Politička križaljka postsovjetske ljevice

Šesnaesti broj časopisa „Levaya politika“ posvećen je formiranju i artikulaciji lijeve političke opcije u borbi za hegemoniju unutar antikapitalističkoga pokreta. Uvodnik ocrtava osnovne poteškoće na koje postsovjetska (ponajprije ruska) ljevica nailazi od raspada Sovjetskoga Saveza do danas: od političkoga balasta bivše Komunističke partije, preko kontaminacije nacionalizmom, do problema nadilaženja sektaštva i formiranja širega društvenog pokreta na socijalističkim osnovama.

Problem kreiranja „autentične“ lijeve politike u Rusiji, Ukrajini i drugim postsovjetskim državama ostaje temom beskrajnih rasprava u protekla dva desetljeća nakon raspada SSSR-a. Raspad bivšega režima bio je popraćen naglim porastom antikomunističkoga raspoloženja među intelektualcima, ali i među pripadnicima radničke klase, no u razdoblju oko 1992. i 1993. otpor povratku kapitalizma istovremeno počinje dobivati na snazi. U značajnoj mjeri, ideološki se vakuum, prouzročen delegitimacijom službene ideologije sovjetskoga „marksizma-lenjinizma“ i rastućim nepovjerenjem prema liberalizmu, počinje ispunjavati različitim oblicima nacionalizma, pravoslavnoga fundamentalizma i postimperijalističke nostalgije. Međutim, znakovito je da se desničarske tendencije, unatoč svojoj širokoj rasprostranjenosti, nisu pokazale sposobne – bilo politički, bilo ideološki – ni stablizirati, ni konsolidirati. (na ukrajinskom se slučaju može pratiti trajno supostojanje neprekidno sukobljenih ruskih i ukrajinskih šovinizama). Nije pomogla ni ogromna financijska podrška, ni pomoć privatnih sredstava javnoga informiranja (poput moskovskoga tjednika Zavtra), pa čak ni pristup televizijskom eteru. Nacionalizam opstoji u društvu kao postojana, no politički neodređena veličina.

Opetovano se pokušavalo spojiti nespojivo; poduprijeti nacionalizam sovjetskom tradicijom, lijevim parolama, radikalnom estetikom ili čak lijevim socijalnim programom. Slične kombinacije nicale su redovito, no podjednako redovito su i propadale. U toj je priči najpoučniji primjer ruske Nacional-boljševičke partije, koja je doživjela konačan raspad upravo u trenutku kada je omirisala političku arenu.

Što se ljevice tiče, slika, bar na prvi pogled, izgleda nešto bolje, budući da su neposredno poslije raspada Sovjetskoga saveza kao jedina valjana alternativa neoliberalnoj vlasti formirane nove komunističke partije. Iz perspektive birača, ljevica s početka 1990-ih, pa čak i s početka 2000-tih godina, doimala se kao svojevrsna politička sila. Činilo se relativno sporednim koliko se deklarativno „komunističkih“ stranaka ponašalo tako i u praksi. Ideologija Komunističke partije Ruske Federacije (KPRF) u početku se doimala kao divlja i heterogena smjesa odvojaka sovjetskoga marksizma oslonjenih na pravoslavlje, nacionalizam, „teorije zavjere“, populističku retoriku pa čak i bjelogardejstvo, objedinjenih u političku cjelinu sveprožimajućim oportunizmom njezina vodstva. Sasvim je jasno da je nemoguće da iz takvog ideološkog zaleđa proizađe ne samo prepoznatljiva strategija, već i donekle dosljedna taktika. Međutim, birači KPRF bili su pretežito lijeve usmjerenosti te su za tu stranku glasali po inerciji zbog toga što su je prihvaćali kao nasljednicu komunističke tradicije. Istovremeno, na lijevi su se pol smjestile i druge organizacije koje su se pozivale na sovjetsku političku tradiciju – od staljinističke i radikalne Ruske komunističke radničke partije, do socijaldemokratske i umjerene Socijalističke radničke partije. Socijalistička i komunistička partija doživjele su uspjeh na ukrajinskoj političkoj sceni, dok su se lokalni komunisti u Moldaviji čak uspjeli održati na vlasti na neko vrijeme.

Međutim, povijesna putanja gotovo svih organizacija podignutih na ruševinama Komunističke partije Sovjetskoga Saveza ocrtava neprekinuto propadanje – idejno, izborno i brojčano. U trenutku kada se nemogućnost mehaničkoga povratka sovjetskoj prošlosti pokazala očevidnom ne samo političarima, nego i masama – a u prvi su plan došla neka nova pitanja – privlačnost tih organizacija počela je opadati. Iz ovakve je situacije neizbježno proizašao i zaokret tih stranaka udesno: od sovjetske tradicije k imperijalističkoj, od socijalističkih parola ka populističkim, od formalnoga internacionalizma k otvorenom šovinizmu, rasizmu i antisemitizmu.

Težnja za ujedinjenjem „crvenih“ i „bijelih“ u jedinstveni blok oduvijek je bila karakteristična za vođu KPRF Genadija Zjuganova; druga je stvar što je takva politika nailazila na tihi otpor u redovima njegove partije, uzrokujući povremene raskole i razilaženja. Mladež koja je pristupila KPRF-u da bi se borila protiv kapitalizma odjednom se našla u redovima konzervativne organizacije zabrinute zbog propadanja staromoskovske tradicije, pravoslavne pobožnosti i prijetnje masonskih zavjera. Politika je postupno ustupila mjesto trgovini, dok je igra po pravilima „upravljane demokracije“ pretvorila KPRF u autoritarno vođenu organizaciju u tolikoj mjeri da je čak i ideološka kritika Partije izgubila svaki smisao. Unutar okvira postojećega poretka jednostavno nije bilo prostora ni za ozbiljnu politiku, ni za promišljanje ideologije.

Znakovito je da je slične tendencije, iako u ponešto „mekšoj“ verziji, bilo moguće pratiti na primjerima ukrajinske socijalističke i komunističke partije. Tamo, kao i u Rusiji, rezultati su bili kukavni: gubitak utjecaja, raspad članske baze, transformacija iz „boraca protiv protunarodnoga režima“ u pobornike vlasti. Pomalo sa strane, odvijala se i moldavska pripovijest, u kojoj je komunistička partija po stupanju na vlast, počela provoditi istu neoliberalnu politiku kojoj se suprotstavljala, osim što je povremeno pribjegavala izoliranim mjerama „socijalne korekcije“. Politički je rezultat, međutim, ostao isti; ne samo gubitak vlasti i značajne količine autoriteta, nego i serija raskola, erozija članske baze, gubitak političke perspektive.
Nažalost, uspjeh dosljednijih postsovjetskih komunističkih partija i njihovih respektabilnijih vođa nije bio mnogo bolji. Takvu je situaciju ponajprije moguće objasniti činjenicom da su se te partije oslanjale na zastarjelu ideološku prtljagu (ostatke sovjetskoga marksizma koje čak nisu pokušale usporediti s Marxovim ili Lenjinovim „originalima“), a zatim i njihovom marginalizacijom od strane režima koji im je onemogućavao pojavljivanje na televiziji, zabranjivao registraciju i sudjelovanje u izborima.

Međutim, jasno je da dovoljno velika izvanparlamentarna sila uvijek može probiti barikade koje joj je postavila vlast. Kao primjer mogu poslužiti ne samo boljševici, nego i komunističke partije na Zapadu 1920-ih i 1930-ih godina. Iako su se borile u težim uvjetima, u podzemlju, u zatočeništvu, te su organizacije osigurale politički utjecaj i masovnu podršku.

Uzevši u obzir da su poteškoće Ruske komunističke radničke partije (RKRP) i drugih organizacija proizašlih iz staljinističke tradicije početkom 1990-ih, proizlazile, u prvom redu, iz neadekvatnosti njihove ideologije, u zastarjeloj teorijskoj podlozi i nerazumijevanju suvremenoga društva, bilo je razumno pomisliti da će nova ljevica, slobodna od sovjetskih dogmi, nužno postići i bolje rezultate. Nažalost, društvena je zbilja opovrgnula takve prognoze.

Različite su grupe i organizacije „demokratske ljevice“, radikalnih socijalista, anarhista i neokomunista postojale još za vrijeme Sovjetskoga Saveza, često se boreći na dva fronta – protiv službene birokracije i protiv liberalnih ideja koje su prevladale u disidentskom pokretu. U vrijeme perestrojki počinje rast grupa koje pokušavaju oživjeti revolucionarnu tradiciju uništenu za vrijeme staljinističkoga sustava. Na scenu stupaju neopopulisti i sljedbenici menjševizma. Pokreću se oštre rasprave o nasljeđu same boljševičke partije. Na ruski se jezik prevode zapadnjački lijevi mislioci – od Herberta Marcusea do Michela Foucaulta, od Ernesta Mandela do Immanuela Wallersteina, od Györgyja Lukácsa do Giovannija Arrighija. Javlja se cijela generacija intelektualaca odlično upoznatih s marksističkom tradicijom; pažljivih proučavatelja „Kapitala“ koji su otkrili Lenjina, detaljno se upoznali s idejama Trockog i Rose Luxemburg, ili se s lakoćom snalaze među različitim tumačenjima partizanske borbe Mao Ce-tunga ili Chea Guevare. Međutim, ništa se od navedenoga nije pretvorilo ni u politički utjecaj, ni u organizacijski potencijal.

Sama po sebi rastuća popularnost lijevih ideja u Rusiji ne doima se problematičnom. Pravu poteškoću predstavlja način na koji bi ih se moglo primijeniti u praksi. Bez organizacije, strategije i politike, ideja kojom se želi mobilizirati mase neće sama po sebi postati djelatnom, materijalnom silom.

Tijekom 1990-ih godina, višekratno se pokušavalo oformiti lijeve partije ili bar masovnije marksističke organizacije, tek da bi jednakim ritmom i propadale. Široke su se koalicije mehanički okupljenih, heterogenih lijevih grupa brzo raspadale, dok su pokušaji osnivanja partije ili saveza na više ili manje homogenoj ideološkoj osnovi dovodili do nicanja sektâ ili, u suprotnom slučaju, diskusijskih kružoka.

Ni sekte ni diskusijski kružoci ne mogu postati osnovom masovne organizacije zbog svoje strukturalne prirode, budući da su usmjereni na autoreprodukciju i vlastiti opstanak te su to stabilniji što se nalaze na što većem rastojanju od vanjskoga svijeta. Dakako, pod ovime se ne podrazumijeva nedostatak interakcije s, primjerice, raznim društvenim pokretima ili radničkim sindikatima. No pitanje je kako, s kim i pod kakvim uvjetima ostvariti takvu interakciju. Sektaško-kružočki princip podrazumijeva dva načina suradnje s društvenim pokretima; ili neki vid učestvovanja u njima, podrške svim njihovim inicijativama, podržavajući sve prosvjedne aktivnosti, ili u funkciji osiguravanja kritičke i teorijske podloge, ukazujući na kapitalizam kao izvor svih poteškoća, objašnjavajući sistemsku prirodu problema s kojim se suočava neki dio društva. U posljednjem slučaju, uspjeh njihova djelovanja ovisi o broju aktivista koje se uspjelo „vrbovati“, privući u vlastiti kružok, ideološki „uzdići na svoju razinu“. Međutim, sami pokreti ostaju na starim osnovama, ne razvijaju se i, u većini slučajeva, zalaze u slijepu ulicu. Ideološki rad lijevih intelektualaca u društvenim pokretima pokazuje se neučinkovitim zbog toga što ne daje odgovor na pitanje što ljevica može ponuditi pokretima kao takvima, na koji način može unaprijediti njihov razvitak, program, strategiju i organizaciju. U boljem slučaju, borba ljevice za hegemoniju svodi se na protjerivanje fašista i nacionalista ili na beskonačnu raspravu s liberalima, posvećenu općim pitanjima. No čak i ako je hegemonija izborena, ako su upravo lijeve ideološke pozicije dominantne među aktivistima i vođama prosvjeda (što i nije tako rijedak slučaj u posljednje vrijeme), na koji način one doprinose pokretu? Kako utječu na njegovo djelovanje, program ili agendu?

Problem nije u tome što nedostaje prijedloga ili ideja, što ljevica, navodno, nema program, već u tome što sektaško-kružočka praksa onemogućava formiranje društvene agende.

Tijekom 2010. i 2011. godine, posvuda se na ljevici moglo primijetiti da je došlo do spoznaje te činjenice, do težnje ka nadilaženju sektaške pseudopolitike i potrebe za ujedinjenjem. Također, u dva desetljeća nakon raspada SSSR-a može se uočiti značajno stišavanje sukobâ i nesuglasjâ između sljedbenika raznih ideoloških tradicija. Aktivisti koji sebe shvaćaju kao „nastavljače Lenjinova i Staljinova djela“ suradnju s trockistima ne smatraju osobitim problemom, dok se razlike između umjerenije i radikalnije ljevice sve više zanemaruju pred nadolazećom krizom. Svima je jasno da je samoodređenje prema tradiciji postalo beskorisno; potrebno se odrediti u odnosu na društvenu i političku borbu današnjice. Međutim, paradoksalno su se čak i iskreni i samosvjesni pokušaji promjene situacije, nadilaženja sektaštva i kvalitativnoga pomaka, pokazali neuspješnima u odnosu na željene rezultate. Stvaranje nove lijeve partije na osnovi ujedinjenja različitih krugova i sekti – bezuspješno je ne zbog ideoloških nesuglasica, pojedinačnih ambicija ili sukobljenih interesa različitih grupa, nego zbog toga što nova organizacija može biti sazdana samo na temeljima masovnoga pokreta, u kojemu će ljevica, napustivši sektašku školu, funcionirati poput svojevrsnoga ideološkog fermenta, katalizatora političkoga procesa; nikako u ulozi osnove na kojoj sve ima biti sazdano.

Gdje je taj masovni pokret? On niče i nestaje poput Marxova bauka komunizma. U društvu se može primijetiti postupna politizacija, no ona je neravnomjerna i, što je najbitnije, ne odgovara našim željama, a često ni prognozama. Izgleda da smisao nije u prepoznavanju problema i pukoj spremnosti na njegovo rješavanje, nego u pronalasku nužnoga rješenja, algoritma političkoga djelovanja.

No takav algoritam ne može biti osmišljen bez poznavanja socijalne i političke situacije u Rusiji i drugim postsovjetskim državama. Sadašnja situacija, ako i nije jedinstvena, svakako ne odgovara postojećim šablonama unutar kojih djeluje domaća ljevica. Proturječnost političkoga trenutka u kojemu se Rusija našla tijekom 2011. i 2012. godine sastoji se u tome što se kriza domaćega socioekonomskog modela kapitalizma pogoršala do te mjere da je reprodukcija tog sustava postala tehnički nemoguća, a njegov raspad – isključivo pitanje vremena. Rigidan i neefikasan sustav upravljanja jamči da će raspad poprimiti oblik političke revolucije. No na podlozi objektivne neizbježnosti njegova kraha, socijalne su veze krajnje oslabile, klasna se struktura društva pokazuje rahlom, kulturne tradicije krajnje oslabljenima, a radnički pokret nezrelim i malobrojnim. Upravo to i utječe na kontinuirani neuspjeh u formiranju više ili manje „autentične“ lijeve partije čiji je model tijesno vezan uz specifičnu društvenu osnovu. Ukratko, postoji revolucionarna situacija, ali ne i subjekt revolucije.

Znači li to da su lijeva politika ili lijeva partija danas nemoguće u Rusiji? Svakako ne. To samo znači da su praktično zadržavanje lijevoga političkog kursa i provedba lijevoga partijskog projekta mogući samo ukoliko dođe do formiranja širokoga socijalnog bloka, unutar kojega se socijalistički program može postupno kristalizirati u hodu njegova razvitka, u toku borbe.

Ne radi se o izgradnji „općedemokratskoga bloka“ u koaliciji s liberalima, nego o formiranju narodnoga demokratskog bloka suprotstavljenoga vlasti i liberalima koji predstavljaju, u svojoj biti, tek dvije strane iste medalje. Kriza vrhuški i raskol među elitama, neizbježne pratilje ekonomske krize, mogu se iskorištavati iz taktičkih razloga, no taktički potezi ne mogu nadomjestiti promišljenu strategiju političkoga djelovanja. Samo formiranje progresivnoga bloka koje je započelo obrambenim ratom za socijalna prava, zdravstvo i obrazovanje, za humanističke vrijednosti i principe narodne vlasti, može ponuditi odgovor na već pokrenuti raspad sustava „upravljane demokracije“. Jasno je da se protivljenje neoliberalizmu, bezumnim reformama u sferi socijalnih prava, medicine i obrazovanja, pretvara u konsolidirajući činitelj nove politike. U Rusiji, u kojoj nema, niti može biti masovne osnove za opstanak buržoaske demokracije, svaka će dosljedno demokratska sila objektivno skrenuti ulijevo. No za konsolidiranje takve sile nužno je shvatiti smisao demokratskoga projekta koji se sastoji ne u poštivanju formalnih procedura, koje uporno zagovaraju liberali, nego u poštivanju temeljnih prava, interesa i volje naroda.