogotovo protiv zaljevskih država (Bahrein, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt) i njihovog kapitala. Marksisti su u svojim analizama nisu dovoljno analizirali ulogu tih zemalja kao srca kapitalizma u regiji. Nacionalne države ne mogu riješiti probleme u regiji. Problemi moraju biti riješeni na nivou regije. Uloga Turske i Irana se također ne smije zaboraviti. Produbljivanje krize u Europi će teško pogoditi arapske zemlje u kojima su bili ustanci.

Maha Abdelrahman: između 2004. i 2010. je s grupom kolega istraživala aktivističke pokrete u Egiptu. Taj rad je nalazio na mlaku reakciju u akademskim krugovima, malo tko je očekivao da će bilo što bitno proizići iz tih pokreta. Sve što su ljudi mislili je da sve mora ići po knjizi: pritisak Zapada i promjene pokrenute od samih režima su jedini scenarij koji se predviđao. Nakon ustanka, pesimizam se pretvorio u ogroman val optimizma. No istraživači su tada išli u drugi ekstrem, nekritično slaveći promjene. Trenutna je situacija u Egiptu to da je vojska postala agresivna, slobode govora ima jako malo, a štrajkovi su zabranjeni. Vojska sprečava bilo koji oblik mirnog protesta. Ministri su gotovo svi ostali isti, a izborni plan je toliko kompliciran da nije jasno kako će se provesti. Inicijalna euforija od strane analitičara i političara, te u zadnje vrijeme ocjene da je revolucija propala, su naivne, teoretski pogrešne i ahistorijske. Pobune su se razvile iz političkog aktivizma koji je deset godina rastao u pozadini. Nove političke partije su se stvorile, a neke stare su također iskoristile ustanak. Muslimansko bratstvo se recimo nalazi u smjeni generacija. Koalicije su politički izuzetno čudne; oslanja se na islam kao liniju podjele, radije nego na politička uvjerenja i ekonomske planove. Istovremeno se stvaraju komiteti za obranu revolucije, a sve više grupa uključuje ekonomske zahtjeve u svoje planove.

Komentar: zaboravili smo izraelske proteste koji su bili najveći u povijesti. Popularni slogani su bili: „Trg Tahrir je ovdje“, „Mubarak, …., Netanyahu“. Drastično smanjenje stalnih radnih mjesta s punim radnim vremenom je u Izraelu najveće u regiji. Izraelski narod ima slične probleme kao i ostatak regije.

Gilbert: Muslimansko bratstvo ima ogromne resurse na raspolaganju te igra ulogu financijera zadnje instance. Zbog te snage, SAD razmišlja da promijeni svoj odnos prema njima. Situacija u Libiji je nepredvidljiva. Država je doslovno prestala postojati preko noći. SAD nema vojsku u Libiji, vojna pomoć je bila samo zračna. Zato ni američka vlada ne može predvidjeti što će se desiti za 8 mjeseci u Libiji. Situacija je ekstremno nestabilna i sasvim nepredvidljiva. Iluzije ljevice da bi promjene u Libiji, pa i u drugim zemljama regije, mogle dovesti do radničkih pokreta su neosnovane.

Adam: neoliberalizam u Palestini je od vlasti kompletno preuzela Svjetska banka. Promjene su vidljive i nimalo zanemarive u analizi. Takav model razvoja je također snažno promovirao Tony Blair. Financijalizacija je sve šire prisutna, ljudi su zaduženi sve više, što otežava mogućnost radničkih pokreta. U Kataru su sindikati zabranjeni, svak tko se buni bude deportiran. U Bahreinu je proces formacije radničke klase bio drugačiji od ostatka regije, a i neoliberalizam se tamo najbrže razvijao.

Meha: Salafi su jednako bitni kao i Muslimansko bratstvo, samo u ruralnim područjima. Ljevica nema izbora u pitanju želi li se uključiti u rad s islamskim pokretima ili ne – ona to mora. Izbora nema. No to ne smije uraditi na pitanjima u kojima islamisti diktiraju sve (sekularizam, identitet, šerijat), već se mora raditi na suradnji na ekonomskim planovima i analizama, što do sada nije bio slučaj. U Egiptu je neoliberalizam također bio agresivan i invazivan u ruralnim područjima, gdje je imao negativan utjecaj na reforme oko zemlje.