Studentska borba je i naša borba: izjava “Avtonomne tribune” o okupaciji Filozofskog fakulteta u Ljubljani

“Avtonomna tribuna” se pridružuje svakom tko uviđa da na sveučilištu vlada nepodnošljivo stanje, kako na području studija tako i socijalnog položaja visokoškolskih radnika i studenata. Zato se aktivno pridružujemo svim akcijama koje tu činjenicu uzimaju kao ishodište svoje prakse. Očito je da je institucija znanja u potpunosti podlegla diktatu kapitala i vlasti, budući da na svakom koraku onemogućava slobodno, neovisno i kritičko djelovanje. Zato je došlo vrijeme da kao studenti ponovno kažemo odlučno “ne” komercijalizaciji visokog školstva te taj trend jednom zauvijek zaustavimo.

Borba traje već dugo…

Okupacija fakulteta se nije dogodila iznenada, stoga je svaka licemjerna začuđenost sveučilišnih mandarina i njihovo pozivanje na dijalog ponižavajuća za sveučilišne radnike i studente. Ako njihovo sjećanje možda i seže samo do grabežljivih poteza izgradnje vlastitih karijera, naše je sjećanje na borbu ipak dalekosežnije. Prisjetimo se stoga nekoliko posljednjih epizoda borbe za autonomiju kritičke misli javnog i besplatnog visokog školstva.

Godine 2007. je prijedlog novog Zakona o visokom školstvu mobilizirao studentice i studente koji su se okupili oko pokreta “Avtonomna tribuna (za avtonomno univerzo)”. Prijedlog zakona je predviđao privatizaciju visokoškolskih ustanova, uvođenje školarina, komercijalizaciju znanja i ograničavanje akademske slobode. Tada smo u jasnom svjetlu uvidjeli razmjere apetita za uvođenjem anglosaksonskog modela visokog obrazovanja, utemeljenog na privatizaciji znanja, u nas poznatog pod imenom bolonjske reforme. Autonomno organizirani studenti i studentice su tada direktnim akcijama, koje su uživale široku potporu javnosti, uspjeli spriječiti usvajanje zakona.

Vladajući se, naravno, nisu predali, nego su izmišljali nove načine kako sebi podrediti proizvodnju znanja, kako prostor visokog školstva zatvoriti narodu da bi bio na raspolaganju eliti te kako iz sveučilišnog prostora odstraniti kritičku teoriju koja je ogledalo promašenog i klasnog sukoba sve razjedinjenijem društvu. No, ni studenti nisu popustili u borbi za svoja prava. Godine 2009. se pojavljuje Plenumski pokret, koji iznova odlučuje kako sveučilište nećemo prepustiti pustošenju kapitala. Pokret se usredotočio prvenstveno na problematiku bolonjske reforme, koja je tad već bila u punom jeku, i studentskog rada. Ubilježili smo još jednu pobjedu: reforma eksploatatorskog rada je pala, održano je stanje nešto manjeg zla, ali bolonjsku reformu (tada) još nismo slomili.

Budući da su se uvjeti u visokom školstvu nastavili pogoršavati, 2011. godine nastaje nova inicijativa, koja pod imenom “Mi smo univerza” (Mi smo sveučilište) okuplja brojne formalne i neformalne skupine u borbi za autonoman, kvalitetan i besplatan sveučilišni prostor. Cijelu godinu dana smo pregovarali, objavljivali mišljenja i igrali igru koju su pod krinkom dijaloga nametale vladajuće strukture. Javno su nam odobravali i davali lažna obećanja, dok su ispod stola sve naše prijedloge glatko odbijali. Promijenilo se nije ništa.

Vrijeme je za novi korak

Sve te inicijative samo su djelić u mozaiku skupina koje je u posljednjih pet godina stvorila potreba za nadilaženjem postojećeg sveučilišnog prostora. Svaka za sebe i sve zajedno otvarale su prostor za kritički pogled i otkrivale mogućnosti za aktivnu participaciju. Otkrivali smo iste probleme i dolazili do istih zaključaka. Svi pokreti bili su podvrgnuti represiji javnih i privatnih organa progona i institucionaliziranih političkih pritisaka. Svi pokreti su u određenom trenutku spriječili pokoju promjenu na gore, ali nijednom nije uspjelo zaustaviti pohod kapitalizma. Elite se ne usuđuju otvoreno i brzo sprovesti svoj unosan plan jer su itekako dobro svjesni posljedica koje bi, kad bi igrali otvoreno, dovele do nesavladivog otpora. Imaju dovoljno vremena, moći i novaca da nas poput žaba kuhaju polako ali sigurno.

Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno.
I dok su nas potapali u lonac vrućih reformi koje su u direktnom sukobu s našim interesima, mi smo razvijali sve deblju kožu. Jednako kao što smo ujedninjeni u otporu i solidarnost, mi – generacije studenata koje su se u prošlosti borile protiv pritiska kapitala – ujedinjeni smo i u sljedećem stavu: svaka borba koja nije išla do kraja i okupirala fakultete, izgubila je važan moment. Pravi trenutak, kada će se poklopiti sve subverzivne silnice i kada će doći vrijeme da uz veliki prasak zauzmemo klupe naših sveučilišta, neće doći u idealiziranoj budućnosti. Možemo ga samo sami stvoriti. Ovdje, sada, zajedno. Zato nećemo ponoviti pogrešku i čekati. Ovoga puta idemo do kraja. Ovoga puta ćemo uistinu mi postati sveučilište. Zauzet ćemo hodnike i predavaonice te preuzeti kontrolu nad produkcijom znanja. Nema više vremena za oklijevanje i proračunatost. Sada je vrijeme za akciju!

Prijelomna točka

Došao je trenutak kada iz ruku kapitala moramo istrgnuti vrijeme koje nam sveučilišni tehnokrati pod krinkom studijskih, radnih i drugih obaveza uskraćuju. Bolonjski proces produkcije znanja mora biti zaustavljen jer ćemo samo tako biti u mogućnosti zajedno razmišljati o budućnosti kakvu želimo. Nisu nam više potrebne beskonačne rasprave o problemima s kojima se suočavamo jer ih poznajemo u srž. Sada je vrijeme da realiziramo vizije koje su kroz sve te rasprave iznikle. Zato predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije,
[…] predlažemo zaustavljanje neometanog iskorištavanja ljudskih resursa na fakultetima. Predlažemo da ih prema principima direktne demokracije, autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima.
autonomije, nehijerarhičnosti, antiautoritarnosti i samoorganizacije vratimo studentima i profesorima. Okupirajmo fakultete jer jedino tako možemo zaustaviti neprestanu reprodukciju eksploatatorskog sustava te si izboriti prostor za realizaciju vlastitih kreativnih potencijala i ideja koje su njegovale generacije prije nas. Ne dajmo se zavarati zlonamjernim retorikama sveučilišnih elita i njihovih medijskih sluga! Blokada nije radikalan potez, nego naše neotuđivo pravo. Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!

Dosta je!

Dosta nam je sustava koji u svojem jednoumlju ne dopušta kritiku, istovremeno pretvarajući studente u apatične ovce koje se u mnoštvu nereflektiranog posla oslanjaju na “copy-paste” rješenja. Dosta nam je sustava koji uvodi nadzor na svim razinama, dosta kamera, kontrole prisutnosti na užasnim predavanjima, kontrole radnih sati, privatnih zaštitara i policijske intervencije. Dosta nam je bolonjskog sustava koji privatizacijom i komercijalizacijom donosi manje predavanja, osakaćuje temeljne kolegije te nam hrpicom izbornih kolegija želi nakalemiti fiktivne kompetencije.

Dosta nam je brojnih domaćih zadaća koje onemogućavaju istinsko djelovanje na drugim područjima. Ne želimo samo studirati, nego i živjeti! Želimo stvarati sustav koji nas neće otuđivati na svakom koraku,
Kao što radnici imaju pravo na štrajk, mi imamo pravo na zaustavljanje procesa produkcije znanja i njegovog organiziranja u skladu s načelima direktne demokracije. Blokada stoga nije ekstreman čin, već jedini preostali i logični korak u našoj legitimnoj i dugotrajnoj borbi za bolje sutra!
želimo djelovati u zajednicama onkraj kapitalističkog načina proizvodnje, želimo se organizirati na radnim mjestima i poticati decentralizrano umrežavanje autonomnih sindikata, kolektiva, pokreta i pojedinaca. Dosta nam je okoštale institucije koja pod izlikom prilagodbe tržištu oduzima autonomiju profesorima, neusmiljeno ih iskorištava kroz prekarne uvjete rada, kompetentne i studentima predane pedagoge gura na sporedni kolosijek te financira samo programe koji odgovaraju kapitalističkim elitama. Dosta nam je sveučilišnog javnog prostora podvrgnutog komercijalizaciji kojeg se školarinama zatvara na sve više razina. Dosta nam je obrazovanja podvrgnutog logici profita, jer znanje nije roba, nego sredstvo emancipacije!

…i sad: novo sveučilište!

Zahtijevamo besplatno školstvo za sve, kvalitetan program i institucije koje će se temeljiti na samoupravljanju studenata, profesora i ostalih zaposlenika po principima autonomije, direktne demokracije, samoorganizacije i nehijerarhičnosti.
Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!
Svjesni smo kako trenutnom sistemu okupacija fakulteta neće biti po volji, kao što mu nikad nije po volji solidarnost, a kamoli društveno djelovanje i kritičnost. Znamo da će se nasilno suprotstaviti našem pokušaju demokratizacije i direktne participacije. Znamo i to, da nećemo popustiti. Ovo nije borba za privilegije. Ovo je borba za naš opstanak!

STUDIRANJE JE PRAVO!

O PRAVIMA NE PREGOVARAMO!

PRAVA SU IZBORENA, A NE UDIJELJENA!

Avtonomna tribina,
hodnici Filozofskog fakulteta, 22. studeni 2011.


Sa slovenskog preveo Goran Matić
Više saznajte ovdje!

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve