Deinstitucionalizacija socijalnih servisa na primjeru visokog obrazovanja

Povod pisanju ovog članka je nedavna obavijest na naslovnoj stranici Filozofskog fakulteta, koja najavljuje pokretanje izbornog kolegija „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“ u iznosu od 5 ECTS bodova te bi se sastojao u individualnom pomaganju studentu s invaliditetom („pohađatelj kolegija“ i osoba s invaliditetom bili bi „par“). Ideja takvog kolegija po mnogočemu je problematična. Naravno, nitko ne dovodi u pitanje važnost pomoći kolegama s invaliditetom, pitanje je, naime, kako se ta pomoć ostvaruje, odnosno u kojim širim društvenim uvjetima. Nju valja smjestiti u širi kontekst deinstitucionalizacije javnih socijalnih servisa, odnosno povlačenja države iz sfere pružanja javnih usluga koje se potom prebacuje na atomizirane pojedince nerijetko udružene u organizacije civilnoga društva koje se često uvelike oslanjaju na volonterski rad. To je samo ilustracija onoga što se događa u svim sferama društva (u zdravstvu je to, primjerice, prelazak s medicinske institucionalne njege u okvire kućne terapije ili terapije unutar zajednice koja se oslanja na volonterski rad nevladinog sektora). Osim toga, ovaj primjer dolazi iz visokog obrazovanja koje je pod naročitim napadom veoma perfidnih neoliberalnih politika, poznatih u vidu „mjerâ štednje“ naročito zastupljenih u zemljama periferije EU.

Potrebno je locirati tri problematična strukturna momenta – moment izmještanja državnog financiranja u volonterski sektor, institucionalizacije individualne vrline te ECTS bodovanja koje je duboko nepravedno i nerealno

Stoga je potrebno locirati tri problematična strukturna momenta – moment izmještanja državnog financiranja u volonterski sektor, institucionalizacije individualne vrline te ECTS bodovanja koje je duboko nepravedno i nerealno.

Ono što je karakteristično za sve te probleme jest, najkraće rečeno, neoliberalna tehnika vladanja. On najučinkovitije djeluje na mikrorazini (pojedine, uglavnom svakodnevne, prakse na fakultetima, u školama, bolnicama, vrtićima, itd.), gdje se problem uopće ne razmatra u odnosu na političko-ekonomsku makrorazinu. Neoliberalizam zapravo ima tri modusa svoga djelovanja – u dva je eksplicitan, dok je u trećem implicitan (jer se ne postavlja direktno na tu političko-ekonomsku razinu) te je o tome ovdje zapravo riječ. Kad djeluje eksplicitno, onda se u jednom vidu predstavlja kao good cop, a u drugom kao bad cop. Kad traži rezanje nabujale javne uprave pod krinkom „oterećenja privrede“ i „borbe protiv korupcije“, predstavlja se kao good cop (i to se često manifestira kao prihvatljivo). Kad pak zahtijeva daljnje privatizacije i fleksibilizaciju tržišta rada (lakša otpuštanja, ugovore na određeno, smanjivanje plaća, itd.), igra ulogu bad copa jer malo tko to podržava (ali će se malo tko i pobuniti, ponajviše zbog uključenosti u cjelokupnu strukturu reprodukcije jednog takvog sistema). Ipak, najrasprostranjeniji modus njegova djelovanja jest implicitno djelovanje, na mikrostrukturama (jer seže do pojedinca koji traži uslugu od liječnika/mentora/medicinske sestre), a uglavnom se sastoji u spomenutoj deinstitucionalizaciji javnih servisa i u povlačenju države te njezinih institucija iz mreže socijalne infrastrukture. Najveći problem kod toga je što se takvo djelovanje doima odvojeno od političko-ekonomske strukture društva, te se onda ispoljava i kao sama „oda plemenitosti“ (bezinteresan čin kojime se samo želi pokazati da još postoje „dobri ljudi“).

U ovom se slučaju javna institucija poput fakulteta povlači iz sistema pružanja pomoći studentima s invaliditetom te se odgovornost za to prenosi na atomizirane pojedince, odnosno druge studente koje se „kupuje“ ECTS bodovima ne bi li ih se upregnulo u pružanje individualne pomoći svojem kolegi. To povlačenje povezano je sa smanjenjem državnoga financiranja obrazovnog sektora – praksa društvene solidarnosti je u ovom slučaju deinstitucionalizirana.

Neoliberalni sustav u velikoj mjeri počiva na povećanju volonterskog rada koji igra na kartu „vrline“ i „plemenitosti“, a pod tepih skriva dublju strukturnu „manu“ i „grabežljivost“ samoga sustava (uštede na javnim dobrima, radi sanacije profita drugih)

S druge strane, takav je potez ujedno svojevrsna institucionalizacija individualne vrline (deinstitucionalizira se pomoć kao kolektivni čin – na razini javne institucije, a institucionalizira se individualni čin – na razini pojedinca-studenta). Zajednički sustav solidarnosti nestaje kao i novčano opredmećenje pružanja usluge – zato takve stvari na prvi pogled djeluju kao „izraz plemenitosti pojedinca“. Pojedinci koji pružaju pomoć vjerojatno u etičkom smislu uistinu i jesu plemeniti, no sustav koji je doveo do te situacije svakako nije. Ključna stvar ovdje je što se ta pomoć ne plaća (osim ECTS bodovima), dok bi se pomoć na razini državne institucije plaćala – neoliberalni sustav u velikoj mjeri počiva na povećanju volonterskog rada koji igra na kartu „vrline“ i „plemenitosti“, a baš time pod tepih skriva dublju strukturnu „manu“ i „grabežljivost“ samoga sustava (uštede na javnim dobrima, radi sanacije profita drugih). Ovo je samo jedan u moru primjera sličnih tendencija u zapadnom društvu – karitativne akcije, povremene kulturne djelatnosti prekarnih radnika (angažiranje na film-festivalima, izložbama, filmskim produkcijama i sl.), liječenje ovisnosti unutar nevladinoga sektora i sl. već su poprilično raširene pojavnosti povlačenja države iz financiranja pružanja socijalnih usluga, pri čemu se zapravo rasterećuje jedino kapitalistička klasa kojoj je na taj način omogućeno da za društvene potrebe izdvaja manje novca putem poreza, savladavajući tako lakše vlastitu krizu profitabilnosti (tj. prebacivanjem krize na većinu).

Komercijalizacija i komodifikacija znanja u obrazovnom sustavu uobičajene su pojave protiv kojih ustaju brojni studenti diljem svijeta (najrecentniji primjer je Makedonija u kojoj se politike ukidanja autonomije sveučilišta odvijaju galopirajućom brzinom na vrlo represivan način – v. više o tome ovdje). ECTS bodovanje je zapravo duboko nepravedno i nerealno – studij, odnosno stjecanje znanja (po defaultu kvalitativnoga karaktera) kvantificirano je – nema više velike razlike između toga i (brzog i efikasnog) rada na industrijskoj traci, a pobjednik je tko prvi što bolje stigne do cilja, utjelovljenog u diplomi ili nekom drugom certifikatu koji lansira pojedinca direktno na tržište rada (neuspjeh u pronalaženju posla dio je individualne odgovornosti – loš izbor studija, nedovoljne kompetencije, slabo ulaganje u sebe i sl.). U svjetlu toga pojavljuje se i ideja ECTS bodovanja individualne pomoći i plemenitog ponašanja – jer, i to je jedan od načina „ulaganja u sebe“.

Sustav visokog obrazovanja predstavlja iznimno ranjivo mjesto na kojemu neoliberalne politike na praktički nevidljiv način serviraju svoje moduse djelovanja i tehnike vladanja koje valja prepoznati prije nego se internaliziraju kao emancipacija

„Plaćanje“ ECTS bodovima tako je direktno upregnuto u okosnicu samoga sistema koji mora prvo reproducirati „sposobne individualce“, da bi oni kasnije preživjeli na tržištu gdje je u igri uistinu novac (no, do toga treba tek doći tako da se prođe sito neplaćenoga ili potplaćenoga rada).

Valja imati na umu da je obrazovni sektor prepun primjera na kojima se vidi „kapilarnost neoliberalizma“ – postupno sprječavanje daljnjih zapošljavanja asistenata i znanstvenih novaka (ili primoravanje da što prije doktoriraju), sve češće prebacivanje znanstvenih novaka na vremenski ograničene projekte (visokoobrazovni prekarni rad), najava ukidanja neizravne pomoći studentima u vidu subvencijâ prehrane i prijevoza, ne tako davna prijetnja ukidanjem besplatnog osnovnog zdravstvenog osiguranja za redovne studente starije od 26 godina, prekarni i potplaćeni uvjeti rada preko student-servisa, stručno osposobljavanje za 1600 kn mjesečno (mnogo o tome piše i ovdje), itd.

Prvo što valja učiniti jest moći prepoznati problem, a to je teže izvedivo kad se sve ove mjere nameću kao emancipatorne (postavit će se pitanje: „zašto bi netko imao nešto protiv bodovanja pomoći kolegi s invaliditetom?“). Međutim, to je vrlo kratkovidna perspektiva kojom se ne uspijeva pomaknuti dalje od neposrednosti ljudskog kontakta na kojoj bi zapravo trebala tinjati borba za ostatke ostataka socijalnih prava. Može li se govoriti o pravednom društvu koje nije u stanju osigurati zajedničku mrežu solidarnosti, već svaka pomoć mora biti individualizirana, upregnuta u pogon reprodukcije samoga sistema (dolazi zajedno sa smanjenjem državnog financiranja javnih usluga)? Sustav visokog obrazovanja predstavlja iznimno ranjivo mjesto na kojemu neoliberalne politike na vrlo perfidan, praktički nevidljiv način serviraju svoje moduse djelovanja i tehnike vladanja koje valja prepoznati prije nego se internaliziraju kao emancipacija.

Karlo Jurak