Pravo vlasništva?

Jedan od većih prijeloma i “paradoksa” koji su devedesete donijele bio je izražen u pitanju upravljanja ekonomskim procesima. Od radničkog upravljanja proizvodnim procesom i stvorenim viškom vrijednosti kao osnovnog narativa političko-ekonomskog života do samorazumljive neprikosnovenosti uprave privatnih vlasnika u novim jedinicama gospodarskog života – privatnim poduzećima. Čitav taj preokret u javnosti se gotovo pa nikada ne problematizira sam po sebi, već se kritika novonastale ekonomske konfiguracije najčešće iscrpljuje u osvrtu na posljedice i procese – na temelju idealizirane slike zapada, zapadnog kapitalizma i njegove historije – okarakterizirane kao devijacije, a sažete u sintagmi “privatizacijska pljačka”. Za razdoblje inauguracije politike radikalne preraspodjele ekonomske moći uobičajio se naziv “demokratske promjene u Hrvatskoj”. U svrhu minimalnog osvjetljenja karaktera rečenih promjena korisno je iznijeti nekoliko podataka vezanih uz sistemski položaj radništva u razdoblju prije 1990. godine.

Radnički savjeti

Radnički savjeti (tijela izabrana na razini poduzeća, tj. radne organizacije, od strane svih članova radnog kolektiva) nakon donošenja novog Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976. imaju ovlaštenje birati izvršne organe i direktore (izbor izvršnih organa uveden je još 1950. Osnovnim zakonom o predaji državnih poduzeća i viših privrednih jedinica na upravljanje radnim kolektivima), a postotak ukupne akumulacije kojim radnički savjet raspolaže s početnih 25-30% sredinom pedesetih, raste na 100% nakon ustavnih amandmana 1971. (Sekelj, Laslo: Jugoslavija, struktura raspadanja, Rad, Beograd, 1990.). Savjeti, barem nominalno, osim izbora izvršnih struktura, izrađuju nacrt statuta te plan i program rada i razvoja. Broj radnika koji na području Jugoslavije sudjeluju u radu savjeta 1983. dostiže gotovo pola milijuna ili preciznije 484.784 (Potts, George A.: The Development of the system of Representation in Yugoslavia with Special Reference to the Period Since 1974, University Press of America, Lanham – New York – London, 1996.). Uza sve rezerve i skepsu spram stanja na terenu ostaje činjenica Ustavom i Zakonom zagarantirane forme i iz nje proizlazećih prava i mogućnosti.

Nova prava i nove mogućnosti zagarantirani novom formom u sferi ekonomije ukidaju mogućnost participacije u upravljanju procesom proizvodnje i raspodjele za veliku većinu sudionika – pritom je svejedno prelaze li prerogativi upravljača na državu ili pojedinca. Karakter novih odnosa sažima Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima:

Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima čl. 30. st. 1., “Narodne novine” 91/96., 68/98. i 137/99.)

Bez obzira na ograničenja u drugom dijelu, osnovna intencija je jasno naglašena, a praksa ju je nedvosmisleno potvrdila. U razdoblju koje je uslijedilo tema radničkog upravljanja poduzećima postaje svojevrsni tabu odnosno pojavljuje se eventualno u okviru nostalgičnih reminiscencija, no nikad kao legitimno aktualno političko pitanje.

Analiza stanja

U okviru cjelokupnog problema (ne)bavljenja navedenom problematikom napadno uočljiv je izostanak struktura koje bi se ozbiljno sistematski posvetile analizama postojećeg stanja, njegove historijske putanje te osmišljavanju organizacijskih praksi, legislative i općenito političke agende u svrhu prevazilaženja postojećeg stanja. Sramežljive programske stavove poput:

Radnička participacija i suodlučivanje, kao oblik partnerstva rada i kapitala, jamči pravičnost uzajamnih odnosa, socijalni dijalog, sigurnost rada i motivaciju za rad. Zauzimamo se za nove forme radničke participacije i njihovo ozakonjenje…. (Plan 21, Kukuriku koalicija)

ili zagovaranje radničkih vijeća kod Laburista teško da možemo smatrati indicijom ozbiljnog rada na strukturnim promjenama u smjeru uvođenja demokratske prakse u sferu upravljanja proizvodnim procesom i raspodjelom stvorenih dobara. I jedni i drugi kao ideal navode uspostavljanje harmonije, tj. partnerskog odnosa između rada i kapitala uz istovremenu zaštitu interesa obje strane. Ono što remeti jednadžbu, a ostaje neizrečeno, je već spomenuta formula postojeće legislative:

Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi…

Sindikati svojim djelovanjem i promišljanjem novouspostavljenih ekonomskih odnosa također ostaju u okvirima tzv. socijalnog partnerstva. Zahtjevi se uglavnom iscrpljuju u sferi pravne države, moralizma i maglovito postavljenog problema materijalne nejednakosti kojem u prvom redu nedostaje ukazivanje na strukturnu uvjetovanost iste. Ostali društveni akteri čije je djelovanje manje ili više javno vidljivo – akademski krugovi, mediji, nevladine udruge – za sada također izbjegavaju postaviti radikalna, sistemski fundamentalna pitanja. Nesumnjivo postoje i svjetlije točke poput nekih manjih novinskih listova, portala, inicijativa i organizacija, no dominira sivilo (bez)idejnog oportunizma i nezainteresiranosti. Polje interesa i intelektualnih preokupacija te osviještenih i neosviještenih političkih težnji tzv. običnih građana, odbacimo li uobičajene stereotipe, ukazuje se relativnom nepoznanicom. Nezadovoljstvo i svijest o kretanju u pogrešnom smjeru evidentno postoji, no kakav bi se “novi kurs” iz svega toga mogao izroditi ostaje otvorenim pitanjem.

Bez obzira koliko ga ignorirali ili eskivirali njegovu srž leksičkim, logičkim i sl. akrobacijama, pitanje upravljanja vlastitim radom i iz njega proizašlim vrijednostima i dalje je na dnevnom redu. Rasprava se još uvijek odvija na marginama političkog i ekonomskog života, no kako sazrijevaju plodovi preraspodjele ekonomske (a sa njom i političke) moći, socijalno destruktivne sile, u slijepom naletu, oslobođene spona zaostalih iz vremena defenzivne pozicije kapitala, čine probleme akutnijima i odgovore nužnijima.

Igor Livada
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve