U Hrvatskoj je nužna reindustrijalizacija (I. dio)

Donosimo proširenu verziju razgovora sa sindikalnom povjerenicom RIZ odašiljača Marinom Glokević i osnivačem Udruge branitelja RIZ-a Davorom Frankovićem objavljenim u Zarezu broj 352 od 14. veljače 2013. U razgovoru se tematizira aktualni treuntak ali i povijest RIZ-a. Borba, prosvjedi, zalaganje za radničko dioničarstvo i pokušaj da se spasi visokotehnološka, izvozno orijentirana firma od pljačke i gašenja. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Tvrtka RIZ-ODAŠILJAČI osnovana je 1948. godine u Zagrebu i od tada djeluje kao jedini proizvođač radioodašiljačke opreme u ovom dijelu Europe i jedan od malobrojnih u svijetu s tim proizvodnim programom.
Usprkos dugogodišnjoj uspješnoj proizvodnji iza koje je preko 1000 odašiljača velikih snaga u više od 50 zemalja širom svijeta, tvrtka RIZ se u posljednja dva desetljeća zbog nasrtaja raznih interesnih skupina bori za opstanak. U svjetlu aktualnih događanja vezanih uz RIZ, razgovarali smo s Marinom Glokević, glavnom sindikalnom povjerenicom Sindikata metalaca Hrvatske – industrijskog sindikata u tvrtki RIZ Odašiljači te članicom Radničkog vijeća i Davorom Frankovićem, osnivačem i članom Udruge branitelja, dopredsjednikom Radničkog vijeća i sindikalnim povjerenikom brojila. Oboje su radnici RIZ-a s više od trideset godina staža.

AKTUALNO

Kako objašnjavate odluku predsjednice Nadzornog odbora RIZ-a Vesne Čizmar da smijeni članove Uprave koje je postavila par mjeseci ranije? Radi li se o sukobu unutar Vlade ili je riječ o nečem drugom?

Marina Glokević: Vrlo je jednostavno. Nedavno smijenjeni predsjednik Uprave Kamilo Vrana te članovi Uprave Robert Inkret i Robert Hirc direktno su opstruirali rad Nadzornog odbora na način da nisu dostavljali dokumentaciju, nisu htjeli prihvatiti menadžerske ugovore koje im je Nadzorni odbor ponudio, tražili su dodatne beneficije, pri dolasku u firmu su se prijavili na mirovinsko i zdravstveno osiguranje premda nisu potpisali ugovore s Nadzornim odborom. Sve to spada u zlouporabu položaja i ovlasti. Također, nezakonito su suspendirali 11 radnika, članove Radničkog vijeća, što je onemogućilo rad Radničkog vijeća, zatim predstavnike Sindikata (mene kao glavnu sindikalnu povjerenicu i moju zamjenicu, koordinatoricu Povjereništva zaštite na radu), predsjednika Udruge branitelja, predsjednika Udruge malih dioničara, članove Nazdornog odbora i članove Uprave iz redova zaposlenika. Unajmili su zaštitarsku tvrtku čiji su zaštitari pročitali 11 imena suspendiranih zaposlenika i zapriječili im ulaz u firmu. Unutra su cijelo vrijeme hodali naoružani i zastrašivali zaposlenike. Ljudi nisu međusobno razgovarali, odlazili su na bolovanje. Jedan kolega je prijavio direktora zaštitarske tvrtke, Enimarka Ponjevića, koji ga je uznemiravao. Osim što su suspendirali ljude, nezakonito su oduzeli i računala, konkretno moje računalo i računala nekih kolega su stavili na forenzičku analizu. Tretirali su nas kao najveće kriminalce. Kao opravdanje za našu suspenziju naveli su da sam ja u ime poslodavca pisala neprimjerene sadržaje i neistine prema državnim institucijama i prema Europskoj Uniji. Mi smo doista slali dopise svim državnim institucijama i tražili podršku i pomoć od medija, ali ne predstavljajući poslodavce, već radnike. Osobno sam bila na sastanku u AUDIO-u kad je bio zamjenik ravnatelja, g. Volarević, koji je rekao „ako vi mislite prosvjedovati, mi nemamo o čemu razgovarati“. Ukratko, treba reći da se u radu bivše Uprave nalazio čitav niz nezakonitih radnji.
Mi smo cijelo vrijeme upozoravali javnost da smo trgovačko dioničko društvo u vlasništvu države koje ima rješenje o obnovi pretvorbe. U privatizaciji firme 1993. godine, 17 milijuna dolara RIZ-ove imovine, nekad društvenog poduzeća RIZ odašiljači, bilo je nedostupno. Da je tada ta imovina bila dostupna, naša tvornica, koja je privatizirana, ne bi bila procijenjena na tadašnjih 13 milijuna maraka, već bi procijenjena svota uključivala i tih 17 milijuna dolara. Kad se konačno pojavio taj novac, završio je na računu Ministarstva financija kojeg je RIZ čekao 5 godina (2003-2008). Mi smo se prosvjedima morali izboriti da se novac vrati na račun firme. Kad smo se konačno 2008. izborili, jedini način za povrat novca bio je povećati temeljni kapital, čime je država automatski postala vlasnikom firme. I tako smo se ponovno vratili na 1993. godinu kad su u privatizacijskom procesu dionice išle u Fond za privatizaciju, to jest današnji AUDIO (Agencija za upravljanje državnom imovinom). Problem je međutim nastao kad smo tražili Vladu da nam omogući uvođenje radničkog dioničarstva, što nam je naposljetku i obećala. Radničko je dioničarstvo Vlada omogućila svim firmama kojima je vraćena oteta imovina.
Mi to nismo mogli ostvariti jer su nas tužili vanjski dioničari predvođeni Mihaelom Ljubasom, poznatim lovcem na nekretnine. Pored njega, tu je bio i Tomislav Tukić, vlasnik ST invest fondova, koji je 2007. godine htio preuzeti društvo RIZ Odašiljači koje je praktički bilo pred stečajem jer je bivši većinski vlasnik i direktor, Darko Cvjetko nagomilao gubitak u iznosu blizu 80 milijuna kuna. RIZ je već tada pojeo temeljni kapital koji je bio nešto više od 50 milijuna kuna.
Nama se imputiralo da smo državna firma jer smo u državnom vlasništvu. Međutim, to nije istina, mi smo trgovačko dioničko društvo, isključivo ovisimo o samima sebi, o tome što proizvedemo i prodamo, tako se financiramo, tako isplaćujemo plaće i sve ostalo. Država nama nikad nije dala ni kunu pomoći, dapače, država nam je dužna 103 milijuna kuna. Naime, u procesu vraćanja 17 milijuna dolara, RIZ je ostao zakinut za razliku u tečaju koja je iznosila nekih 20 milijuna kuna i za kamate u periodu 2003-2008, koliko je novac stajao na računu Ministarstva financija umjesto na našem, u iznosu 80 milijuna kuna. AUDIO jest vlasnik većinskog udjela u dionicama RIZ Odašiljača, ali do tog udjela je došao rješenjem o pretvorbi zbog čega je morao omogućiti uvođenje radničkog dioničarstva. Da nije bilo tužbi vanjskih dioničara, radnici bi već 2008. godine bili vlasnici tvornice i odlučivali bi o njezinoj sudbini te bi spriječili politička uhljebljivanja. Nama takva politička uhljebljivanja ne trebaju, trebaju nam stručni ljudi, stručni kadar koji zna kako dovesti tvornicu do prosperiteta i održati je na tržištu.

U medijima se spominje kredit od 6,5 milijuna kn kojeg je bivša Uprava na čelu s Kamilom Vranom podigla na RIZ. Možete li nam reći nešto više o svrsi podizanja tog kredita?

M.G. Da, oni su podignuli kredit bez suglasnosti Nadzornog odbora. Predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske , g. Vedran Dragičević i ja kao glavna sindikalna povjerenica u RIZ Odašiljačima napisali smo dopis Uredu predsjednika republike, premijeru, predsjedniku Sabora, USKOK-u i DORH-u u kojem smo naveli da je u mjesec dana njihovog rukovođenja nanesena šteta društvu u iznosu od oko milijun kuna. Podastrli smo račune koji to dokazuju. Sve njihove troškove dobili smo na uvid i javno ih iznijeli u emisiji Paravan na HRT1 u kojoj je gostovao i Saša Kosanović koji je izvrsno obradio problematiku RIZ-a. S novcima od tog kredita su samo PR agenciju Krešimira Macana platili 50 tisuća kn. Zaštitare su u konačnici platili 280 tisuća kn.

Jeste li podigli tužbu protiv smijenjene Uprave? Mislite li da će oni zbog, kako kažu nezakonite smjene, tužiti vas?

M.G. Ne znam hoće li oni pravno osporiti tu svoju smjenu jer Nadzorni odbor imenuje, odnosno opoziva Upravu. Navela sam vam glavne činjenice koje su razlog opoziva Uprave, a toga ima još puno. Kad je Nadzorni odbor na sjednici, na kojoj su bila prisutna i dva člana iz redova radnika i malih dioničara, objavio odluku o smjeni Uprave, smijenjeni predsjednik Kamilo Vrana zaprijetio je Vesni Čižmar, predsjednici Nadzornog odbora, rekavši joj da je to zadnje što je u životu učinila. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme bivše Uprave radnici bili zastrašivani, prijetilo im se pištoljima, bili su maltretirani. U tu skupinu spadaju i prijetnje predsjednici Nadzornog odbora, ali i predsjedniku Udruge malih dioničara. Zaštitari su za vrijeme sjednice Nadzornog odbora pratili do toaleta i natrag čovjeka koji 42 godine radi u RIZ-u. To je nešto prestrašno. Kakva je to suradnja između uprave, radnika i sindikata? Kakav je to dijalog? Za vrijeme naše suspenzije u dvorani Ministarstva gospodarstva u Vukovarskoj održano je predavanje na temu socijalnog dijaloga kojeg je vodio ministar rada Mirando Mrsić. Govorilo se o tome kako je između radničkih vijeća, sindikata i poslodavaca nužno uspostaviti socijalni dijalog. Onda je naš sindikalni povjerenik za zagrebačku regiju, g. Juričić, zatražio riječ i rekao „vi nama pričate o socijalnom dijalogu i tripartitnom tijelu, a samo kilometar-dva zračne linije je tvornica koja nema radničkog vijeća i sindikata jer su izbačeni, zaštitari s pištoljima hodaju po tvornici.”
Ali da se vratim, Uprava na čelu s Vranom je pokrala radnike koji su stvorili novu vrijednost. S Južnom Korejom je potpisan ugovor za proizvodnju odašiljača. To je bio mukotrpno zarađen novac. Odluka o njihovoj tužbi je u nadležnosti nove Uprave, a ako se mene pita, to bi svakako trebalo učiniti. Inače, svi se čude kako jedna mala zemlja poput Hrvatske izvozi na južnokorejsko tržište, u zemlju koja je tehnološki iznimno napredna. Treba naglasiti da smo mi jedna od tri ne hrvatske, ne europske, nego svjetske firme koja radi odašiljače. Imamo izvrsne, inovativne i kreativne inženjere, vrhunske, ako to tako mogu reći.

Što se tiče suspenzije, postoji li ikakva zakonska regulativa koja bi dopuštala suspenziju radnika?

M.G. Ne. Mene su optužili da sam fizički priječila ulaz u tvornicu predsjedniku bivše Uprave, Robertu Inkretu, što nije točno. 4. lipnja na skupu radnika je 95% radnika RIZ-a potpisalo da naš bivši predsjednik Uprave Robert Inkret nanosi štetu Društvu i da mu se zabranjuje ulazak u tvornicu. To nije zakonito, ali mi smo se borili kako smo znali i umijeli i cijelo smo vrijeme upozoravali institucije da nam pomognu jer se događaju radnje koje našu firmu vode prema likvidaciji. Nas je direktno revoltiralo što je tajnik AUDIO-a, g. Danijel Škugor, koji je između ostalog preporučio Roberta Inkreta za predsjednika Uprave, 13. travnja nazvao našeg tadašnjeg predstavnika radnika, Željka Pinturića i zamolio ga da dođe u sjedište AUDIO-a i da o tome nikome ništa ne govori. Pretpostavljam da Pinturić nije postavljao pitanja jer je išao u Eritreju za tri dana pa je mislio da ga zovu radi terena. U AUDIO-u su ga dočekali predsjednik Uprave, Robert Inkret, bivši ravnatelj AUDIO-a, Tomislav Boban, sadašnji ravnatelj AUDIO-a, Erik Mohorović i predstavnice Nadzornog odbora imenovane od strane AUDIO-a. Uglavnom, Inkret i ljudi iz AUDIO-a su Pinturića sat vremena prisiljavali da potpiše odluku o smjeni Uprave. Oni su dakle još 13.4. 2011. htjeli posve nezakonito napraviti smjenu Uprave.

POVIJEST

Spomenuvši g. Bijelića, dotakli ste se i povijesti RIZ-a. Voljeli bismo da nam nešto više kažete o nastanku RIZ-a i razlozima njegove podjele na pet poduzeća 1981. godine od kojih su jedno i RIZ Odašiljači.

M.G. Nekadašnji SOUR RIZ imao trinaest OUR-a. Ti OUR-i su proizvodili poluvodiče, transformatore, televizore i sl., a Odašiljači su uvijek bili samostalna jedinica. Pokojni g. Branko Tkalčević je stvorio RIZ od kojeg je tada jedna Pliva mogla posuđivati novac.

Davor Franković: RIZ je osamdesetih godina uz svoju odašiljačku tehnologiju (AM, FM, SV, KV) od Siemensa kupio odašiljačku PDM tehnologiju. U to vrijeme je to bila jedna od najmodernijih svjetskih tehnologija, u kojoj je iskoristivost odašiljača bila oko 50%, dok današnja RIZ-ova digitalna tehnologija ima i iznad 95% iskoristivosti. Uz prilagodljivost kupcu, unikatna proizvodnja visokosofisticirane tehnologije, s predznakom na kvalitetu, jedna je od tajni zašto od nas svi kupuju.

A ostali OUR-i?

D.F. Kad je prema socijalističkom ključu ukinuto financiranje i pomaganje ostalih OUR-a koji se uz to nisu uspjeli prilagoditi tržištu, dovelo je do toga da su se pomalo gasili.

Hoćete reći da u ono vrijeme ostali OUR-i nisu bili konkurenti na tržištu?

D.F. Ne znam, nismo mi baš previše vodili brigu o njima jer su imali svoje poslovodstvo. Znači, naša tvornica je do rata bila podijeljena na tri grane, medicinsku elektroniku, informatiku i tvornicu odašiljača.

M.G. Postepeno su ukinute medicinska elektronika i informatika, a ostali su samo odašiljači. To je bilo prije pretvorbe 1993. Ja sam konkretno radila od 1981.-1991. u informatici, i to je tada bilo fantastično. Mi smo radili softver za financijska poslovanja kojeg smo prodavali raznim korisnicima na području cijele bivše Jugoslavije i raznim trgovačkim poduzećima. Kasnije se nastavila samo proizvodnja odašiljača. Naši odašiljači su instalirani u preko 70 svjetskih zemalja, na preko 1000 lokacija. Firma je zaista dobro poslovala. Moja prva plaća je bila 2,5 puta veća od plaće osobe koja je radila s istom stručnom spremom drugdje. Dijelili smo stanove, ljudi su se kod nas borili da idu na terene jer su s tom plaćom mogli kupiti kuću, auto, sve.

D.F. Uz odašiljače, dosta se ulagalo i u medicinsku elektroniku. Ja konkretno proizlazim iz te priče. Jugoslavija je imala ono što danas Hrvatska nema. Imala je medicinsku elektroniku koja je bila bazirana na dva programa – uređaju za snimanje potencijala mozga EEG (elektroencefalografija) u varijantama 8, 12 i 16 kanala s automatskim programima dr. Šantića i dr. Ercegovca, priznatih medicinskih stručnjaka i uređaju za snimanje potencijala srca i krvnih žila EKG (elektrokardiografija). Uz to i dodatne uređaje – Foto-fono stimulatore (rano otkrivanje epilepsije), Reografe (elektromiografija), sonde razne namjene, Poligrafe (detektore laži), Monitore intenzivne njege (EKG, respiracija, broj otkucaja, alarmi, ispis), Defibrilatore (mobilni) itd. Snimanje srca u varijantama jednokanalni, trokanalni i mobilni u SMD tehnologiji. Uređaji su osmišljeni, nacrtani i proizvedeni u RIZ-u. Dakle, licenca nije postojala, samo mladi inženjerski kadar s ETF-a, materijal kupljen na svjetskom tržištu, vizija i ideja te realizacija. Novac za razvoj nije bio upitan. Defibrilatori i EKG-i koje smo mi proizvodili su bili u gotovo svim bolnicama bivše Jugoslavije. To su bili uređaji velike vrijednosti. Glavni konkurenti su nam bile švicarske, japanske i njemačke tvrtke te Elektronska industrija Niš s licencom Helige-a.Već 1989. smo krenuli s tzv. SMD tehnologijom. Zamislite liječnike koji su krajem osamdesetih mogli ponijeti mali mobilni EKG sa sobom na intervenciju. U programu je radilo svega dvadesetak ljudi. Prodano je oko 25 tisuća uređaja. Imali smo vrhunske inženjere ETF-a. Podsjetit ću na profesora Šantića (prof na ETF-u), koji je izumio neinvazivno mjerenje tlaka. Mogli ste sondom s prsta obaviti mjerenje tlaka. U to vrijeme je to bilo nešto fantastično i bilo je prezentirano RIZ-u kao opcija za proizvodnju. Razmišljalo se i o proizvodnji umjetnog bubrega. Jedan od stručnjaka koji je radio u RIZ-u bio je i moj kolega, g. Jalševac, koji sad radi na programu razvoja umjetnog srca u Australiji. Krajem osamdesetih RIZ je imao u proizvodnji i mobilni Defibrilator, uređaj koji je koristila i ekipa dr. Goldnera na Rebru (u to vrijeme revolucionarne tehnike spaljivanja neželjenih His-purkinijevih žarišta na srcu). Vidjevši naš defibrilator na jednom od sajmova medicinske elektronike u Zagrebu, Japanci su ga doslovno iskopirali. Spomenut ću i uređaje s mikroprocesorima krajem osamdesetih. Svakako ne smijem zaboraviti niti razvoj Tele EKG-a. Ideja je bila da putem navedenih uređaja s bilo kojeg otoka možete poslati svoj EKG, primjerice u centar na Rebro ili svom liječniku. Pazite, govorimo o razdoblju prije devedesetih godina. RIZ je imao EEG s folijskom dodirnom tipkovnicom u vremenu pojavljivanja XT-PC računala u svijetu, i to u serijskoj proizvodnji. Razmišljalo se o ugradnji naših uređaja u kola Hitne pomoći, itd.
Neka mi ne zamjere na kojoj pogrešci, jer prošlo je više od 20 godina i neka mi ne zamjere kolege koje nisam spomenuo, izuzetno ih cijenim i poštujem jer su me naučili svemu što znam.
Eto, to je sve ugašeno 1991. godine.

POSLOVANJE I NEKRETNINSKA POLITIKA

Očito tijekom 1980-tih možemo vidjeti RIZ-ovo dobro poslovanje, ali 1991. na mjesto direktora dolazi Darko Cvjetko. To je period prije privatizacije kada je RIZ još uvijek društveno poduzeće. Elaborat se radi 1992. za pripremu privatizacije 1993. Možete li opisati što se događalo u tom periodu od 1991. do privatizacije i onoga što je uslijedilo nakon nje?

M.G. Privatizacija RIZ-a je klasična hrvatska privatizacijska priča. Dakle, Darko Cvjetko je postao većinskim vlasnikom i direktorom RIZ Odašiljača. On je napravio popis od dvadesetak menadžera koji su trebali postati dioničari RIZ-a. Radnicima je ostala mogućnost otkupa paketa koji je sadržavao 192 dionice, to je bilo 19 200 maraka. Cvjetko je od menadžera otkupio dionice, odnosno upravljačka prava tako da su u konačnici uz njega još samo dva čovjeka, Franjo Čačić i Franjo Sremić, bili vlasnici većinskih paketa. Nakon toga i njih dvojica izlaze iz te priče i ostaje samo Darko Cvjetko. Privatizaciju RIZ-a nužno treba ponovno ispitati. Državna revizija je pokazala da su se poduzimale kriminalne radnje u vezi novca s deviznih računa. Radnici još i danas otplaćuju radnički paket dionica. Otplata je ugovorena na razdoblje od 20 godina po dionici čija je nominalna vrijednost 370kn. A naš je većinski vlasnik, bivši direktor, imao oko 53 000 dionica. Kad se sve zbroji i oduzme može se reći da se radilo na način da su se novcima RIZ-a otplaćivale dionice.
I ukratko, taj silni novac se postepeno trošio, a radnicima je u međuvremenu dva puta za 20% smanjivana plaća. Također smo nedavno saznali da je neka offshore tvrtka iz Tunisa tužila RIZ za skoro milijun eura iza kojih stoji Darko Cvjetko. RIZ je dobio presudu, ali privatizacijska priča je jako upitna. Nevjerojatno je da je firma, koja je imala izvrsne ugovore i koja za vrijeme rata nije smanjila proizvodnju jer je poslovala na vanjskom tržištu, nedavno dovedena pred stečaj.

Prema nalazu revizije pretvorbe iz 2003. navedena su sporna mjesta: obveze dislociranih jedinica po Bliskom istoku. U elaboratu o procjeni vrijednosti te obveze su uključene, ali potraživanja nisu. Izračunalo se da je vrijednost podcijenjena na 14 mil maraka, iznos u kojem je gotovo bio i temeljni kapital (13 milijuna maraka) što implicira da je Cvjetko mogao po jeftinijoj cijeni privatizirati RIZ.

M.G. Apsolutno! Ne znam to točno, ali imam neka saznanja od predsjednika Udruge malih dioničara da naš devizni novac koji je bio vani, u Austriji i Švicarskoj, nije ušao u pretvorbu. Jedan dio sigurno nije ušao, a priča o 17 milijuna dolara je poseban slučaj.

Biste li podržali tezu da je Cvjetko direktno tim novcem kupovao dionice? Postoje li takve indicije?

M.G. Pa da, takve indicije postoje. Sumnjamo da je on s tim novcem koji su bili na računima RIZ-a kupovao svoje dionice.

Možete li nam reći nešto više o nekretninskoj politici koju je vodila Uprava na čelu s Darkom Cvjetkom. Poznato je da su novci iz primarne djelatnosti RIZ-a preusmjeravani u kupovinu nekretnina. Koji su bili razlozi takve poslovne politike?

M.G. To je bila velika greška. On je s tim novcima, umjesto da ulaže u razvoj tehnologije, u proizvodnju i druge resurse, kupovao nekretnine bivšeg RIZ-a, što je prema našem mišljenju bio bačen novac. Tim više, jer smo poslije saznali da kupljene nekretnine imaju neriješene vlasničke odnose i da ih takve ne možemo prodati. Danas moramo plaćati odvjetnike kako bi riješili pitanje vlasništva. A da ne spominjem dodatne troškove za režije, za održavanje i sl.

Iz medija saznajemo o projektu „Biser Maksimirske šume“ koji predviđa izgradnju stambeno-poslovnog kompleksa na mjestu sadašnje tvornice. Da li se u upravljačkim strukturama RIZ-a, u vrijeme kada uprava na čelu s Cvjetkom kupuje nekretnine, spominje ovaj projekt?

M.G. Projekt se prvi put spominje 2005./06. godine, a 2008. se o njemu pričalo i na Nadzornom odboru. U to vrijeme smo mi već dobili rješenje o obnovi pretvorbe iako još uvijek nismo dobili novac, pa su ovo bili njihovi zadnji pokušaji da na Nadzornom odboru proguraju projekt.
No možda je indikativno da je 2003. godine Darko Cvjetko htio d.d. RIZ Odašiljači pretvoriti u d.o.o., znajući pritom da je 17 milijuna dolara već uplaćeno na račun Ministarstva financija. On je kao većinski vlasnik, što smo poslije saznali, igrao dvostruku igru. Prividno je bio uz radnike, dok je s druge strane surađivao sa špekulantima nekretninama. Cvjetko je u RIZ-u kontrolirao sve, bio je većinski vlasnik, imao je svoju skupštinu, glasovao je na skupštini koja bira nadzorni odbor, dakle birao je svoj nadzorni odbor koji bira upravu i njega kao direktora. To je zatvoreni krug. On je apsolutno o svemu odlučivao i nikako mu nije odgovaralo da se 17 milijuna dolara s računa Ministarstva financija vrati RIZ-u kroz povećanje temeljnog kapitala, odnosno kroz obnovu pretvorbe jer bi u tom slučaju prestao biti većinski vlasnik. U nadi da će novac uspjeti uknjižiti kao izvanredni prihod, tražio je promjenu pravnog oblika društva te je sklopio ugovor s jednom offshore kompanijom iz Montreala. Na svu sreću to je saznao naš bivši sindikalni povjerenik, kolega Čučuk, pa smo tu priču zaustavili. U isto vrijeme je nudio nekakve smiješne svote za otkup dionica, s namjerom preuzimanja firme, u čemu su ga spriječili dioničari i zaposlenici koji su se skupili i osnovali Udrugu malih dioničara te prekinuliprodaju dionica.
Kad je krenula priča s Ljubasom i ostalim vanjskim dioničarima koji su djelovali u smjeru uništenja društva, otišli smo u HANFA-u i od predsjednika Samodola tražili sankcioniranje takvih radnji. Tada nam je Samodol rekao da pitamo svog direktora Cvjetka kakve dogovore ima s Ljubasom. Tada, i u trenutku kad smo vidjeli ugovor s kanadskom kompanijom, počeli smo shvaćati da se igra dvostruka igra.

Vi ste već 2003. znali da je RIZ-ov novac uplaćen na račun Ministarstva financija?

M.G. Ne, 2003. nismo znali za novac, ali Cvjetko je znao i na skupovima radnika je šutio o tome. Kad su mu 2005. postavljali pitanja, rekao je da nikakav novac nije došao, a dvije godine kasnije, kad smo mi saznali za novac, dakle krajem 2006., i kad smo ga prozivali, on je i dalje tvrdio da novca nema i da ništa od toga. Radnici RIZ-a su se morali ozbiljno boriti, imali smo 10 prosvjeda, kako bi novac, koji je u konačnici i spasio RIZ od stečaja, zakonitim putem došao na račun firme.

Obzirom da znamo da je novac na računu Ministarstva financija stajao nekoliko godina, iako je dokapitalizacija mogla biti izvršena puno ranije, je li moguće da je odugovlačenje povezano s radnjama Darka Cvjetka vezanim uz pripremu terena za preuzimanje poduzeća?

M.G. Apsolutno. Sigurno je da je u sve to upletena i politika. Darko Cvjetko je bio u HDZ-u, s jedne strane stavljao ruku na srce i pjevao Bože čuvaj Hrvatsku, a s druge strane radio sve u privatnom interesu, a nikako u interesu radnika. Taj novac je stajao na računu Ministarstva financija pet godina. Mi sumnjamo da je u to upletena injegova žena, Božica Cvjetko, koja je radila na mjestu zamjenice državnog odvjetnika Mladena Bajića, inače poznata iz afere Brezovica. Pretpostavljamo da je naš slučaj bio godinama u ladicama. Znamo sigurno da je Cvjetko redovito bio upoznat sa svim prijavama koje je naš povjerenik, gospodin Čučuk, nosio u USKOK i DORH bez da mu je to netko od nas iz firme rekao. 5 godina novac očito smišljeno nije prebačen na račun RIZ-a, iako se to moglo realizirati u 2 dana. Sve se radilo na tome da se ne promijeni vlasnička struktura jer je on pao na 12%, prije je imao blizu 50%, odnosno da on upravlja tvornicom kako želi.

Znači li to da je dokapitalizacija, koja je konačno realizirana zahvaljujući prosvjedima radnika, spriječila Cvjetka u naumima?

M.G. Apsolutno. Jer to je RIZ spasilo od gašenja. Cvjetko je postepeno gasio ugovore, znam da je na jednom sastanku, kao direktor i većinski vlasnik, izjavio da program odašiljača nema budućnosti. U RIZ Odašiljačima postoje dva programa, jedan je program odašiljača, kojeg su očito namjeravali ugasiti, a drugi je program brojila, koji je posebna priča. Naime, taj program je relativno nov, osmišljen 1995. godine. RIZ najvećim dijelom proizvodi brojila za HEP. Danas smo s bivšim menadžerima na sudu zbog protuzakonitih radnji povezanih s pranjem novca pri poslovanju s brojilima. U siječnju 2011. spomenutim menadžerima je istekao ugovor i oni su otišli u Elku. Simptomatično je da je RIZ prodavao brojila preko Cotre, čiji je vlasnik ujedno i suvlasnik Elke. On je našim bivšim menadžerima dao utočište u Elki, a sumnjamo da je htio uzeti i kompletan inženjering i razvoj brojila. Prije nego što im je istekao ugovor, bivši menadžeri su uvjeravali inženjere koji su ostali da je s RIZ-om gotovo, da neće biti posla, ni plaća te ih vrbovali da s njima pređu u Elku. Da u tom trenutku ipak većina inženjera nije odlučila ostati u RIZ-u (5 ih je otišlo), mi bi ostali bez razvoja brojila te bi slobodno mogli staviti ključ u bravu. Upravo zahvaljujući mladim inženjerima koji su ostali lojalni tvornici, program brojila je tu i napreduje. Sigurni smo da je interes Darka Cvjetka bio maknuti program koji dobro posluje.
U RIZ Odašiljačima je postojalo više interesnih skupina. Jedna je ova koja se htjela domoći programa brojila, drugu čini građevinski lobi koji na mjestu tvornice želi graditi luksuzne stambeno-poslovne komplekse, treću čine oni koji strahuju zbog naše optužnice i zahtjeva za naknadu počinjene štete Društvu. Tu se svakako ubrajaju Darko Cvjetko i bivši menadžeri. Četvrtu interesnu skupinu čine glavni akteri privatizacije, a petu bivša Uprava (na čelu s Vranom, Inkretom i Hircom) za koju smo saznali da je surađivala s Cvjetkom i skupinom zainteresiranom za brojila.

U emisiji Paravan na HRT 1 ste spomenuli da je Miljenko Hacek, direktor firme Elka, Čačićev školski kolega?

M.G. Da, rekla sam da je on njegov kolega i da je on vlasnik Cotre iz Varaždina i suvlasnik Elke. Simptomatično je da mi ne prodajemo brojila direktno HEP-u, nego preko Cotre što je krenulo još od Cvjetka i bivših menadžera.

Možemo reći da su interesne skupine povezane, u smislu konačnog cilja onoga što žele napraviti s RIZ-om, otkupiti program brojila i zatvoriti tvornicu?

M.G. Da, njima je program brojila interesantan. No činjenica je da je tvornica Odašiljača d.d. od prihoda dobivenih prodajom odašiljača investirala u program brojila te ga je financirala dok je poslovao s gubitkom. Sad kad je poslovanje s programom brojila pozitivno i sigurno je da će tako biti i u buduće, sad bi oni uzeli taj program. Ja sam sudjelovala u jednom razgovoru kada je Hacek rekao da bi kupio program brojila. Rekla sam mu da program brojila koji očito toliko vrijedi njima, sigurno jednako vrijedi i nama.

Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe(Beograd)