Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane

"Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."

Kadar iz filma Burkinabé Bounty: Agroecology in Burkina Faso (izvor)
Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom.



Afrički poljoprivredni inovatori već se dugo opiru tehnokratskom kapitalističkom razvojnom modelu koji ovisi o logici tržišta i komercijalnim doprinosima. James Machobane iz Lesota, na primjer, 1950-ih je godina razvio sustav konsocijacije, odnosno kombinacije kultura, osmišljen u svrhe proizvodnje raznolike hrane, zaštite tla i osnaživanja siromašnih osoba, posebice žena. Putem proračunate zemljoradnje, Machobaneovi pristaše oduprli su se nasilju kolonijalnog otimanja zemljišta te političkoj ekonomiji monokulture i migrantskog rada, koje i dalje štete ekologiji i ljudskom zdravlju.
 
Machobaneov sustav primjer je višedimenzionalnih ciljeva agroekologije. Ukratko, agroekologija je poljoprivreda koja daje prednost proizvodnji hrane koja koristi zemaljske resurse, a da im pritom ne šteti. To je pristup suradnje s ekosistemima, primjerice kako bi se tlo i biljke oplemenili stajskim ili biljnim gnojivom umjesto kemikalijama. Oslanjajući se na duboke izvore lokalnog i globalnog znanja i tehnologije, praktičari agroekologije teže ekološkoj i ljudskoj dobrobiti te pravednim tržištima za svoje proizvode. Poljoprivrednici na raznolikim agrarima kultiviraju zajedništvo i samodostatnost. Tim činom poljoprivrednici se opiru kapitalističkim prehrambenim sustavima, koji idu isključivo za potrošačima i nesamostalnim najamnim radnicima kako bi proizveli ujednačenost, količinu i dobit.
 
Agroekološki pristupi transformiranju prehrambenih sustava posvuda se moraju ozbiljno shvatiti. Iako je to istina, politički i ekološki plodovi takvih pokreta mogu ravnomjernije sazrijeti kad se razumiju u povijesnom kontekstu u kojemu je poljoprivreda središnji, ali i parcijalni aspekt afričkih društava. Među ostalim današnjim predvodnicima, Savez za prehrambenu suverenost u Africi i njegove podružnice koriste agroekologiju kako bi se oduprli industrijalizaciji poljoprivrede, otimanju zemljišta, uništavanju biološke raznolikosti te klimatskoj nepravdi. Afrikanci nisu sami. La Via Campesina, možda i prije svih ostalih, afirmirala se na globalnoj razini. Ipak, javnost je i dalje dezinformirana o poljoprivredi i hrani na Globalnome jugu.
 
Nedavni članak New York Timesa, „Milenijalci čine poljoprivredu seksepilnom“, ponavljaju štetne mitove o poljoprivredi u Africi. Članak izvještava o tome kako se „poljopoduzetnici“ iz Gane vraćaju zemlji kako bi zaradili novac, ulažući u nju kapital koji su zaradili drugdje. Ti muškarci iz Gane – da, čitatelji vrlo malo saznaju o ženama – uzgajaju puževe, afričke divovske trstične štakore i manioku za tržište. Komentari na članak variraju od slavljenja „novog“ kapitalističkog duha do još jedne osobe koja ustraje u tome da su Afrikanci, naravno, poljoprivrednici i da se poljoprivredi trebaju vratiti jer su „zlato i dijamanti bili u drugome planu dok nisu došli Europljani“.
 
To nije istina. Davno prije kolonijalizma, narod drevnog Malija, primjerice, bavio se rudarenjem i trgovinom zlatom i soli. Afrikanci ne samo da su proizvodili nepoljoprivredne proizvode i raznoliku hranu, već su proizvodili i znanje, kulturu i gradove. Isto je vrijedilo za Egipat, Aksum, Veliki Zimbabve, Asante, i tako dalje. Mnogi Afrikanci oduvijek rade kao obrtnici, učitelji, trgovci, medicinske sestre, liječnici, znanstvenici, i još mnogo toga. Ljudi su te profesije poimence poznavali na afričkim jezicima davno prije kolonijalizma. Misionari i kolonijalisti bili su ti koji su stvorili mit da su Afrikanci – barem na njihovom „stupnju razvoja“ – poljoprivrednici, stočari i drvosječe.
 
Te su ideje bile neodjeljive od kolonijalnog kapitalizma i pretpostavki o rasi. Prema ovom stajalištu, loše poljodjeljstvo – što je podrazumijevalo samoopskrbnu proizvodnju, konsocijaciju, izmjenu usjeva i ekstenzivnu ispašu – bilo je uzrok siromaštvu. Odgovor je bilo unaprijeđeno poljodjeljstvo: tržnice, sadnja u redovima, umjetna gnojiva, egzotično sjeme i intenzivna ispaša. U Africi 20. stoljeća kolonijalni poljoprivredni odjeli nastojali su usaditi kapitalističku etiku pružajući tehničku podršku, obično muškarcima koji su se bavili poljoprivredom i koji su već posjedovali zemlju i kapital. Nije iznenađujuće što su neki Afrikanci profitirali proizvodeći duhan u Malaviju, kavu u Ugandi, ili kakao u Gani. Za apartheida je u Južnoj Africi cilj obrazovnih sustava bila proizvodnja poljoprivrednika i marljivih radnika. Držite se zemlje i podalje od naših gradova ako nemate ugovor o radu, to je bila logika.
 
Burkinabé Bounty: Agroecology in Burkina Faso (Burkinsko obilje: Agroekologija u Burkini Faso), film koji je nedavno recenziran na našem portalu, prikazuje lokalni agroekološki pokret. „Samo nas tlo može osloboditi“, objasnio je jedan sugovornik. Ova snažna ideja odjekuje vremenom i prostorom, ali zvuči apolitično kada je odsječena od ljudi koji ne uzgajaju vlastitu hranu. Nauštrb šireg odaziva, Machobane iz Lesota nije mario za političko organiziranje, već je poticao svoje pristaše da se „drže svoga brijega“ i naricao to što su obrazovani Afrikanci „lišeni snage za rad“.
 
Agroekološki pokreti unapređuju važne kulturne, političke i ekološke projekte na inovativne načine. No, također se vrijedi zapitati: kako ovome mogu pridonijeti ljudi poput poljopoduzetnika u Gani i nepoljoprivrednika diljem svijeta? Na kraju krajeva, baš kao i prošlo, buduće zdravlje ljudi i planeta pripada svima. Nadomak značajne pobjede, Food Sovereignty Ghana, „grassroots pokret koji zagovara pitanja hrane“, oslanja se na stručnost poljoprivrednika i pravnika kako bi tužio vladu zbog komercijalizacije genetski modificiranog mletačkog graha i riže, što smatra kočenjem svojih agroekoloških ciljeva. Vrhovni sud Gane zakazao je ročište 9. srpnja. Poljopoduzetnici, poput onih koji proizvode puževe za tržište, također moraju financijski i politički stati iza ovog cilja koji hrani i zdravlju daje prednost nad profitom.
 
Na Istočnome Rtu Južne Afrike lokalne skupine odupiru se predloženom projektu rudnika Xolobeni. Za njihovu je platformu ključan argument da ekstrakcija metala predstavlja ekološku prijetnju poljoprivrednim sustavima koji uzdržavaju njihove zajednice. Kako bi opovrgle tvrdnje da bi rudarenje donijelo ekonomsku korist, lokalne skupine razvile su vlastite prijedloge za jačanje poljoprivrede i promicanje novih ekoturističkih projekata. U ovoj borbi između različitih lokalnih skupina s jedne, te stranog kapitala i njegovih saveznika u Južnoj Africi s druge strane, pokret otpora angažira i mora nastaviti angažirati potencijalne rudare titana i lokalne poslovne ljude, kao i poljoprivrednike.
 
Ako sagledamo širu sliku, valja priznati da mnogim ljudima prošlosti i sadašnjosti poljoprivreda ili čak vrtlarenje nisu mogući, poželjni ili potrebni. Društvena dinamičnost iz prošlosti može informirati agroekološke sustave koji poštuju raznolike ljudske težnje dok istovremeno rade na tome da u potpunosti transformiraju globalne prehrambene sustave koji trenutno marginaliziraju i uništavaju u mnogo većoj mjeri nego što prehranjuju.




Chris Conz predaje afričku povijest na Sveučilištu Tufts.




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve