Charlie Hebdo i licemjerje pera

“Povijest odnosa Zapada s muslimanskim svijetom – povijest kolonizacije i imperijalizma, okupacije, potlačivanja i rata – više nego jasno pokazuje koliko je apsurdna tvrdnja da “zapadnjačke vrijednosti” za sobom povlače odbacivanje nasilja i terora kao alata za političko djelovanje.” Donosimo prijevod teksta s portala Red Flag u kojem Corey Oakley ukazuje na različite dimenzije hipokrizije zapadnjačkog zazivanja slobode govora.





Kap koja je za mene prelila čašu bio je crtež Marka Knighta, karikaturista Herald Suna.

Ruku na srce, odgovornost nije samo njegova. Da nije bilo sveg ludila koje mu je prethodilo, vjerojatno bih odmahnuo rukom na ovu karikaturu kao na samo još jednu odvratnost Herald Suna, više primjer bezumlja murdokovskih medija kojemu se treba rugati, nego povod za bijes. No kontekst je sve. A nakon višednevnoga licemjernog lupetanja o slobodi govora i prosvjetiteljskim vrijednostima zapadne civilizacije, upravo je njegova karikatura ratovanja perima bila ta koja je prevršila svaku mjeru.

Dotična karikatura prikazuje dvojicu muškaraca – maskiranih i naoružanih arapskih terorista (postoje li uopće kakvi drugačiji Arapi?) – na koje se slijeva oluja predmeta koji nalikuju na bombe. Ali te bombe nisu bombe. To su penkale, olovke i nalivpera. Kužite foru? U konfrontaciji sa srednjovjekovnom ideologijom koja poznaje isključivo jezik pušaka, Zapad – junački, prosvjetiteljski Zapad – odgovara reafirmacijom svoje predanosti da se barbarizmu opire oružjem ideja i slobode izražavanja.

Potresan je to narativ koji se ponavlja ad nauseam u novinama diljem planeta. Mediji su puni prikaza slomljenih olovaka, ponovno zašiljenih i spremnih na borbu za bolje sutra, odnosno komentara koji hrabro ustvrđuju da ćemo terorizam poraziti upravo nepristajanjem na to da se prestanemo rugati islamu.

Krajnje je vrijeme da konstatiramo kako su to gluposti. Knightova karikatura osobito to jasno pokazuje, no svaki crtež koji sugerira da se zapadna kultura može i hoće braniti od islamističkog ekstremizma ratujući idejama izraz je iste povijesne i političke amnezije.

Raskorak između stvarnosti i toga suludog narativa ne može biti veći.

Sjedinjene Američke Države, podržane u različitoj mjeri od vlada drugih zapadnih zemalja, u posljednje su desetljeće i pol zasule arapski i muslimanski svijet nasiljem i destrukcijom, i to žestinom kakvu moderna povijest ratovanja gotovo da ne pamti.

Nisu olovke i pera, a kamoli ideje, razorile Irak, Gazu i Afganistan i poubijale stotine tisuća ljudi. Ne dvanaestoro. Stotine tisuća. Sve sa svojim pričama, životima, obiteljima. Deseci milijuna ljudi izgubili su prijatelje, porodice, domove i bili su primorani svjedočiti uništavanju svojih zemalja.

Žrtvama vojne okupacije; stanovnicima kuća koje su stradale u shock and awe bombardiranju Iraka; onima čija je tijela unakazio bijeli fosfor i osiromašeni uranij; roditeljima djece koja su nestala u ćelijama za mučenje u Abu Ghraibu – kako svima njima tvrdnja da se zapadna “civilizacija” bori perom a ne mačem može biti išta osim okrutnog izrugivanja?

A to je tek zadnji krug zločina. Pritom i ne uzimamo u obzir stoljeće ili više zapadnih kolonijalnih politika koje su krvlju i čelikom osudile sve osim šačice stanovnika arapskog svijeta na siromaštvo i beznađe.

Da ne spominjemo brutalnu vladavinu francuskog kolonijalizma u Alžiru, njihovu spremnost da ubiju stotine tisuća Alžiraca, pa i stotine francuskih građana alžirskog porijekla, a sve kako bi sačuvali ostatke carstva. Pritom ostavljamo po strani i siromaštvo, getoizaciju i potlačenost koje i dalje uvelike određuju živote muslimanskog stanovništva Francuske, uglavnom alžirskog porijekla.

Povijest odnosa Zapada s muslimanskim svijetom – povijest kolonizacije i imperijalizma, okupacije, potlačivanja i rata – više nego jasno pokazuje koliko je apsurdna tvrdnja da “zapadnjačke vrijednosti” za sobom povlače odbacivanje nasilja i terora kao alata za političko djelovanje.

Naravno da su i pera odigrala svoju ulogu. Pera koja su potpisala bezbroj zakona poput Patriot Acta, protuterorističkih i sličnih propisa koji su ozakonili policijsko maltretiranje i ograničili građanska prava. Pera novinskih komentatora koja uvijek iznova pobuđuju histeriju, usađuju protumuslimanske predrasude i ljudima nameću osjećaj da su stranci u vlastitoj zemlji. No snaga pera novinskih urednika ne proizlazi iz njihova duha ili razuma, već iz činjenice da djeluju u službi moćnih i njihovih pušaka.

Razmatranje konteksta ne samo da razotkriva hipokriziju onih koji stvaraju narativ o prosvijećenom Zapadu koji brani slobodu govora, nego i pokazuje kako su stravični činovi terorizma predvidljiva i neizbježna reakcija. Naravno da nikad nećemo znati što je prolazilo kroz glave trojice muškaraca koji su počinili najnoviji zločin. No vrhunac je ahistorijskog bezumlja ignorirati kratkoročni i dugoročni kontekst u kojem je došlo do tih napada.

Pomisao da se bijes muslimana zbog zlonamjernih prikaza njihovih vjerskih ikona može promatrati odvojeno od progona muslimana na Zapadu, odnosno invazije i okupacije muslimanskih zemalja, produkt je potpune nemogućnosti suosjećanja s iskustvom kontinuirane i sustavne opresije.

Tek površan pregled novije povijesti sugerira nam da nije neobično što se ovaj užasan incident dogodio, već što se takve stvari ne događaju češće. Činjenica da tek sićušna manjina pribjegava takvim činovima, usprkos neprekidnim provokacijama, dokaz je ustrajnosti humanizma muslimanskog stanovništva svijeta.

U nadolazećim će danima sad već umoran i iscrpljujući teatar apsurda odigrati i ostatak svojih neizbježnih činova. Zapadnjački političari koji zatvaraju vlastite disidente i nadziru svaki pokret svojih građana nastavit će pjesnički zazivati slobodu razmišljanja. Muslimanski vođe svih boja nastavit će se ograđivati od terorizma s kojim nemaju nikakve veze, dok će ih drugi napadati da terorizam ne osuđuju dovoljno često i gorljivo. Desnica će prozivati ljevicu kao simpatizere islamističkog terorizma i inzistirati da unedogled ponavljamo truizam kako se novinare ne smije ubijati zato što izražavaju svoje mišljenje. Također će zahtijevati da prihvatimo kako su bijeli zapadnjaci, a ne muslimani, stvarne žrtve ove najnovije političke drame.

U međuvremenu, muslimani na Zapadu, ako se uopće usude izaći iz kuće, činit će to u strahu od neizbježnih odmazdi. A ono čega će se bojati nisu pera.



S engleskog prevela Veronika Bauer

Objavljeno na Red Flag 11. siječnja 2015.


Adaptirana slika preuzeta s Red Flag


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve