Andreas Malm & Zetkin kolektiv – White Skin, Black Fuel
S engleskog prevela Karolina Hrga
Izvorno objavljeno 26. ožujka 2022. godine na autorovu blogu ResoluteReader.
"Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu."
Kao što redoviti čitatelji i čitateljice ovog bloga već znaju, smatram da je Andreas Malm, čak i kada se ne slažem s ključnim točkama njegove argumentacije, jedan od najstimulativnijih marksističkih autora o politici zaštite okoliša. Stoga sam željno iščekivao ovu novu publikaciju „o opasnostima fosilnog fašizma“, koju je Malm napisao u koautorstvu s mrežom Zetkin kolektiv (Zetkin Collective), skupinom znanstvenika_ca i aktivista_kinja koji_e „rade na političkoj ekologiji ekstremne desnice“.
Knjiga obavlja višestruke zadaće. Započinje istraživanjem o ekstremno desnim i fašističkim pokretima te razmatra njihovu „antiklimatsku politiku“, postavljajući pitanje „što bi značilo živjeti u svijetu koji je i topliji i desnije usmjeren“ nego što je danas. Dalje se tvrdi kako je fiksacija ekstremne desnice antiklimatskim stavovima usko vezana s njezinom antiimigracijskom perspektivom i načinom na koji je kapitalizam u razvoju povezivao tehnologiju (a osobito tehnologije fosilnih goriva) s bjelačkim supremacizmom. Autori_ce u uvodu tvrde:
„[Knjiga] prati porijeklo reaktualiziranih ideja i tvrdi da su bijela koža i crno gorivo već dugo povezani – dapače, strojevi pokretani fosilnim gorivima bili su prožeti rasizmom od samog trenutka njihove globalne primjene. Europski inkubator za kožu i gorivo bio je imperij… Naša je tvrdnja da se nedavni razvoj događaja [na ekstremnoj desnici], kao i njihov mogući nastavak i pogoršanje, ne mogu razumjeti bez takve dulje perspektive.“
Veći dio prvog dijela knjige White Skin, Black Fuel je studija realnosti ekstremno desne politike. Ovdje nalazimo poveznice između različitih aspekata teorije zavjere (zamjena bijelaca) i islamskog preuzimanja, šire mržnje prema imigrantima i muslimanima, protuznanstvenih stavova o klimatskim promjenama i onih koji se mogu opisati samo kao podrška industriji fosilnih goriva. U knjizi se detaljno razlažu specifičnosti ovih ideja te do koje su mjere postale mejnstrim, što će za antifašističke čitatelje_ice povremeno izazivati depresivne sentimente. Šokantno je da su jačanje ekstremne desnice i mejnstrimiziranje njihovih argumenata o klimi i imigraciji povukli udesno i lijevi centar. Primjerice, autori_ce primjećuju da su se zbog toga u Danskoj socijaldemokrati „približili drugoj liniji rezoniranja: u svijetu koji se zagrijava, još je važnije patrolirati granicama i slati ljude kući“.
Na prvi je pogled teško objasniti zašto točno ekstremna desnica poriče realnost klimatskih promjena. Poricanje klimatskih promjena duboko je u srži njihove politike, a poseban animozitet usmjeren je prema vjetroturbinama. Štoviše, autori_ce zamjećuju „zapanjujuću sličnost s mržnjom prema minaretima, džamijama i pozivima na molitvu“. Međutim, u igri nije samo poricanje klimatskih promjena i averzija prema obnovljivim izvorima energije. Knjiga pokazuje kako na ekstremnoj desnici postoji opća „obrana fosilnog kapitala“. Dio objašnjenja za to leži, tvrde autori_ce, u načinu na koji se fašizam 1920-ih i 1930-ih razvio iz modernističkog svjetonazora koji je slavio tehnologiju i brzinu automobila te zrakoplova. Nećemo se na tome zadržavati ovdje, ali u knjizi ima fascinantnih ulomaka o tome kako su se Mussolinijev i Hitlerov režim udvarali automobilskoj i zrakoplovnoj industriji i uživali njihovu naklonost. Usput treba spomenuti i Henryja Forda. Trasirajući to sve do moderne današnjice, knjiga u razmatranju mađarske vlade komentira:
„Klimatske politike jedne od najozloglašenijih ekstremno desnih vlada u Europi bile su (…) prvenstveno usmjerene na fosilni kapital u širem smislu. Do danas su rijetko bile artikulirane u terminima poricanja, već zakrivene službenom ravnodušnošću, uparenom sa sveprožimajućom strašću po tom pitanju.“
Slične ideje artikuliraju ekstremno desni političari u Poljskoj i Njemačkoj. Za mađarsku vladu, izborni uspjeh značio je „zaštitu automobilske industrije, otpor smanjenju emisija, ignoriranje klimatskih promjena, ocrnjivanje muslimana i Židova i na koncu sudjelovanje u poricanju klimatskih promjena: ovako početkom dvadeset prvog stoljeća izgleda europska ekstremna desnica na vlasti“.
Dio razloga u pozadini ekstremno desnog poricanja klimatskih promjena ogleda se u načinu na koji oni artikuliraju liberalne klimatske politike kao napad na obične ljude: izgovor za poreze ili oduzimanje osobi slobode vožnje automobila. Po mom mišljenju, a mislim da ga dijele i autori_ce, fašistima i ekstremnoj desnici treba način da artikuliraju frustracije obespravljene srednje klase, te mogu predstavljati zelenu politiku (kako je forsira mejnstrim) kao napad na obične ljude i tako im dati nešto protiv čega će se buniti.
Posljedice takvog pristupa su strašne:
„većina aktera koje smo istraživali povezivala je borbu protiv klimatskih promjena s Crnim i drugim nebijelim ljudima – to se tiče njih, a ne nas: ‘Neka se utope’ ovdje nije slabašna, nedefinirana tendencija: to je glavna politika. Odabir toga što za njih znači apokalipsa – stvarna prijetnja svijetu je prisutnost nebijelih ljudi među nama – dodatno je pogoršava. No, ekstremna bi desnica teško bila u stanju pronositi ovu poruku da nije mogla računati na širu indiferentnost u društvu i, takoreći, mobilizirati je. Možemo to reformulirati kao opću hipotezu: antiklimatska politika ekstremne desnice trenutno je fenomen takvog ranga da mora stajati na ramenima mnogo šireg i dubljeg skupa odnosa, kakve obično nazivamo ‘rasizmom’.“
U suštini, prema onome kako ekstremna desnica vidi svijet, bijeli ljudi su dobri, inteligentni i tehnološki razvijeni, a Crni ljudi su zaostali i primitivni. Ovaj rasizam u skladu je s kapitalističkim svjetonazorom u pogledu fosilnih goriva, koji sugerira da se svijet može preurediti u interesu bijelih ljudi i da su Crni ljudi prepreka tome. Autori_ce istražuju evoluciju ovog pogleda na svijet kroz fascinantno razmatranje centralnosti pare za kolonijalni projekt, posebice onaj britanski.
Autori_ce zaključuju:
„Ekstremna desnica uglavnom kultivira ‘produktivističku’ predodžbu o bijelim ljudima kao generatorima bogatstva i nebijelim ljudima kao parazitima: to ide ruku pod ruku s nepokolebljivom odanošću proizvodnim snagama o kojima je (doslovno) riječ … odnos između suvremene ekstremne desnice te energije, klime i prirode ne može se razumjeti neovisno o povijesti modernog rasizma i njegovog odnosa prema tim stvarima. A para je tu bila tek početak.“
U knjizi stoji i krajnje, fascinantno razmatranje toga zašto je fašizam danas u porastu. Autori_ce napominju kako klasični marksizam tumači fašizam kao reakciju na revolucionarnu snagu ili potencijal. Međutim, to danas nije „aktualno“. Oni_e sugeriraju da je upravo slabost revolucionarne politike ta koja otvara vrata fašizmu, jer nije u stanju artikulirati alternativu kaosu kapitalizma. To je zanimljiv argument o kojem ću morati još razmisliti, ali izgleda da se na neki način uklapa u stvarnost. Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
14. prosinca 2024.Tri strategije antifašizma globalnog Juga
Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
