U korijenu problema

"Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke i koji radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti."

Jamajčanski imigranti u Ujedinjeno kraljevstvo čitaju novine nakon pristajanja broda u Tilbury, Essex, England, UK, 22. lipnja 1948. godine (izvor: ndla.no, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Dok britanska vlada napada sam koncept institucionalnog rasizma, Remi Joseph-Salisbury ističe kako moramo oživjeti radikalne postavke antirasističkog organiziranja iz povijesti.



Ranije ove godine, Sewellovo izvješće koje je naručila britanska vlada napalo je koncept institucionalnog rasizma. To nije bilo preveliko iznenađenje. Kao što je niz antirasističkih organizacija unaprijed upozorilo, autor izvješćaje konzervativni afro-britanac Tony Sewell koji je prethodno izrazio sumnje u samo postojanje institucionalnog rasizma, što je posve u skladu sa stavom vlade Borisa Johnsona.
 
Kvalitetne kritike ovog izvješća već postoje na drugim mjestima, ali moramo se usredotočiti na to kako ono podriva koncept institucionalnog rasizma – što nam puno govori o suvremenim značajkama rase i rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Konkretno, izvješće ukazuje na ono što oni na vlasti vide kao prijetnju rasno nepravednom statusu quo: u ovom slučaju, razumijevanje rasizma kao institucionalnog problema.
 

Radikalni koncept

Koncept institucionalnog rasizma bio je u fokusu radikalnog antirasističkog organiziranja u Britaniji, posebice onog koje je proizašlo iz konteksta inspiriranog Black Power načelima sedamdesetih. Takva shvaćanja ne vide rasizam kao problem ograničen na djela pojedinaca s rasnim predrasudama, već kao problem koji je duboko ukorijenjen i koji reproduciraju društvene institucije – uključujući i one državne. Ova tradicija usmjerena je na materijalne uvjete, usredotočujući se prvenstveno na borbu protiv ‘rasizma koji ubija’ ispred ‘rasizma koji diskriminira’, kako je rekao pokojni Ambalavaner Sivanandan, bivši ravnatelj Instituta za rasne odnose. Ovdje u Britaniji rasizam se ne može tako lako odvojiti od svojih kolonijalnih i imperijalnih korijena.
 
Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke, a koje je društveni teoretičar Paul Gilroy nazvao ‘općinskim antirasizmom’. Ova tradicija – koja je po svojoj prirodi vrlo profesionalizirana – radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti.
 
Liberalni antirasizam vidi rješenja u u sitnim preinakama sustava, kao što su više obuke osoblja i bolja reprezentativna (kvotaška) politika. Sve to državu oslobađa krivnje.
 

Sewellove lekcije

Ne čudi, dakle, da je radikalni, a ne liberalni antirasizam bio na meti Sewellovog izvješća. Ipak, fokus izvješća otkriva nam teren na kojem je vladi najugodnije djelovati. To je teren na kojem su rasprave o rasizmu ograničene na liberalne parametre, koji pitanje rasizma lociraju izvan države i njezinih institucija.
 
Ključna – iako nenamjerna – pouka koju možemo izvući iz Sewellovog izvješća je potreba da se ponovno ožive radikalne tradicije antirasizma, u kojima se usredotočujemo na prirodu problema ‘u njegovom korijenu’, kako to kaže Angela Davis.
 
Kada u prvi plan stavimo shvaćanja koja rasizam vide kao institucionalni i strukturalni, te neraskidivo vezan uz povijest kolonijalizma i imperijalizma, izgledi za antirasističko organiziranje daleko su veći. Tada počinjemo predstavljati stvarnu prijetnju sustavu koji se temelji na bjelačkoj nadmoći kroz koju se isti i održava.





Remi Joseph-Salisbury je predsjednički stipendist sociologije na Sveučilištu u Manchesteru i kolumnist portala Red Pepper.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve