Michael Heinrich
9. rujna 2014.
Radikalni krivi zaključci
Teorije imperijalizma u kojima se susreću ekonomizam i moralizirajuća kritika pokazuju se nevaljanima za analizu svjetskog kapitalizma. Pročitajte analizu Michaela Heinricha, izvorno objavljenu u travanjskom izdanju njemačkog radikalnog tjednika Jungle World za 2002. godinu, a prevedenu po izboru našeg suradnika Zorana Veselinovića.
U razdoblju u kojem se kapitalizam ublaženo naziva civilnim društvom, a ratovi opisuju kao intervencije za provedbu ljudskih prava, govor o „imperijalizmu“ može se doimati osobito radikalnim. Mnogi su se nekadašnji ljevičari u 90-im godinama, jer su u međuvremenu otkrili blagodati tržišta, zaista oprostili od pojma imperijalizma. Doduše, ne može se jednostavno zaključiti obratno, tj. da pristajanje uz teorije imperijalizma garantira radikalnu kritiku postojećeg poretka.
Pojmom imperijalizma najčešće se želi pokazati kako politike vodećih kapitalističkih država ne služe poboljšanju svijeta, nego provedbi interesa kapitala. Teoretičari imperijalizma pri svakoj vojnoj intervenciji „imperijalističke sile“ tragaju za izvorima sirovina ili rutama za buduće cjevovode – jer ipak o tome se „zapravo“ radi.
Ovakvo je shvaćanje kod Lenjina – čija je teorija imperijalizma bila kombinacija onodobnog socijaldemokratskog vulgarnog marksizma i buržoaske kritike imperijalizma Johna A. Hobsona – proizlazilo iz ideje da je „konkurentski kapitalizam“ zamijenjen „monopolskim kapitalizmom“. Prema toj ideji, suvremeni kapitalizam više ne karakteriziraju konkurencija i (neosobni) zakon vrijednosti, nego svjesna vladavina „financijske oligarhije“, zastupnika financijskog kapitala, tj. osovine krupnog industrijskog i bankarskog kapitala. Ovaj je „financijski kapital“ uspio ujedno podčiniti i državu, tj. državna vanjska politika služi samo za osiguravanje izvoza kapitala i kontrolu nad izvorima sirovina.
Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma
Dovoljno se diskutiralo o tome kako se kapitalizam 20. stoljeća nikako ne može opisati kao „vladavina monopola“. Rastuća koncentracija kapitala, koja se uzima kao „empirijski dokaz“ za monopolizaciju, nikako nije jednoznačna s nestankom konkurencije i osobnom vladavinom manjeg broja monopolista. Stoga, Hobsonova i Lenjinova ekonomistička koncepcija države, tj. shvaćanje kako je država u prvoj liniji instrument za provedbu interesa financijske oligarhije, jednostavno više nije održiva. Na ljevici su također široko rasprostranjene ekonomističke koncepcije države i politike izvan lenjinističkih struja, tako da je ova strana teorije imperijalizma rjeđe bila na udaru kritike.
Od Hobsona potječe još jedan aspekt teorije imperijalizma: moralna kritika imperijalističke eksploatacije drugih naroda (a ne samo vlastitog). Govor o „parazitirajućem“ karakteru imperijalizma, koji zauzima važno mjesto kod Lenjina, potječe doslovno od Hobsona. Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma.
Ovakva se moralizirajuća kritika u različitim oblicima zadržala i u novijim verzijama teorije imperijalizma, iako više nema govora o „parazitizmu“. „Nacionalni“ otpor, dakle usmjeren prema uspostavljanju vlastite države od strane onih zemalja koje su trpjele imperijalističku eksploataciju, smatrao se automatski progresivnim i antiimperijalističkim projektom – mišljenje koje je ujedno nekoć zastupao Lenjin. Ne može se reći da je ovakvo viđenje besmisleno, no ne može se ni tvrditi da borba za suverenu građansku državu ima ikakve veze sa socijalizmom ili da na neki način potkopava funkcioniranje svjetskog kapitalističkog sistema – što je primjerice studentski pokret nekoć očekivao od antiimperijalističkih pokreta na Trikontu (Afrika, Azija, Latinska Amerika, op. prev.).
Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma
Teorije imperijalizma, sa svojim spajanjem ekonomizma i moralizirajuće kritike, već su se ranije pokazale neadekvatnim sredstvom za analizu svjetskog kapitalističkog sistema, i to su ostale do danas. To što grupacije ekstremne desnice u današnje vrijeme sebe doživljavaju kao „antiimperijaliste“ i što slave borbu „ugnjetavanih naroda“, nije tek obična krađa pojmova. Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma.
Pokuša li se ipak govoriti o imperijalizmu onkraj ekonomističkih redukcija, tada uglavnom ostaje poprilično nejasnim koje bi uopće trebalo biti analitičko značenje ovoga pojma. Dosljednije bi bilo raskinuti s ovom ostavštinom tradicionalnog marksizma, natopljenom vulgarnim marksizmom, ekonomizmom i moralom.
Time se ne želi tvrditi kako međunarodni odnosi dominacije i ekonomske ovisnosti više ne igraju nikakvu ulogu, što se otprilike sugerira govorom o globalnom civilnom društvu u nastajanju, u kojem je sve u konačnici podređeno „pravu“. Ovakvim je afirmativnim koncepcijama vrlo srodno i nadilaženje teorije imperijalizma uz pomoć Antonija Negrija i Michaela Hardta, osobito njihove zamisli kako su različiti konkurirajući imperijalizmi, za koje klasične teorije imperijalizma nude adekvatne opise, zamijenjeni jednim Imperijem, koji ne samo da više ne poznaje ništa sebi izvanjsko, već ne može odrediti ni središnje mjesto moći. Time se zapravo ne kritizira ekonomizam teorija imperijalizma, nego se ustvrđuje tek da su raniji, navodno jasni odnosi, razriješeni.
Društveni konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta
Također, u neekonomističkoj perspektivi, treba naglasiti kako je građanska država kao „idealni totalni kapitalist“ osigurala preduvjete kapitalističke akumulacije, kao i, posredstvom socijalne države, postojanje klase koju se može eksploatirati – ne samo kao uvjet funkcioniranja kapitalizma, nego kao i preduvjet vlastite ekonomske egzistencije države, koja je povezana s dostatnim poreznim prinosima, ograničenim socijalnim izdvajanjima i „stabilnim“ novcem.
Državno osiguravanje efektivne akumulacije ne nalazi se doduše u političkoj svijesti unaprijed formiranog kapitalističkog klasnog interesa. Sve što je potrebno kako bi se osigurala efektivna akumulacija, tj. kako će se raspodijeliti prednosti i nedostaci, mora se prvo ustanoviti unutar različitih državnih institucija i „građanske javnosti“, te učiniti društvenim konsenzusom. Taj konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta. Ostvarivanje ovog konsenzusa nije pritom nikakav svjesni projekt grupe dalekovidnih političara, već se on odvija unutar fetišiziranih formi kapitalističkog podruštvljenja, unutar „religije svakodnevnog života“ (Marx).
Na međunarodnoj razini nemamo posla naprosto sa sukobom ovih država i njihovih interesa. Ne samo da su državni odnosi u međuvremenu posredovani kroz mnoštvo međunarodnih institucija, nego i rastuća internacionalizacija kapitala, koja pak na scenu izvodi nove, nedržavne aktere, postavlja pojedinačnim nacionalnim državama specifične restrikcije, dok s druge strane biva stimulirana upravo politikama tih država. Opreke, kao i razine na kojima se one pojavljuju, umnožavaju se u ovom kompliciranom spletu odnosa. Države NATO-a, koje zajednički vode rat protiv neke države, možda unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO) imaju posve različite interese koji bi mogli eskalirati do trgovinskog rata.
Mnoge političke i vojne akcije, usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu se jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala
Međutim, osim što nije nestala, državna moć nije ni ravnomjerno raspoređena. Kao i ranije, možemo govoriti o hegemoniji SAD-a, pri čemu hegemonija znači više od strogo definirane provedbe „vlastitih“ interesa. Tu se vazda radi o „uređenju“ kapitalističkog svjetskog sistema, od kojeg i drugi (kao plaću za prihvaćanje hegemonijske moći) manje ili više profitiraju. Doduše, s formiranjem EU u smjeru vlastite državne tvorevine, pokazuje se da bi ona mogla izrasti u dugoročnog ne samo ekonomskog nego i političkog konkurenta SAD-a.
Za pojedinačne je države na međunarodnoj sceni prvenstveno važno ostvariti i zadržati mogućnosti djelovanja – što se donekle može vidjeti na djelomično grčevitim pokušajima ujedinjene Njemačke da učestvuje u vojnim intervencijama, poput onih u Somaliji, na Kosovu i Afganistanu. „Suverenu“ upotrebu vojne moći treba provesti kao normalnost, kako nasuprot nepovjerljivih saveznika, tako i spram vlastitog stanovništva.
Neophodni su preduvjeti za mogućnost sudjelovanja na međunarodnoj sceni: sposobnost ostvarivanja utjecaja i vršenja dominacije. Utoliko se mnoge političke i vojne akcije, koje su usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala – pa čak ako tijek ovakvih akcija često može poslužiti takvim interesima. Kada se u slučaju vojnog sukoba traže izvori sirovina ili cjevovodi, ponešto će ih se uvijek i pronaći. No radi li se pritom zaista o odlučujućim uzrocima, kako tvrde ekonomistički krivi zaključci teorije imperijalizma, daleko je od odlučenog.
S njemačkog preveo Zoran Veselinović
Tekst je izvorno objavljen u časopisu Jungle World br. 16, travanj 2002., pod naslovom „Radikale Kurzschlüsse“ i dostupan je na sljedećoj adresi: http://jungle-world.com/artikel/2002/15/24121.html
Michael Heinrich predaje ekonomiju u Berlinu i urednik je PROKLA-e: časopisa za kritičku društvenu znanost. Pored spomenutog uvoda u ‘Kapital’, autor je studije Znanost vrijednosti: Marxova kritika političke ekonomije između znanstvene revolucije i klasične tradicije i s Wernerom Bonefeldom je uredio zbornik Kapital i kritika: poslije ‘Novog čitanja’ Marxa.(Izvor)
Adaptirana fotografija preuzeta s mama.mi2.hr
