Snimka okruglog stola “Mediji, rad, migracije”, 11.10.2012.

SkriptaTV i Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME) donose integralnu snimku okruglog stola “Mediji, rad, migracije” održanog 11. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji i pod moderaturom Centra za radničke studije (Stipe Ćurković) i dvotjednika Zarez (Boris Postnikov). Među izlagačima (Katarina Peović Vuković, Igor Lasić, Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić) bio je i Milan F. Živković, čije doprinose raspravi, u kojima govori o komodifikaciji javnih medija, financiranju neprofitnih medija, te drukčijim modelima raspodjele financijskih sredstava u medijskom sektoru, prenosimo i u tri zasebna isječka.

Integralna snimka okruglog stola

Isječci – Milan F. Živković


Na praktičnoj strani, imamo dva pokušaja definicije toga što bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti. Jedan se odnosi na preambularni popis temeljnih vrednota, prepisanih iz različitih deklaracija, Vijeća Europe, UN-a, itd. On je dugo vremena stajao, pa i dalje ostao u zakonu. To su definicije tipa: da javni mediji trebaju donositi pravovremenu informaciju – to je taj derivat liberalne javne sfere – pravovremena, svakome dostupna, ne prekomplicirana, dakle ne dosadna, ali dubinska informacija o kontekstu i uzroku problema, a ne konkretnom događaju, itd. Informacija koja bi građaninu kojeg se gleda kao kupca na političkom tržištu, omogućila izbor između političkih proizvoda. To je ta temeljna definicija. Vi ne možete kupiti bilo HDZ, bilo SDP, ako nemate informaciju o tome koje su “technical specifications” tih proizvoda. Onda se uz to obično dodaju, naravno, vrijednosti poput zaštita maloljetnika, promocija ravnopravnosti spolova, nacionalne manjine, itd. Dakle, te preambularne definicije su jedna vrsta pokušaja da se odredi što bi to javni mediji trebali biti.

S druge strane se pojavilo nešto još puno gore.

To se zove Ugovor o mandatu HRT-a. Ugovor je kod nas promoviran predzadnjom revizijom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koja je dovršena samim krajem 2010. godine. Ugovor, praktično između hrvatskih građana reprezentiranih u ovome slučaju putem Hrvatske radiotelevizije i s druge strane hrvatske Vlade, je još uvijek na snazi. Obećanja su bila da će samo njegovo donošenje biti povodom za veoma široku javnu raspravu, gdje ćemo svi reći što očekujemo od HRT-a, i onda će Vlada, kad mi to artikuliramo u ugovornim člancima, potpisati s druge strane i onda će se to naprosto ostvarivati. Taj nevjerojatni optimizam u vezi Ugovora, sporan je prvenstveno na razini toga što se u definiciju javne usluge unosi komercijalni način ugovaranja. Dakle, javna usluga, koja bi se trebala temeljiti na povjerenju korisnika u onoga koji je pruža, u najboljem smislu, najboljoj volji, u najboljem znanju, pokušava se definirati kao komercijalna usluga. Ona se pokušava podijeliti na dijelove. Taj ugovor se sastoji od toga da je HRT dužan proizvoditi toliko i toliko posto informativnog programa, toliko i toliko posto dramskog programa, itd. Pokušava se, dakle, kvantificirati javna usluga. Kad se ona kvantificira, i podijeli na dijelove, sljedeći korak je, naravno, proces komodifikacije koji je već temeljito dokumentiran u određenom tipu literature. Onda se svaki od dijelova može zamijeniti uslugom na tržištu. Mi dolazimo u situaciju da jedna vlada, jedne godine, ako se s tim ugovorom nastavi, može reći “Da, dobro je, jako ste dobro sročili ovaj ugovor, ali pogledajte ovaj tu obrazovni program za 200 000 kuna – mi mislimo da možemo putem javnog natječaja dobiti puno više toga, ili za puno nižu cijenu isto to, recimo od nekih komercijalnih ponuđača.” O tome se ovdje zapravo radi, i to je proces komodifikacije javnih usluga, koji je vidljiv, kao što vi veoma dobro znate, ne samo i u obrazovanju, nego i dalje.


Baš zahvaljujući razumijevanju ove problematike u Uredu za udruge za 2013. je godinu predviđen određen mali fond, koji dosad nije postojao, od nekih 3 milijuna kuna, za neku, recimo to tako, sustavniju potporu tzv. neprofitnim medijima. Postoji još uvijek neizvjesna serija aktivnosti prema tome da se redefinira praksa tzv. Fonda za pluralizam elektroničkih medija, koji bi omogućio da i medijski akteri iz trećeg, neprofitnog sektora, uopće mogu aplicirati na ta sredstva, koja u ovoj godini iznose, recimo 32 i pol milijuna kuna. I to je strukturno zanimljivo, zato što su to zapravo sredstva pristojbe za HRT. To mi se čini kao dugoročno važan izvor financiranja. Dakle, tu bi trebalo ići na jednu sustavnu potporu koja ne bi bila ograničena na neku projektnu snalažljivost ljudi koji su osnovali određenu udrugu, i već uspijevaju nekoliko godina gurati nekakav portal, koji uglavnom funkcionira zahvaljujući aktivističkom, volonterskom naporu da se napiše tekst, da se nešto objavi. Onda se oni još snađu da negdje apliciraju na, recimo, nekakav europski projekt, pa se tu dobije nekakav novac. Pa se možda nešto dobije od grada, itd. Mnogi ljudi u ovoj prostoriji veoma dobro znaju kako to izgleda. Da se takvo preživljavanje naprosto zamijeni sustavnom potporom koja bi imala za početak najmanje tri tipska kanala, dakle – koja bi se s jedne strane i dalje odnosila na nekakve projektne potpore. Projektne u smislu: “Okej, želimo razviti izvještavanje unutar medija koji se prvenstveno bavio praćenjem npr. umjetničke proizvodnje, a postoji određen interes i potencijal da se fokus proširi npr. i na praćenje ekonomije. Dakle da postoji takav projektni fond koji bi mogao financirati takvu vrstu zapošljavanja. Da se to naprosto napravi.

Ono što je puno bitnije i što je dosad veoma često nedostajalo, a to je, kako se kaže službenim rječnikom civilnog društva – institucionalna potpora. Dakle, izvori sredstava koji bi omogućavali da ljudi imaju plaće, da se kontinuirano bave novinarstvom. Odnosno, birokratski rečeno – proizvodnjom medijskih sadržaja. Pritom ne treba zanemariti da bez obzira na opće siromaštvo zajedničkih fondova i na ideološke otpore koji se uvijek pojavljuju kad god se spomene njihovo preusmjeravanje prema nekakvoj heterodoksnoj medijskoj produkciji, moramo ipak predvidjeti barem na simboličkom razmjeru određena sredstva za potporu tehnološkom opremanju. Nije čudo da se cijeli treći sektor zapravo bazira na portalima, zato što su oni naprosto investicijski nezahtjevni. Mi uopće nemamo radio, a da ne govorim o tome da imamo unutar ovoga sektora nekakvu televiziju itd. Takvi fondovi, na koje bi se moglo aplicirati za određeno tehnološko opremanje, koje bi naprosto omogućilo ovim akterima u medijima da prijeđu preko tog, kad je riječ o radiju i televiziji, za ovaj sektor još uvijek previsokog ulaznog praga, apsolutno se moraju očuvati.


Anton Filić, predstavnik sindikata novinara, zalaže se za sniženje PDV-a novinskim izdavačima sa 10% na 5%. Dakle, nekakva aproksimacija – radi se o iznosu, na sadašnjem volumenu industrije, od 50 milijuna kuna godišnje. Okej, sigurno će doći do pada, ajde recimo da je to od 40-50 milijuna. Oni će to nesumnjivo ostvariti u sljedećoj godini. Postavlja se pitanje koliko će od tih 40-50 milijuna, umjesto u državnom proračunu, zapravo završiti kod samih novinara, kod onih koji pišu tekstove, snimaju fotografije, itd. Nisam stekao dojam da se sindikalni predstavnik uopće bavio takvom vrstom kalkulacije. Ovdje se zapravo postavlja pitanje da li je moguće, barem na diskurzivnoj razini, osmisliti neki drukčiji model raspodjele. Pod pretpostavkom da se svi slažemo da je sektor tiskanih medija u krizi i da bi se država mogla odreći tog dijela prihoda, možemo li mi osmisliti neki model raspodjele, kako bi taj novac završio kod onih koji zapravo rade u tim tiskanim medijima?

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u svojem „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, izrabljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve