Nataša Škaričić: Otvoreno pismo premijerki: Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti

Studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali. (…) Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.

Ovo Vam javno pismo ne upućujem kao novinarka nego kao roditelj jednog od studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su se odlučili na blokadu nastave do ispunjenja studentskih zahtjeva za besplatnim školovanjem.

Smatrajte slobodno ovo pismo konfliktom interesa budući da koristim privilegirani status novinara kako bi vas upozorila na nešto u što je uključen član moje obitelji. Mislite, uostalom, što god hoćete o ovome što pišem, važno je jedino što ćete napraviti.

Moj sin je odličan student treće godine dvopredmetnog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sve ispite daje u ljetnom ispitnom roku, s prosjekom ocjena 4,6.

Za njega je studiranje besplatno.

Moj sin je dio familije u kojoj je profesorski i intelektualni rad najčešće zanimanje unatrag četiri generacijska koljena.

Moj sin za 18. rođendan nije dobio automobil i nema skupi mobitel.

Ne znam poznajem li ga još uvijek dovoljno – budući da je u međuvremenu postao odrasla osoba – ali gotovo sam uvjerena da takvih želja i nema.

Za razliku od novinarskog dijela najbliže obitelji, jako je pristojan i tih.

Posve sam sigurna da u studentskim aktivnostima ne sudjeluje u prvim redovima, da ne traži medijsku pažnju, niti zaziva incidente, već da potiho uživa u tome što je dio pokreta jedne generacije u koji vjeruje.

Spreman je satima argumentirati zašto je financiranje studiranja ovisno o normiranju studentskog učinka neutemeljeno, nepravedno, neznanstveno i protivno osnovnoj ideji obrazovanja kao prava.

Mnoge njegove kolege s fakulteta koji također sudjeluju u blokadi osobno poznajem, i mogu jamčiti da su slični.

Dakle, potpuno je netočno da u studentskim prosvjedima sudjeluju propali i zapušteni đaci, nasilni ideolozi, marksistički provokatori s dreadlocksima i ostala studentska stoka sitnog zuba, kako to Vašoj Vladi skloni mediji prikazuju.

Ne bih se zgrozila ni nad takvim 20-godišnjacima, dapače, no to je neka sasvim druga priča.

Svaki dan doma razgovaramo o studentskoj blokadi, pri čemu ga uvjeravam da je ovaj put treba obustaviti, no i to je neka sasvim druga priča.

Ono što želim reći je sljedeće: u utorak navečer sam gledala televizijske reportaže o mirnom prosvjedu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te sam imala prilike vidjeti kako neki djelatnici ministarstva gaze studente, udaraju ih cipelama, pljuju i viču “stoko” i “marvo”.

Ništa posebno: studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali.

Unatoč tome, osjetila sam nelagodu, a zatim bijes kakav ne pamtim u svojoj novinarskoj karijeri.

Osim zato što se na mjestu pljuvanja nalazio i moj sin, za takvu reakciju imam još neke razloge.

Ovo je zemlja politički, kreativno i intelektualno toliko pasivnog naroda da se praktički može smatrati mrtvim.

S druge strane, ovo je zemlja u kojoj se desetljećima izmjenjuju razne vlasti kojima je prvenstveni cilj krasti, potplaćivati, zaobilaziti sva civilizacijska i civilizirana ponašanja, uništavati javni sektor, urbanizam, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, na sve moguće dostupne načine.

Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.

Ovo je zemlja u kojoj ništa inteligentno i profinjeno ne može dobiti prednost.

Stoga se većina pristojnih i obrazovanih ljudi slaže da odavno nije bilo tako pozitivnog pokreta kao što je studentska blokada, ona koja se dogodila na proljeće.

Po meni, ona je ove jeseni u nekoliko dana izgubila smisao zahvaljujući medijima koji su od studenata napravili lakrdijaše i probisvijete, ne znajući o čemu pišu. Naročito je izgubila smisao kada je u važnom mediju, koji Vam je blizak i sklon, osvanuo ovakav naslov: “Prekinite terorizirati one koji žele učiti”.

Taj apel, ma koliko sramotan bio, govori da se studenti trebaju povući iz prostora javnog djelovanja budući da javnost ne mari za ono što žele poručiti.

Ideje nisu nužno bolest koja se širi zarazom.

Ako ste tako odlučili, nemojte im dati ništa od onoga što traže: organizirajte školstvo i obrazovanje na loš i neproduktivan način do vječnosti. Poskupljujte ga ako želite.

Neka srednjoškolci za deset godina na upitnicima iz opće kulture odgovaraju da je Marx bio bradati pripadnik Mihajlovićevih hordi.

Maknite ih sa svojim policijskim oficirima s pločnika gdje jednom u 20 godina smetaju prolaznicima.

Međutim, dopustite li da činovnici jedinog ministarstva formalno zaduženog za obrazovanje djece pljuju po studentima i da ih nazivaju stokom, garantiram Vam da ste otkrili način kao da sve upropastite, pa čak i ono čega više uopće nema.

Ovakvo ponašanje još jednom govori da u Hrvatskoj ne postoji – ili je nebitan – sukob različitih mišljenja ili ideologija, već da hrpa neodgojenih i neobrazovanih divljaka iz državne uprave zlostavlja sve što miriše na ideju građanskog društva, te da povod može biti i to što su taj dan na dva sata zakasnili na ručak.

Uvjerena sam da bi dvosatno čekanje da se dosadne pubertetlije zasite prosvjeda bilo najplemenitiji gubitak vremena koji su ikada napravili na svom poslu.

Saberite se, gospođo Kosor, a onda prihvatite činjenicu da na dublje dno od ovoga ne biste smjeli pasti, ma koliko Vam se to činilo jednostavnim.

Objasnite Vašim činovnicima da oporavak ove zemlje počinje s pristojnošću i osjećajem poniznosti prema svakoj obavezi koju Vam je narod povjerio. Pored silnih novaca, dakako.

Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti u lice.

Nataša Škaričić

tekst preuzet s business.hr

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve