Izvorno objavljeno 3. rujna 2021. godine na stranicama časopisa Red Pepper.
"Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke i koji radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti."
Jamajčanski imigranti u Ujedinjeno kraljevstvo čitaju novine nakon pristajanja broda u Tilbury, Essex, England, UK, 22. lipnja 1948. godine (izvor: ndla.no, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Dok britanska vlada napada sam koncept institucionalnog rasizma, Remi Joseph-Salisbury ističe kako moramo oživjeti radikalne postavke antirasističkog organiziranja iz povijesti.
Ranije ove godine, Sewellovo izvješće koje je naručila britanska vlada napalo je koncept institucionalnog rasizma. To nije bilo preveliko iznenađenje. Kao što je niz antirasističkih organizacija unaprijed upozorilo, autor izvješćaje konzervativni afro-britanac Tony Sewell koji je prethodno izrazio sumnje u samo postojanje institucionalnog rasizma, što je posve u skladu sa stavom vlade Borisa Johnsona.
Kvalitetne kritike ovog izvješća već postoje na drugim mjestima, ali moramo se usredotočiti na to kako ono podriva koncept institucionalnog rasizma – što nam puno govori o suvremenim značajkama rase i rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Konkretno, izvješće ukazuje na ono što oni na vlasti vide kao prijetnju rasno nepravednom statusu quo: u ovom slučaju, razumijevanje rasizma kao institucionalnog problema.
Radikalni koncept
Koncept institucionalnog rasizma bio je u fokusu radikalnog antirasističkog organiziranja u Britaniji, posebice onog koje je proizašlo iz konteksta inspiriranog Black Power načelima sedamdesetih. Takva shvaćanja ne vide rasizam kao problem ograničen na djela pojedinaca s rasnim predrasudama, već kao problem koji je duboko ukorijenjen i koji reproduciraju društvene institucije – uključujući i one državne. Ova tradicija usmjerena je na materijalne uvjete, usredotočujući se prvenstveno na borbu protiv ‘rasizma koji ubija’ ispred ‘rasizma koji diskriminira’, kako je rekao pokojni Ambalavaner Sivanandan, bivši ravnatelj Instituta za rasne odnose. Ovdje u Britaniji rasizam se ne može tako lako odvojiti od svojih kolonijalnih i imperijalnih korijena.
Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke, a koje je društveni teoretičar Paul Gilroy nazvao ‘općinskim antirasizmom’. Ova tradicija – koja je po svojoj prirodi vrlo profesionalizirana – radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti.
Liberalni antirasizam vidi rješenja u u sitnim preinakama sustava, kao što su više obuke osoblja i bolja reprezentativna (kvotaška) politika. Sve to državu oslobađa krivnje.
Sewellove lekcije
Ne čudi, dakle, da je radikalni, a ne liberalni antirasizam bio na meti Sewellovog izvješća. Ipak, fokus izvješća otkriva nam teren na kojem je vladi najugodnije djelovati. To je teren na kojem su rasprave o rasizmu ograničene na liberalne parametre, koji pitanje rasizma lociraju izvan države i njezinih institucija.
Ključna – iako nenamjerna – pouka koju možemo izvući iz Sewellovog izvješća je potreba da se ponovno ožive radikalne tradicije antirasizma, u kojima se usredotočujemo na prirodu problema ‘u njegovom korijenu’, kako to kaže Angela Davis.
Kada u prvi plan stavimo shvaćanja koja rasizam vide kao institucionalni i strukturalni, te neraskidivo vezan uz povijest kolonijalizma i imperijalizma, izgledi za antirasističko organiziranje daleko su veći. Tada počinjemo predstavljati stvarnu prijetnju sustavu koji se temelji na bjelačkoj nadmoći kroz koju se isti i održava.
Remi Joseph-Salisbury je predsjednički stipendist sociologije na Sveučilištu u Manchesteru i kolumnist portala Red Pepper.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
13. prosinca 2025.Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025
Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
10. prosinca 2025.Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici
Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
8. prosinca 2025.Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟
Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
6. prosinca 2025.Dvostruka konotacija i jahanje tigra
Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
4. prosinca 2025.Kako je holokaust postao Holokaust?
U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.