Pravo vlasništva?

Jedan od većih prijeloma i “paradoksa” koji su devedesete donijele bio je izražen u pitanju upravljanja ekonomskim procesima. Od radničkog upravljanja proizvodnim procesom i stvorenim viškom vrijednosti kao osnovnog narativa političko-ekonomskog života do samorazumljive neprikosnovenosti uprave privatnih vlasnika u novim jedinicama gospodarskog života – privatnim poduzećima. Čitav taj preokret u javnosti se gotovo pa nikada ne problematizira sam po sebi, već se kritika novonastale ekonomske konfiguracije najčešće iscrpljuje u osvrtu na posljedice i procese – na temelju idealizirane slike zapada, zapadnog kapitalizma i njegove historije – okarakterizirane kao devijacije, a sažete u sintagmi “privatizacijska pljačka”. Za razdoblje inauguracije politike radikalne preraspodjele ekonomske moći uobičajio se naziv “demokratske promjene u Hrvatskoj”. U svrhu minimalnog osvjetljenja karaktera rečenih promjena korisno je iznijeti nekoliko podataka vezanih uz sistemski položaj radništva u razdoblju prije 1990. godine.

Radnički savjeti


Radnički savjeti (tijela izabrana na razini poduzeća, tj. radne organizacije, od strane svih članova radnog kolektiva) nakon donošenja novog Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976. imaju ovlaštenje birati izvršne organe i direktore (izbor izvršnih organa uveden je još 1950. Osnovnim zakonom o predaji državnih poduzeća i viših privrednih jedinica na upravljanje radnim kolektivima), a postotak ukupne akumulacije kojim radnički savjet raspolaže s početnih 25-30% sredinom pedesetih, raste na 100% nakon ustavnih amandmana 1971. (Sekelj, Laslo: Jugoslavija, struktura raspadanja, Rad, Beograd, 1990.). Savjeti, barem nominalno, osim izbora izvršnih struktura, izrađuju nacrt statuta te plan i program rada i razvoja. Broj radnika koji na području Jugoslavije sudjeluju u radu savjeta 1983. dostiže gotovo pola milijuna ili preciznije 484.784 (Potts, George A.: The Development of the system of Representation in Yugoslavia with Special Reference to the Period Since 1974, University Press of America, Lanham – New York – London, 1996.). Uza sve rezerve i skepsu spram stanja na terenu ostaje činjenica Ustavom i Zakonom zagarantirane forme i iz nje proizlazećih prava i mogućnosti.

Nova prava i nove mogućnosti zagarantirani novom formom u sferi ekonomije ukidaju mogućnost participacije u upravljanju procesom proizvodnje i raspodjele za veliku većinu sudionika – pritom je svejedno prelaze li prerogativi upravljača na državu ili pojedinca. Karakter novih odnosa sažima Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima:
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima čl. 30. st. 1., “Narodne novine” 91/96., 68/98. i 137/99.)
Bez obzira na ograničenja u drugom dijelu, osnovna intencija je jasno naglašena, a praksa ju je nedvosmisleno potvrdila. U razdoblju koje je uslijedilo tema radničkog upravljanja poduzećima postaje svojevrsni tabu odnosno pojavljuje se eventualno u okviru nostalgičnih reminiscencija, no nikad kao legitimno aktualno političko pitanje.

Analiza stanja


U okviru cjelokupnog problema (ne)bavljenja navedenom problematikom napadno uočljiv je izostanak struktura koje bi se ozbiljno sistematski posvetile analizama postojećeg stanja, njegove historijske putanje te osmišljavanju organizacijskih praksi, legislative i općenito političke agende u svrhu prevazilaženja postojećeg stanja. Sramežljive programske stavove poput:
Radnička participacija i suodlučivanje, kao oblik partnerstva rada i kapitala, jamči pravičnost uzajamnih odnosa, socijalni dijalog, sigurnost rada i motivaciju za rad. Zauzimamo se za nove forme radničke participacije i njihovo ozakonjenje…. (Plan 21, Kukuriku koalicija)
ili zagovaranje radničkih vijeća kod Laburista teško da možemo smatrati indicijom ozbiljnog rada na strukturnim promjenama u smjeru uvođenja demokratske prakse u sferu upravljanja proizvodnim procesom i raspodjelom stvorenih dobara. I jedni i drugi kao ideal navode uspostavljanje harmonije, tj. partnerskog odnosa između rada i kapitala uz istovremenu zaštitu interesa obje strane. Ono što remeti jednadžbu, a ostaje neizrečeno, je već spomenuta formula postojeće legislative:
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi…
Sindikati svojim djelovanjem i promišljanjem novouspostavljenih ekonomskih odnosa također ostaju u okvirima tzv. socijalnog partnerstva. Zahtjevi se uglavnom iscrpljuju u sferi pravne države, moralizma i maglovito postavljenog problema materijalne nejednakosti kojem u prvom redu nedostaje ukazivanje na strukturnu uvjetovanost iste. Ostali društveni akteri čije je djelovanje manje ili više javno vidljivo – akademski krugovi, mediji, nevladine udruge – za sada također izbjegavaju postaviti radikalna, sistemski fundamentalna pitanja. Nesumnjivo postoje i svjetlije točke poput nekih manjih novinskih listova, portala, inicijativa i organizacija, no dominira sivilo (bez)idejnog oportunizma i nezainteresiranosti. Polje interesa i intelektualnih preokupacija te osviještenih i neosviještenih političkih težnji tzv. običnih građana, odbacimo li uobičajene stereotipe, ukazuje se relativnom nepoznanicom. Nezadovoljstvo i svijest o kretanju u pogrešnom smjeru evidentno postoji, no kakav bi se “novi kurs” iz svega toga mogao izroditi ostaje otvorenim pitanjem.

Bez obzira koliko ga ignorirali ili eskivirali njegovu srž leksičkim, logičkim i sl. akrobacijama, pitanje upravljanja vlastitim radom i iz njega proizašlim vrijednostima i dalje je na dnevnom redu. Rasprava se još uvijek odvija na marginama političkog i ekonomskog života, no kako sazrijevaju plodovi preraspodjele ekonomske (a sa njom i političke) moći, socijalno destruktivne sile, u slijepom naletu, oslobođene spona zaostalih iz vremena defenzivne pozicije kapitala, čine probleme akutnijima i odgovore nužnijima.

Igor Livada
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve