Izjava FAO-a: Ne diskriminiramo, svi su gotovi!

Prenosimo izjavu Federacije za anarhističko organiziranje (FAO) povodom socijalnih nemira u Sloveniji. Naglašavajući spontani i decentralizirani otpor i ističući jačinu policijskog nasilja koje je sustav koristio u svojoj obrani, FAO poziva ljude da se organiziraju i formiraju skupštine, odnosno plenume, kako bi se na taj način pokret proširio i ojačao.

Zadnjih je dana povijest svom silom udarila i na naša vrata. Ustanak u Mariboru pokrenuo je nešto za što su mnogi mislili da je kod nas nemoguće: ljudi su se samoorganizirali, svog lokalnog šerifa stisnuli su u kut i natjerali u bijeg, dok su istodobno zapalili iskru šire pobune protiv političko-ekonomske elite i kapitalističkog sustava. Nemamo kristalnu kuglu da najavimo što će slijediti, ali znamo da nam romantiziranje i naivnost neće pomoći, ali organiziranost i hrabrost hoće.

Odozdo prema gore i od periferije prema centru


Prosvjed se proširio na sve krajeve i područja i razvio se u sveslovenski ustanak protiv vlasti i postojećeg poretka. Svako područje na svom narječju političarima poručuje da su gotovi. Upravo decentralizacija otpora i činjenica da nije organiziran odozgo, od strane vođa, nego odozdo, od strane ljudi koje nitko ne predstavlja, jedna je od ključnih značajki dosadašnjeg razvoja događaja. Kako bi se očuvala ljudska solidarnost i spriječila uzurpacija ustanka od političke klase, potrebno je tu decentralizaciju promicati, ojačati i braniti!


Policija posvuda, pravda nigdje


Policijska brutalnost na prosvjedima nije iznenađenje. Iznenađuje gajenje iluzija o tome da će nam se policija pridružiti. Istina, policija nije primarna meta ustanka i sukob policije i prosvjednika nije njegov konačni i jedini horizont. Meta tog konflikta su kapitalistička i politička klasa te sistem kao takav. I istina je da policija nije naš saveznik jer zbog svoje uloge u sistemu nigdje i nikad nije saveznik ustanka. Sjetimo se: policija je represivni aparat države, čija je strukturna funkcija obrana postojećeg poretka i interesa vladajuće klase. Pa i neka su pod uniformama iskorišteni pojedinci! Sve dok ispunjavaju zapovijedi šefova, bit će policajci. Kad ih više ne budu ispunjavali, moći će biti dio ustanka. Zbog toga je naivno gajiti nade da su na našoj strani. Zar je njihova intervencija na dosadašnjim prosvjedima stvarno bila uzorna i u interesu ljudi na ulicama, kao što ju neki prikazuju? Zar smo već zaboravili brutalno razbijanje prosvjeda u Mariboru i prijetnje Vinka Gorenaka (ministra unutarnjih poslova) da će pohvatati sve organizatore „ilegalnih“ prosvjeda?

Nažalost, ne iznenađuje ni moraliziranje o „izgrednicima“ i o „nasilju“ koje se proširilo po virtualnim društvenim mrežama. Vlada i mediji bacili su nam kost u koju su neki odmah zagrizli. Što je 10 razbijenih prozora, slomljena vrata gradske vijećnice, razrovana granitna cesta u usporedbi sa strukturnim sistemskim nasiljem države? Besperspektivnost mladih, nezaposlenost, prekarni rad, ukidanje stipendija, obroka, smanjivanje broja odgojitelja u vrtićima, smanjivanje prava koje pokriva zdravstveno osiguranje, sredstava za obrazovanje i istraživački rad, tjeranje ljudi u sve kasnije umirovljenje, snižavanje plaća, mirovina, broja neradnih dana, manjak neprofitnih stanova, život mladih u podstanarskim uvjetima ili s roditeljima do kasne starosti, smanjivanje prava homoseksualaca, migranata, žena, pripadnika manjinskih religija i narodnosti itd. A nismo još ni dotaknuli korupciju, nepotizam i klijentijalizam te kriminalitet vladajuće elite. Tjeraju nas da radimo sve više, a proizvode našeg rada uvijek iznova prisvaja kapitalistička klasa. Naime, sustav se temelji na eksploataciji. Recite nam sad, tko nad kime provodi nasilje? Kako se usuđujemo osuđivati ljude koji su nam ukrali budućnost? Mladi su ljuti i nemaju više što izgubiti. Prema tome, prestanite ih osuđivati; zajedno moramo preusmjeriti pažnju na stvarne probleme.

Još je opasnije pozivanje k samo-represiji i suradnji s policijom. Zar u današnjem društvu nema već dovoljno nadzora, sigurnosnih kamera i represije? Zar ćemo mi biti oni koji policiji pomažu tražiti „izgrednike“, oni koji ih predaju i na taj način brojne mlade ljude isključuju iz ustanka? Suradnja s policijom je pljuvanje u vlastiti tanjur, a osuđivanje mladih koji direktno izražavaju svoja stajališta vodi u blokiranje potencijala prosvjeda. Danas vlast razbijanje stakala označuje kao nasilje, moguće je da ista oznaka uskoro dohvati bilo koju vrstu prosvjeda koji nije prijavljen, ali je pasivan i kao takav potpuno benigan. Za sustav koji nas iz godine u godinu ponižava, pljačka i tlači, smo svi izgrednici.

Zbog toga ovdje još jednom izražavmo potpunu solidarnost sa svim uhićenicima, zahtijevamo njihovo trenutno puštanje na slobodu, kraj sudskog i medijskog proganjanja te brisanje svih dobivenih kazni zbog sudjelovanja na prosvjedima.


Vlast ljudima, ne strankama


Nakon početne spontane energetičnosti ustanka, gdje je do izražaja došla kreativnost ljudske mase, otvorio se i prostor za dodatna strateška promišljanja. Kako bi se ustanak razvio u društveni pokret s konkretnim zahtjevima, ciljevima i vizijama, potrebno je naći načine artikuliranja zahtjeva koji se javljaju unutar ustanka i organizacijski oblik koji će to omogućiti. Inače će se ustanak razvodniti, a stvari će ostati nepromijenjene.

Što se tiče davanja zahtjeva, treba ići postepeno i krenuti sa zahtjevima koji su već izloženi unutar ustanka. Potrebno je očuvati socijalu, javno zdravstvo, školstvo i radnička prava. No to ne znači da se borimo za staru pravdu. Dok ne dozvoljamo ukidanje prava stečenih u stoljetnim borbama, moramo misliti i na dugoročnu perspektivu. Dok postoje država i kapital, uzorci iskorištavanja i zatiranja ponavljat će se unutar javnog školstva, zdravstva i socijale. Zbog toga se i na tim područjima moramo samoorganizirati te prestati pregovarati za sitniš. Prava nam nisu podijeljena, za njih smo se izborili!

Možda će se dio korumpirane političke elite pomiriti s činjenicom da je gotov i da je napustio političku scenu. Ali zamijeniti će ga novi, koji će opet donositi odluke u naše ime, mada im za to nećemo dati legitimnost. Njihovi interesi nisu naši, dokazuju nam to svaki dan brojnim primjerima nepotizma i korupcije te prihvaćanjem reformi i protukriznih zakona koji nas sve više guraju na i kroz rub društva. Zbog toga svi do jednoga moraju otići. Naivno bi bilo vjerovati da negdje postoje čisti, nepokvareni ljudi koji nam žele dobro i koji će nas izvesti iz krize, samo ako im damo svoj glas na izborima. Političko-ekonomski sustav svojom nam autoritarnošću i hijerarhijom onemogućava neotuđeni život, prema našim željama i potrebama. Dok postoji kapitalizam u kojem manjina vlada nad većinom i gura ju prema ekonomskom i socijalnom dnu, naši će životi biti prazni. Ako se ne odupremo i izborimo za alternativu, uvijek će netko nad nama vladati; patrijarsi u domaćinstvima, dekani i studentski službenici na fakultetima, šefovi i političari u vladi. Lažna demokracija koju nam nude na izborima nije jedini mogući oblik organizacije društvenog života.

Organizirajmo se na poslu, na mjestu stanovanja, na studiju


Da bi ustanak i njegovi zahtjevi proizveli stvarnu društvenu moć, potrebno je samoorganizirati se. Kada govorimo o organizaciji ustanka, mislimo na načine koji su drugačiji od društveno-političkog organiziranja kakvog poznajemo. Treba se organizirati odozdo, bez hijerarhije i vođa, svugdje gdje smo potlačeni i iskorišteni, u našim susjedstvima, na radnim mjestima, u obrazovnim ustanovama. Seljaci se moraju povezati u zadruge, zadruge se moraju povezati s urbanom sredinom. Samoorganizacija neka bude spontana i kreativna, neka razvija slobodne odnose i uspostavlja strukture koje omogućuju cjelovitu emancipaciju pojedinaca. Slijedimo principe direktne demokracije, uzajamne solidarnosti, anti-autoritarnosti, antifašizma.

Kao ishodište takve vrste organiziranja predlažemo institut direktno-demokratske skupštine (plenuma), koji ovih godina prakticiraju svi ustanički pokreti diljem svijeta. Možemo se organizirati lokalno, u male grupe i zajedno oblikovati budućnost kroz prepoznavanje naših potreba i time potreba mjesta, sela. Zajedno možemo oblikovati prijedloge i otkrivati naše potencijale kako bi ih u velikoj mjeri i ostvarili. Tako ćemo oblikovati sestrinstvo i bratstvo te jedinstvo gdje je sve za sve, a ništa za one koji žele vladati.

Kao idući korak predlažemo međusobno povezivanje tih skupina i uspostavljanje organa tog raspršenog, razvijajućeg ustanka. Predlažemo ujedinjenje u frontu skupina/organizacija i pojedinaca na podlozi zajedničkih principa. Ta fronta trebala bi biti neograđena i inkluzivna, temeljena na zajedničkim zahtjevima. Organizacija bi trebala biti horizontalna, bez središnjih tijela i funkcionara, utemeljena na autonomiji skupina i pojedinaca te direktno-demokratskom odlučivanju.

Sve pojedince i pojedinke, grupe i organizacije kojima ovo djeluje kao dobra ideja pozivamo da se u lokalnim sredinama udruže u otvorene skupštine koje se kasnije mogu međusobno povezati. Uzmimo svoje živote natrag u svoje ruke!

S ulica i trgova, 6. prosinca 2012.

Alternativa obstaja
Anarhistična Fronta Posavje (AFP)
Anarhistična pobuda Ljubljana (APL)
Avtonomna skupina Koprive
Organizirana skupnost anarhistov Zasavje (OSA)
Tovarišija anarhistk/ov Maribor (TAM)

Sa slovenskog prevela Ivana Brklje
Objavljeno na Internet stranici FAO-a
.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve