Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom

Laburistička stranka Velike Britanije izabrat će svog novog lidera 12. rujna. U početku se činilo da će to biti jedan od tri kandidata tzv. „blairovskog establišmenta“ – Yvette Cooper, Andy Burnham ili Liz Kendall. Međutim, dogodilo se iznenađenje. Ulogu favorita neočekivano je preuzeo Jeremy Corbyn, 66-godišnji zastupnik lijevog krila stranke od kojega se prije nekoliko mjeseci nije ni očekivalo da će ući u utrku.

Od potpunog autsajdera Corbyn je u vrlo kratkom periodu postao najpopularniji kandidat. Vodi uvjerljivo u svim anketama. Deseci tisuća mladih ljudi inspirirani njime učlanjuju se u Laburističku stranku i volontiraju za njega. Pjesnici pišu pjesme o njemu. Corbyn je izazvao čuđenje u svijetu. Britaniju je obuzeo fenomen zvan Corbynmanija.

Establišment Laburističke stranke je Corbynov uspon, kao i ponovnu pojavu izvornih socijaldemokratskih i laburističkih vrijednosti u javnom diskursu, dočekao s oprezom, strahom, zgražanjem, prijetnjama i bijesom.

Establišment Laburističke stranke je Corbynov uspon, kao i ponovnu pojavu izvornih socijaldemokratskih i laburističkih vrijednosti u javnom diskursu, dočekao s oprezom, strahom, zgražanjem, prijetnjama i bijesom

Od članova i simpatizera stranke tražilo se da ne gurnu stranku „radikalno ulijevo“, s litice u vječni bezdan opozicije, dok su neki članovi stranke otvoreno tražili suspenziju pa čak i poništavanje procesa stranačkih izbora. Iz svoje ekstremno profitabilne karijere savjetovanja homicidalnih azijskih diktatora izronio je Tony Blair, vrišteći kako će Corbynova „nerealna sanjarska fantazmatska ultra-lijeva“ politika zauvijek uništiti Laburističku stranku. Potpuno očekivano, Blairova osuda učinila je Corbyna još popularnijim.

Takve jake, strastvene i povremene psihotične reakcije Corbyn nije izazvao prijedlogom trenutačnog uvođenja komunizma, otvaranjem gulaga za aristokrate i biznismene i bacanja kraljevske obitelji u bunar s morskim psima. Corbyn je jednostavno predložio umjerenu socijaldemokratsku politiku. Činjenica da je time izazvao nevjerojatnu histeriju, i to iz redova vlastite, laburističke stranke, kao i činjenica da je Syriza s prijedlogom istog takvog tipa politike etiketirana kao radikalno ili ekstremno lijeva stranka, dovoljno govori o moći neoliberalne političko-ekonomske paradigme s kojom smo danas suočeni.

*

Jeremy Corbyn je rođen 1949. godine. Kao član Laburističke stranke počeo se baviti politikom u 25. godini života. 1983. godine izabran je za zastupnika u britanskom parlamentu, u londonskom izbornom okrugu Islington North, koji ga već 32 godine kontinuirano bira u parlament s premoćnom većinom. Kroz sve te godine, Corbyn je bio konzistentan u svom zalaganju za laburističke, socijaldemokratske i pacifističke vrijednosti.

U periodu laburističke vlasti, od 1997. do 2010., Corbyn je bio jedan od najbuntovnijih laburističkih zastupnika u parlamentu, dovodeći u pitanje direktive koje su dolazile iz vrha stranke, oštro se protiveći ratovima koje su Amerika i Britanija počele voditi, prvo u Afganistanu a onda u Iraku

Bio je jedan od glavnih članova Kampanje za nuklearno razoružanje (CND, Campaign for Nuclear Disarmament), a poziciju da se Britanija treba unilateralno riješiti svog nuklearnog oružja zastupa i danas.

Uvijek je bio na lijevom krilu stranke, dapače smatrali su ga jednim od najžešćih laburističkih zastupnika s lijevog krila stranke. U kontinuitetu od 1983. do danas piše tjednu kolumnu za Morning Star, britanske novine koje se, za britanske standarde, neslužbeno smatraju komunističkima (štoviše, imaju crvenu zvijezdu na naslovnici). U periodu laburističke vlasti, od 1997. do 2010., bio je jedan od najbuntovnijih laburističkih zastupnika u parlamentu, dovodeći u pitanje direktive koje su dolazile iz vrha stranke. Bio je nacionalni vođa Stop the War koalicije od 2001., oštro se protiveći ratovima koje su Amerika i Britanija počele voditi, prvo u Afganistanu a onda u Iraku.

Od svih 650 zastupnika u britanskom parlamentu Corbyn je 2010. godine tražio najmanje novca za službene troškove.

*

Laburistička stranka je na parlamentarnim izborima u svibnju ove godine pretrpjela težak poraz. Dobila je 230 zastupnika u parlamentu, čak stotinu manje od konzervativaca. Šok je bio utoliko veći što su ankete predviđale ili izjednačenost dviju velikih stranaka ili blagu prednost laburista. S jedne strane, laburisti su izgubili oko 50 zastupničkih mjesta u Škotskoj, koje je uvjerljivo osvojila Škotska nacionalna stranka (SNP), čiji je primarni smisao postojanja nezavisnost Škotske od Britanije,

Laburistička stranka je prihvatila ideju da nema alternative politici rezova. U svom izbornom manifestu, obvezala se na rezanje deficita svake godine mandata, naravno na štetu socijalnih prava, školstva i zdravstva

a uz to se i protivi politici rezova te je se može nazvati strankom lijevog centra. S druge strane, u Engleskoj su konzervativci pobijedili u velikoj većini izbornih okruga u kojima su prema anketama bili izjednačeni s laburistima. Vođa laburista Ed Miliband podnio je ostavku jutro nakon izbornog poraza. David Cameron je to isto jutro imao ono što konzervativci na izborima nisu imali od 1992. godine – apsolutnu većinu u parlamentu, te slobodne ruke da provode svoje politike bez ikakva uplitanja drugih stranaka. U tome im je itekako pomogao groteskni politički suicid Liberalnih demokrata, koji su prije izbora 2010. obećavali svojoj mlađoj glasačkoj bazi prepunoj studenata da će ukinuti školarine na sveučilištima, da bi ih nakon ulaska u koaliciju s konzervativcima pristali povećati trostruko. Pali su s 57 na 8 zastupnika. Kako je jedan novinar veselo primijetio, imena svih njihovih zastupnika sada stanu u jedan tweet.

Retrospektivno gledajući, i nije teško shvatiti takav rezultat izbora. Naime, Laburistička stranka je prihvatila ideju da nema alternative politici rezova. U svom izbornom manifestu, obvezala se na rezanje deficita svake godine mandata, naravno na štetu socijalnih prava, školstva i zdravstva. Podržavala je nastavak britanskog nuklearnog programa Trident, unatoč tome što su stotine tisuća lijevo orijentiranih glasača u Škotskoj, gdje su nuklearne podmornice Trident smještene, snažno protiv toga (na čemu je između ostalog uvjerljivo profitirala Škotska nacionalna stranka).

Corbyn želi odbaciti New Labour doktrine gotovo u potpunosti. Njegova vizija Laburističke stranke je prilično drugačija – može se jednostavno opisati riječju socijaldemokracija. Ulaganje u zdravstvo, školstvo, socijalnu državu i slične „staljinističke“ strahote

Uz iznimku nekoliko kvalitetnih prijedloga (kao što je predizborna najava zabrane zero-hours ugovora – ultra-fleksibilnih ugovora o radu koji ne pružaju gotovo nikakvu zaštitu radnicima, a sve više se koriste u Britaniji), zapravo se pretvorila u blijedu kopiju konzervativaca. I u skladu s frazom koju je novinar i autor George Monbiot upotrijebio u svojoj kolumni u Guardianu, „why vote for the echo when you can vote for the shout?“ („čemu glasati za jeku, ako možete glasati za poklič?“), uvjerljivo je izgubila druge izbore zaredom. Našla se u situaciji 10-godišnjeg tavorenja u opoziciji. Raspisani su unutarstranački izbori za novog lidera. I tada se postavilo pitanje – nastaviti li dalje sa strategijom kojom stranka gubi izbore dvaput zaredom, ili nešto promijeniti?

Tri od četiri kandidata objeručke je prihvatilo opciju nastavljanja dalje po starome. Četvrti, Jeremy Corbyn, predstavio je ideju promjene smjera. I to ne u smjeru kojim je Laburistička stranka išla od 1997., već onaj koji su laburisti imali u periodu prije njega. Corbyn želi odbaciti New Labour doktrine gotovo u potpunosti. Njegova vizija Laburističke stranke je prilično drugačija – može se jednostavno opisati riječju socijaldemokracija. Ulaganje u zdravstvo, školstvo, socijalnu državu i slične „staljinističke“ strahote. Desničarski tisak i gotovo cijeli vrh Laburističke stranke na tu je ideju doživio napadaj užasa.

New Labour faza ili vrijeme Tonya Blaira (te u zadnjih par godina Gordona Browna), od 1997. do 2010. godine, može se jednostavno opisati anegdotom u kojoj je svojedobno jedan novinar ili autobiograf upitao Margaret Thatcher što smatra najvećim uspjehom cijele njezine političke karijere. Njezin je odgovor glasio: „New Labour!“ To i nije nimalo čudno.

Kao što je Bill Clinton u to vrijeme u Americi ukinuo Glass-Steagallov zakon čime je deregulirao Wall Street i velike banke, tako je Tony Blair pokrenuo marketizaciju britanskog sustava javnog zdravstva (NHS), uvodeći tržišno natjecanje u do tada isključivo javnu i državnu instituciju

Laburisti su od 1979. do 1997. – dakle punih 18 godina – proveli u opoziciji. Sredinom 90-ih u vrhu stranke prevladalo je mišljenje da je razlog njihovim neuspjesima to što je stranka programski otišla previše ulijevo. U to vrijeme došlo je i do pada socijalizma i trubile su se razne ridikulozne ideje o kraju povijesti i konačnom trijumfu kapitalizma. Iako je postojalo mnogo drugih teorija o neuspjesima laburista tijekom 80-ih i ranih 90-ih (kao recimo ona o disidentima iz stranke koji su sredinom 80-ih osnovali Socijaldemokratsku stranku, a koja je na izborima zajedno s liberalima oduzimala laburistima veliki dio glasača lijevo od centra), vrh laburista je 1994., dolaskom Tonya Blaira na poziciju lidera, iz stranačkog statuta izbrisao Članak 4, prema kojem je cilj stranke nacionalizacija industrije i uspostava socijalizma demokratskim putem. Iako je Laburistička stranka tijekom cijelog svojeg postojanja bila demokratska zapadna socijalistička stranka (tj. socijaldemokratska), prema mišljenju Tonya Blaira bilo kakvo spominjanje socijalizma moralo je biti uklonjeno iz statuta.

Na izborima 1997. godine laburisti pod Blairom uvjerljivo pobjeđuju konzervativce i osvajaju vlast. Iako se i tu može naći mnogo drugih teorija koje bi objasnile taj uspjeh (ogromni zamor nacije od konzervativaca nakon skoro 20 godina neprekinute vlasti, loša ekonomska situacija tijekom njihova zadnjeg mandata, nevjerojatan broj političkih skandala članova vlade), i dan-danas Blair i njegovi sljedbenici tvrde kako je isključivi razlog Blairovo „skretanje prema centru“, koje je približilo laburiste „umjerenim glasačima“.

Od 1997. do 2010. New Labour vlade pod vodstvom Blaira (i u zadnje tri godine Browna) provodile su veliki broj neoliberalnih politika. Kao što je Bill Clinton u to vrijeme u Americi ukinuo Glass-Steagallov zakon čime je deregulirao Wall Street i velike banke,

Među laburističkim zastupnicima Corbynovi pristaše i dalje su uvjerljivo u manjini. Međutim, u lokalnim ograncima stranke te na grassroots razini, Corbynova podrška je vrlo brzo nakon njegove nominacije počela nevjerojatno brzo i snažno rasti

tako je Tony Blair pokrenuo marketizaciju britanskog sustava javnog zdravstva (NHS – National Health Service), uvodeći tržišno natjecanje u do tada isključivo javnu i državnu instituciju. Danas kada torijevci nastavljaju s privatizacijom znatnih dijelova NHS-a, studentima povećavaju školarine, snižavaju poreze velikim korporacijama te smanjuju razinu građanskih prava, a osnažuju moć države kod prisluškivanja građana i zatvaranja osumnjičenika za terorizam u pritvor uz nedovoljne dokaze na dulje vrijeme bez suđenja, oni jednostavno nastavljaju, logično i organski, politike laburista iz vremena Tonya Blaira.

Nakon izbornih poraza 2010. i 2015. godine, određeni dio laburista zauzeo je stav kako je došlo vrijeme za značajnu promjenu smjera. Taj dio je bio u vrlo maloj manjini još do prije nekoliko mjeseci, kada su na jedvite jade nominirali Jeremya Corbyna za unutarstranačke izbore (prikupili su minimalnih 35 potpisa laburističkih članova parlamenta, od ukupno 232, dvije minute prije isteka roka). Među laburističkim zastupnicima Corbynovi pristaše i dalje su uvjerljivo u manjini. Međutim, u lokalnim ograncima stranke te na grassroots razini, Corbynova podrška je vrlo brzo nakon njegove nominacije počela nevjerojatno brzo i snažno rasti.

Kako je Jeremy Corbyn uspio to postići? Je li tajna u njegovom vrlo ugodnom i smirujućem glasu? Što se njega samoga tiče, vjerojatnije je da je bitan razlog njegova sposobnost da o bitnim političkim temama govori jasno i iskreno, te da je u stanju na izravna pitanja dati izravne, kratke i jasne odgovore. Samim time počeo se isticati među svojim konkurentima za mjesto lidera, koji na najkraća i najjednostavnija pitanja odmah počinju zavlačiti novinare, skretati s teme i izmotavati se na najbezveznije načine.

Corbyn želi smanjiti odavno započetu privatizaciju NHS-a i staviti energetske kompanije natrag pod državnu ingerenciju, bilo da im ograniči mogućnost dizanja cijena, bilo da otkupi većinske pakete dionica u njima te ih na taj način sporazumno i legalno nacionalizira

Najbitnija stvar su, naravno, Corbynove politike. Umjesto da posluša Tonya Blaira i dodvorava se biračima tzv. „centra“, misterioznoj tihoj većini za koju nitko zapravo ne zna gdje su, tko su i u što zapravo vjeruju (ali je zgodno pozivati se na njihove navodne želje i preferencije u predizborne svrhe), Corbyn jednostavno propagira temeljne laburističke vrijednosti. Želi smanjiti što je više moguće odavno započetu privatizaciju bitnih dijelova National Health Service-a. Želi vratiti željeznice pod državnu kontrolu, tj. ne ustupiti nove koncesije privatnim kompanijama. Jedna željeznička ruta u Britaniji već jest ponovno pod državnom ingerencijom (nakon što je gotovo propala pod privatnom upravom), i počela je ostvarivati bolje rezultate nego one pod privatnim koncesijama, bacajući malu sumnju na neoliberalni moto „privatno = uvijek dobro, državno = uvijek loše“, koji s naslovnica tabloida Sun, Express i Daily Mail konstantno vrište već godinama.

Isto tako, Corbyn želi i energetske kompanije staviti natrag pod državnu ingerenciju, bilo da im ograniči mogućnost dizanja cijena, bilo da otkupi većinske pakete dionica u njima te ih na taj način sporazumno i legalno nacionalizira. Između ostaloga predlaže i raspuštanje britanske nuklearne flote Trident, ukidanje Doma lordova i uvođenje demokratski izabranog gornjeg doma parlamenta, te povećanje poreza na korporacije s 20 na 20,5% i preusmjeravanje tog prihoda u sveučilišne školarine, čime bi se studenti oslobodili plaćanja istih.

Takav iskren način predstavljanja i afirmiranja temeljnih laburističkih i socijaldemokratskih ideja, bez straha i srama, bez podilaženja dominantnom neoliberalnom diskursu, bez hvalospjeva poduzetnicima i biznisu, može se uzeti kao najvjerojatniji razlog ogromnog vala popularnosti koji je neočekivano zapljusnuo Jeremya Corbyna.

Corbyn predlaže i raspuštanje britanske nuklearne flote Trident, ukidanje Doma lordova i uvođenje demokratski izabranog gornjeg doma parlamenta, povećanje poreza na korporacije s 20 na 20,5% i preusmje-ravanje tog prihoda u sveučilišne školarine

Njegove govore Britanci sve masovnije posjećuju, a u dvoranama predviđenim za 800 ljudi sve učestalije ih se natiska i dvostruko više.

Reakcije establišmenta su bile naprosto fascinantne, a posebno zanimljivo je bilo kako su se mijenjale. Određeni članovi vrha Laburističke stranke u početku su zapomagali kako će ova hiper-lijeva radikalizacija zauvijek odvesti laburiste u opoziciju i onemogućiti buduće izborne pobjede, jer „jednostavno se zna“ da se izbori dobivaju „na centru“, posve je logično da „umjereni birači u Engleskoj“ nisu skloni „radikalnoj ljevici“ i „socijalizmu“. Spominjale su se i teorije zavjere u kojima torijevci šalju desetke tisuća svojih ljudi (tzv. entrista) da se učlanjuju u Laburističku stranku ne bi li glasali za Corbyna i uništili ju. Na temelju toga tražio se i prekid izbora, koji nekim čudom nije odobren. Konzervativci su se cerekali i govorili kako jedva čekaju Corbyna kao vođu laburista i svoju pobjedu na parlamentarnim izborima 2020. godine kao i neprekinutu vladavinu, po svemu sudeći do kraja vremena.

S vremenom, međutim, stvari su se počele mijenjati. Što su Corbyna više napadali i laburisti i konzervativci te desničarski tisak i srednjestrujaški Guardianovi kolumnisti (cijenjena gospođa Polly Toynbee samo je ovlaš spomenula Corbyna na početku svog teksta, a u glavnini analize bavila se samo s „troje ozbiljnih kandidata“), to je njegova popularnost samo sve više i više rasla. Krajem kolovoza, ton se malčice promijenio. Ugledni član konzervativaca Ken Clarke upozorio je „Ne treba podcjenjivati Jeremya Corbyna. Dapače, treba ga shvatiti krajnje ozbiljno. Ako se dogodi još jedna recesija ili ako konzervativna vlada postane prilično nepopularna, on može pobijediti“.

Tony Blair panično upozorava kako je riječ o ekstremno lijevim idejama koje će „umjereni britanski birači“ sigurno odbaciti na izborima. Tome u prilog doduše ne idu istraživanja prema kojima Corbynov prijedlog za renacio-nalizaciju energetskog sektora podržava oko 70% Britanaca, a za renacionalizaciju željeznica gotovo 80%

Ministar financija i drugi čovjek vlade George Osborne izjavio je da je Corbyn potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti zemlje, zbog svojega stava da se Britanija treba riješiti svog nuklearnog naoružanja. Nekoliko dana nakon toga, taj isti Osborne obećao je 500 milijuna funti više za financiranje Trident nuklearne flote, naglašavajući njenu važnost uz sulude teze poput „mogu li nam laburisti jamčiti da za 35 godina Britanija neće biti napadnuta? Ne mogu. Stoga, trebaju nam nuklearne rakete danas.“

Dakle, konzervativci su se prestali cerekati Corbynu i počeli ga shvaćati ozbiljno. Tony Blair i određeni članovi vrha laburista još nisu evoluirali do te razine oštroumnosti. Vjerojatno usred leta privatnim avionom između Dubaija i Kazahstana, gdje je lokalnom satrapu savjetovao kako popraviti vlastiti imidž na svjetskoj sceni nakon naredbe policiji da puca na mirne prosvjednike, Blair je intervenirao i drugi put, te nazvao Corbynove ideje politikom „Alise u zemlji čudesa“. Panično upozorava kako je riječ o ekstremno lijevim idejama koje će „umjereni britanski birači“, koji naravno svi obitavaju „na centru“, sigurno odbaciti na izborima. Tome u prilog doduše ne idu istraživanja prema kojima Corbynov prijedlog za renacionalizaciju energetskog sektora podržava oko 70% Britanaca, a za renacionalizaciju željeznica (kojima se iako su u privatnim rukama svejedno isplaćuju ogromne državne subvencije) gotovo 80%. Isto tako, glasači drugih stranaka imaju veći afinitet prema Corbynu nego prema ostalim kandidatima za lidera laburista. Dapače, brojni birači liberalnih demokrata, zelenih te čak i UKIP-a, stranke za koju se smatra da je laburistima otela veliki broj glasača iz radničke klase, simpatiziraju Corbyna. Corbynove ekonomske ideje (Corbynomics!) podržali su brojni ugledni ekonomisti, uključujući nobelovca Josepha Stiglitza.

Čak i ako uspije kontrolirati stranku tijekom 5 godina opozicije, veliko je pitanje kako će se nositi s konstantnim napadima torijevske PR mašine pojačane histeričnim desničarskim tabloidima

Što će se dogoditi ako Corbyn pobijedi na stranačkim izborima i postane lider laburista? Gotovo nitko nije siguran. Ne isključuje se kovanje zavjera među nesklonim mu članovima stranke. Neki od njih (npr. Tristram Hunt i Yvette Cooper) unaprijed su rekli da neće htjeti sudjelovati u radu vrha stranke pod Corbynom. Čak i ako uspije kontrolirati stranku tijekom 5 godina opozicije, veliko je pitanje kako će se nositi s konstantnim napadima torijevske PR mašine pojačane histeričnim desničarskim tabloidima. A čak i ako pobijedi na parlamentarnim izborima 2020. godine, hoće li uspjeti provesti svoje ideje, usprkos moći velikih korporacija koje su svoje taktike i strategije podmetanja u medijima koje posjeduju te skrivanja novca na Djevičanskim otocima, Luksemburgu i sličnim pseudo-državicama koje kao da postoje jedino za skrivanje poreza, usavršile do razine umjetnosti? Nemoguće je reći, predvidjeti i jamčiti što će biti u budućnosti (iako George Osborne zahtijeva već danas znati hoće li 2050. biti nuklearnog napada na Britaniju ili ne). U svakom slučaju, moguće je da bi se velike nade koje je inspirirao Corbyn mogle nasukati na hridi surove realnosti na isti način kako su se nasukale nade koje je prije nekoliko mjeseci budio Alexis Tsipras. S druge strane, isto tako je moguće da bi Corbynova pobjeda u Britaniji mogla biti prvi korak u povlačenju neoliberalne paradigme sa svoje trenutne pozicije gotovo apsolutne moći. Samo će vrijeme pokazati.
Vlado Kokić

Fotografija Jeremyja Corbyna je preuzeta sa stranice The Spectator-a i prilagođena formi ikone.

Na temu nedavnih zbivanja u britanskoj Laburističkoj stranci možete pročitati i ove tekstove:

George Monbiot: Zemlja zove

Selina Todd: Je li britanska Laburistička stranka nadživjela svoju korisnost?

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve