Poziv za organizaciju alternativnog europskog summita

Danas svjedočimo velikoj povijesnoj promjeni u Europskoj uniji. Europski vođe, posebice oni iz Komisije, Vijeća za gospodarstvo i financije (ECOFIN), i Europske centralne banke, koriste trenutnu krizu kako bi nametnuli neoliberalni poredak nasuprot idealu demokratske, socijalne i ekološke Europe.

Lice Europe mijenja se uz pogubne posljedice za građane i za budućnost samog europskog projekta. „Tiha revolucija“ – kako to naziva Barroso – odvija se neviđenom brzinom na legalno-institucionalnoj razini: porast broja zakona koji se tiču fiskalnih pitanja i plaća, oštriji zahtjevi tih zakona, veće kazne i povećani automatizam njihove implementacije, te obavezna primjena tih zakona na osnovnim razinama europskog i nacionalnog zakonodavstva (sporazumi, ustavi…). To se događa i putem osnaživanja moći Komisije, Europskog vijeća i ECOFIN-a. Europski parlament – kako je to rekao sam njegov predsjednik – u najboljem se slučaju svodi samo na potvrđivanje već donesenih odluka.

Ugovor o fiskalnoj sigurnosti koji je proizašao iz Europskog vijeća 30. siječnja 2012. osnažuje mjere štednje, premda kontekst krize koja je žestinom usporediva s onom iz 1930-ih i koja je produbljena nezabilježenom ekološkom krizom, zapravo traži očuvanje radnih mjesta i javna ulaganja. Europska komisija biti će zadužena da prisili države da mijenjaju proračune, ako zaključi da određene politike nisu u skladu s njezinom ili ECOFIN-ovom vizijom.

Prihvaćanjem tog Ugovora, europski vođe stoje u raskoraku sa stvarnošću. Stalno rastući broj europskih summita potpuno je promašio ispuniti njihove službene ciljeve, naime „povratiti tržišno povjerenje“ i riješiti krizu Eurozone. U Europi počinje druga bankarska kriza; mjere štednje koje se jednoglasno provode u svim europskim državama vode do širenja recesije, a društvena situacija se nepovratno mijenja u mnogim europskim državama, najteže dakako u zemljama periferije Eurozone. U Grčkoj, javni dug, nezaposlenost, čak i porast broja samoubojstava, rastu do točke koja zahtjeva uzbunu.

Građani imaju pravo pitati se ne stoji li iza tih službenih ciljeva jedna drugačija strategija: iskoristiti krizu, čak je i učiniti gorom, prebaciti se na potpuno drugačiji model, koji će dovršiti neoliberalni model po cijenu njihovih društvenih i demokratskih prava („nikada nemojte potratiti dobru krizu“).

Ti razvoji predstavljaju najozbiljnije negiranje demokracije koje je Europa doživjela od kraja Drugog svjetskog rata. Europski građani podređeni su kaznenim politikama iako svi znaju da ova kriza proizlazi uglavnom iz pohlepe banaka, tržišnog sustava, kao i ortaštva ili popustljivosti političkih vođa koji su ih trebali kontrolirati, i iz dva desetljeća tržišnog natjecanja koje se snažno odražava na plaće i poreze. Taj kazneni neoliberalizam na dva načina ugrožava demokraciju: direktnim autoritarnim manevrima (kada je Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke, poslao pismo talijanskim vlastima da ubrzaju rezove i sugerirao da promjene kolektivne ugovore, ili kada su, uz pristanak Trojke, tehnokrati preuzeli vlast u Grčkoj i Italiji…) i, indirektno, ohrabrivanjem rasta ksenofobnog nacionalizma i antieuropskih i antidemokratskih političkih pokreta (Francuska, Mađarska, Finska, itd.).

Kažemo „Dosta“! Mi više ne prihvaćamo te politike. Oni se podruguju demokraciji; oni su Europu već bacili u posebno tešku ekonomsku krizu. Oni su probudili ksenofobne demone koje je upravo ta Europa trebala izbrisati. Želimo poboljšati europski socijalni model i obraniti narod, ne banke, korporacije i njihove najveće dioničare.

To zahtijeva drugačije politike, što ujedno znači da valja preispitati institucije i ugovore; ne u smislu zaoštravanja kaznenog neoliberalizma, već u smislu ponovnog uspostavljanja demokracije. Alternative postoje. Ono što danas nedostaje jest ravnoteža moći koja će uvesti te alternative i osmisliti političke procese koji će europski projekt ponovno dovesti na stazu demokracije, društvenog i ekološkog napretka. Alternativni summit koji nastojimo organizirati biti će prvi korak k ostvarenju tih ciljeva.

Kontakt: info[at]altersummit.eu
Više informacija: www.altersummit.eu

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve