Chuck Collins
29. ožujka 2015.
Tempirana bomba studentskog duga
Višedesetljetno smanjenje javnog financiranja obrazovanja dovelo je do stalnog i ubrzanog porasta ukupnog studentskog duga u SAD-u. Industrija studentskih zajmova i njeni drakonski uvjeti dižu na noge sve veći broj mladih Amerikanaca – oni su nezanemariva sila koju se više ne može ignorirati, upozorava autor teksta: “Postepeno jača snažan zvuk legitimnog nezadovoljstva 40 milijuna Amerikanaca opterećenih studentskim dugom, čiji je ukupni iznos 1,16 bilijuna dolara. Očekuje se da će do 2022. taj broj narasti na 2 bilijuna dolara. Studentski dug sada pogađa svako peto američko kućanstvo i premašuje iznos ukupne zaduženosti na kreditnim karticama.”
Zaduženi studenti su rastuća snaga koju se više ne može ignorirati
Generacijska bomba otkucava, a kriza studentskog duga je okidač.
Odrasli ispod 35 godina nesrazmjerno nose najveći teret eskalirajuće nejednakosti.
Mladi obrazovani Amerikanci svoje diplome stječu unutar gospodarstva u kojem plaće stagniraju i u kojem su sigurnosne mreže potrgane. Istovremeno proračunski rezovi na federalnoj i državnoj razini dovode do naglog porasta u cijeni školarina i rezova u uslugama javnog sektora koje su pružale pomoć mladim radnicima, poput putnih troškova i pristupačnih cijena nekretnina.
Proračunski rezovi na federalnoj i državnoj razini dovode do naglog porasta u cijeni školarina i rezova u uslugama javnog sektora koje su pružale pomoć mladim radnicima, poput putnih troškova i pristupačnih cijena nekretnina
Postepeno jača snažan zvuk legitimnog nezadovoljstva 40 milijuna Amerikanaca opterećenih studentskim dugom, čiji je ukupni iznos 1,16 bilijuna dolara. Očekuje se da će do 2022. taj broj narasti na 2 bilijuna dolara. Studentski dug sada pogađa svako peto američko kućanstvo i premašuje iznos ukupne zaduženosti na kreditnim karticama.
Najogorčeniji studenti protestnim marševima protiv školarina blokiraju autoceste. Drugi pokreću “dužničke štrajkove” odbijajući platiti prijevaru obrazovnih institucija kojima upravlja privatni kapital.
Nakon suočavanja sa stresnom spoznajom da ne mogu pronaći takvo zaposlenje na kojem bi plaća bila dovoljno velika da vrate svoj dug, sve ih više proglašava trajnu nemogućnost otplate duga. Više od polovice otvorenih studentskih kredita trenutno je u odgodi, prijestupu, ili trajnoj nemogućnosti otplate.
Debakl studentskog duga ima ogromne posljedice za budućnost. Prosječni sveučilišni diplomac sada je zadužen gotovo 30.000 dolara, a neki od njih čak i više od 100.000 dolara.
Taj dug sprječava mlade da zasnuju obitelji, kupe kuću i da preuzmu rizike pokretanja vlastitih poslova. On također pogoršava rastuće probleme ekonomske nejednakosti i opadanje društvene mobilnosti jer omogućava diplomantima bez duga, koji su porijeklom iz bogatijih obitelji, ogromnu prednost nad njihovim kolegama.
Mnogi pripadnici generacije baby-boomera čija djeca nisu na fakultetima ne shvaćaju u potpunosti do koje je mjere gospodarstvo njihove zemlje usmjereno protiv generacije današnjih mladih niti koliko se financiranje visokog obrazovanja promijenilo u usporedbi s onim kakvo je bilo za vrijeme prethodnih generacija.
Snažna industrija koja stoji iza studentskih kredita lobirala je – i ishodovala – drakonske zakone koji kažnjavaju studentske dužnike više nego što su kažnjavani dužnici s hipotekama, kreditima za aute ili kreditnim karticama
Od 1970-ih iznosi školarina porasli su za više od 1.000 posto, a državno financiranje sveučilišta smanjilo se za 40 posto. Također, udio mladih Amerikanaca sa studentskim dugom više se nego učetverostručio, skočivši s 5 posto na 22 posto.
Snažna industrija koja stoji iza studentskih kredita lobirala je – i ishodovala – drakonske zakone koji kažnjavaju studentske dužnike više nego što su kažnjavani dužnici s hipotekama, kreditima za aute ili kreditnim karticama. Kako bi se namirili, pružatelji tih financijskih usluga smiju se naplatiti kroz plaće i invalidnine mladih diplomanata.
A čak ni osobni bankrot ne može poništiti ove kredite.
U nekim se državama studentima-dužnicima koji su primorani proglasiti trajnu nemogućnost otplate duga mogu oduzeti profesionalni certifikati, pa čak i vozačke dozvole. Zamislite da se zadužite kako biste dobili diplomu njegovatelja/ice ili kozmetičara/ke, da počnete kasniti s isplatama te da vam se potom uskrate osnovna sredstva za uzdržavanje.
No to ne mora biti tako. Druge zemlje imaju besplatno javno financirano visoko obrazovanje već desetljećima.
U 30 godina koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata vlada je milijunima Amerikanaca omogućila visoko obrazovanje bez zaduživanja. Među njima su bili G.I. Bill[*] primatelji, ali i milijuni muškaraca i žena koji nisu odslužili vojni rok, a koji su pohađali odlična javna sveučilišta naše zemlje, uz plaćanje školarine koju su si mogli priuštiti i radeći ljetni posao.
Nacionalni pokret za otpis duga zahtijeva od Kongresa dodatnih 15 milijardi dolara godišnje za besplatno visoko obrazovanje na javnim sveučilištima, što bi se moglo postići ukidanjem poticaja privatnim fakultetima i parazitskoj industriji studentskih zajmova
Američki bi zakonodavci trebali preokrenuti ciklus rezova proračuna saveznih država u polju visokog obrazovanja, koji troškove školarina premještaju na studente i njihove obitelji koje već ionako slabo financijski stoje. Neke savezne države razmatraju osnivanje takozvanih “zaklada za poticanje” u koje bi se preusmjeravao novac iz državnog poreza na nekretnine 1 posto najbogatijih i na taj način financiralo visoko obrazovanje oslobođeno zaduživanja.
Nacionalni pokret za otpis duga (National Strike Debt Movement) zahtijeva od Kongresa da utroši dodatnih 15 milijardi dolara godišnje i time omogući besplatno visoko obrazovanje na javnim sveučilištima. Kongres bi to mogao postići ukidanjem poticaja privatnim fakultetima i parazitskoj industriji studentskih zajmova te pojednostavljivanjem postojećeg labirinta subvencija za obrazovanje.
Velika većina studentskih dužnika i dalje trpi izolaciju i gleda na svoju borbu kao na osobni a ne društveni problem. No, to bi se trebalo promijeniti. Kada se studenti-dužnici probude i napregnu svoje političke mišice, postat će sila koju se ne smije ignorirati.
S engleskog prevela Karolina Hrga
Objavljeno na Common Dreams 11. ožujka 2015. godine. Ovaj je članak dostupan pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0.
Chuck Collins je viši znanstveni suradnik na Institutu za političke studije (Institute for Policy Studies) na kojem koordinira Program on Inequality and the Common Good (www.inequality.org), i autor nove knjige, 99 to 1: How Wealth Inequality Is Wrecking the World and What We Can Do about It.
Prevoditeljske opaske
[*] Zakon imena The Servicemen’s Readjustment Act iz 1944., neformalno poznat kao G.I. Bill, bio je zakon koji je omogućio niz pogodnosti za veterane-povratnike iz Drugog svjetskog rata (koje se nazivalo G.I.-ima). Prednosti su uključivale niskokamatne hipotekarne zajmove, niskokamatne kredite za pokretanje vlastitog posla, novčane uplate za školarine i troškove života tijekom pohađanja sveučilišta, srednjih škola ili strukovnog obrazovanja te, također, jednogodišnju naknadu za nezaposlenost.
Fotografija je preuzeta sa Flickr računa DonkeyHotey pod licencom Creative commons 2.0 i prilagođena formi ikone.
