Socijaldemokracijom protiv radnika

Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.


Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. Povijesno gledano ona je svoj put započela kao revolucionarna marksistička struja koja je smatrala da može ostvariti besklasno društvo kroz reforme u parlamentu, da bi kroz povijest polako degradirala, te na kraju završila na bezubim pozicijama trećeg puta Tonyja Blairea. Ta je politička struja obistinjena u Socijaldemokratskoj partiji (SDP-u). Kako na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni, a posebice onoj 1990-ih, „ljevica“, pa tako i socijaldemokracija, ima negativan prizvuk, koji ju vezuje uz titoistički jugoslavenski režim, SDP se davnih dana dosjetio da se odredi kao stranka “lijevog-centra”. No, po čemu se SDP onda razlikuje od drugih stranaka u Saboru? Njihovim riječima:
„SDP se razlikuje po tome što ostvarenje tih prava i sloboda [op. a. – riječ je o političkim pravima i slobodama, nezavisnosti medija, vladavini prava itd.] ona zahvaća u njihovom korijenu: u zaštićenom radu i vlasništvu, u onim temeljnim odnosima društvenog i ekonomskog života koji osiguravaju zaštićenog radnika i time slobodnog čovjeka i građanina. Zato je za nas socijaldemokracija najširi politički koncept općih i pojedinačnih sloboda i prava, a SDP temeljna politička organizacija za ostvarivanje takvog političkog koncepta sloboda i prava.“ [1]

Najbolje zaključke o današnjoj politici SDP-a i njihovom „zahvaćanju korijena“, možemo izvući iz aktualne izborne kampanje. SDP, kao glavni konkurent HDZ-u za osvajanje vlasti, svjestan je kako vlast može osvojiti isključivo u koaliciji s drugim strankama. Zbog toga je i stvorena tzv. Kukuriku koalicija koja obuhvaća HNS, HSU, IDS i SDP. Iako se u hrvatskoj politici i javnosti većina ovih stranaka smatra „lijevima“, zbog toga što su vječna „oporba“ vladajućem HDZ-u, one to – dakako – nisu. Kada malo bolje promotrimo programe tih stranaka, a posebice ekonomske programe, možemo zaključiti kako je poprilično neprirodno da SDP, kao stranka koja zagovara barem načelno socijalno osjetljive politike, ide u koaliciju s HNS-om koji otvoreno zagovara neoliberalizam. No, politička arena je uvijek više podsjećala na cirkus, pa nam tako ova koalicija svojim “Planom 21” prodaje svoju novu šaljivu točku.

Kako će se Kukuriku koalicija uvijek u hrvatskoj javnosti smatrati lijevom koalicijom, vrlo je bitno proučiti njezine politike vezane uz „Rad i radništvo“[2], odnosno radničku klasu. Isto tako, važno je istaknuti kako u ovom članku stavljam naglasak na socijalne politike, upravo zbog kritike SDP-a kao socijaldemokratske stranke i vodeće stranke ove koalicije. I dok će nam visokoobrazovani stručnjaci hrvatske „parlamentarne ljevice“ prodavati “Plan 21” kao Noinu arku hrvatske ekonomije, sâm pogled na njegova rješenja vezana uz radnike, zapošljavanje itd. razbit će nam sve iluzije. Ako zanemarimo retoričku gimnastiku o „dobrom“ i „divljem“ kapitalizmu – očito inspiriranu filmskim serijalom Star Wars, remek-djelom Georgea Lucasa, u kojem se mladi jedi vitez Zoran Milanović goloruk i naoružan jedino snagama „dobra“ te savjetima mudrog učitelja Radimira Čačića, suprotstavlja zlom imperatoru Borislavu Škegri – ili pak pomalo zbunjujuću konstataciju kako Koalicija podržava slobodno tržište, ali ne i “tržišno društvo”, što god ono zapravo bilo, sam program se može sažeti na fleksibilizaciju tržišta rada.

U svom članku “Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost”[3], objavljenom u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena, problematizirao sam razvoj tzv. neizvjesnog (prekarnog) rada i europske strategije zapošljavanja – poznate i kao “fleksigurnost”.

Pod neizvjesnim radom podrazumijevamo nesiguran i slabo plaćen rad s čijim se prihodima jedva može uzdržavati kućanstvo, a najčešće se pojavljuje u oblicima rada na određeno, privremenog rada, povremenog rada, studentskog rada, rada imigranata itd. Fleksibilizacija radnih odnosa podrazumijeva lakše otpuštanje radnika i određene programe „životnog učenja“ prema kojima bi se radnici trebali prekvalificirati shodno potrebama tržišta ako žele biti zaposleni. Njezin cilj je slamanje određenih radničkih prava zagarantiranih Zakonom o radu; pravâ poput zakonom određenog radnog vremena, kolektivnog ugovora, sindikalnih prava, minimalne plaće te ideje sigurnog cjeloživotnog radnog mjesta. Nakon Drugog svjetskog rata stranke Zapadne Europe osvajale su vlast obećavajući „punu zaposlenost“ i „posao za cijeli život“, a danas se pod zastavom neoliberalizma okreću parolama „konkurentnosti u globalnoj ekonomiji“, „mobilnosti“, „fleksibilnosti“ i „otpuštanju ljenčina“. Kada bolje analiziramo trenutni trend možemo primijetiti kako danas političke elite po naputku kapitala uz maštovite formulacije koje režu gotovo sva radnička prava koja je radnička klasa izborila kroz povijest, ili riječima Davida Harveyja: vladajuća klasa ponovno uspostavlja svoju totalnu dominaciju.

Kada sam već spomenuo „maštovite formulacije“, nemoguće je ne osvrnuti se na onu najmaštovitiju – “fleksigurnost”. Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja. No, ovime ništa nije riješeno. Kako sam naveo u tekstu iz Zareza, “fleksigurnost” zvuči samo lijepo kao demagoška fraza, dok u realnosti ona predstavlja veću mogućnost radnika da dobiju otkaz.
Kako je uz sva rezanja svojih prava radnička klasa stekla negativan stav spram fleksibilizacije, europska socijaldemokracija je pojmu fleksibilizacije dodala pojam sigurnosti, kako bi naglasila svoju brigu za radničku klasu u procesu prekvalificiranja.
Iako se načelno promiče fleksibilizacija kao mogućnost radnika da dogovori uvjete rada sa poslodavcem bez sindikata i kolektivnih ugovora koji bi ga u tome „ograničavali“, radnik je zapravo prisiljen pristati na sve što mu poslodavac odredi, zbog ogromne nezaposlenosti koju poslodavac koristi kao vrlo efektivnu metodu ucjenjivanja. Jednostavno je riječ o tome kako svim ovim reformama jača moć samog poslodavca, što mu omogućuje da sve „fleksibilizacije“ okrene u svoju korist, pa tako fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva to da radnik dolazi onda kada mu poslodavac odredi, slabljenje kolektivnih ugovora omogućava poslodavcu da lakše odredi plaću svom radniku, da odredi uvjete rada itd., a radnik, svjestan realne situacije na tržištu rada i nezaposlenosti, prihvatit će sve. Jednako tako, “fleksigurnost” za svoj cilj ima izjednačiti radnike na određeno i one na neodređeno, zapravo time označujući ostatke sigurnih zaposlenja kao neisplativa radna mjesta prepuna „ljenčina“. Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje: zbog čega bi netko htio raditi u sustavu u kojem se svakodnevno mora grčevito boriti kako bi očuvao svoje radno mjesto? Zbog čega bi se netko htio svakodnevno izlagati takvom stresu koji onda utječe na sve sfere života pojedinca od obitelji, prijatelja, zajednice itd.?

„Nema globalnog zahtjeva koji ćemo prihvatiti na štetu onih koji u Hrvatskoj žive od svoga rada“, piše Koalicija zagovarajući u isto vrijeme globalni trend u politici zapošljavanja koji upravo ide na štetu radnika. Ne zagovaraju li ekonomski gurui koalicije poput Slavka Linića upravo dolazak Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[4] koji će za uzvrat svome „dobročinstvu“, tražiti upravo sve veću liberalizaciju/fleksibilizaciju tržišta i privatizaciju ostatakâ ostataka? Ili su svi oni radnici u Grčkoj na ulici jer imaju prevelike mirovine i plaće, pa prosvjeduju iz fore kao što Brazilci rade karnevale?

Već i na prvi pogled “Plana 21” možemo primijetiti kako je pun fraza poput: „[…] prava radnika se masovno ignoriraju i krše bez sankcija za prekršitelje i bez stvarne zaštite oštećenih radnika. Mi ćemo ta prava i provesti“. No, nisu li to upravo fraze koje ponavljaju i hrvatske sindikalne središnjice ili pak aktualne i prethodne vlade? I sama koalicija navodi kako u ZOR-u jasno piše da su neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava kaznena djela, a svejedno je Hrvatska realnost da oko 70 000 radnika radi, a ne prima plaću![5] Problem neisplate plaća radnicima i ostalog zlostavljanja radnika od strane poslodavaca, neizostavni je element kapitalizma i nijedna ga vlada neće riješiti koliko god se busala u prsa sa svojom „socijalnom osjetljivošću i socijalnom pravdom“. Političke elite, dakako, mogu selektivno napasti određene poslodavce, no postoje oni koje nikad neće moći dirati – oni koji čine njihovu kliku i financijski osiguravaju povlašteni položaj političarima bez obzira na stranačku pripadnost. Uostalom, tko će Radimiru Čačiću zabraniti da se iživljava nad svojim radnicima?[6]

Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika. Dapače, ona se pokazala kao najbolji instrument za provođenje neoliberalnih antiradničkih reformi, brižljivo upakiranih u parole
Ono što jasno možemo zaključiti iz analize “Plana 21” jest da socijaldemokracija odavno više nema nikakve veze interesima radnika.
o sigurnosti, socijalnoj pravdi, zaposlenosti, rješenju pitanja socijalno ugroženih, nezaposlenih i umirovljenika kao već poznate socijaldemokratske retorike.Ovaj članak nema nikakvu predizbornu agendu, niti je njegova namjera napasti SDP kako bi ljudi glasali za HDZ. Bože sačuvaj! Cilj ovog članka je upravo pokazati kako u parlamentarnoj demokraciji odavno ne postoje razlike. Više ne postoje stranke koje se bore za radnička prava (ova kritika SDP-a bi se također mogla primijeniti i na Dragutina Lesara) i one nasuprot njima koje djeluju u ime kapitala, te pokušavaju ograničiti radnička prava i maksimalizirati svoj profit. Danas sve stranke više manje imaju identične neoliberalne ekonomske programe, a razlike su vidljive jedino u njihovoj retorici, gdje se jedni pozivaju na „dom“, a drugi na „socijalnu pravdu i razvoj poduzetništva“.

Za radnička prava mogu se boriti jedino radnici sami, zajedno, ujedinjeni u vlastitoj organizaciji i daleko od saborskih klupa socijaldemokratskih oportunista. Da parafraziram Lenjina: vrijeme je da zbacimo sa sebe prljavu košulju socijaldemokracije i odjenemo čistu košulju. Uistinu, vrijeme je.


Bilješke:

[1] http://members.fortunecity.com/kegla/sdp-prog.html
[2] http://www.kukuriku.org/plan21/rad-i-radnistvo/
[3] http://www.slobodnifilozofski.com/2011/07/juraj-katalenac-europska-unija.html
[4] http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/155715/Linic-Zvat-cemo-MMF.html
[5] http://www.poslovnipuls.com/2011/04/13/neisplata-placa-hrvatska/
[6] http://www.crvena-akcija.org/index.php/vijesti-515689264/analize-1983515004/322-caciceva-proturadnicka-ostvarenja

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve