Socijaldemokracijom protiv radnika

Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.


Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. Povijesno gledano ona je svoj put započela kao revolucionarna marksistička struja koja je smatrala da može ostvariti besklasno društvo kroz reforme u parlamentu, da bi kroz povijest polako degradirala, te na kraju završila na bezubim pozicijama trećeg puta Tonyja Blairea. Ta je politička struja obistinjena u Socijaldemokratskoj partiji (SDP-u). Kako na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni, a posebice onoj 1990-ih, „ljevica“, pa tako i socijaldemokracija, ima negativan prizvuk, koji ju vezuje uz titoistički jugoslavenski režim, SDP se davnih dana dosjetio da se odredi kao stranka “lijevog-centra”. No, po čemu se SDP onda razlikuje od drugih stranaka u Saboru? Njihovim riječima:
„SDP se razlikuje po tome što ostvarenje tih prava i sloboda [op. a. – riječ je o političkim pravima i slobodama, nezavisnosti medija, vladavini prava itd.] ona zahvaća u njihovom korijenu: u zaštićenom radu i vlasništvu, u onim temeljnim odnosima društvenog i ekonomskog života koji osiguravaju zaštićenog radnika i time slobodnog čovjeka i građanina. Zato je za nas socijaldemokracija najširi politički koncept općih i pojedinačnih sloboda i prava, a SDP temeljna politička organizacija za ostvarivanje takvog političkog koncepta sloboda i prava.“ [1]

Najbolje zaključke o današnjoj politici SDP-a i njihovom „zahvaćanju korijena“, možemo izvući iz aktualne izborne kampanje. SDP, kao glavni konkurent HDZ-u za osvajanje vlasti, svjestan je kako vlast može osvojiti isključivo u koaliciji s drugim strankama. Zbog toga je i stvorena tzv. Kukuriku koalicija koja obuhvaća HNS, HSU, IDS i SDP. Iako se u hrvatskoj politici i javnosti većina ovih stranaka smatra „lijevima“, zbog toga što su vječna „oporba“ vladajućem HDZ-u, one to – dakako – nisu. Kada malo bolje promotrimo programe tih stranaka, a posebice ekonomske programe, možemo zaključiti kako je poprilično neprirodno da SDP, kao stranka koja zagovara barem načelno socijalno osjetljive politike, ide u koaliciju s HNS-om koji otvoreno zagovara neoliberalizam. No, politička arena je uvijek više podsjećala na cirkus, pa nam tako ova koalicija svojim “Planom 21” prodaje svoju novu šaljivu točku.

Kako će se Kukuriku koalicija uvijek u hrvatskoj javnosti smatrati lijevom koalicijom, vrlo je bitno proučiti njezine politike vezane uz „Rad i radništvo“[2], odnosno radničku klasu. Isto tako, važno je istaknuti kako u ovom članku stavljam naglasak na socijalne politike, upravo zbog kritike SDP-a kao socijaldemokratske stranke i vodeće stranke ove koalicije. I dok će nam visokoobrazovani stručnjaci hrvatske „parlamentarne ljevice“ prodavati “Plan 21” kao Noinu arku hrvatske ekonomije, sâm pogled na njegova rješenja vezana uz radnike, zapošljavanje itd. razbit će nam sve iluzije. Ako zanemarimo retoričku gimnastiku o „dobrom“ i „divljem“ kapitalizmu – očito inspiriranu filmskim serijalom Star Wars, remek-djelom Georgea Lucasa, u kojem se mladi jedi vitez Zoran Milanović goloruk i naoružan jedino snagama „dobra“ te savjetima mudrog učitelja Radimira Čačića, suprotstavlja zlom imperatoru Borislavu Škegri – ili pak pomalo zbunjujuću konstataciju kako Koalicija podržava slobodno tržište, ali ne i “tržišno društvo”, što god ono zapravo bilo, sam program se može sažeti na fleksibilizaciju tržišta rada.

U svom članku “Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost”[3], objavljenom u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena, problematizirao sam razvoj tzv. neizvjesnog (prekarnog) rada i europske strategije zapošljavanja – poznate i kao “fleksigurnost”.

Pod neizvjesnim radom podrazumijevamo nesiguran i slabo plaćen rad s čijim se prihodima jedva može uzdržavati kućanstvo, a najčešće se pojavljuje u oblicima rada na određeno, privremenog rada, povremenog rada, studentskog rada, rada imigranata itd. Fleksibilizacija radnih odnosa podrazumijeva lakše otpuštanje radnika i određene programe „životnog učenja“ prema kojima bi se radnici trebali prekvalificirati shodno potrebama tržišta ako žele biti zaposleni. Njezin cilj je slamanje određenih radničkih prava zagarantiranih Zakonom o radu; pravâ poput zakonom određenog radnog vremena, kolektivnog ugovora, sindikalnih prava, minimalne plaće te ideje sigurnog cjeloživotnog radnog mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata stranke Zapadne Europe osvajale su vlast obećavajući „punu zaposlenost“ i „posao za cijeli život“, a danas se pod zastavom neoliberalizma okreću parolama „konkurentnosti u globalnoj ekonomiji“, „mobilnosti“, „fleksibilnosti“ i „otpuštanju ljenčina“. Kada bolje analiziramo trenutni trend možemo primijetiti kako danas političke elite po naputku kapitala uz maštovite formulacije koje režu gotovo sva radnička prava koja je radnička klasa izborila kroz povijest, ili riječima Davida Harveyja: vladajuća klasa ponovno uspostavlja svoju totalnu dominaciju.

Kada sam već spomenuo „maštovite formulacije“, nemoguće je ne osvrnuti se na onu najmaštovitiju – “fleksigurnost”. Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja. No, ovime ništa nije riješeno. Kako sam naveo u tekstu iz Zareza, “fleksigurnost” zvuči samo lijepo kao demagoška fraza, dok u realnosti ona predstavlja veću mogućnost radnika da dobiju otkaz.
Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja.
Iako se načelno promiče fleksibilizacija kao mogućnost radnika da dogovori uvjete rada sa poslodavcem bez sindikata i kolektivnih ugovora koji bi ga u tome „ograničavali“, radnik je zapravo prisiljen pristati na sve što mu poslodavac odredi, zbog ogromne nezaposlenosti koju poslodavac koristi kao vrlo efektivnu metodu ucjenjivanja. Jednostavno je riječ o tome kako svim ovim reformama jača moć samog poslodavca, što mu omogućuje da sve „fleksibilizacije“ okrene u svoju korist, pa tako fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva to da radnik dolazi onda kada mu poslodavac odredi, slabljenje kolektivnih ugovora omogućava poslodavcu da lakše odredi plaću svom radniku, da odredi uvjete rada itd., a radnik, svjestan realne situacije na tržištu rada i nezaposlenosti, prihvatit će sve. Jednako tako, “fleksigurnost” za svoj cilj ima izjednačiti radnike na određeno i one na neodređeno, zapravo time označujući ostatke sigurnih zaposlenja kao neisplativa radna mjesta prepuna „ljenčina“. Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje: zbog čega bi netko htio raditi u sustavu u kojem se svakodnevno mora grčevito boriti kako bi očuvao svoje radno mjesto? Zbog čega bi se netko htio svakodnevno izlagati takvom stresu koji onda utječe na sve sfere života pojedinca od obitelji, prijatelja, zajednice itd.?

„Nema globalnog zahtjeva koji ćemo prihvatiti na štetu onih koji u Hrvatskoj žive od svoga rada“, piše Koalicija zagovarajući u isto vrijeme globalni trend u politici zapošljavanja koji upravo ide na štetu radnika. Ne zagovaraju li ekonomski gurui koalicije poput Slavka Linića upravo dolazak Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[4] koji će za uzvrat svome „dobročinstvu“, tražiti upravo sve veću liberalizaciju/fleksibilizaciju tržišta i privatizaciju ostatakâ ostataka? Ili su svi oni radnici u Grčkoj na ulici jer imaju prevelike mirovine i plaće, pa prosvjeduju iz fore kao što Brazilci rade karnevale?

Već i na prvi pogled “Plana 21” možemo primijetiti kako je pun fraza poput: „[…] prava radnika se masovno ignoriraju i krše bez sankcija za prekršitelje i bez stvarne zaštite oštećenih radnika. Mi ćemo ta prava i provesti“. No, nisu li to upravo fraze koje ponavljaju i hrvatske sindikalne središnjice ili pak aktualne i prethodne vlade? I sama koalicija navodi kako u ZOR-u jasno piše da su neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava kaznena djela, a svejedno je Hrvatska realnost da oko 70 000 radnika radi, a ne prima plaću![5] Problem neisplate plaća radnicima i ostalog zlostavljanja radnika od strane poslodavaca, neizostavni je element kapitalizma i nijedna ga vlada neće riješiti koliko god se busala u prsa sa svojom „socijalnom osjetljivošću i socijalnom pravdom“. Političke elite, dakako, mogu selektivno napasti određene poslodavce, no postoje oni koje nikad neće moći dirati – oni koji čine njihovu kliku i financijski osiguravaju povlašteni položaj političarima bez obzira na stranačku pripadnost. Uostalom, tko će Radimiru Čačiću zabraniti da se iživljava nad svojim radnicima?[6]

Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika. Dapače, ona se pokazala kao najbolji instrument za provođenje neoliberalnih antiradničkih reformi, brižljivo upakiranih u parole
Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika.
o sigurnosti, socijalnoj pravdi, zaposlenosti, rješenju pitanja socijalno ugroženih, nezaposlenih i umirovljenika kao već poznate socijaldemokratske retorike.Ovaj članak nema nikakvu predizbornu agendu, niti je njegova namjera napasti SDP kako bi ljudi glasali za HDZ. Bože sačuvaj! Cilj ovog članka je upravo pokazati kako u parlamentarnoj demokraciji odavno ne postoje razlike. Više ne postoje stranke koje se bore za radnička prava (ova kritika SDP-a bi se također mogla primijeniti i na Dragutina Lesara) i one nasuprot njima koje djeluju u ime kapitala, te pokušavaju ograničiti radnička prava i maksimalizirati svoj profit. Danas sve stranke više manje imaju identične neoliberalne ekonomske programe, a razlike su vidljive jedino u njihovoj retorici, gdje se jedni pozivaju na „dom“, a drugi na „socijalnu pravdu i razvoj poduzetništva“.

Za radnička prava mogu se boriti jedino radnici sami, zajedno, ujedinjeni u vlastitoj organizaciji i daleko od saborskih klupa socijaldemokratskih oportunista. Da parafraziram Lenjina: vrijeme je da zbacimo sa sebe prljavu košulju socijaldemokracije i odjenemo čistu košulju. Uistinu, vrijeme je.


Bilješke:

[1] http://members.fortunecity.com/kegla/sdp-prog.html
[2] http://www.kukuriku.org/plan21/rad-i-radnistvo/
[3] http://www.slobodnifilozofski.com/2011/07/juraj-katalenac-europska-unija.html
[4] http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/155715/Linic-Zvat-cemo-MMF.html
[5] http://www.poslovnipuls.com/2011/04/13/neisplata-placa-hrvatska/
[6] http://www.crvena-akcija.org/index.php/vijesti-515689264/analize-1983515004/322-caciceva-proturadnicka-ostvarenja

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve