Skripta 79

PROTIV KOGA, ČEGA I ZA ŠTO SE BORIMO?

U jeku aktualnih događanja na Filozofskom fakultetu otvaraju se mnoga pitanja koja se tiču obrazovanja. Nameće se pitanje tko je zaista naš protivnik u ovoj areni za sekularno obrazovanje. U javnosti nam se, kao protivnici, lažno nameću vjernici (katolici), odnosno velik dio stanovništva. No, to pitanje nikako nije svodivo na tobožnji antagonizam između vjernika i nevjernika, naprotiv – u temeljima čitavog problema nalazi se jedan antagonizam drugačije prirode.

Kako bismo pojasnili srž naše pobune, potrebno je otvoriti pitanje funkcioniranja privilegirane društvene grupe i koncentracije njene moći – crkvene strukture. osim što se nalaze na vrhu klasne piramide, žele i modelirati društvo na obličje svojih kalupa kako bi zadovoljile svoje vlastite materijalne apetite. Ti kalupi, dakako, uzimaju za okvire ideološka, dogmatska, indoktrinirajuća te krajnje diskriminirajuća gledišta. Perfidna diskriminacija se očituje u privilegiranju osoba katoličke vjeroispovijesti te se tako formira društvo u kojem će postojati jednakiji među jednakima, a to će se ostvariti ako slobodoumni FFZG poklekne pred najezdom agresivnog klera. Filozofski fakultet kao stup obrane kritičke misli i zagovaratelj beskompromisne sekularizacije u ovoj borbi odbija baciti bijeli rubac. Naprotiv, treba se boriti na strani pravde u korist ravnopravnog i necenzuriranog obrazovanja kojega je FFZG oličenje.

S druge strane, ako se ostvare naumi crkvenih elita i njezinih ulizica, prijeti nam izvrtavanje i izopačenje društvenih vrijednosti u cijelosti koje bi vršili nastavnici koji su proizašli iz religiozno usmjerenih institucija. Takvi nastavnici bi nametali upravo takvu religioznu usmjerenost naivnim dječjim umovima kojima bi imali izravan pristup.

Materijalni položaj crkve premrežen je s političkim ulozima i odnosima moći koji iz tih materijalnih interesa proizlaze. U ovom slučaju oni dolaze u doticaj s obrazovnim institucijama gdje nastoje, također, dalje ostvarivati svoje interese i širiti utjecaj u društvu. To se odražava i u narušavanju konkurentnosti studenata FFZG -a na tržištu radne snage i u puzajućem modeliranju nastavnoga sadržaja prema religijskim tumačenjima. Takvo modeliranje materijaliziralo bi se u obliku tumačenja nereligioznih predmeta kroz religioznu prizmu (za primjer bismo naveli slučaj u kojemu bi profesor vjeronauka ujedno bio i profesor hrvatskoga jezika i književnosti). Naime, svaki nastavnik koji je svoju naobrazbu temeljio po Kanonskom zakoniku upravo je po tom istom Zakoniku dužan svoja religijska stajališta ukomponirati i promovirati u nastavnom sadržaju. U svemu tome ogleda se spoj klerikalizacije kao vrijednosnih pretenzija crkvenih struktura i njihovih neposrednih te krajnje sebičnih materijalnih interesa.

Valja se odmaknuti od ustaljenih tumačenja u javnom diskursu po kojima imamo ona ideološka i ona neideološka (materijalna) pitanja. Sva su pitanja ideološke prirode, odnosno ne možemo razdvojiti idejno od materijalnog kao što je gore oprimjereno. Stoga, govoreći o materijalnom položaju studenata, također govorimo o ideologiji jer zauzimamo određen stav, tj. ideju kako bi se on trebao očuvati i kako bi trebao izgledati. Umjesto da se o tome govori kroz navedenu prizmu, nama se općenito podmeće da su trenutni ekonomsko-materijalni odnosi jedini mogući i prirodni. Isti obrazac rezoniranja primjećujemo i u ovom slučaju, kada se problem ugovora s KBF-om želi svesti na jedan u moru kulturnih ratova, pa se često čuje da mi imamo „ideološki“ problem s KBF-om. Da, doista, mi imamo ideološki problem s KBF-om, ali pri tome ovo „ideološko“ ne čine samo tradicionalne klerikalne ideje, nego i slabljenje materijalnog položaja studenata Filozofskog fakulteta (kojega je, kako se već u javnosti pokazalo, i samo upravljačko tijelo KBF-a itekako svjesno). No, kako te dvije komponente dolaze u paketu, o ideologiji govorimo u svakom slučaju – ona nije rezervirana npr. samo za pitanja o pravima homoseksualaca i abortusu. Svodeći sve ovo na „kulturni rat“, stvar se odvaja od svoje suštine jer se stvara dojam da je riječ o apstraktnoj borbi između ateista s jedne strane i vjernika s druge strane te nas se tako pokušava slomiti i baciti na koljena, a radi se zapravo o konkretnoj borbi za vlastiti materijalni položaj i protiv crkvenih struktura koje manipuliraju vjerom i dogmom u korist širenja svojega utjecaja.

Osim gore spomenutih izvrtanja problema i raznoraznih misinterpretacija, potrebno je istaknuti i podlu jezičnu manipulaciju koja se očituje u izrazu „suradnja“. Taj je izraz pozitivno konotiran i samim time se negativno označava onoga tko je „protiv suradnje“. Pri tome se onda ne postavlja krucijalno pitanje pod kojim uvjetima se „surađuje“ i što sve ta „suradnja“ uključuje. Ako je jedna strana samom svojom početnom pozicijom u drugačijem i privilegiranijem položaju u odnosu na drugu stranu, teško se može govoriti o suradnji u pravom i pozitivnom smislu, kao što se inače teško može govoriti o „dijalogu“ i „partnerstvu“ ako su pozicije dviju strana nesumjerljive. Bitno je napomenuti da Filozofski fakultet ima razne oblike suradnje pa tako i određenu suradnju i s KBF-om. Međutim, oblik suradnje u izvođenju zajedničkih dvopredmetnih studija gdje je Filozofski fakultet u cijelosti u podložnom statusu i gdje je sva korist preusmjerena prema KBF-u je protivna zdravoj logici te čini ovaj odnos, u najmanju ruku, parazitskim.

Prema svemu navedenome, ovo je samo dio općeg procesa klerikalizacije obrazovanja i retradicionalizacije društva, što se očituje kroz pokušaj stapanja svjetovnog i crkvenog načina educiranja na jedan krajnje agresivan i nepromišljen način gdje određena „elita“ daje prednost vlastitoj koristi pred zdravim razumom, ne mareći za katastrofalne posljedice koje bi mogle uslijediti.

Zbog svega toga treba se suprotstaviti ovom malicioznom pokušaju pokorenja uma, ukidanju autonomije Filozofskog fakulteta, komercijalizaciji obrazovanja, retradicionalizaciji društva i pedagoškom inženjeringu. Treba se zalagati za sekularno i besplatno obrazovanje za sve i svugdje.

N.T, E.A, K.J